Sažet pregled sadržaja Gīte

SMISAO: Materijalna samilost, jadikovanje i suze znaci su nepoznavanja pravoga jastva. Onaj tko je dostigao samospoznaju samilosan je prema vječnoj duši. U ovom je stihu značajna riječ „Madhusūdana". Gospodin Kṛṣṇa je ubio demona Madhua, pa je Arjuna sada htio da Kṛṣṇa ubije demona pogrešnog razumijevanja koji ga je napao u obavljanju njegove dužnosti. Nitko ne zna prema čemu treba pokazati samilost. Samilost prema odjeći davljenika je nerazumna. Čovjek koji je pao u ocean neznanja ne može biti spašen jednostavno spašavanjem njegove vanjske odjeće – gruba materijalnog tijela. Onaj tko to ne zna i jadikuje za vanjskom odjećom naziva se śūdra, onaj tko nepotrebno jadikuje. Arjuna je bio kṣatriya i od njega se nije očekivalo takvo ponašanje. Gospodin Kṛṣṇa može odagnati žalost čovjeka koji nema znanje i zato je izgovorio Bhagavad-gītu. Ovo nas poglavlje poučava samospoznaji kroz analitičku studiju materijalnog tijela i duhovne duše, kao što objašnjava vrhovni autoritet, Gospodin Śrī Kṛṣṇa. Takva je spoznaja moguća kada osoba djeluje bez vezanosti za plodonosne rezultate, utemeljena u nepromjenjivu shvaćanju pravoga jastva.

SMISAO: Kṛṣṇa i Svevišnja Božanska Osoba istovjetni su. Stoga se Gospodin Kṛṣṇa u čitavoj Bhagavad-gīti oslovljava kao Bhagavān. Bhagavān je krajnji vid Apsolutne Istine. Apsolutna Istina spoznaje se u tri stadija razumijevanja: kao Brahman, odnosno neosobni sveprožimajući duh, kao Paramātmā, lokalizirani vid Svevišnjeg prisutan u srcu svih živih bića, i kao Bhagavān, odnosno Svevišnja Božanska Osoba, Śrī Kṛṣṇa. Ovo shvaćanje Apsolutne Istine objašnjeno je u Śrīmad-Bhāgavatamu (1.2.11):

„Poznavatelji Apsolutne Istine spoznaju Apsolutnu Istinu u tri istovjetna vida, opisana kao Brahman, Paramātmā i Bhagavān."

Ta tri božanska vida mogu se objasniti na primjeru Sunca, koje također ima tri različita vida: Sunčevu svjetlost, Sunčevu površinu i Sunčev planet. Onaj tko proučava samo Sunčevu svjetlost je početnik. Onaj tko shvaća Sunčevu površinu je napredniji, ali onaj tko može otići na Sunce je najnapredniji. Obični studenti koji su zadovoljni s razumijevanjem same Sunčeve svjetlosti – njezina prožimanja svega i blještavoga sjaja njezine neosobne prirode – mogu se usporediti s onima koji spoznaju samo Brahman, neosobni vid Apsolutne Istine. Student koji je dalje napredovao može spoznati Sunčevu površinu, koja se uspoređuje sa znanjem o Paramātmi, lokaliziranu vidu Apsolutne Istine. Student koji može ući u srce Sunca uspoređuje se s onima koji su spoznali osobni vid Vrhovne Apsolutne Istine. Prema tome, bhakte, tj. transcendentalisti koji su spoznali Bhagavāna (osobni vid Apsolutne Istine), vrhunski su transcendentalisti, iako svi studenti koji proučavaju Apsolutnu Istinu proučavaju isti predmet. Sunčeva svjetlost, Sunčeva površina i unutarnja zbivanja na Suncu ne mogu se odvojiti jedno od drugoga, ali studenti koji proučavaju različite vidove ne pripadaju istoj kategoriji.

Sanskritsku riječ bhagavān objasnio je veliki autoritet Parāśara Muni, otac Vyāsadeve. Svevišnja Osoba koja posjeduje sve bogatstvo, svu snagu, svu slavu, svu ljepotu, sve znanje i svu moć odricanja naziva se Bhagavān. Ima mnogo osoba koje su vrlo bogate, vrlo moćne, vrlo lijepe, vrlo slavne i vrlo učene, s velikom moći odricanja, ali nitko ne može tvrditi da u cijelosti posjeduje sve bogatstvo, svu snagu itd. To može tvrditi samo Kṛṣṇa, jer je Svevišnja Božanska Osoba. Nijedno živo biće, pa čak ni Brahmā, Śiva ili Nārāyaṇa, ne može posjedovati sve obilje u potpunosti kao Kṛṣṇa. Stoga je sam Brahmā u Brahma-saṁhiti zaključio da je Gospodin Kṛṣṇa Svevišnja Božanska Osoba. Nitko Mu nije ravan niti je itko viši od Njega. On je prvobitni Gospodin, odnosno Bhagavān, poznat kao Govinda i vrhovni je uzrok svih uzroka:

„Ima mnogo osoba koje posjeduju odlike Bhagavāna, ali Kṛṣṇa je vrhovni jer Ga nitko ne može nadmašiti. On je Vrhovna Osoba, a Njegovo je tijelo vječno, puno znanja i blaženstva. On je prvobitni Gospodin Govinda i uzrok svih uzroka." (Brahma-saṁhitā 5.1)

U Bhāgavatamu postoji popis brojnih inkarnacija Svevišnje Božanske Osobe, ali Kṛṣṇa je opisan kao izvorna Božanska Osoba, od koje potječu brojne inkarnacije i Božanske Osobe:

„Sve ovdje navedene inkarnacije predstavljaju potpune ekspanzije ili ekspanzije potpunih ekspanzija Vrhovnog Boga, ali Kṛṣṇa je sama Svevišnja Božanska Osoba." (Bhāg. 1.3.28)

Prema tome, Kṛṣṇa je izvorna Svevišnja Božanska Osoba, Apsolutna Istina, izvor Nad-duše i neosobnog Brahmana.

U nazočnosti Svevišnje Božanske Osobe Arjunino je jadikovanje nad rođacima neumjesno i zato je Kṛṣṇa izrazio Svoje čuđenje riječju kutaḥ, „otkuda". Takve se nečistoće nikada ne očekuju od osobe koja pripada civiliziranim ljudima poznatim kao Arijci. Riječ Arijac odnosi se na osobe koje poznaju vrijednosti života i čija se civilizacija temelji na duhovnoj spoznaji. Osobe vođene materijalnim shvaćanjem života ne znaju da je cilj života spoznaja Apsolutne Istine, Viṣṇua ili Bhagavāna. Opčinjene vanjskim obilježjima materijalnog svijeta, ne znaju što je oslobođenje. Osobe koje nemaju znanje o oslobođenju od materijalnog ropstva nazivaju se ne-Arijcima. Premda je Arjuna bio kṣatriya, odstupio je od svojih propisanih dužnosti odbijajući da se bori. Opisano je da takvo kukavičko djelo ne dolikuje Arijcima. Takvo odstupanje od dužnosti ne pomaže osobi da napreduje u duhovnom životu niti joj pruža priliku da postane slavna u ovom svijetu. Gospodin Kṛṣṇa nije odobrio Arjuninu tobožnju samilost prema vlastitim rođacima.

SMISAO: Arjuna je oslovljen kao sin Pṛthe, sestre Kṛṣṇina oca Vasudeve. To znači da je bio u krvnom srodstvu s Kṛṣṇom. Ako sin kṣatriye odbije da se bori, kṣatriya je samo po imenu, kao što je sin brāhmaṇe koji djeluje bezbožno brāhmaṇa samo po imenu. Takvi su kṣatriye i brāhmaṇe nedostojni sinovi svojih očeva. Kṛṣṇa nije htio da Arjuna postane nedostojan sin kṣatriye. Arjuna je bio najbliskiji prijatelj Kṛṣṇe, koji je osobno upravljao njegovim bojnim kolima, ali kad bi Arjuna, unatoč svemu tome, napustio bitku, počinio bi nečasno djelo. Kṛṣṇa je zato rekao Arjuni da mu takav stav ne priliči. Arjuna je mogao reći da napušta bitku zbog svoga velikodušnog stava prema poštovanom Bhīṣmi i svojim rođacima, ali Kṛṣṇa je smatrao takvu velikodušnost običnom slabošću srca. Takvu lažnu velikodušnost nije odobrio ni jedan autoritet. Stoga se osobe poput Arjune trebaju pod Kṛṣṇinim neposrednim vodstvom odreći takve velikodušnosti ili tobožnjeg nenasilja.

SMISAO: Ugledne starije osobe poput djeda Bhīṣme i učitelja Droṇācārye uvijek su vrijedne obožavanja. Čak i ako napadnu, ne treba im se suprotstavljati. Uobičajeno je pravilo da se starijima ne treba suprotstavljati čak ni riječima. Čak i ako se katkada ponašaju grubo, ne treba se prema njima ophoditi s grubošću. Kako im se onda Arjuna mogao suprotstaviti? Bi li Kṛṣṇa ikada napao Svoga djeda Ugrasenu ili Svoga učitelja Sāndīpanija Munija? To su bili neki od razloga koje je Arjuna iznio Kṛṣṇi.

SMISAO: Prema pravilima svetih spisa učitelj koji postupa sramno i koji je izgubio moć razlikovanja zaslužuje da bude ostavljen. Bhīṣma i Droṇa bili su prisiljeni da stanu na stranu Duryodhane zbog njegove novčane potpore, premda nisu trebali prihvatiti takav položaj samo iz financijskih razloga. Stoga su izgubili ugled učitelja. No Arjuna misli da su unatoč tome ostali njegovi pretpostavljeni i da bi zato uživati u materijalnoj dobiti nakon njihova ubijanja značilo uživati u plijenu okaljanu krvlju.

SMISAO: Arjuna nije znao treba li se boriti i izložiti opasnosti da počini nepotrebno nasilje, iako je borba dužnost kṣatriye, ili bi se trebao povući i živjeti od prošenja. Ako ne pobijedi neprijatelja, mogao bi se izdržavati samo prošenjem. Nije bio siguran u pobjedu jer je i jedna i druga strana mogla pobijediti. Čak i ako ih je očekivala pobjeda (a njihov je cilj bio opravdan), kad bi Dhṛtarāṣṭrini sinovi poginuli u bici, bilo bi vrlo teško živjeti u njihovoj odsutnosti. U tim bi okolnostima to za njih bila druga vrsta poraza. Ove Arjunine misli nepobitno dokazuju da je bio ne samo Gospodinov veliki bhakta već i veoma napredna osoba koja je potpuno vladala umom i osjetilima. Njegova želja da živi od prošenja, iako se rodio u kraljevskoj obitelji, predstavlja još jedan znak nevezanosti. Bio je pun vrlina, kao što pokazuju ove odlike i njegova vjera u upute Śrī Kṛṣṇe (njegova duhovnog učitelja). Možemo zaključiti da je Arjuna bio dostojan oslobođenja. Onaj tko ne vlada svojim osjetilima ne može se uzdići na razinu znanja, a bez znanja i predanosti ne može dostići oslobođenje. Arjuna je imao te odlike, uza sve velike materijalne kvalifikacije koje je posjedovao.

SMISAO: Po uređenju prirode čitav sustav materijalnih djelatnosti predstavlja izvor problema za svakoga. S problemima se susrećemo na svakom koraku i zato trebamo prići vjerodostojnu duhovnom učitelju, koji nas može pravilno poučiti kako da ostvarimo cilj života. Svi vedski spisi savjetuju nam da priđemo takvoj osobi kako bismo se oslobodili životnih problema, koji se pojavljuju protiv naše želje. Oni se uspoređuju sa šumskim požarom koji izbija, iako ga nitko nije podmetnuo. Situacija je u svijetu takva da se životne nedaće same pojavljuju, premda ih ne želimo. Nitko ne želi požar, ali on ipak izbija, izazivajući u nama nemir. Vedska nam mudrost stoga savjetuje da radi rješavanja životnih problema i razumijevanja znanosti o rješenju priđemo duhovnom učitelju koji pripada učeničkom naslijeđu. Smatra se da osoba koja ima vjerodostojna duhovnog učitelja zna sve. Zato ne bismo trebali ostati zbunjeni materijalnim nedaćama, već trebamo prići duhovnom učitelju. To je smisao ovoga stiha.

Tko je čovjek zbunjen materijalnim nedaćama? To je onaj tko ne shvaća probleme života. Takav je čovjek opisan u Bṛhad-āraṇyaka Upaniṣadi (3.8.10): yo vā etad akṣaraṁ gārgy aviditvāsmā́ lokāt praiti sa kṛpaṇaḥ. „Bijedan je čovjek koji nije riješio probleme života kao ljudsko biće i koji tako napusti ovaj svijet poput mačaka i pasa, bez razumijevanja nauka o samospoznaji." Ljudski oblik života predstavlja najdragocjeniju pogodnost za živo biće, koje ga može iskoristiti za rješavanje problema života. Stoga je onaj tko ne koristi pravilno ovu priliku škrtica. S druge strane, inteligentna osoba koja koristi ovo tijelo za rješavanje svih problema života je brāhmaṇa. Ya etad akṣaraṁ gārgi viditvāsmā́ lokāt praiti sa brāhmaṇaḥ.

Kṛpaṇe, škrte osobe, pretjerano vezane za obitelj, društvo i zemlju, trate svoje vrijeme pod utjecajem materijalnog shvaćanja života. Čovjek je često vezan za obiteljski život, za ženu, djecu i druge članove obitelji, zbog „kožne bolesti". Kṛpaṇa misli da može zaštititi članove svoje obitelji od smrti ili misli da ga njegova obitelj i društvo mogu spasiti od smrti. Takvu obiteljsku vezanost nalazimo čak i u nižih životinja, koje se također brinu o djeci. Budući da je bio razborit, Arjuna je mogao shvatiti da su njegova privrženost članovima obitelji i želja da ih zaštiti od smrti bili uzroci njegove zbunjenosti. Bio je svjestan da se iz dužnosti treba boriti, ali zbog bijedne slabosti nije to mogao učiniti. Zato moli Gospodina Kṛṣṇu, vrhovnoga duhovnog učitelja, da donese konačnu odluku. Predaje se Kṛṣṇi kao učenik i želi okončati prijateljski razgovor. Razgovori između učitelja i učenika su ozbiljni i Arjuna sada želi ozbiljno razgovarati s priznatim duhovnim učiteljem. Kṛṣṇa je prvobitni duhovni učitelj nauka Bhagavad-gīte, a Arjuna je prvi učenik koji je imao priliku da shvati Gītu. Kako je Arjuna shvatio Bhagavad-gītu bit će opisano u samoj Gīti. Unatoč tome, budalasti svjetovni učenjaci objašnjavaju da se ne trebamo predati Kṛṣṇi kao osobi, već „nerođenom u Kṛṣṇi". Nema razlike između Kṛṣṇe iznutra i izvana. Onaj tko pokušava shvatiti Bhagavad-gītu bez takva razumijevanja najveća je budala.

SMISAO: Premda je Arjuna iznio toliko mnogo razloga utemeljenih na znanju o načelima religije i ćudorednim pravilima, čini se da nije mogao riješiti svoj pravi problem bez pomoći duhovnog učitelja, Gospodina Śrī Kṛṣṇe. Shvaćao je da svojim takozvanim znanjem ne može riješiti probleme koji su mu oduzimali volju za život i da izlaz iz takva položaja ne može naći bez pomoći duhovnog učitelja poput Gospodina Kṛṣṇe. Akademsko znanje, naobrazba i visok položaj beskorisni su za rješavanje problema života; pomoć može pružiti samo duhovni učitelj poput Kṛṣṇe. Zato možemo zaključiti da je duhovni učitelj koji je potpuno svjestan Kṛṣṇe vjerodostojan duhovni učitelj, jer može riješiti probleme života. Gospodin Caitanya je rekao da je pravi duhovni učitelj onaj tko savršeno dobro poznaje nauk svjesnosti Kṛṣṇe, bez obzira na njegov društveni položaj.

„Nije važno je li osoba vipra [učeni poznavatelj vedske mudrosti] ili se rodila u niskoj obitelji ili je prihvatila red odricanja – ako savršeno dobro poznaje nauk o Kṛṣṇi, savršen je vjerodostojni duhovni učitelj." (Caitanya-caritāmṛta, Madhya 8.128) Bez savršena poznavanja nauka svjesnosti Kṛṣṇe nitko ne može biti vjerodostojan duhovni učitelj. To je potvrđeno u vedskoj književnosti:

„Učeni brāhmaṇa, koji odlično poznaje sva područja vedskog znanja, nije dostojan položaja duhovnog učitelja ako nije vaiṣṇava ili poznavatelj nauka svjesnosti Kṛṣṇe. No osoba rođena u obitelji niže kaste može postati duhovni učitelj ako je vaiṣṇava ili svjesna Kṛṣṇe." (Padma Purāṇa)

Problemi materijalnog postojanja – rođenje, starost, bolest i smrt – ne mogu se riješiti stjecanjem bogatstva i gospodarskim razvojem. U mnogim dijelovima svijeta postoje bogate, gospodarski razvijene države, pune svih pogodnosti za život, ali problemi materijalnog postojanja ipak su prisutni. One na različite načine traže mir, ali pravu sreću mogu steći samo ako potraže savjet od Kṛṣṇe ili Bhagavad-gīte i Śrīmad-Bhāgavatama (koji predstavljaju nauk o Kṛṣṇi) pod vodstvom Kṛṣṇina vjerodostojna predstavnika, čovjeka svjesna Kṛṣṇe.

Kad bi gospodarski razvoj i materijalne udobnosti mogli osloboditi osobu jadikovanja zbog obiteljskih, društvenih, narodnih i međunarodnih problema, Arjuna ne bi rekao da čak ni kraljevstvo bez premca na Zemlji ili vlast jednaka vlasti polubogova na rajskim planetima ne mogu odagnati njegovu žalost. Zato je potražio utočište u svjesnosti Kṛṣṇe. To je pravi put ostvarivanja mira i sklada. Prirodne materijalne nepogode mogu u svakom trenutku okončati gospodarski razvoj i vlast nad svijetom. Čak i uzdizanje na više planete, za kojim ljudi danas teže pokušavajući otići na Mjesec, može biti okončano jednim udarcem. Bhagavad-gītā to potvrđuje – kṣīṇe puṇye martya-lokaṁ viśanti. „Kad iscrpi rezultate pobožnih djela osoba ponovno pada s vrhunca sreće na najniži životni položaj." Mnogi su političari svijeta pali na taj način. Takvi su padovi samo novi uzroci jadikovanja.

Stoga, ako se želimo zauvijek osloboditi jadikovanja, moramo prihvatiti utočište Kṛṣṇe, poput Arjune, koji je zamolio Kṛṣṇu da konačno riješi njegov problem. To je put svjesnosti Kṛṣṇe.

SMISAO: Dhṛtarāṣṭra se sigurno obradovao kad je saznao da se Arjuna neće boriti i da umjesto toga napušta bojno polje kako bi prihvatio život prosjaka. Ali Sañjaya ga je ponovno razočarao rekavši da je Arjuna pokoritelj svojih neprijatelja (parantapaḥ). Premda je zbog obiteljske privrženosti neko vrijeme bio obuzet neumjesnom žalošću, predao se Kṛṣṇi, vrhovnom duhovnom učitelju, kao učenik. To je upućivalo na to da će uskoro biti oslobođen lažna jadikovanja uzrokovana obiteljskom privrženošću i prosvijetljen savršenim znanjem o samospoznaji ili svjesnosti Kṛṣṇe. Tada će se sigurno boriti. Tako će Dhṛtarāṣṭrina radost biti kratka vijeka, jer će se Arjuna, stekavši znanje od Kṛṣṇe, boriti do kraja.

SMISAO: Razgovor se odvijao između dvojice bliskih prijatelja, Hṛṣīkeśe i Guḍākeśe. Kao prijatelji, obojica su bila na istoj razini, no jedan od njih dobrovoljno je postao učenik drugoga. Kṛṣṇa se smiješio jer je prijatelj odlučio postati učenik. Kao gospodar i učitelj svih živih bića, Kṛṣṇa uvijek ima viši položaj, ali pristaje biti prijatelj, sin ili ljubavnik bhakte koji Ga želi u takvoj ulozi. Čim je bio prihvaćen kao učitelj, prihvatio je tu ulogu i razgovarao s učenikom kao učitelj – s ozbiljnošću koja dolikuje tom položaju. Čini se da se razgovor između učitelja i učenika otvoreno vodio u nazočnosti obiju vojski, pa su svi stekli dobrobit. Razgovori u Bhagavad-gīti nisu namijenjeni jednoj osobi, društvu ili zajednici, već svima. I prijatelji i neprijatelji imaju jednako pravo da ih čuju.

SMISAO: Gospodin je odmah preuzeo položaj učitelja i izgrdio učenika, posredno ga nazivajući budalom. Gospodin je rekao: „Govoriš kao učen čovjek, ali ne znaš da mudra osoba – koja zna što je tijelo, a što duša – ne jadikuje ni zbog jednog stanja tijela, ni živog ni mrtvog." Kao što će biti objašnjeno u idućim poglavljima, imati znanje znači poznavati materiju i duh i njihova upravitelja. Arjuna je izjavio da se religijskim načelima treba pridati veća važnost negoli politici i sociologiji, ali nije znao da je znanje o materiji, duši i Svevišnjem još važnije od religijskih pravila. To mu je znanje nedostajalo i zato se nije trebao predstavljati kao vrlo učen čovjek. Budući da nije bio vrlo mudar, jadikovao je za nečim što nije bilo vrijedno žaljenja. Tijelo se rađa i po svom usudu danas ili sutra umire; stoga nije tako važno kao duša. Onaj tko to zna istinski je učen. On ne vidi razloga za jadikovanje, bez obzira na stanje materijalnog tijela.

SMISAO: U Vedama (u Kaṭha Upaniṣadi i Śvetāśvatara Upaniṣadi) rečeno je da Svevišnja Božanska Osoba održava bezbrojna živa bića u njihovim različitim položajima, koje su stekli vlastitim djelovanjem. Ta Svevišnja Božanska Osoba, u obliku Svojih djelomičnih ekspanzija, živi u srcu svakoga živog bića. Samo svete osobe koje u sebi i izvan sebe vide istoga Svevišnjeg Gospodina mogu dostići savršen, vječan mir.

Ista vedska istina koja je otkrivena Arjuni otkrivena je svim osobama u svijetu koje se predstavljaju kao vrlo učene, ali ustvari imaju samo siromašno znanje. Gospodin jasno kaže da su On sam, Arjuna i svi kraljevi nazočni na bojnom polju vječno osobe i da Gospodin vječno održava osobna živa bića, u njihovu uvjetovanu i oslobođenu stanju. Svevišnja Božanska Osoba je vrhovna osoba, a Arjuna (Gospodinov vječni pratilac) i svi nazočni kraljevi individualna su vječna bića. Postojali su kao osobe u prošlosti i zauvijek će ostati osobe. Njihova je osobnost postojala u prošlosti i nastavit će postojati u budućnosti, bez prekida. Stoga nema razloga za žaljenje nad bilo kim.

Gospodin Kṛṣṇa, vrhovni autoritet, ovdje ne podržava teoriju māyāvāde da se duhovna duša, odvojena prekrivačem māye, tj. iluzije, nakon oslobođenja stapa s neosobnim Brahmanom i gubi osobno postojanje. Niti podržava teoriju da se osobnost doživljava samo u uvjetovanu stanju. Kṛṣṇa u ovom stihu jasno kaže da će Gospodin i drugi u budućnosti vječno zadržati svoju osobnost. To je potvrđeno u Upaniṣadama. Kṛṣṇina je izjava mjerodavna, jer Kṛṣṇa ne može biti podložan iluziji. Kad osobnost ne bi bila činjenica, Kṛṣṇa je ne bi toliko naglašavao – čak i za budućnost. Māyāvādī može prigovoriti da osobnost o kojoj govori Kṛṣṇa nije duhovna, već materijalna, ali ako prihvatimo tvrdnju da je osobnost materijalna, kako onda možemo praviti razliku između Kṛṣṇine osobnosti i osobnosti drugih živih bića? Kṛṣṇa svjedoči da je bio osoba u prošlosti i da će biti osoba u budućnosti. On je potvrdio Svoju osobnost na mnogo načina, a neosobni je Brahman podređen Njemu. Kṛṣṇa sve vrijeme zadržava duhovnu osobnost. Ako se prihvati kao obična uvjetovana duša s osobnom svjesnošću, onda Njegova Bhagavad-gītā nema vrijednost vjerodostojna spisa. Običan čovjek s četiri nedostatka svojstvena nesavršenoj ljudskoj prirodi ne može poučavati druge onome što je vrijedno slušanja. Gītā je iznad takve književnosti. Nijedna svjetovna knjiga ne može se usporediti s Bhagavad-gītom. Kad bi Kṛṣṇa bio običan čovjek, Gītā bi izgubila sav značaj. Māyāvādīji izjavljuju da je množina u ovom stihu konvencionalna i da se odnosi na tijelo, ali Kṛṣṇa u prethodnom stihu osuđuje takvo tjelesno shvaćanje. Nakon što je osudio tjelesno shvaćanje živih bića, kako može ponovno dati konvencionalnu izjavu koja se odnosi na tijelo? Osobnost se stoga zadržava na duhovnoj razini. To potvrđuju veliki ācārye poput Śrī Rāmānuje i drugih. U Gīti se na mnogo mjesta jasno spominje da duhovnu osobnost shvaćaju Gospodinovi bhakte. Oni koji zavide Kṛṣṇi kao Svevišnjoj Božanskoj Osobi ne pristupaju ovom velikom spisu na vjerodostojan način. Abhakte pristupaju naučavanju Gīte poput pčele koja liže staklenku s medom. Ako ne otvorimo staklenku, ne možemo okusiti med. Slično tome, misticizam Bhagavad-gīte mogu shvatiti samo bhakte. Nitko ga drugi ne može kušati, kao što je rečeno u četvrtom poglavlju ove knjige. Gītu ne mogu dodirnuti osobe koje zavide samom postojanju Gospodina. Stoga je māyāvādī objašnjenje Gīte najvaraviji prikaz cijele istine. Gospodin Caitanya zabranio nam je da čitamo tumačenja māyāvadīja i upozorio da onaj tko prihvati takvo objašnjenje māyāvādī filozofije gubi svu moć da shvati pravu tajnu Gīte. Ako se osobnost odnosi na iskustveni svemir, onda nema potrebe za slušanjem Gospodinovih učenja. Kao što smo već spomenuli, dvojnost osobne duše i Gospodina vječna je činjenica potvrđena u Vedama.

SMISAO: Svako živo biće, kao osobna duša, mijenja svoje tijelo u svakom trenutku, poprimajući ponekad oblik djeteta, ponekad oblik mladića, a ponekad oblik starca. Unatoč tome, u tijelu je prisutna ista duhovna duša, koja ne podliježe nikakvoj promjeni. Ta individualna duša na kraju, u trenutku smrti, mijenja tijelo i prelazi u drugo tijelo. Budući da duša u idućem životu sigurno dobiva drugo tijelo, materijalno ili duhovno, Arjuna nije imao razloga za žaljenje zbog smrti Bhīṣme ili Droṇe, za koje se toliko brinuo. Naprotiv, trebao se radovati što će promijeniti svoje tijelo i umjesto staroga dobiti novo tijelo, te tako obnoviti svoju energiju. Takve promjene tijela uzrok su raznih užitaka i patnji, ovisno o djelima koja je osoba počinila u životu. Bhīṣma i Droṇa bili su plemenite duše i u sljedećem bi životu sigurno dobili duhovna tijela ili, u najmanju ruku, rajska tijela namijenjena uživanju u višem standardu materijalnog postojanja. Tako ni u kom slučaju nije bilo razloga za žaljenje.

Svaki čovjek koji ima savršeno znanje o naravi osobne duše, Nad-duše i prirode – materijalne i duhovne – naziva se dhīra ili najrazboritiji čovjek. Takav čovjek nikada nije obmanut promjenom tijela.

Teorija māyāvāde o jedinstvu duhovne duše ne može se prihvatiti, jer se duhovna duša ne može isjeći na komadiće. Kad bi se Gospodin mogao podijeliti na različite osobne duše, to bi značilo da nije nepodvojiv ili nepromjenjiv, što se protivi načelu nepromjenjivosti Vrhovne Duše. Kao što je potvrđeno u Gīti, sićušni djelići Svevišnjega postoje vječno (sanātana) i zovu se kṣara, što znači da su skloni padu u materijalni svijet. Ti sićušni djelići vječno su sićušni djelići. Čak i nakon oslobođenja osobna duša ostaje ista – sićušna. Ali kad se jednom oslobodi, živi vječno u blaženstvu i znanju sa Svevišnjom Božanskom Osobom. Teorija odraza može se primijeniti na Nad-dušu, koja prebiva u svakom tijelu i koja je poznata kao Paramātmā. Nad-duša se razlikuje od osobnog živog bića. Kad se nebo odražava u vodi, odrazi predstavljaju Sunce, Mjesec i zvijezde. Zvijezde se mogu usporediti sa živim bićima, a Sunce i Mjesec sa Svevišnjim Gospodinom. Sićušnu osobnu dušu predstavlja Arjuna, a Vrhovna je Duša Božanska Osoba Śrī Kṛṣṇa. Oni nisu na istoj razini, kao što ćemo jasno vidjeti na početku četvrtoga poglavlja. Kad bi Arjuna bio na istoj razini kao Kṛṣṇa, a Kṛṣṇa ne bi bio viši od Arjune, onda bi njihov odnos postao besmislen. Kad bi obojica bila obmanuta iluzornom energijom (māyom), ne bi bilo potrebno da jedan bude učitelj, a drugi učenik. Takvo bi poučavanje bilo beskorisno, jer u okovima māye nitko ne može biti vjerodostojan učitelj. Stoga možemo zaključiti da je Gospodin Kṛṣṇa Svevišnji Gospodin i da je Njegov položaj viši od položaja živog bića, Arjune, koji je zaboravna duša obmanuta māyom.

SMISAO: Pri pravilnu obavljanju dužnosti moramo naučiti da podnosimo povremeno pojavljivanje i iščezavanje sreće i nesreće. Vedski nam spisi nalažu da se okupamo rano ujutro čak i u mjesecu Māghi (siječnju-veljači). Tada je vrlo hladno, ali unatoč tome onaj tko slijedi religijska načela okupat će se bez oklijevanja. Isto tako, žena će bez oklijevanja kuhati u svibnju i lipnju, najtoplijem dijelu ljeta. Dužnost se mora izvršavati unatoč vremenskim nepogodnostima. Slično tome, borba je religijsko načelo kṣatriye. Čak i ako se mora boriti protiv svoga prijatelja ili rođaka, kṣatriya ne bi trebao odbaciti svoju propisanu dužnost. Mora slijediti propisana pravila i propise religijskih načela kako bi se uzdignuo na razinu znanja, jer se samo zahvaljujući znanju i predanosti može osloboditi okova māye (iluzije).

Dva različita imena kojima je oslovljen Arjuna također su značajna. Ime Kaunteya upućuje na veličinu njegova krvnoga srodstva s majčine strane, a ime Bhārata na veličinu njegova podrijetla s očeve strane. I s jedne i s druge strane imao je veliko naslijeđe, a veliko naslijeđe povlači za sobom odgovornost za pravilno obavljanje dužnosti. Stoga ne može izbjeći borbu.

SMISAO: Onaj tko je postojan u svojoj odlučnosti da dostigne naprednu razinu duhovne spoznaje i tko može jednako podnositi nalete sreće i nesreće, nedvojbeno je dostojan oslobođenja. U sustavu varṇāśrame četvrti stadij života – sannyāsa (red odricanja) – pun je poteškoća. Ali onaj tko ozbiljno želi dostići savršenstvo života prihvaća sannyāsu unatoč svim poteškoćama. One se obično pojavljuju kad osoba treba presjeći obiteljske veze, raskinuti odnos sa ženom i djecom, ali ako može podnositi takve poteškoće, u potpunosti slijedi put duhovne samospoznaje. Slično tome, Arjuni se savjetuje da ustraje u izvršavanju dužnosti kṣatriye, iako je teško boriti se protiv članova obitelji ili drugih voljenih osoba. Gospodin Caitanya prihvatio je sannyāsu u dvadeset četvrtoj godini života i Njegovi štićenici, mlada žena i stara majka, nisu imali nikoga tko bi se o njima brinuo. Unatoč tome, prihvatio je sannyāsu radi višega cilja i postojano obavljao više dužnosti. Tako se dostiže oslobođenje od materijalnog ropstva.

SMISAO: Promjenjivo tijelo nije trajno. Suvremena medicinska znanost priznaje da se tijelo mijenja svakog trenutka međudjelovanjem različitih stanica. Tijelo raste i stari, ali duhovna duša uvijek postoji i ostaje ista unatoč svim promjenama tijela i uma. To je razlika između materije i duha. Po prirodi tijelo se uvijek mijenja, ali duša je vječna. Taj su zaključak potvrdili svi oni koji su vidjeli istinu, i impersonalisti i personalisti. U Viṣṇu Purāṇi (2.12.38) rečeno je da su Viṣṇu i sva Njegova prebivališta samoobasjane duhovne prirode (jyotīṁṣi viṣṇur bhuvanāni viṣṇuḥ). Riječi postojeće i nepostojeće odnose se samo na duh i materiju. To je mišljenje svih osoba koje su vidjele istinu.

Ovo je početak naučavanja koje Gospodin prenosi živim bićima zbunjenim utjecajem neznanja. Raspršivanje neznanja podrazumijeva ponovno uspostavljanje vječna odnosa između obožavatelja i obožavanog, te razumijevanje razlike između svih živih bića, Gospodinovih sastavnih djelića, i Svevišnje Božanske Osobe. Prirodu Svevišnjega možemo shvatiti pomnim proučavanjem vlastita bića i razumijevanjem razlike između sebe i Svevišnjega kao dijela i cjeline. U Vedānta-sūtri, kao i u Śrīmad-Bhāgavatamu, Svevišnji se prihvaća kao izvor svih emanacija. Takve se emanacije opažaju kao viša i niža priroda. Živo biće pripada višoj prirodi, kao što će biti otkriveno u sedmom poglavlju. Premda nema razlike između energije i energetika, smatra se da je energetik Svevišnji, a energija ili priroda podređena. Živa su bića stoga uvijek podređena Svevišnjem Gospodinu, kao što je sluga podređen gospodaru ili učenik učitelju. Takvo jasno znanje ne može se shvatiti pod opsjenom neznanja. Da bi raspršio neznanje, Gospodin objašnjava Bhagavad-gītu kako bi prosvijetlio sva živa bića za sva vremena.

SMISAO: Ovaj stih još jasnije objašnjava pravu prirodu duše, koja prožima cijelo tijelo. Svatko može shvatiti što prožima tijelo: to je svijest. Svatko je svjestan patnji i užitaka dijela tijela ili cijeloga tijela. To širenje svijesti živoga bića ograničeno je na njegovo tijelo. Patnje i zadovoljstva jednoga tijela nepoznati su drugome tijelu. Stoga je svako tijelo utjelovljenje osobne duše, a simptom prisutnosti duše opaža se kao osobna svijest. Opisano je da je duša deset tisuća puta manja od vrha vlasi kose. To je potvrđeno u Śvetāśvatara Upaniṣadi (5.9):

„Kada se vrh vlasi kose podijeli na stotinu dijelova i zatim svaki od tih dijelova ponovno podijeli na stotinu dijelova, svaki takav dio velik je kao duhovna duša." To je potvrđeno na drugom mjestu:

„Postoji bezbroj čestica duhovnih atoma, koji su deset tisuća puta manji od vrha vlasi kose."

Osobna duhovna duša je stoga duhovni atom manji od materijalnih atoma. Takvi su atomi bezbrojni. Sićušna duhovna iskra temeljno je načelo materijalnog tijela, a njezin se utjecaj širi čitavim tijelom, kao što se aktivno načelo lijeka širi čitavim tijelom. To zračenje duhovne duše osjeća se u cijelom tijelu kao svijest i predstavlja dokaz prisutnosti duše. Svaki laik može shvatiti da je materijalno tijelo bez svijesti mrtvo. Ta se svijest ne može oživjeti u tijelu materijalnim sredstvima. Svijest stoga ne potječe od materijalnih spojeva, već od duhovne duše. U Muṇḍaka Upaniṣadi (3.1.9) potanje je opisan položaj atomske duhovne duše:

„Duša je atomske veličine i može se opaziti savršenom inteligencijom. Atomska duša lebdi u pet vrsta zraka (prāṇa, apāna, vyāna, samāna i udāna). Nalazi se u srcu i širi svoj utjecaj po čitavom tijelu utjelovljena živog bića. Kad se duša pročisti od zakuženosti materijalnim zrakom, očituje svoj duhovni utjecaj."

Svrha je sustava haṭha-yoge različitim položajima sjedenja ovladati zrakom koji okružuje čistu dušu – ne radi stjecanja materijalne dobrobiti, već radi oslobađanja sićušne duše od zapletenosti u materijalno ozračje.

Atomsku prirodu duše potvrđuju svi vedski spisi i svaki razuman čovjek može na temelju svoga iskustva to shvatiti. Samo luđak može misliti da je atomska duša sveprožimajuća viṣṇu-tattva.

Utjecaj atomske duše prostire se čitavim tijelom. Prema Muṇḍaka Upaniṣadi atomska se duša nalazi u srcu svakog živog bića. Budući da materijalistički znanstvenici ne mogu izmjeriti atomsku dušu, neki od njih budalasto tvrde da duša ne postoji. Osobna atomska duša nedvojbeno se nalazi u srcu, zajedno s Nad-dušom, i sve energije koje pokreću tijelo emaniraju iz tog dijela tijela. Krvna tjelešca koja iz pluća prenose kisik dobivaju energiju od duše. Kad duša napusti taj položaj, prestaje djelatnost krvi – spajanje crvenih krvnih tjelešaca s kisikom. Medicinska znanost prihvaća važnost crvenih krvnih tjelešaca, ali ne može utvrditi da je izvor energije duša. Međutim, priznaje da je srce središte svih energija tijela.

Such atomic particles of the spirit whole are compared to the sunshine molecules. In the sunshine there are innumerable radiant molecules. Similarly, the fragmental parts of the Supreme Lord are atomic sparks of the rays of the Supreme Lord, called by the name prabhā, or superior energy. So whether one follows Vedic knowledge or modern science, one cannot deny the existence of the spirit soul in the body, and the science of the soul is explicitly described in the Bhagavad-gītā by the Personality of Godhead Himself.

SMISAO: Materijalno je tijelo po prirodi uništivo. Može biti uništeno odmah ili nakon sto godina. To je samo pitanje vremena. Ne može se u nedogled održavati na životu. No duhovna je duša toliko sićušna da je neprijatelj ne može čak ni vidjeti, a kamoli ubiti. Kao što je rečeno u prethodnom stihu, toliko je mala da nitko ne zna kako je može izmjeriti. Stoga, s obaju gledišta, nema razloga za žaljenje, jer živo biće, takvo kakvo jest, ne može biti ubijeno, niti materijalno tijelo može biti trajno zaštićeno ili spašeno, a njegovo trajanje produženo za bilo koje vremensko razdoblje. Sićušni djelić duhovne cjeline dobiva materijalno tijelo prema svojim djelima i zato treba iskoristiti religijska načela slijedeći ih. U Vedānta-sūtri živo je biće opisano kao svjetlost, jer je sastavni djelić vrhovne svjetlosti. Kao što sunčeva svjetlost održava cijeli svemir, svjetlost duše održava materijalno tijelo. Čim duhovna duša napusti materijalno tijelo, ono se počinje raspadati; tijelo stoga održava duhovna duša. Samo tijelo je nevažno. Kṛṣṇa je savjetovao Arjuni da se bori i ne žrtvuje cilj religije radi materijalnih, tjelesnih obzira.

SMISAO: Kada smrtonosno oružje pogodi utjelovljeno živo biće, trebamo znati da živo biće, koje se nalazi u tijelu, nije ubijeno. Duhovna duša je toliko malena da je nikakvo materijalno oružje ne može ubiti. To ćemo jasno vidjeti iz idućih stihova. Zbog svoje duhovne prirode živo biće ne može biti ubijeno. Samo tijelo biva ubijeno ili se smatra da je ubijeno. To ne znači da se ubijanje tijela odobrava. Vedski je nalog – mā hiṁsyāt sarvā bhūtāni: nikada ne vrši nasilje ni nad kim. Shvaćanje da živo biće ne biva ubijeno ne odobrava klanje životinja. Ubijanje bilo čijega tijela bez ovlaštenja odvratno je i kažnjivo, i po zakonu države i po Gospodinovu zakonu. Međutim, Arjuna treba ubijati radi načela religije, a ne iz vlastitog hira.

SMISAO: Mali atomski dio Vrhovnog Duha kvalitativno je jednak Vrhovnom i ne podliježe promjenama kao tijelo. Duša se katkada naziva kūṭa-stha, što znači postojana. Postoji šest vrsta preobražaja kojima podliježe tijelo: rađa se iz maternice, raste, živi neko vrijeme, stvara potomstvo, postupno se raspada i na kraju nestaje u zaborav. No duša ne podliježe takvim promjenama. Ona se ne rađa, ali prihvaća materijalno tijelo i zato se tijelo rađa. Duša se ne rađa s tijelom, niti umire. Sve što se rađa i umire. Duša se ne rađa i zato nema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Vječna je, uvijek postojeća i prvobitna. To znači da u povijesti nema traga o njezinu nastanku. Pod dojmom tijela mi istražujemo povijest rođenja duše. Ona nikada ne stari kao tijelo. Zato takozvani starac osjeća isti duh kao u djetinjstvu ili mladosti. Promjene tijela ne utječu na dušu. Duša se ne raspada kao drvo i ostale materijalne stvari. Isto tako ne stvara popratne proizvode. Popratni proizvodi tijela – djeca – različite su osobne duše i zbog tijela izgledaju kao djeca nekog čovjeka. Tijelo se razvija zahvaljujući nazočnosti duše, ali duša se ne mijenja niti stvara potomke. Prema tome, duša ne podliježe tjelesnim promjenama.

U Kaṭha Upaniṣadi (1.2.18) nalazimo sličan stih:

Ovaj stih ima isto značenje i smisao kao stih u Bhagavad-gīti, ali u ovom je stihu upotrijebljena posebna riječ, vipaścit, koja znači učen ili onaj tko posjeduje znanje.

Duša je puna znanja, što znači da je uvijek puna svijesti. Stoga je svijest simptom duše. Čak i ako ne možemo pronaći dušu u srcu, gdje se nalazi, možemo opaziti njezinu prisutnost jednostavno po prisutnosti svijesti. Katkada ne možemo vidjeti sunce na nebu zbog oblaka ili iz nekog drugog razloga, ali sunčeva je svjetlost uvijek prisutna i zato smo uvjereni da je dan. Čim se rano ujutro pojavi malo svjetlosti na nebu, znamo da je sunce izašlo. Slično tome, postojanje duše možemo shvatiti po prisutnosti svijesti u svim ljudskim i životinjskim tijelima. Svjesnost duše razlikuje se od svjesnosti Svevišnjeg, jer je vrhovna svjesnost potpuno znanje – znanje o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Osobna je duša sklona zaboravnosti. Kad zaboravi svoju pravu prirodu, stječe znanje i biva prosvijetljena Kṛṣṇinim uzvišenim poukama. No Kṛṣṇa nije zaboravna duša. Kad bi tako bilo, Kṛṣṇina bi učenja u Bhagavad-gīti bila beskorisna.

Postoje dvije vrste duše – sićušna duša (aṇu-ātmā) i Nad-duša (vibhu-ātmā). To je potvrđeno u Kaṭha Upaniṣadi (1.2.20):

„Nad-duša (Paramātmā) i atomska duša (jīvātmā) nalaze se na istom drvetu tijela, u istom srcu živoga bića. Samo onaj tko se oslobodio svih materijalnih žudnji i jadikovki može milošću Svevišnjega shvatiti slave duše." U idućim poglavljima bit će otkriveno da je Kṛṣṇa izvor Nad-duše, a Arjuna atomska duša koja je zaboravila svoju pravu prirodu. Zato je znanjem treba prosvijetliti Kṛṣṇa ili Njegov vjerodostojni predstavnik (duhovni učitelj).

SMISAO: Sve ima svoju pravu namjenu. Čovjek utemeljen u potpunom znanju zna gdje i kako treba pravilno upotrijebiti određenu stvar. Nasilje također ima svoju namjenu, a na osobi je koja posjeduje znanje da odluči o njegovoj primjeni. Iako sudac dodjeljuje smrtnu kaznu osobi okrivljenoj za ubojstvo, ne može se kriviti, jer primjenu nasilja nad drugom osobom naređuje po odredbama zakona. U Manu-saṁhiti, zakoniku čovječanstva, nalaže se da ubojica treba biti osuđen na smrt kako u sljedećem životu ne bi morao ispaštati za veliki grijeh koji je počinio. Tako ubojica kojega kralj kazni vješanjem ustvari stječe dobrobit. Slično tome, kad Kṛṣṇa nekome naredi da se bori, moramo zaključiti da je takvo nasilje namijenjeno ostvarivanju najviše pravde. Arjuna bi stoga trebao izvršiti naredbu, znajući dobro da takvo nasilje počinjeno u borbi za Kṛṣṇu uopće nije nasilje, jer čovjek, ili duša, nikada ne može biti ubijen. Zbog toga je takozvano nasilje kojim se štiti pravda dopušteno. Kirurg ne vrši operaciju da bi ubio pacijenta, već da bi ga izliječio. Borba koju je Arjuna trebao prihvatiti po Kṛṣṇinim uputama bila je borba s punim znanjem; stoga nije mogla uzrokovati grešne posljedice.

SMISAO: Prihvaćena je činjenica da atomska osobna duša mijenja tijelo. Čak i suvremeni znanstvenici koji ne vjeruju u postojanje duše, ali koji u isto vrijeme ne mogu objasniti izvor energije u srcu, moraju prihvatiti neprestane promjene kroz koje tijelo prolazi od djetinjstva do dječaštva, od dječaštva do mladosti i od mladosti do starosti. Nakon starosti proces se mijenjanja prenosi na drugo tijelo. To je bilo objašnjeno u trinaestom stihu ovoga poglavlja.

Atomska individualna duša biva prenesena u drugo tijelo milošću Nad-duše. Nad-duša ispunjava želju atomske duše, kao što prijatelj ispunjava želju svoga prijatelja. Vede, poput Muṇḍaka Upaniṣade i Śvetāśvatara Upaniṣade, uspoređuju dušu i Nad-dušu s dvije prijateljske ptice koje sjede na istom drvetu. Jedna ptica (osobna atomska duša) jede plod drveta, dok druga ptica (Kṛṣṇa) jednostavno promatra Svoga prijatelja. Premda su te dvije ptice kvalitativno jednake, jedna je opčinjena plodovima materijalnog drveta, a druga jednostavno promatra djelatnosti Svoga prijatelja. Kṛṣṇa je ptica koja promatra, a Arjuna ptica koja jede. Iako su prijatelji, jedan je gospodar, a drugi sluga. Budući da je atomska duša zaboravila taj odnos, prelazi s jednog drveta na drugo ili iz jednog tijela u drugo. Podređena ptica, jīva odnosno duša, veoma se teško bori na drvetu materijalnog tijela, ali čim pristane da prihvati drugu pticu kao vrhovnoga duhovnog učitelja – kao što je Arjuna dobrovoljno učinio predavši se Kṛṣṇi da bi ga Kṛṣṇa poučio – odmah se oslobađa sveg jadikovanja. To je potvrđeno u Muṇḍaka Upaniṣadi (3.1.2) i Śvetāśvatara Upaniṣadi (4.7):

„Premda se dvije ptice nalaze na istom drvetu, ptica koja kao uživatelj plodova drveta jede potpuno je obuzeta tjeskobom i mrzovoljom. Ali ako na neki način okrene lice prema svome prijatelju, Gospodinu, i spozna Njegove slave – ispaćena se ptica odmah oslobađa sve tjeskobe." Arjuna se sada okrenuo prema svom vječnom prijatelju, Kṛṣṇi, i od Njega sluša Bhagavad-gītu. Slušajući tako Kṛṣṇu može shvatiti Gospodinove slave i osloboditi se jadikovanja.

Gospodin ovdje savjetuje Arjuni da ne tuguje zbog tjelesne promjene svoga starog djeda i učitelja. Treba biti sretan što će ubiti njihova tijela u pravednoj borbi tako da se odmah mogu pročistiti od svih posljedica raznih tjelesnih djelatnosti. Onaj tko položi svoj život na žrtveni oltar ili na bojnom polju u pravednoj borbi odmah biva pročišćen od tjelesnih posljedica i uzdignut na viši položaj života. Tako Arjuna nije imao razloga za žaljenje.

SMISAO: Duhovnu dušu ne može ubiti nijedna vrsta oružja – ni mačevi ni vatreno, kišno ili vihorsko oružje. Izgleda da se ranije, osim vatrenog oružja kakvo danas postoji, upotrebljavalo raznovrsno oružje od zemlje, vode, zraka, etera i drugih elemenata. Čak se i atomsko oružje suvremenog doba ubraja u vatreno oružje, ali ranije je postojalo oružje napravljeno od raznih vrsta materijalnih elemenata. Protiv vatrenog oružja upotrebljavalo se vodeno oružje, koje je danas nepoznato suvremenoj znanosti. Vihorsko oružje također je nepoznato suvremenoj znanosti. Unatoč tome, duša se nikada ne može isjeći na komadiće ili uništiti bilo kojom količinom oružja, bez obzira na znanstvene pronalaske.

Māyāvādīji ne mogu objasniti kako je osobna duša jednostavno iz neznanja nastala i bila prekrivena iluzornom energijom. Isto je tako nemoguće da su osobne duše ikada bile odijeljene od izvorne Vrhovne Duše. Osobne su duše vječno odvojeni djelići Vrhovne Duše. Budući da su vječno (sanātana) sićušne, sklone su tome da budu prekrivene iluzornom energijom i tako budu izdvojene iz društva Svevišnjeg Gospodina, kao što su iskre vatre, iako su kvalitativno jednake vatri, sklone tome da se ugase kad izađu iz vatre. Živa su bića u Varāha Purāṇi opisana kao odvojeni sastavni djelići Svevišnjeg. Prema Bhagavad-gīti ona su to vječno. Živo biće ostaje odvojena osoba, čak i nakon oslobođenja od iluzije, kao što možemo jasno vidjeti iz naučavanja koje je Gospodin prenio Arjuni. Arjuna je zahvaljujući znanju koje je primio od Kṛṣṇe dostigao oslobođenje, ali nikada nije postao istovjetan s Kṛṣṇom.

SMISAO: Sve te osobine atomske duše nepobitno dokazuju da je osobna duša vječno atomski djelić duhovne cjeline i da vječno ostaje isti atom, bez promjene. Monistička se teorija stoga vrlo teško može primijeniti, jer se od osobnih duša nikada ne očekuje da postanu homogeno sjedinjene. Nakon oslobođenja od materijalne zakuženosti atomska duša može poželjeti da ostane iskra u sjajnim zrakama Svevišnje Božanske Osobe, ali razborite duše odlaze na duhovne planete kako bi se družile s Božanskom Osobom.

Riječ sarva-gata („sveprožimajuća") je značajna, jer je cijela Božja tvorevina puna živih bića. Ona žive na zemlji, u vodi, u zraku, u zemlji, pa čak i u vatri. Vjerovanje da bivaju uništena u vatri nije prihvatljivo, jer je ovdje jasno rečeno da vatra ne može spaliti dušu. Stoga i na Suncu nedvojbeno ima živih bića s tijelom prikladnim za život na njemu. Kad bi Sunce bilo nenastanjeno, riječ sarva-gata („koja žive svuda") ne bi imala smisla.

SMISAO: Kao što smo već opisali, duša je tako mala za našu materijalnu moć opažanja da je ne možemo vidjeti čak ni uz pomoć najboljeg mikroskopa; zato je nevidljiva. Što se tiče postojanja duše, nitko ne može eksperimentalno utvrditi njezino postojanje neovisno o svjedočanstvu śrutija, odnosno vedske mudrosti. Tu istinu moramo prihvatiti, jer ne postoji drugi izvor razumijevanja postojanja duše, premda je njezino postojanje činjenica koja se može opaziti. Ima mnogo stvari koje moramo prihvatiti jednostavno na temelju izjave višeg autoriteta. Nitko ne može poreći postojanje oca utemeljeno na autoritetu majke. Bez majke ne možemo shvatiti tko je naš otac. Slično tome, dušu možemo shvatiti samo proučavanjem Veda. Drugim riječima, ona se ne može shvatiti ljudskim eksperimentalnim znanjem. Duša je svjesnost i svjesna je – to je također izjava Veda koju moramo prihvatiti. Za razliku od tijela, duša se ne mijenja. Vječno je nepromjenjiva i atomske je veličine u usporedbi s beskrajno velikom Vrhovnom Dušom. Vrhovna je Duša beskrajno velika, a atomska duša beskrajno mala. Budući da je beskrajno mala duša nepromjenjiva, nikada ne može postati jednaka beskrajno velikoj duši, Svevišnjoj Božanskoj Osobi. To se u Vedama ponavlja na razne načine samo da bi se potvrdila neosporivost postojanja duše. Ponavljanje je katkada nužno da bismo temeljito i pravilno shvatili određenu temu.

SMISAO: Oduvijek je postojala vrsta filozofa srodna budistima koja ne vjeruje da duša postoji odvojeno od tijela. Čini se da su takvi filozofi, poznati kao lokāyatike i vaibhāṣike, postojali i u vrijeme kada je Kṛṣṇa izgovorio Bhagavad-gītu. Oni smatraju da se životni simptomi pojavljuju u određenim zrelim uvjetima spajanja materije. Suvremeni materijalni znanstvenici i materijalistički filozofi zastupaju slično mišljenje. Prema njima tijelo je spoj fizičkih elemenata, a simptomi života pojavljuju se u određenu stadiju međudjelovanja fizičkih i kemijskih elemenata. Antropologija se temelji na toj filozofiji. U današnje vrijeme brojne pseudoreligije, koje postaju popularne u Americi, slijede tu filozofiju, kao i filozofiju nihilističkih budističkih sekti koje ne prihvaćaju načelo predanosti.

Čak i da Arjuna nije vjerovao u postojanje duše – kao sljedbenici vaibhāṣika filozofije – ipak nije bilo razloga za žaljenje. Nitko ne žali za gomilom kemikalija i ne zanemaruje zbog toga svoju propisanu dužnost. S druge strane, u suvremenoj znanosti i ratnoj tehnologiji tone i tone kemikalija troše se na poražavanje neprijatelja. Prema filozofiji vaibhāṣika takozvana duša ili ātmā nestaje s uništenjem tijela. Stoga Arjuna ni u kom slučaju nije imao razloga za žaljenje, bilo da prihvati vedski zaključak da atomska duša postoji bilo da ne vjeruje u postojanje duše. Prema toj teoriji svakoga trenutka bezbroj živih bića nastaje iz materije i biva uništeno. Zato nema razloga za žaljenje. Ako se duša samo jednom rađa, Arjuna se nije trebao plašiti grešnih posljedica ubijanja svoga djeda i učitelja. Ali Kṛṣṇa je sarkastično oslovio Arjunu riječima mahā-bāhu, o junače snažnih ruku, jer ako ništa drugo, bar nije prihvatio teoriju vaibhāṣika, koji zanemaruju vedsku mudrost. Kao kṣatriya, Arjuna je pripadao vedskoj kulturi i dolikovalo mu je da nastavi slijediti njezina načela.

SMISAO: Djela koja je živo biće počinilo u životu određuju njegov sljedeći život. Nakon okončanja jednoga razdoblja djelovanja mora umrijeti i roditi se kako bi započelo drugo razdoblje djelovanja. Tako prolazi kroz ciklus rođenja i smrti, jedan za drugim, i ne dostiže oslobođenje. Taj ciklus ne podržava nepotrebno ubijanje, klanje i ratovanje. U isto vrijeme nasilje i rat neizbježni su čimbenici u ljudskom društvu, namijenjeni održavanju zakona i poretka.

Budući da je Gospodin želio da dođe do bitke na Kurukṣetri, ona je bila neizbježna, a dužnost je kṣatriye da se bori za pravi cilj. Zašto bi se bojao ili žalio zbog smrti svojih rođaka, ako obavlja svoju dužnost? Arjuni nije priličilo da prekrši zakon i zbog toga postane podložan posljedicama grešnih djela, kojih se toliko bojao. Izbjegavanjem svoje dužnosti ne bi mogao spriječiti smrt svojih rođaka i degradirao bi se, jer je izabrao put pogrešna djelovanja.

SMISAO: Ako prihvatimo da postoje dvije vrste filozofa, jedni koji vjeruju u postojanje duše i drugi koji ne vjeruju u njezino postojanje, ni u kom slučaju nema razloga za žaljenje. One koji ne vjeruju u postojanje duše sljedbenici vedske mudrosti nazivaju ateistima. No čak i ako rasprave radi prihvatimo ateističku teoriju, nema razloga za žaljenje. Neovisno o postojanju duše materijalni su elementi prije stvaranja neočitovani. Iz toga suptilnoga neočitovanog stanja nastaje pojavni svijet, kao što iz etera nastaje zrak, iz zraka vatra, iz vatre voda, a iz vode zemlja. Iz zemlje nastaje mnoštvo različitih pojava. Uzmimo na primjer veliki neboder, koji nastaje iz zemlje. Kada se sruši, ta pojava ponovno postaje neočitovana i na kraju ostaje u obliku atoma. Zakon o održanju energije vrijedi, ali stvari s vremenom bivaju očitovane i neočitovane – u tome je razlika. Zašto bismo onda žalili, u očitovanom ili neočitovanom stadiju? Na neki način, ništa se ne gubi niti u neočitovanom stadiju. I na početku i na kraju svi su elementi neočitovani; očitovani su samo u srednjem stadiju, i stoga tu nema nikakve stvarne materijalne razlike.

Ako prihvatimo vedski zaključak izložen u Bhagavad-gīti da ova materijalna tijela s vremenom bivaju uništena (antavanta ime dehāḥ), ali da je duša vječna (nityasyoktāḥ śarīriṇaḥ), uvijek moramo imati na umu da je tijelo neka vrst odjeće. Zašto bismo žalili za promjenom odjeće? U odnosu na vječnu dušu materijalno tijelo nema stvarna postojanja. Ono je poput sna. U snu možemo misliti da letimo nebom ili sjedimo na kočiji kao kralj, ali kada se probudimo možemo vidjeti da nismo ni na nebu ni na kočiji. Vedska mudrost potiče samospoznaju na temelju nepostojanja materijalnog tijela. Stoga, bez obzira na to vjerujemo li ili ne vjerujemo u postojanje duše, nemamo razloga za žaljenje nad gubitkom tijela.

SMISAO: Gītopaniṣada se u velikoj mjeri temelji na načelima Upaniṣada. Stoga nije začuđujuće da ovaj stih nalazimo i u Kaṭha Upaniṣadi (1.2.7):

Činjenica da se atomska duša nalazi u tijelu goleme životinje, u tijelu golema stabla banjana i u mikrobima, koji su toliko maleni da ih se milijuni i milijarde nalaze samo u jednom kubičnom centimetru prostora, zacijelo je zadivljujuća. Ljudi koji ne vrše strogosti i koji nemaju veliko znanje ne mogu shvatiti čuda osobne atomske iskre duha, premda ih objašnjava najveći autoritet na polju znanja, koji je poučio čak i Brahmu, prvo živo biće u svemiru. Zbog gruba materijalnog shvaćanja stvari u ovom dobu većina ljudi ne može zamisliti kako tako sitna čestica može postati i velika i mala. Stoga, kad upoznaju prirodu duše ili kad slušaju o njoj bivaju zadivljeni. Obmanuti materijalnom energijom, toliko su obuzeti zadovoljavanjem osjetila da imaju vrlo malo vremena za razumijevanje znanja o jastvu, premda je činjenica da bez takva znanja sve djelatnosti vode do konačna poraza u borbi za opstanak. Možda i ne znaju da moraju misliti na dušu i tako riješiti problem materijalnih bijeda.

Neki ljudi skloni slušanju o duši mogu u dobru društvu pohađati predavanja, ali katkada zbog neznanja bivaju zavedeni, misleći da su Nad-duša i atomska duša istovjetne i da se ne razlikuju po veličini. Veoma je teško naći čovjeka koji savršeno, u tančine shvaća položaj Nad-duše, atomske duše, njihove uloge i odnose. Još je teže naći čovjeka koji je stekao punu dobrobit od znanja o duši i koji može opisati položaj duše u različitim vidovima. Ali ako na neki način shvati znanje o duši, postiže uspjeh u životu.

Jastvo možemo najlakše shvatiti prihvaćajući izjave Bhagavad-gīte, koju je izgovorio najveći autoritet, Gospodin Kṛṣṇa, ne dopuštajući da nas zavedu druge teorije. No prihvaćanje Kṛṣṇe kao Svevišnje Božanske Osobe zahtijeva velike pokore i žrtvovanja, izvršene u ovom ili prošlim životima. Jedino bezuzročnom milošću čistoga bhakte možemo spoznati Kṛṣṇu kao Svevišnju Božansku Osobu.

SMISAO: Gospodin sada zaključuje niz pouka o nepromjenjivoj duhovnoj duši. Opisujući besmrtnu dušu na različite načine, Gospodin Kṛṣṇa potvrđuje da je duša besmrtna, a tijelo privremeno. Arjuna, kao kṣatriya, ne bi trebao ostaviti svoju dužnost iz straha da će njegov djed i učitelj (Bhīṣma i Droṇa) umrijeti u bici. Na temelju autoriteta Śrī Kṛṣṇe moramo vjerovati u postojanje duše, koja se razlikuje od materijalnog tijela. Ne bismo trebali misliti da duša ne postoji ili da se simptomi života razvijaju u određenu stadiju povoljnih materijalnih uvjeta što nastaju međudjelovanjem kemikalija. Iako je duša besmrtna, nasilje se ne odobrava, ali se ne osuđuje u vrijeme rata, kada za njim postoji potreba. Ta potreba mora biti opravdana, utemeljena na Gospodinovu odobrenju, a ne na nečijem hiru.

SMISAO: Od četiri staleža društvenoga poretka drugi se stalež, zadužen za pravilno vladanje društvom, naziva kṣatriya. Kṣat znači povrijediti. Onaj tko štiti od povreda naziva se kṣatriya (trāyate znači pružiti zaštitu). Ranije su se kṣatriye učili ubijati u šumi. Otišli bi u šumu i izazvali tigra licem u lice, boreći se mačem protiv njega. Kad bi ga ubili, kremirali bi tigra uz kraljevski obred. Taj sustav čak i danas slijede kraljevi države Jaipur. Kṣatriye posebno uče izazivati i ubijati, jer je religijsko nasilje ponekad nužno. Stoga nikada ne bi trebali neposredno prihvatiti sannyāsu ili red odricanja. Nenasilje u politici može biti stvar diplomacije, ali nikada nije čimbenik ili načelo. U religijskim je zakonicima rečeno:

„Kada kralj ili kṣatriya pogine na bojnom polju u borbi protiv drugoga kralja, koji mu zavidi, zaslužuje da dostigne rajske planete, kao i brāhmaṇa koji rajske planete dostiže prinošenjem životinja u žrtvenu vatru." Tako se ubijanje na bojnom polju na temelju religijskih načela i ubijanje životinja u žrtvenoj vatri ne smatraju djelima nasilja, jer svatko ima dobrobit od religijskih načela na temelju kojih se čine takva djela. Žrtvovana životinja odmah dobiva ljudski oblik života i ne mora se podvrći postupnom procesu evolucije prelazeći iz jednoga oblika u drugi, a kṣatriye ubijeni na bojnom polju dostižu rajske planete, kao i brāhmaṇe koji dostižu rajske planete izvođenjem žrtvovanja.

Postoje dvije vrste sva-dharme, propisanih dužnosti. Sve dok osoba nije oslobođena mora izvršavati dužnosti svoga tijela u skladu s religijskim načelima kako bi dostigla oslobođenje. Kad dostigne oslobođenje, njezina sva-dharma – propisana dužnost – postaje duhovna i ne temelji se na materijalnom tjelesnom shvaćanju. U tjelesnom shvaćanju života brāhmaṇe i kṣatriye imaju posebne dužnosti i takve su dužnosti neizbježne. Sva-dharmu je odredio Gospodin, što će biti objašnjeno u četvrtom poglavlju. Na tjelesnoj se razini sva-dharma naziva varṇāśrama-dharma, odskočna daska za dostizanje duhovnog razumijevanja. Ljudska civilizacija počinje stadijem varṇāśrama-dharme ili propisanih dužnosti koje odgovaraju posebnim guṇama prirode, pod čijim se utjecajem nalazi dobiveno tijelo. Obavljanje takvih dužnosti na bilo kojem polju djelovanja u skladu s naredbama viših autoriteta uzdiže osobu na viši životni položaj.

SMISAO: Kao vrhovni učitelj svijeta, Gospodin Kṛṣṇa osuđuje Arjunin stav, jer je rekao: „Ne vidim ništa dobro u ovoj borbi. Ona će uzrokovati trajan život u paklu." Arjuna je tako govorio samo iz neznanja. Želio je postati nenasilan u obavljanju svoje propisane dužnosti. Biti nenasilan na bojnom polju za kṣatriyu je filozofija budala. U Parāśara-smṛtiju, zborniku religijskih pravila kojeg je napisao Parāśara, veliki mudrac i otac Vyāsadeve, rečeno je:

„Kṣatriya je dužan štititi građane od svih vrsta neprilika i zbog toga mora u odgovarajućim slučajevima primijeniti nasilje kako bi održao zakon i poredak. Mora pobijediti vojnike neprijateljskih kraljeva te na temelju religijskih načela vladati svijetom."

Uzimajući sve to u obzir, Arjuna nije imao razloga da ostavi borbu. Ako pobijedi neprijatelje, uživat će u kraljevstvu, a ako u bici pogine, bit će uzdignut na rajske planete, čija su mu vrata bila širom otvorena. U svakom slučaju, stekao bi dobrobit od borbe.

SMISAO: Arjuna je bio glasovit ratnik. Svoju je slavu stekao u borbi s mnogim velikim polubogovima, među kojima je bio čak i Śiva. Nakon što je u borbi porazio Śivu odjevena u odjeću lovca, Arjuna ga je zadovoljio i dobio za nagradu oružje zvano pāśupata-astra. Svi su znali da je velik ratnik. Droṇācārya mu je dao blagoslove i posebno oružje kojim je mogao ubiti čak i svoga učitelja. Brojni autoriteti, među njima i njegov otac Indra (kralj rajskih planeta), počastili su ga vojnim priznanjima, ali kad bi ostavio bitku, ne bi samo zanemario svoju dužnost koja mu je kao kṣatriyi bila propisana, već bi izgubio i svu svoju slavu i ugled te tako sebi pripremio kraljevski put za pakao. Drugim riječima, otišao bi u pakao ne zbog borbe, već zbog napuštanja borbe.

SMISAO: Kao filozof i Arjunin prijatelj, Gospodin Kṛṣṇa sada donosi konačan sud o Arjuninu odbijanju da se bori. Gospodin kaže: „Arjuna, ako napustiš bojno polje prije početka bitke, ljudi će te proglasiti kukavicom. Ako misliš da te ljudi mogu nazivati ružnim imenima, ali da ćeš bježeći s bojnog polja spasiti vlastiti život, onda ti savjetujem da umreš u bici. Za ugledna čovjeka poput tebe loš je glas gori od smrti. Stoga ne bi trebao pobjeći iz straha za život; bolje je da umreš u bici. To će te spasiti od gubitka ugleda u društvu i lošega glasa da si zloupotrijebio Moje prijateljstvo."

Tako je Gospodin na kraju savjetovao Arjuni da umre u bici i ne napusti borbu.

SMISAO: Gospodin Kṛṣṇa je nastavio iznositi Arjuni Svoje mišljenje: „Nemoj misliti da će veliki generali poput Duryodhane, Karṇe i drugih suvremenika misliti da si napustio bojno polje iz samilosti prema svojoj braći i djedu. Mislit će da si pobjegao iz straha za život. Tako će njihovo visoko mišljenje o tebi otići do vraga."

SMISAO: Gospodin Kṛṣṇa je u početku bio zapanjen Arjuninom neumjesnom molbom za samilošću, rekavši da ona ne dolikuje Arijcu. Sada je s toliko mnogo riječi potvrdio Svoju osudu Arjunine tobožnje samilosti.

SMISAO: Iako nije bilo sigurno da će Arjunina strana pobijediti, Arjuna se morao boriti, jer se, čak i kada bi bio ubijen, mogao uzdignuti na rajske planete.

SMISAO: Gospodin Kṛṣṇa sada otvoreno kaže Arjuni da se treba boriti borbe radi, zato što On želi bitku. Osoba svjesna Kṛṣṇe u svom se djelovanju ne obazire na sreću ili nesreću, dobitak ili gubitak, pobjedu ili poraz. Svjesnost da sve treba učiniti za Kṛṣṇu je transcendentalna; zato ne uzrokuje materijalne posljedice. Onaj tko djeluje za vlastito osjetilno zadovoljstvo, u vrlini ili u strasti, podliježe dobrim ili lošim posljedicama. No onaj tko se potpuno posvetio djelovanju u svjesnosti Kṛṣṇe nema nikakvih dugova ili obveza prema bilo kome, za razliku od osobe koja se bavi uobičajenim djelatnostima. Rečeno je:

„Onaj tko se potpuno predao Kṛṣṇi, Mukundi, ostavivši sve druge dužnosti, nema više dugova ili obveza prema polubogovima, mudracima, ljudima, rođacima, čovječanstvu, precima ili ostalim živim bićima." (Bhāg. 11.5.41) To je poruka koju Kṛṣṇa u ovom stihu prenosi Arjuni. Ona će biti potanje objašnjena u sljedećim stihovima.

SMISAO: Prema Niruktiju, vedskom rječniku, riječ saṅkhyā odnosi se na iscrpan opis stvari, a sāṅkhya na filozofiju koja opisuje pravu prirodu duše. Yoga podrazumijeva vladanje osjetilima. Arjunin prijedlog da napusti borbu temeljio se na osjetilnom uživanju. Zaboravivši svoju glavnu dužnost htio je ostaviti borbu, misleći da će ako ne ubije svoje rođake biti sretniji nego ako uživa u kraljevstvu nakon što pobijedi svoje rođake i braću, Dhṛtarāṣṭrine sinove. U oba slučaja temeljno je načelo bilo osjetilno uživanje. I sreća koju će steći ako ih pobijedi i sreća koju će steći ako ih vidi žive bile su utemeljene na želji za osobnim osjetilnim uživanjem, čak i po cijenu mudrosti i dužnosti. Kṛṣṇa je zato htio objasniti Arjuni da ubijanjem tijela svoga djeda neće ubiti njegovu dušu. Objasnio je da su sve osobe, kao i sam Gospodin, vječne. Bili su osobe u prošlosti, sada su osobe i bit će to u budućnosti, jer smo svi mi vječno osobne duše. Mi samo mijenjamo tjelesnu odjeću na razne načine, ali zadržavamo osobnost čak i nakon oslobođenja od zatočeništva u materijalnoj odjeći. Gospodin Kṛṣṇa je postupkom raščlanjivanja veoma slikovito objasnio dušu i tijelo. Prema Niruktiju znanje koje opisuje dušu i tijelo s različitih stajališta naziva se sāṅkhya. Ta sāṅkhya nema nikakve veze s filozofijom ateista Kapile. Davno prije nastanka sāṅkhya filozofije varalice Kapile, pravi Gospodin Kapila, inkarnacija Gospodina Kṛṣṇe, objasnio je sāṅkhya filozofiju u Śrīmad-Bhāgavatamu Svojoj majci Devahūti. On je objasnio da je puruṣa, Svevišnji Gospodin, aktivan i da stvara prelazeći pogledom po prakṛti. To je prihvaćeno u Vedama i u Gīti. Opisi u Vedama pokazuju da je Gospodin prešao pogledom po prakṛti, prirodi, i obremenio je atomskim osobnim dušama. Sve te osobe djeluju u materijalnom svijetu radi osjetilnog zadovoljstva i opčinjene materijalnom energijom misle da su uživatelji. Živo biće zadržava takav mentalitet sve do posljednje točke – oslobođenja – kada se želi sjediniti s Gospodinom. To je posljednja zamka māye, iluzije osjetilnog zadovoljstva. Tek nakon mnogo života takva zadovoljavanja osjetila velika se duša predaje Vāsudevi, Gospodinu Kṛṣṇi, završavajući time potragu za krajnjom istinom.

Arjuna se već predao Kṛṣṇi, prihvativši Ga kao svoga duhovnog učitelja, śiṣyas te 'ham śādhi māṁ tvāṁ prapannam. Zato će mu Kṛṣṇa sada opisati proces djelovanja u buddhi-yogi, odnosno karma-yogi ili, drugim riječima, predano služenje posvećeno isključivo zadovoljavanju Gospodinovih osjetila. Buddhi-yoga je objašnjena u desetom stihu desetog poglavlja kao izravno druženje s Gospodinom, Paramātmom, koja se nalazi u srcu svih živih bića, ali takvo se druženje ne može dostići bez predana služenja. Onaj tko je utemeljen u transcendentalnom predanom služenju Gospodina s ljubavlju ili, drugim riječima, u svjesnosti Kṛṣṇe, Gospodinovom posebnom milošću dostiže stadij buddhi-yoge. Gospodin stoga kaže da samo onima koji uvijek predano služe s transcendentalnom ljubavlju daruje čisto znanje o predanosti i ljubavi. Na taj način bhakta Mu može lako prići u vječno blaženu Božjem Carstvu.

Buddhi-yoga spomenuta u ovom stihu odnosi se na predano služenje Gospodina, a riječ sāṅkhya koja je ovdje upotrijebljena nema nikakve veze s ateističkom sāṅkhya-yogom koju je predstavio varalica Kapila. Stoga ne bismo trebali pogrešno misliti da sāṅkhya-yoga koja je ovdje spomenuta ima bilo kakve veze s ateističkom sāṅkhyom. Ta filozofija nije imala nikakva utjecaja u to vrijeme, niti bi Gospodin Kṛṣṇa spomenuo takve bezbožne filozofske spekulacije. Pravu sāṅkhya filozofiju opisao je Gospodin Kapila u Śrīmad-Bhāgavatamu, ali čak ni ta sāṅkhya nema nikakve veze s ovom temom. Ovdje sāṅkhya predstavlja analitički opis tijela i duše. Gospodin Kṛṣṇa je analitički opisao dušu samo da bi Arjunu doveo do buddhi-yoge ili bhakti-yoge. Stoga su sāṅkhya Gospodina Kṛṣṇe i sāṅkhya Gospodina Kapile, opisana u Bhāgavatamu, potpuno istovjetne. Obje su bhakti-yoga. Gospodin Kṛṣṇa je zato rekao da samo manje inteligentni ljudi prave razliku između sāṅkhya-yoge i bhakti-yoge (sāṅkhya-yogau pṛthag bālāḥ pravadanti na paṇḍitāḥ).

Naravno, ateistička sāṅkhya-yoga nema nikakve veze s bhakti-yogom. Unatoč tome, neinteligentni ljudi tvrde da se ateistička sāṅkhya-yoga spominje u Bhagavad-gīti.

Trebamo shvatiti da buddhi-yoga predstavlja djelovanje u svjesnosti Kṛṣṇe, u punu blaženstvu i znanju o predanu služenju. Onaj tko djeluje samo za Gospodinovo zadovoljstvo, koliko god takav rad bio težak, djeluje u skladu s načelima buddhi-yoge i uvijek osjeća transcendentalno blaženstvo. Gospodinovom milošću takvim transcendentalnim djelovanjem stječe transcendentalno razumijevanje i dostiže potpuno oslobođenje, bez potrebe za ulaganjem posebnog napora u stjecanje znanja. Postoji velika razlika između djelovanja u svjesnosti Kṛṣṇe i djelovanja radi stjecanja plodonosnih rezultata, osobito kada je riječ o zadovoljavanju osjetila radi stjecanja obiteljske ili materijalne sreće. Prema tome, buddhi-yoga je transcendentalna priroda djelovanja.

SMISAO: Djelovanje u svjesnosti Kṛṣṇe, ili djelovanje za Kṛṣṇino dobro, bez očekivanja osjetilnog zadovoljstva, najuzvišeniji je transcendentalni način djelovanja. Čak ni mali napor na tom putu neće biti osujećen niti će ikada biti izgubljen. Svaki posao započet na materijalnoj razini mora se dovršiti, inače čitav pokušaj predstavlja neuspjeh, ali djelatnosti izvršene u svjesnosti Kṛṣṇe imaju vječan učinak, čak i kada nisu dovršene. Onaj tko tako djeluje ništa ne gubi, čak ni ako ne dovrši svoj rad u svjesnosti Kṛṣṇe. Jedan posto napretka u svjesnosti Kṛṣṇe donosi vječne rezultate, tako da osoba sljedeći put nastavlja napredovati od stupnja koji je ranije dostigla, dok materijalna djelatnost, ako nije sto posto uspješna, ne donosi nikakvu korist. Ajāmila je izvršio svoju dužnost s određenim postotkom svjesnosti Kṛṣṇe, ali je na kraju Gospodinovom milošću uživao u stopostotnom rezultatu. U vezi s tim, u Śrīmad-Bhāgavatamu (1.5.17) nalazimo lijep stih:

„Ako netko ostavi svoje zanimanje da bi se posvetio svjesnosti Kṛṣṇe i potom, zbog nezrelosti, padne, što time gubi? S druge strane, što može dobiti ako savršeno izvršava svoje materijalne djelatnosti?" Ili, kao što kršćani kažu: „Što dobiva čovjek ako stekne cio svijet, a izgubi svoju vječnu dušu?"

Materijalne djelatnosti i njihovi rezultati okončavaju se smrću tijela, ali djelovanje u svjesnosti Kṛṣṇe ponovno dovodi osobu do svjesnosti Kṛṣṇe, čak i nakon gubitka tijela. U najmanju ruku dobit će priliku da se u sljedećem životu rodi kao ljudsko biće, u obitelji obrazovanih brāhmaṇa ili u bogatoj plemićkoj obitelji. To će joj pružiti novu priliku za napredovanje. To je jedinstvena priroda djelovanja u svjesnosti Kṛṣṇe.

SMISAO: Čvrsta vjera da svjesnost Kṛṣṇe može uzdignuti živo biće do najvišeg savršenstva života naziva se inteligencijom vyavasāyātmikā. U Caitanya-caritāmṛti (Madhya 22.62) rečeno je:

Vjera je nepokolebljivo pouzdanje u nešto uzvišeno. Kad netko obavlja dužnosti u svjesnosti Kṛṣṇe, ne mora u materijalnom svijetu ispunjavati obveze prema obiteljskoj tradiciji, čovječanstvu ili narodu. Plodonosne su djelatnosti posljedice dobrih ili loših djela počinjenih u prošlosti. Osoba svjesna Kṛṣṇe ne treba više nastojati da stekne dobre rezultate svojim djelatnostima. Kada je utemeljena u svjesnosti Kṛṣṇe, sve su djelatnosti na apsolutnoj razini, jer više ne podliježu dvostranostima poput dobra i zla. Najviše savršenstvo svjesnosti Kṛṣṇe predstavlja odricanje od materijalnog shvaćanja života. Taj se stadij automatski dostiže napredovanjem u svjesnosti Kṛṣṇe.

Odlučna namjera osobe svjesne Kṛṣṇe temelji se na znanju. Vāsudevaḥ sarvam iti sa mahātmā su-durlabhaḥ: osoba svjesna Kṛṣṇe rijetka je dobra duša koja savršeno dobro zna da je Vāsudeva, Kṛṣṇa, korijen svih očitovanih uzroka. Kao što zalijevanjem korijena drveta dajemo vodu lišću i granama, tako djelujući u svjesnosti Kṛṣṇe možemo učiniti najveću službu za svakoga – za sebe, obitelj, društvo, zemlju i čovječanstvo. Ako je Kṛṣṇa zadovoljan našim djelatnostima, onda će svi biti zadovoljni.

U svjesnosti Kṛṣṇe možemo najbolje služiti pod sposobnim vodstvom duhovnog učitelja, Kṛṣṇina vjerodostojnog predstavnika, koji poznaje prirodu učenika i koji ga može poučiti kako treba djelovati u svjesnosti Kṛṣṇe. Stoga, da bismo postali napredni u svjesnosti Kṛṣṇe, moramo djelovati odlučno i slušati Kṛṣṇina predstavnika, prihvaćajući upute vjerodostojna duhovnog učitelja kao misiju svoga života. U svojim glasovitim molitvama posvećenim duhovnom učitelju, Śrīla Viśvanātha Cakravartī Ṭhākura nas poučava:

„Zadovoljavajući duhovnog učitelja osoba zadovoljava Svevišnju Božansku Osobu. Ako ne zadovolji duhovnog učitelja, ne može se uzdignuti na razinu svjesnosti Kṛṣṇe. Zato treba meditirati i moliti se tri puta dnevno za milost duhovnog učitelja, odajući mu svoje ponizno poštovanje."

Čitav proces ovisi o savršenom, ne teorijskom već praktičnom, znanju o duši transcendentalnoj prema tjelesnom shvaćanju – kada više nema mogućnosti za zadovoljavanje osjetila koje se očituje u plodonosnim djelatnostima. Onaj tko nije usredotočio svoj um na Svevišnjega biva zaveden raznim vrstama plodonosnih djelatnosti.

SMISAO: Većina ljudi nije vrlo razborita i zbog neznanja je najviše vezana za plodonosne djelatnosti preporučene u dijelu Veda zvanom karma-kāṇḍa. Oni ne žele ništa više od ponuda za osjetilno uživanje u raju, u kojem su vino i žene dostupni, a materijalno obilje uobičajeno. U Vedama su preporučena razna žrtvovanja za uzdizanje na rajske planete, osobito žrtvovanja zvana jyotiṣṭoma. Ustvari, rečeno je da onaj tko se želi uzdignuti na rajske planete mora izvoditi ta žrtvovanja. Ljudi siromašna znanja misle da je to jedina svrha vedske mudrosti. Takvim je neiskusnim osobama vrlo teško odlučno djelovati u svjesnosti Kṛṣṇe. Kao što budale osjećaju privlačnost prema cvijeću otrovna drveća, nesvjesni posljedica takve privlačnosti, neprosvijećene ljude privlači rajsko obilje i osjetilno uživanje koje im ono pruža.

U karma-kāṇḍi je rečeno: apāma somam amṛtā abhūma i akṣayyaṁ ha vai cāturmasya-yājinaḥ sukṛtaṁ bhavati. Drugim riječima, oni koji vrše četveromjesečne pokore zaslužuju da piju soma-rasu kako bi postali besmrtni i zauvijek sretni. Čak i na planetu Zemlji neki ljudi žele piti soma-rasu kako bi postali snažni i sposobni za uživanje u zadovoljavanju osjetila. Takve osobe ne vjeruju u oslobođenje od materijalnog ropstva i vrlo su vezane za raskošne obrede vedskih žrtvovanja. Obično su požudne i ne žele ništa drugo osim rajskih zadovoljstava. Poznato je da postoje vrtovi zvani Nandana-kānana, u kojima se osoba može družiti s anđeoski lijepim ženama i piti velike količine napitka zvanog soma-rasa. Takva je tjelesna sreća nesumnjivo osjetilna; stoga ondje žive oni koji su, kao gospodari materijalnog svijeta, potpuno vezani za takvu materijalnu, privremenu sreću.

SMISAO: Samādhi znači „usredotočen um". U Niruktiju, vedskom riječniku, rečeno je – samyag ādhīyate 'sminn ātma-tattva-yāthātmyam: „Kada je um usredotočen na razumijevanje jastva, kaže se da je u samādhiju." Samādhi nikada ne mogu dostići osobe koje zanima materijalno osjetilno uživanje i koje su zbunjene takvim privremenim stvarima. Djelovanjem materijalne energije bivaju, manje ili više, osuđene na neuspjeh.

SMISAO: Sve materijalne djelatnosti podrazumijevaju djelovanje pod utjecajem triju guṇa materijalne prirode i njegove posljedice. Takve su djelatnosti namijenjene stjecanju plodonosnih rezultata, koji uzrokuju ropstvo u materijalnom svijetu. Vede uglavnom opisuju plodonosne djelatnosti kako bi postupno uzdigle ljude s razine zadovoljavanja osjetila na transcendentalnu razinu. Gospodin Kṛṣṇa savjetuje Arjuni, kao Svom učeniku i prijatelju, da se uzdigne na transcendentalnu razinu filozofije Vedānte, koja počinje brahma-jijñāsom, pitanjima o vrhovnoj transcendenciji. Sva živa bića u materijalnom svijetu teško se bore za opstanak. Za njih je Gospodin, nakon stvaranja materijalnog svijeta, izložio vedsku mudrost savjetujući im kako trebaju živjeti i osloboditi se materijalne zapletenosti. Kad okonča poglavlje karma-kāṇḍe, odnosno djelatnosti namijenjenih stjecanju osjetilnog zadovoljstva, osobi se pruža prilika za duhovnu spoznaju u obliku Upaniṣada, koje predstavljaju dijelove različitih Veda, kao što Bhagavad-gītā predstavlja dio pete Vede, Mahābhārate. Upaniṣade označavaju početak transcendentalnog života.

Sve dok postoji materijalno tijelo, prisutne su djelatnosti pod utjecajem materijalnih guṇa i njihove posljedice. Moramo naučiti podnositi dvostranosti poput sreće i nesreće ili hladnoće i vrućine te se time osloboditi briga zbog dobitka i gubitka. Taj transcendentalni položaj dostiže osoba u potpunoj svjesnosti Kṛṣṇe kada potpuno ovisi o Kṛṣṇinoj dobroj volji.

SMISAO: Obredi i žrtvovanja opisani u dijelu vedske književnosti zvanom karma-kāṇḍa namijenjeni su poticanju postupna napredovanja na putu samospoznaje. Cilj samospoznaje jasno je opisan u petnaestom poglavlju Bhagavad-gīte (15.15): cilj je proučavanja Veda spoznati Gospodina Kṛṣṇu, prvobitnog uzroka svega. Prema tome, samospoznaja predstavlja spoznaju Kṛṣṇe i našega vječnog odnosa s Njim. Odnos između živih bića i Kṛṣṇe također je opisan u petnaestom poglavlju Bhagavad-gīte (15.7). Živa bića su sastavni djelići Kṛṣṇe. Zato je oživljavanje svjesnosti Kṛṣṇe osobnoga živog bića najviša razina savršenstva vedskog znanja. To je potvrđeno u Śrīmad-Bhāgavatamu (3.33.7):

„O moj Gospodine, osoba koja pjeva Tvoje sveto ime utemeljena je na najvišoj razini samospoznaje, čak i ako se rodila u niskoj obitelji caṇḍāla (onih koji jedu pseće meso). Takva je osoba sigurno izvršila sve vrste pokora i žrtvovanja u skladu s vedskim obredima te proučila vedske spise mnogo puta nakon što se okupala na svim svetim mjestima hodočašća. Ona se smatra najboljim članom obitelji Arijaca."

Čovjek mora biti dovoljno razborit da shvati cilj Veda i da ne bude vezan samo za obrede. Ne bi trebao željeti da se uzdigne u rajsko kraljevstvo radi boljeg standarda osjetilnog uživanja. U ovom dobu običan čovjek ne može slijediti sva pravila i propise vedskih obreda niti može potanko proučiti čitavu Vedāntu i sve Upaniṣade. Ostvarivanje različitih svrha Veda zahtijeva mnogo vremena, energije, znanja i sredstava. To je teško ostvarivo u ovom dobu. Najbolja svrha vedske kulture ostvaruje se pjevanjem Gospodinova svetog imena, kao što je preporučio Gospodin Caitanya, izbavitelj svih palih duša. Kada je veliki poznavatelj Veda Prakāśānanda Sarasvatī upitao Gospodina Caitanyu zašto On, Gospodin, pjeva Gospodinovo sveto ime kao sentimentalist umjesto da proučava filozofiju Vedānte, Gospodin je odgovorio da Ga Njegov duhovni učitelj smatra velikom budalom i da Mu je zato naložio da pjeva sveto ime Gospodina Kṛṣṇe. On je to učinio i postao obuzet zanosom poput luđaka. U ovom dobu Kali stanovništvo je većinom budalasto i nema pravu naobrazbu potrebnu za razumijevanje filozofije Vedānte. Najbolja svrha filozofije Vedānte može se ostvariti pjevanjem Gospodinova svetog imena bez uvreda. Vedānta je posljednja riječ vedske mudrosti, a Gospodin Kṛṣṇa je pisac i poznavatelj filozofije Vedānte. Najviši je vedāntist osoba koja nalazi zadovoljstvo u pjevanju svetog imena. To je krajnji cilj sveg vedskog misticizma.

SMISAO: Ovdje se spominju tri stvari: propisane dužnosti, hirovito djelovanje i neaktivnost. Propisane su dužnosti djelatnosti utvrđene prema guṇama materijalne prirode pod čijim se utjecajem osoba nalazi. Hirovito djelovati znači djelovati bez odobrenja autoriteta, a biti neaktivan znači ne izvršavati svoje propisane dužnosti. Gospodin je savjetovao Arjuni da ne bude neaktivan, već da izvrši svoju propisanu dužnost bez vezanosti za rezultat. Onaj tko je vezan za rezultate svoga rada također je uzrok djelovanja. Zato uživa ili ispašta rezultate takva djelovanja.

Što se tiče propisanih dužnosti, one se mogu svrstati u tri podskupine: uobičajene djelatnosti, nužne djelatnosti i poželjne djelatnosti. Uobičajene djelatnosti koje se vrše iz dužnosti u skladu s naredbama spisa, bez želje za rezultatima, predstavljaju djelovanje u guṇi vrline. Djelovanje s vezanošću za rezultate postaje uzrok ropstva; zato nije povoljno. Svatko ima pravo obavljati propisane dužnosti, ali treba djelovati bez vezanosti za rezultat. Takve nesebične dužnosti nesumnjivo vode osobu k putu oslobođenja.

Gospodin je zato savjetovao Arjuni da se bori iz dužnosti, bez vezanosti za rezultat. Njegovo odbijanje da sudjeluje u bici bila je druga strana vezanosti. Takva vezanost nikada ne vodi do puta spasenja. Svaka vezanost, pozitivna ili negativna, predstavlja uzrok ropstva. Neaktivnost je grešna. Stoga je borba iz dužnosti bila jedini povoljan put spasenja za Arjunu.

SMISAO: Kṛṣṇa kaže Arjuni da treba djelovati u yogi, ali što je yoga? Yoga znači usredotočiti um na Svevišnjeg vladajući osjetilima koja nas uvijek uznemiravaju. A tko je Svevišnji? Svevišnji je Gospodin. Budući da sam Gospodin nalaže Arjuni da se bori, Arjuna nema nikakve veze s rezultatima borbe. Dobitak ili pobjeda Kṛṣṇina su briga; Arjuni se jednostavno savjetuje da djeluje po Kṛṣṇinoj naredbi. Slijeđenje Kṛṣṇine naredbe prava je yoga, koja se primjenjuje u procesu zvanu svjesnost Kṛṣṇe. Samo se svjesnošću Kṛṣṇe možemo osloboditi osjećaja vlasništva. Moramo postati Kṛṣṇin sluga ili sluga Kṛṣṇina sluge. To je pravilan način izvršavanja dužnosti u svjesnosti Kṛṣṇe, koja nam jedino može pomoći da djelujemo u yogi.

Kao kṣatriya, Arjuna je član sustava varṇāśrama-dharme. U Viṣṇu Purāṇi rečeno je da je glavni cilj varṇāśrama-dharme zadovoljiti Viṣṇua. Nitko ne bi trebao zadovoljavati sebe, kao što je pravilo u materijalnom svijetu, već Kṛṣṇu. Onaj tko nije zadovoljio Kṛṣṇu ne može pravilno slijediti načela varṇāśrama-dharme. Kṛṣṇa je posredno savjetovao Arjuni da postupi po Njegovim riječima.

SMISAO: Onaj tko je shvatio svoj prirodni položaj Gospodinova vječnog sluge ostavlja sve djelatnosti osim djelovanja u svjesnosti Kṛṣṇe. Kao što je već bilo objašnjeno, buddhi-yoga je transcendentalno služenje Gospodina s ljubavlju. Takvo predano služenje pravi je put djelovanja za živo biće. Jedino kṛpaṇe žele uživati u plodovima svoga rada kako bi se još više zapleli u materijalno ropstvo. Svako je djelovanje osim djelovanja u svjesnosti Kṛṣṇe odvratno, jer neprestano veže djelatelja za krug rođenja i smrti. Stoga nikada ne bismo trebali željeti da budemo uzrok djelovanja. Sve treba biti učinjeno u svjesnosti Kṛṣṇe, za Kṛṣṇino zadovoljstvo. Kṛpaṇe ne znaju kako trebaju iskoristiti bogatstvo koje stječu zahvaljujući sreći ili tešku radu. Svu svoju energiju trebamo iskoristiti za djelovanje u svjesnosti Kṛṣṇe. Tako ćemo postići uspjeh u životu. Nesretne osobe, poput kṛpaṇa, ne koriste svoju ljudsku energiju za služenje Gospodina.

SMISAO: Svako živo biće od pamtivijeka gomila posljedice svojih dobrih i loših djela. Zato uvijek ostaje u neznanju o svom pravom prirodnom položaju. Neznanje može biti raspršeno uputama Bhagavad-gīte, koja nas poučava kako se možemo u svakom pogledu predati Gospodinu Śrī Kṛṣṇi i osloboditi neprestane podčinjenosti djelatnostima i njihovim posljedicama, život za životom. Arjuni se stoga savjetuje da djeluje u svjesnosti Kṛṣṇe, procesu koji pročišćava posljedice djelovanja.

SMISAO: Oslobođena živa bića pripadaju mjestu u kojem nema materijalnih bijeda. Bhāgavatam (10.14.58) kaže:

„Za onoga tko je prihvatio lađu lotosolikih stopala Gospodina, koji je utočište kozmičkog očitovanja i koji je poznat kao Mukunda, darivatelj muktija, ocean materijalnog svijeta nalikuje vodi u otisku teletova papka. Njegov je cilj paraṁ padam, Vaikuṇṭha, mjesto u kojem nema materijalnih bijeda, a ne mjesto u kojem na svakom koraku u životu vreba opasnost."

Zbog neznanja čovjek ne zna da je materijalni svijet bijedno mjesto u kojem na svakom koraku vrebaju opasnosti. Samo zbog neznanja nerazborite osobe pokušavaju plodonosnim djelovanjem promijeniti stanje, misleći da će im plodovi takva djelovanja donijeti sreću. Ne znaju da im ni jedna vrsta materijalnog tijela bilo gdje u svemiru ne može omogućiti život bez bijeda. Životne bijede – rođenje, smrt, starost i bolest – postoje svuda u materijalnom svijetu. Ali onaj tko shvati položaj Božanske Osobe, shvaćajući da je u svom pravom prirodnom položaju Gospodinov vječni sluga, transcendentalno služi Gospodina s ljubavlju. Tako postaje dostojan odlaska na planete Vaikuṇṭhe, na kojima nema materijalnog bijednog života i utjecaja vremena ili smrti. Shvatiti svoj prirodni položaj znači shvatiti i Gospodinov uzvišeni položaj. Onaj tko pogrešno misli da su položaji živoga bića i Gospodinov položaj na istoj razini nalazi se u tami i zato ne može predano služiti Gospodina. On sam postaje gospodar i tako sebi utire put uzastopna rađanja i umiranja. Ali onaj tko se posveti služenju Gospodina, shvaćajući da je po svom položaju sluga, odmah postaje dostojan odlaska na Vaikuṇṭhaloku. Djelovanje za Gospodina naziva se karma-yoga ili buddhi-yoga ili, drugim riječima, predano služenje Gospodina.

SMISAO: Ima mnogo lijepih primjera Gospodinovih velikih bhakta koji su za svoga života jednostavno zahvaljujući predanu služenju Gospodina postali ravnodušni prema vedskim obredima. Kad osoba spozna Kṛṣṇu i svoj odnos s Kṛṣṇom, prirodno postaje posve ravnodušna prema obredima plodonosnih djelatnosti, čak i ako je iskusan brāhmaṇa. Śrī Mādhavendra Purī, veliki bhakta i ācārya u učeničkom naslijeđu, rekao je:

„O moje molitve koje sam upućivao tri puta na dan, sva slava vama! O kupanje, odajem ti svoje poštovanje! O polubogovi! O preci! Molim vas, oprostite mi što vam ne mogu odati poštovanje. Sada, gdje god da sjedim, mogu se sjećati velikoga potomka dinastije Yadua (Kṛṣṇe), Kaṁsina neprijatelja, i tako se osloboditi sveg grešnog ropstva. Mislim da je to za mene dovoljno."

Vedski obredi, poput upućivanja raznih vrsta molitvi tri puta na dan, kupanja u rano jutro te odavanja poštovanja precima, obvezni su za početnike, ali osoba potpuno svjesna Kṛṣṇe koja transcendentalno služi Kṛṣṇu s ljubavlju postaje ravnodušna prema svim tim propisanim načelima jer je već postigla savršenstvo. Ako služenjem Svevišnjeg Gospodina Kṛṣṇe dostigne razinu duhovnog razumijevanja, ne mora više vršiti različite pokore i žrtvovanja preporučene u razotkrivenim spisima, ali ako nije shvatila da je cilj Veda dostići Kṛṣṇu i jednostavno izvodi obrede, beskorisno trati vrijeme na takve djelatnosti. Osobe svjesne Kṛṣṇe nadilaze granice śabda-brahme ili doseg Veda i Upaniṣada.

SMISAO: Reći da je netko u samādhiju znači reći da je potpuno spoznao svjesnost Kṛṣṇe. Drugim riječima, osoba u potpunu samādhiju spoznala je Brahman, Paramātmu i Bhagavāna. Živo biće dostiže najviše savršenstvo samospoznaje kada shvati da je vječni sluga Kṛṣṇe i da je njegov jedini zadatak izvršavanje dužnosti u svjesnosti Kṛṣṇe. Osoba svjesna Kṛṣṇe, Gospodinov nepokolebljivi bhakta, ne bi trebala biti uznemirena kitnjastim jezikom Veda ili vršiti plodonosne djelatnosti kako bi se uzdigla u rajsko kraljevstvo. U transcendentalnom stanju svjesnosti Kṛṣṇe izravno se druži s Kṛṣṇom i tako može shvatiti sve Kṛṣṇine upute. Takvim djelovanjem sigurno će steći rezultate i spoznati bit znanja. Samo mora izvršavati naredbe Kṛṣṇe ili Njegova predstavnika, duhovnog učitelja.

SMISAO: Svaki se čovjek, ovisno o svom stanju, može prepoznati po određenim obilježjima. Osoba svjesna Kṛṣṇe također ima svoju prirodu – kako govori, hoda, razmišlja, osjeća itd. Kao što se bogataš, bolesnik ili učenjak mogu prepoznati po određenim obilježjima, tako se i čovjek utemeljen u transcendentalnoj svjesnosti Kṛṣṇe može prepoznati po određenim obilježjima. Ona su opisana u Bhagavad-gīti. Najvažnije je kako osoba svjesna Kṛṣṇe govori, jer je to najvažnija odlika svakoga čovjeka. Kaže se da budalu ne možemo prepoznati sve dok ne progovori. Dobro odjevenu budalu zacijelo ne možemo prepoznati sve dok ne progovori, ali čim progovori odmah se otkriva. Prvi simptom čovjeka svjesna Kṛṣṇe je da govori samo o Kṛṣṇi i o onome što je povezano s Kṛṣṇom. Za njim automatski slijede ostali simptomi, kao što će biti objašnjeno u idućim stihovima.

SMISAO: Bhāgavatam potvrđuje da osoba potpuno svjesna Kṛṣṇe ili potpuno zaokupljena predanim služenjem Gospodina posjeduje sve dobre osobine velikih mudraca, dok osoba koja nije utemeljena u takvu transcendentalnom položaju nema dobrih odlika, jer sigurno nalazi utočište u vlastitim umnim spekulacijama. Stoga je ovdje s pravom rečeno da moramo odbaciti sve vrste osjetilnih želja koje nastaju iz umne spekulacije. Takve osjetilne želje ne mogu se umjetno obuzdati; no ako netko djeluje u svjesnosti Kṛṣṇe, one same nestaju, bez ulaganja posebna napora. Stoga moramo bez oklijevanja djelovati u svjesnosti Kṛṣṇe, jer će nam predano služenje odmah pomoći da se uzdignemo na razinu transcendentalne svjesnosti. Veoma napredna duša uvijek nalazi zadovoljstvo u sebi spoznajući da je vječni sluga Svevišnjega Gospodina. Takva transcendentalno utemeljena osoba nema osjetilnih želja koje potječu od bezvrijedna materijalizma, već uvijek ostaje sretna u svom prirodnom položaju vječna služenja Svevišnjega Gospodina.

SMISAO: Riječ muni označava osobu koja može navesti um da spekulira na razne načine, a da ne dođe do pravog zaključka. Rečeno je da svaki muni ima drugačije gledište. Ako se muni ne razlikuje od drugih munija, ne može se nazvati munijem u pravom smislu te riječi. Na cāsāv ṛṣir yasya mataṁ na bhinnam (Mahābhārata, Vana-parva 313.117). Ali Gospodin ovdje spominje sthita-dhīr munija, koji se razlikuje od obična munija. Sthita-dhīr muni uvijek je svjestan Kṛṣṇe, jer je potpuno okončao kreativnu spekulaciju. On se naziva praśānta-niḥśeṣa-mano-rathāntara (Stotra-ratna 43) ili onaj tko je nadišao razinu umne spekulacije i došao do zaključka da je Gospodin Śrī Kṛṣṇa, Vāsudeva, sve (vāsudevaḥ sarvam iti sa mahātmā su-durlabhaḥ). On je muni postojana uma. Takvu osobu potpuno svjesnu Kṛṣṇe ne uznemiravaju naleti trostrukih bijeda, jer sve bijede prihvaća kao Gospodinovu milost, misleći da je zbog svojih prošlih grešnih djela zaslužila još više nevolja; vidi da su Gospodinovom milošću sve njezine nevolje svedene na najmanju mjeru. Slično tome, u sreći zaslugu za to pripisuje Gospodinu, misleći da je nije zaslužila; spoznaje da je samo zahvaljujući Gospodinovoj milosti u takvu lagodnu položaju u kojem može bolje služiti Gospodina. Gospodina služi uvijek smjelo i aktivno i nije pod utjecajem vezanosti ili odbojnosti. Vezanost znači prihvatiti stvari za vlastito osjetilno zadovoljstvo, a nevezanost je odsutnost takve osjetilne vezanosti. Ali onaj tko je utemeljen u svjesnosti Kṛṣṇe nije ni vezan ni nevezan, jer je posvetio svoj život služenju Gospodina. Stoga se ne ljuti čak ni kada njegovi pokušaji nisu uspješni. Bez obzira na uspjeh ili neuspjeh osoba svjesna Kṛṣṇe uvijek je postojana u svojoj odlučnosti.

SMISAO: U materijalnom svijetu uvijek postoje preokreti, koji mogu biti dobri ili loši. Smatra se da je onaj tko nije uznemiren takvim materijalnim preokretima, tko nije pod utjecajem dobra i zla, utemeljen u svjesnosti Kṛṣṇe. Sve dok se nalazimo u materijalnom svijetu uvijek nas mogu snaći dobro i zlo, jer je ovaj svijet pun dvostranosti. No onaj tko je utemeljen u svjesnosti Kṛṣṇe nije pod utjecajem dobra i zla, jer ga zanima samo Kṛṣṇa, koji je svedobar apsolut. Takva svjesnost Kṛṣṇe uzdiže osobu na savršenu transcendentalnu razinu zvanu samādhi.

SMISAO: Yogī, bhakta ili samospoznata duša može po svojoj volji vladati osjetilima. To je mjerilo provjere. Međutim, ljudi su većinom sluge osjetila i stoga djeluju po zapovijedima osjetila. To je odgovor na pitanje o položaju yogīja. Osjetila se uspoređuju s otrovnim zmijama. Ona žele djelovati neobuzdano i bez ograničenja. Yogī, odnosno bhakta, mora biti veoma odlučan kako bi mogao vladati ovim zmijama – poput krotitelja zmija. On im nikada ne dopušta da djeluju neovisno. U razotkrivenim spisima postoji mnogo naredbi; neke su od njih zabrane, a neke upute. Onaj tko ne može slijediti upute i zabrane, uzdržavajući se od osjetilnog uživanja, ne može biti čvrsto utemeljen u svjesnosti Kṛṣṇe. Ovdje je naveden najbolji primjer – kornjača. Kornjača može u svakom trenutku uvući svoja osjetila i ponovno ih izvući da bi ostvarila određenu svrhu. Slično tome, osoba svjesna Kṛṣṇe koristi svoja osjetila samo u određenu svrhu, za služenje Gospodina; inače ih povlači. Kṛṣṇa ovdje savjetuje Arjuni da koristi svoja osjetila za služenje Gospodina, a ne za vlastito zadovoljstvo. Primjer kornjače, koja drži svoja osjetila u oklopu, naveden je kako bi se upozorilo da osjetila uvijek trebamo koristiti za služenje Gospodina.

SMISAO: Onaj tko nije utemeljen na transcendentalnoj razini ne može se odreći osjetilna uživanja. Proces suzdržavanja od osjetilnog uživanja slijeđenjem pravila i propisa nalikuje suzdržavanju bolesnika kojem je zabranjena određena vrsta hrane. Bolesnik ne voli takva ograničenja niti gubi ukus za hranu. Slično tome, suzdržavanje od osjetilnog uživanja slijeđenjem nekog duhovnog procesa poput aṣṭāṅga-yoge, koja se sastoji od yame, niyame, āsane, prāṇāyāme, pratyāhāre, dhāraṇe, dhyāne itd., preporučuje se manje inteligentnim osobama koje nemaju više znanje. Ali onaj tko je tijekom svoga napredovanja u svjesnosti Kṛṣṇe doživio ljepotu Svevišnjega Gospodina Kṛṣṇe, ne osjeća više privlačnost prema mrtvim, materijalnim stvarima. Ograničenja su stoga namijenjena manje inteligentnim početnicima u duhovnom životu. Takva su ograničenja korisna sve dok osoba ne razvije ukus za svjesnost Kṛṣṇe. Kada postane istinski svjesna Kṛṣṇe, samim tim gubi ukus za blijede stvari.

SMISAO: Mnogi učeni mudraci, filozofi i transcendentalisti pokušavaju ovladati osjetilima, ali unatoč njihovim naporima, čak i najveći među njima, zbog uznemirena uma, ponekad postaju žrtve materijalnog osjetilnog uživanja. Čak je i Viśvāmitru, velikog mudraca i savršenog yogīja, Menakā navela na spolno uživanje, premda se trudio ovladati osjetilima vršenjem oštrih pokora i primjenom yoge. Naravno, ima mnogo sličnih primjera u povijesti svijeta. Možemo zaključiti da je veoma teško vladati umom i osjetilima, ako osoba nije potpuno svjesna Kṛṣṇe. Ako ne zaokupi svoj um Kṛṣṇom, ne može ostaviti takve materijalne djelatnosti. To je svojim primjerom pokazao veliki svetac i bhakta Śrī Yāmunācārya, koji je rekao:

„Otkad mi je um zaokupljen služenjem lotosolikih stopala Gospodina Kṛṣṇe uživam u uvijek novoj transcendentalnoj draži i kad god pomislim na seks sa ženom, odmah okrenem glavu i pljunem na tu pomisao."

Svjesnost je Kṛṣṇe tako transcendentalno divna da materijalno uživanje automatski postaje bezukusno. To je kao kad gladan čovjek utoli svoju glad dovoljnom količinom hranjivih namirnica. Mahārāja Ambarīṣa pokorio je velikog yogīja Durvāsu Munija, jer je svoj um zaokupio svjesnošću Kṛṣṇe (sa vai manaḥ kṛṣṇa-padāravindayor vacāṁsi vaikuṇṭha-guṇānuvarṇane).

SMISAO: U ovom stihu Gospodin objašnjava da je najviše savršenstvo yoge svjesnost Kṛṣṇe. Ako osoba nije svjesna Kṛṣṇe, ne može vladati osjetilima. Kao što smo već spomenuli, veliki mudrac Durvāsā Muni izazvao je svađu s Mahārājom Ambarīṣom i zbog ponosa se nepotrebno razljutio. Tako nije mogao obuzdati svoja osjetila. S druge strane, iako kralj nije bio moćan yogī kao mudrac, već Gospodinov bhakta, šutke je podnio mudračeve nepravde i tako odnio pobjedu. Kralj je mogao vladati svojim osjetilima jer je posjedovao osobine koje su opisane u Śrīmad-Bhāgavatamu (9.4.18–20):

„Kralj Ambarīṣa usredotočio je um na lotosolika stopala Gospodina Kṛṣṇe. Svoje je riječi upotrijebio za opisivanje Gospodinova prebivališta, svoje ruke za čišćenje Gospodinova hrama, svoje uši za slušanje o Gospodinovim zabavama, svoje oči za gledanje Gospodinova oblika, svoje tijelo za dodirivanje tijela bhakta, svoje nosnice za mirisanje cvijeća ponuđena Gospodinovim lotosolikim stopalima, svoj jezik za kušanje lišća biljke tulasī ponuđena Gospodinu, svoje noge za posjećivanje svetoga mjesta na kojem se nalazi Gospodinov hram, svoju glavu za odavanje poštovanja Gospodinu, a svoje želje za ostvarivanje Gospodinovih želja. Zahvaljujući svim tim osobinama, bio je dostojan položaja Gospodinova mat-para bhakte."

U vezi s tim, riječ mat-para veoma je važna. Iz opisa života Mahārāje Ambarīṣe saznajemo kako možemo postati mat-para. Śrīla Baladeva Vidyābhūṣaṇa, veliki učenjak i ācārya u slijedu mat-para, primjećuje: mad-bhakti-prabhāvena sarvendriya-vijaya-pūrvikā svātma-dṛṣṭih sulabheti bhāvaḥ. „Osjetila mogu biti potpuno ovladana samo snagom predanog služenja Kṛṣṇe." Katkada se navodi primjer vatre: „Kao što plamteća vatra spaljuje sve što se nalazi u sobi, Gospodin Viṣṇu, koji se nalazi u srcu yogīja, spaljuje sve vrste nečistoća." Yoga-sūtra također propisuje meditaciju na Viṣṇua, a ne meditaciju na prazninu. Takozvani yogīji koji meditiraju na nešto što nije na razini Viṣṇua samo gube vrijeme u uzaludnoj potrazi za nekim priviđenjem. Moramo biti svjesni Kṛṣṇe, predani Božanskoj Osobi. To je cilj prave yoge.

SMISAO: Onaj tko nije svjestan Kṛṣṇe podliježe materijalnim željama dok razmišlja o predmetima osjetila. Osjetila moraju biti zaokupljena nekom djelatnošću. Ako nisu zaokupljena transcendentalnim služenjem Gospodina s ljubavlju, sigurno će biti zaokupljena služenjem materijalnog. U materijalnom je svijetu svatko, pa čak i Śiva i Brahmā, a da ne govorimo o drugim polubogovima na rajskim planetima, podložan utjecaju predmeta osjetila. Živo biće može izaći iz ove zbrke materijalnog postojanja samo ako postane svjesno Kṛṣṇe. Śiva je bio u dubokoj meditaciji, ali kada ga je Pārvatī uznemirila radi osjetilnog uživanja on se složio i tako se rodio Kārtikeya. Kada je Haridāsa Ṭhākura bio Gospodinov mladi bhakta, inkarnacija Māyā-devī ga je pokušala na sličan način zavesti, ali Haridāsa je lako položio taj test zahvaljujući svojoj neokaljanoj predanosti Gospodinu Kṛṣṇi. Kao što možemo vidjeti iz ranije spomenutog stiha Śrī Yāmunācārye, Gospodinov iskreni bhakta izbjegava sve materijalno osjetilno uživanje jer ima viši ukus za duhovno uživanje u društvu Gospodina. To je tajna uspjeha. Stoga će onaj tko nije svjestan Kṛṣṇe, koliko god vješto vladao osjetilima, sputavajući ih na umjetan način, na kraju sigurno pasti, jer će ga i najmanja pomisao na osjetilno zadovoljstvo navesti na zadovoljavanje želja.

SMISAO: Śrīla Rūpa Gosvāmī nas poučava:

Kada razvije svjesnost Kṛṣṇe, osoba može vidjeti da se sve može upotrijebiti za služenje Gospodina. Oni koji nemaju znanja o svjesnosti Kṛṣṇe pokušavaju na umjetan način izbjeći materijalne predmete. Premda žele oslobođenje od materijalnog ropstva, ne dostižu savršeni stadij nevezanosti. Njihova takozvana odvojenost naziva se phalgu ili manje važna. S druge strane, bhakta svjestan Kṛṣṇe zna kako se sve može upotrijebiti za služenje Gospodina. Zato ne postaje žrtva materijalne svjesnosti. Na primjer, impersonalist smatra da Gospodin, ili Apsolut, ne može jesti jer nije osoba. Zato nastoji izbjegavati ukusnu hranu, ali bhakta zna da je Kṛṣṇa vrhovni uživatelj i da jede sve što Mu osoba ponudi s predanošću. Nakon što ponudi Gospodinu ukusnu hranu, bhakta jede ostatke, koji se zovu prasādam. Tako sve postaje produhovljeno i nema opasnosti od pada. Jedući prasādam bhakta ostaje svjestan Kṛṣṇe, dok impersonalist odbacuje prasādam kao nešto materijalno. Zbog svog umjetnog odricanja, ne može uživati u životu. Stoga ga i najmanja uznemirenost uma ponovno baca u vrtlog materijalnog postojanja. Rečeno je da takva duša, čak i ako se uzdigne na razinu oslobođenja, ponovno pada, jer nema oslonac u predanom služenju.

SMISAO: Već je bilo objašnjeno da osoba može umjetnim procesom izvana vladati osjetilima, ali ako osjetila nisu zaokupljena transcendentalnim služenjem Gospodina, postoji mogućnost pada. Premda osoba koja je potpuno svjesna Kṛṣṇe može naizgled biti na osjetilnoj razini, nije vezana za osjetilne djelatnosti jer je svjesna Kṛṣṇe. Osobu svjesnu Kṛṣṇe zanima samo Kṛṣṇino zadovoljstvo i ništa drugo. Zato je transcendentalna prema svoj vezanosti i odbojnosti. Ako Kṛṣṇa to želi, bhakta može učiniti ono što se obično smatra nepoželjnim, a ako Kṛṣṇa to ne želi, neće učiniti ono što bi inače učinio za vlastito zadovoljstvo. Stoga može slobodno odlučiti hoće li djelovati ili ne, jer djeluje samo po Kṛṣṇinoj zapovijedi. Ta je svjesnost Gospodinova bezuzročna milost, koju bhakta može steći unatoč tome što je vezan za osjetilnu razinu.

SMISAO: Mir nije moguć bez svjesnosti Kṛṣṇe. U petom poglavlju (5.29) potvrđeno je da osoba može naći pravi mir samo kada shvati da je Kṛṣṇa jedini uživatelj svih rezultata žrtvovanja i pokora, vlasnik svih kozmičkih očitovanja i pravi prijatelj svih živih bića. Onaj tko nije svjestan Kṛṣṇe ne može imati krajnji cilj za um. Uznemirenost nastaje zbog odsutnosti krajnjeg cilja. Kad je osoba uvjerena da je Kṛṣṇa uživatelj, vlasnik i prijatelj svega i svakoga, može, postojana uma, naći mir. Onaj tko ne djeluje u odnosu s Kṛṣṇom sigurno je uvijek nesretan i nespokojan, koliko god pravio predstavu od smirenosti i duhovnog napretka u životu. Svjesnost Kṛṣṇe je stanje mira koje se samo očituje i koje se može dostići samo u odnosu s Kṛṣṇom.

SMISAO: Ako sva osjetila nisu zaokupljena služenjem Gospodina, čak i jedno osjetilo zaokupljeno osjetilnim uživanjem može odvratiti bhaktu od puta transcendentalnog napretka. Kao što je spomenuto u opisu života Mahārāje Ambarīṣe, sva osjetila moraju biti zaokupljena svjesnošću Kṛṣṇe jer je to prava tehnika vladanja umom.

SMISAO: Sile zadovoljavanja osjetila mogu se obuzdati samo svjesnošću Kṛṣṇe ili zaokupljanjem svih osjetila transcendentalnim služenjem Gospodina s ljubavlju. Kao što se neprijatelj može pokoriti nadmoćnijom silom, osjetila se mogu obuzdati – ne ljudskim naporom, već neprestanim služenjem Gospodina. Onaj tko je to shvatio – da se samo svjesnošću Kṛṣṇe može utemeljiti u inteligenciji i da to umijeće treba naučiti pod vodstvom vjerodostojna duhovnog učitelja – naziva se sādhaka, pogodan kandidat za oslobođenje.

SMISAO: Postoje dvije vrste razboritih ljudi. Jedni koriste svoju inteligenciju za materijalne djelatnosti namijenjene zadovoljavanju osjetila, a drugi su introspektivni i budno njeguju samospoznaju. Djelatnosti introspektivnog mudraca ili misaonog čovjeka noć su za osobe obuzete materijalnim djelatnostima. Materijalisti ostaju uspavani u takvoj noći, jer nemaju znanje o samospoznaji. Introspektivni mudrac ostaje budan u „noći" materijalističkih ljudi. Mudrac osjeća transcendentalno zadovoljstvo u postupnom njegovanju duhovne kulture, dok čovjek obuzet materijalističkim djelatnostima, uspavan za samospoznaju, sanja o različitim osjetilnim zadovoljstvima, osjećajući ponekad sreću, a ponekad nesreću u svom uspavanom stanju. Introspektivan čovjek uvijek je ravnodušan prema materijalističkoj sreći i nesreći. On nastavlja sa svojim djelatnostima samospoznaje, neuznemiren materijalnim posljedicama.

SMISAO: Premda je nepregledan ocean uvijek pun vode, neprestano se puni vodom, osobito za kišnog razdoblja. Ali ocean ostaje isti – miran; nije uzburkan, niti se izlijeva izvan svojih granica. To vrijedi i za osobu utemeljenu u svjesnosti Kṛṣṇe. Sve dok imamo materijalno tijelo, prohtjevi će tijela za zadovoljavanjem osjetila postojati. No bhakta nije uznemiren takvim željama, jer je pun u sebi. Čovjeku svjesnom Kṛṣṇe ništa nije potrebno, jer Gospodin zadovoljava sve njegove materijalne potrebe. Zato je kao ocean – uvijek pun u sebi. Želje se mogu pojaviti poput vode rijeka koje se ulijevaju u ocean, ali on je postojan u svom djelovanju i nije ni najmanje uznemiren željama za zadovoljavanjem osjetila. To dokazuje da je svjestan Kṛṣṇe – iako su želje prisutne, izgubio je svaku sklonost k materijalnom zadovoljavanju osjetila. Budući da uvijek nalazi zadovoljstvo u transcendentalnom služenju Gospodina s ljubavlju, može ostati postojan poput oceana i tako uživati u potpunu miru. Drugi, koji žele ispuniti svoje želje za oslobođenjem, a da ne govorimo o materijalnom uspjehu, nikada ne dostižu mir. Koristoljubivi radnici, ljudi koji teže spasenju i yogīji koji žele steći mistične moći nesretni su zbog neispunjenih želja, ali osoba svjesna Kṛṣṇe nalazi sreću u služenju Gospodina i nema želja koje bi trebala ispuniti. Ustvari, ona ne želi čak ni oslobođenje od takozvana materijalnog ropstva. Kṛṣṇini bhakte nemaju materijalnih želja i zato uživaju u savršenu miru.

SMISAO: Biti bez želja znači nemati želja za osjetilnim zadovoljstvom. Drugim riječima, želja za svjesnošću Kṛṣṇe pravo je stanje bez želja. Na savršenoj razini svjesnosti Kṛṣṇe osoba shvaća da je u svom prirodnom položaju Kṛṣṇin vječni sluga i ne poistovjećuje se s materijalnim tijelom niti svojata pravo vlasništva nad bilo čim u svijetu. Onaj tko je utemeljen na toj savršenoj razini zna da se sve mora upotrijebiti za Kṛṣṇino zadovoljstvo jer je Kṛṣṇa vlasnik svega. Arjuna se nije htio boriti zbog vlastitoga osjetilnog zadovoljstva, ali kad je postao potpuno svjestan Kṛṣṇe borio se zato što je to Kṛṣṇa htio od njega. Nije se želio boriti radi sebe, ali za Kṛṣṇu taj se isti Arjuna borio kako je najbolje mogao. Pravo stanje bez želja jest želja za zadovoljavanjem Kṛṣṇe, a ne umjetan pokušaj uništavanja želja. Živo biće ne može biti bez želja ili bez osjećaja, ali mora promijeniti njihovu prirodu. Osoba koja nema materijalnih želja sigurno zna da sve pripada Kṛṣṇi (īśāvāsyam idaṁ sarvam) i stoga ne svojata pravo vlasništva ni nad čim. To se transcendentalno znanje temelji na samospoznaji – na savršenu znanju da je svako živo biće vječan sastavni djelić Kṛṣṇe u duhovnom jedinstvu i da stoga u svom vječnom položaju nikada nije ravno Kṛṣṇi ili veće od Njega. To razumijevanje svjesnosti Kṛṣṇe temeljno je načelo pravog mira.

SMISAO: Svjesnost Kṛṣṇe ili božanski život može se dostići odmah, u trenu – ili se ne mora dostići čak ni nakon mnogo milijuna života. Riječ je samo o razumijevanju i prihvaćanju istine. Khaṭvāṅga Mahārāja je dostigao to stanje života samo nekoliko minuta prije svoje smrti predavši se Kṛṣṇi. Nirvāṇa predstavlja okončanje materijalističkog života. Prema budističkoj filozofiji nakon materijalnog života postoji samo praznina, ali Bhagavad-gītā uči drugačije. Pravi život počinje nakon materijalnog života. Grubi materijalisti zadovoljavaju se znanjem da moraju okončati ovaj materijalistički način života, ali za duhovno napredne osobe nakon materijalističkog života postoji drugi život. Ako osoba srećom postane svjesna Kṛṣṇe prije kraja ovoga života, odmah dostiže razinu brahma-nirvāṇe. Nema razlike između Božjeg Carstva i predana služenja Gospodina. Budući da su oba na apsolutnoj razini, transcendentalno služiti Gospodina s ljubavlju znači dostići duhovno carstvo. U materijalnom se svijetu djelovanje temelji na zadovoljavanju osjetila, a u duhovnom svijetu na svjesnosti Kṛṣṇe. Dostići svjesnost Kṛṣṇe čak i za ovoga života znači odmah dostići Brahman. Onaj tko je utemeljen u svjesnosti Kṛṣṇe nedvojbeno je već ušao u Božje Carstvo.

Brahman je suprotnost materiji. Stoga brāhmī sthiti znači „ne na razini materijalnih djelatnosti". U Bhagavad-gīti predano se služenje Gospodina prihvaća kao stadij oslobođenja (sa guṇān samatītyaitān brahma-bhūyāya kalpate). Stoga brāhmī sthiti predstavlja oslobođenje od materijalnog ropstva.

Śrīla Bhaktivinoda Ṭhākura objašnjava da ovo poglavlje Bhagavad-gīte predstavlja sažeti pregled čitavog djela. U Bhagavad-gīti su opisane karma-yoga, jñāna-yoga i bhakti-yoga. Ovo poglavlje obrađuje karma-yogu i jñāna-yogu te u kratkim crtama bhakti-yogu i stoga predstavlja pregled čitavog djela.