Bg. 2.18

SMISAO: Materijalno je tijelo po prirodi uništivo. Može biti uništeno odmah ili nakon sto godina. To je samo pitanje vremena. Ne može se u nedogled održavati na životu. No duhovna je duša toliko sićušna da je neprijatelj ne može čak ni vidjeti, a kamoli ubiti. Kao što je rečeno u prethodnom stihu, toliko je mala da nitko ne zna kako je može izmjeriti. Stoga, s obaju gledišta, nema razloga za žaljenje, jer živo biće, takvo kakvo jest, ne može biti ubijeno, niti materijalno tijelo može biti trajno zaštićeno ili spašeno, a njegovo trajanje produženo za bilo koje vremensko razdoblje. Sićušni djelić duhovne cjeline dobiva materijalno tijelo prema svojim djelima i zato treba iskoristiti religijska načela slijedeći ih. U Vedānta-sūtri živo je biće opisano kao svjetlost, jer je sastavni djelić vrhovne svjetlosti. Kao što sunčeva svjetlost održava cijeli svemir, svjetlost duše održava materijalno tijelo. Čim duhovna duša napusti materijalno tijelo, ono se počinje raspadati; tijelo stoga održava duhovna duša. Samo tijelo je nevažno. Kṛṣṇa je savjetovao Arjuni da se bori i ne žrtvuje cilj religije radi materijalnih, tjelesnih obzira.