Priroda, uživatelj i svjesnost

SMISAO: Arjuna je želio shvatiti prakṛti (prirodu), puruṣu (uživatelja), kṣetru (polje), kṣetra-jñu (poznavatelja polja), znanje i predmet znanja. U odgovoru na ova pitanja, Kṛṣṇa je rekao da se tijelo naziva poljem, a poznavatelj tijela poznavateljem polja. Ovo tijelo je polje djelovanja za uvjetovanu dušu. Uvjetovana duša, zarobljena u materijalnom postojanju, pokušava gospodariti materijalnom prirodom. Tako ovisno o svojoj sposobnosti gospodarenja materijalnom prirodom dobiva polje djelovanja. To je polje djelovanja tijelo. Što je tijelo? Tijelo se sastoji od osjetila. Uvjetovana duša želi uživati u zadovoljavanju osjetila i u skladu sa svojom sposobnošću zadovoljavanja osjetila dobiva tijelo ili polje djelovanja. Zato se tijelo naziva kṣetrom ili poljem djelovanja za uvjetovanu dušu. Živo je biće, koje se ne bi trebalo poistovjećivati s tijelom, kṣetra-jña, poznavatelj polja. Nije teško shvatiti razliku između polja i poznavatelja polja, tijela i poznavatelja tijela. Svatko može shvatiti da se njegovo tijelo od djetinjstva do starosti mijenja, ali on ipak ostaje ista osoba. Između poznavatelja polja i samoga polja postoji razlika. Tako živa uvjetovana duša može shvatiti da se razlikuje od tijela. Na početku je bilo rečeno da se živo biće nalazi u tijelu – dehino 'smin – i da se tijelo od djetinjstva do dječaštva, od dječaštva do mladosti i od mladosti do starosti mijenja. Osoba koja posjeduje tijelo zna da se tijelo mijenja. Vlasnik je tijela nedvojbeno kṣetra-jña. Katkada mislimo „ja sam sretan", „ja sam muškarac", „ja sam žena", „ja sam pas", „ja sam mačka". To su tjelesna imenovanja poznavatelja, ali on se razlikuje od tijela. Premda možemo koristiti mnogo stvari, npr. našu odjeću, znamo da se razlikujemo od stvari koje koristimo. Slično tome, ako malo razmislimo, možemo shvatiti da se razlikujemo od tijela. Ja ili vi ili bilo tko drugi tko posjeduje tijelo je kṣetra-jña, poznavatelj polja djelovanja, a tijelo je kṣetra, samo polje djelovanja.

U prvih šest poglavlja Bhagavad-gīte bio je opisan poznavatelj tijela (živo biće) i položaj u kojem može shvatiti Svevišnjeg Gospodina. U srednjih šest poglavlja Bhagavad-gīte bili su opisani Svevišnja Božanska Osoba i odnos između duše i Nad-duše u predanom služenju. U tim je poglavljima nepobitno utvrđen nadređeni položaj Svevišnje Božanske Osobe i podređeni položaj duše. Živa su bića u svim okolnostima podređena, ali u svojoj zaboravnosti pate. Kad zahvaljujući pobožnim djelima steknu znanje, prilaze Svevišnjem Gospodinu iz različitih položaja – kao nesretnici, kao siromasi, kao znatiželjni i kao tragaoci za znanjem. To je također bilo opisano. Sada će, počev od trinaestoga poglavlja, biti objašnjeno kako živo biće dolazi u dodir s materijalnom prirodom i kako ga Svevišnji Gospodin izbavlja raznim procesima plodonosna djelovanja, njegovanja znanja i predana služenja. Također će biti objašnjeno kako živo biće, iako se potpuno razlikuje od materijalnog tijela, na neki način biva vezano za njega.

SMISAO: Prilikom razmatranja tijela i poznavatelja tijela, duše i Nad-duše, bit će obrađene tri različite teme: Gospodin, živo biće i materija. U svakom polju djelovanja, u svakom tijelu, nalaze se dvije duše: individualna duša i Nad-duša. Budući da je Nad-duša potpuna ekspanzija Svevišnje Božanske Osobe Kṛṣṇe, Kṛṣṇa kaže: „Ja sam također poznavatelj, ali nisam individualni poznavatelj tijela. Ja sam vrhovni poznavatelj. Prebivam u svakom tijelu kao Paramātmā, Nad-duša."

Onaj tko podrobno prouči polje djelovanja i poznavatelja polja, na temelju izjava ove Bhagavad-gīte, može steći znanje.

Gospodin kaže: „Ja sam poznavatelj polja djelovanja u svakom pojedinom tijelu." Pojedinac može poznavati vlastito tijelo, ali ne i druga tijela. Svevišnja Božanska Osoba, koja prebiva kao Nad-duša u svim tijelima, zna sve o svim tijelima. Poznaje sva različita tijela i sve različite vrste života. Građanin može znati sve o svom komadu zemlje, ali kralj posjeduje znanje ne samo o svojoj palači već i o svim posjedima svojih podanika. Netko može biti vlasnik jednoga tijela, ali Svevišnji je Gospodin vlasnik svih tijela. Kralj je izvorni vlasnik kraljevstva, a građani su podređeni vlasnici. Slično tome, Svevišnji je Gospodin vrhovni vlasnik svih tijela.

Tijelo se sastoji od osjetila. Svevišnji je Gospodin Hṛṣīkeśa, što znači „upravitelj osjetila". On je izvorni upravitelj osjetila, kao što je kralj izvorni upravitelj svih djelatnosti u državi; građani su podređeni upravitelji. Gospodin kaže: „Ja sam također poznavatelj." To znači da je vrhovni poznavatelj. Individualna duša poznaje samo svoje tijelo. U vedskoj je književnosti rečeno:

U ovom tijelu, koje se naziva kṣetra, prebivaju vlasnik tijela i Svevišnji Gospodin, koji poznaje tijelo i vlasnika tijela. Zato se Gospodin naziva poznavateljem svih polja. Razlika između polja djelovanja, poznavatelja djelatnosti i vrhovnog poznavatelja djelatnosti objašnjena je na sljedeći način. Savršeno znanje o prirodi tijela, prirodi duše i prirodi Nad-duše u vedskoj se književnosti naziva jñānom. To je Kṛṣṇino mišljenje. Spoznaja istodobne istovjetnosti i različitosti duše i Nad-duše predstavlja znanje. Onaj tko ne shvaća polje djelovanja i poznavatelja djelatnosti nema savršeno znanje. Moramo shvatiti položaj prakṛti (prirode), puruṣe (uživatelja prirode) i īśvare (poznavatelja koji vlada ili upravlja prirodom i individualnom dušom). Ne bismo ih trebali zamijeniti. Ne bismo trebali zamijeniti slikara, sliku i slikarski stalak. Priroda je materijalni svijet, koji predstavlja polje djelovanja, a uživatelj je prirode živo biće. Viši je od njih vrhovni upravitelj, Božanska Osoba. Vedska izreka glasi – bhoktā bhogyaṁ preritāraṁ ca matvā / sarvaṁ proktaṁ tri-vidhaṁ brahmam etat (Śvetāśvatara Upaniṣada 1.12). Postoje tri shvaćanja Brahmana: Brahman kao prakṛti ili polje djelovanja, Brahman kao jīva (individualna duša) koja pokušava gospodariti materijalnom prirodom i Brahman kao upravitelj prakṛti i jīve, koji je zbiljski upravitelj.

U ovom će poglavlju biti objašnjeno da je jedan poznavatelj pogrešiv, a drugi nepogrešiv. Jedan je nadređen, a drugi podređen. Onaj tko misli da su oba poznavatelja polja potpuno istovjetna proturječi Svevišnjoj Božanskoj Osobi, koja ovdje jasno kaže: „Ja sam također poznavatelj polja djelovanja". Onaj tko pogrešno misli da je uže zmija nema znanje. Postoje razne vrste tijela i razni vlasnici tijela. Svaka duša posjeduje osebujnu sposobnost vladanja materijalnom prirodom i zato postoje različita tijela, ali Svevišnji također prebiva u njima kao upravitelj. Riječ je ca značajna, jer upućuje na sveukupnost svih tijela. To je mišljenje Śrīla Baladeve Vidyābhūṣaṇe. Kṛṣṇa je Nad-duša koja prebiva u svakom tijelu, odvojeno od individualne duše. Kṛṣṇa ovdje jasno kaže da Nad-duša upravlja i poljem djelovanja i ograničenim uživateljem.

SMISAO: Gospodin opisuje polje djelovanja i poznavatelja polja djelovanja u njihovom prirodnom položaju. Moramo znati kako je tijelo građeno, od čega je napravljeno, pod čijom upravom djeluje, kako podliježe promjenama, što je njihov izvor, koji su uzroci, koji su razlozi, što je krajnji cilj individualne duše i kakav je njezin pravi oblik. Također trebamo znati razliku između individualne žive duše i Nad-duše, njihove različite utjecaje, sposobnosti itd. Ako shvatimo ovu Bhagavad-gītu na temelju opisa same Svevišnje Božanske Osobe, sve će nam biti razjašnjeno. No ne bismo smjeli pomisliti da je Svevišnja Božanska Osoba koja prebiva u svakom tijelu istovjetna s individualnom dušom, jīvom. Takvo poistovjećivanje nalikuje jednačenju moćnog i nemoćnog.

SMISAO: Svevišnja Božanska Osoba Kṛṣṇa najviši je autoritet koji može objasniti ovo znanje. Ipak, učeni ljudi i mjerodavni autoriteti uvijek navode svjedočanstva prethodnih autoriteta. Kṛṣṇa objašnjava to najspornije pitanje o dvostranosti i nedvostranosti duše i Nad-duše pozivajući se na Vedāntu, spis koji se smatra vjerodostojnim. On prvo kaže: „To je mišljenje raznih mudraca." Što se tiče mudraca, tu je, uz Njega, i veliki mudrac Vyāsadeva, pisac Vedānta-sūtre, u kojoj je dvostranost savršeno objašnjena. Vyāsadevin otac Parāśara također je veliki mudrac, koji u svojim knjigama o religiji piše – aham tvaṁ ca tathānye… „Svi smo mi – i vi, i ja i razna druga živa bića – transcendentalni, iako se nalazimo u materijalnim tijelima. Sada smo podvrgnuti utjecaju triju guṇa materijalne prirode, ovisno o svojoj karmi. Zbog toga su neki od nas na višem, a neki na nižem položaju. Više i niže prirode postoje zbog neznanja i očituju se u obliku bezbrojnih živih bića, ali nepogrešiva Nad-duša nije okaljana odlikama prirode. Ona je transcendentalna." Slično tome, u izvornim Vedama, osobito u Kaṭha Upaniṣadi, pravi se razlika između duše, Nad-duše i tijela. To su objasnili mnogi veliki mudraci. Parāśara se smatra najistaknutijim među njima.

Riječ chandobhiḥ odnosi se na razne vrste vedske književnosti. Na primjer, Taittirīya Upaniṣada, dio Yajur Vede, opisuje prirodu, živo biće i Svevišnju Božansku Osobu.

Kao što je već bilo rečeno, kṣetra je polje djelovanja. Postoje dvije vrste poznavatelja polja djelovanja: individualno živo biće i vrhovno živo biće. U Taittirīya Upaniṣadi (2.9) rečeno je – brahma pucchaṁ pratiṣṭhā. Jedno od očitovanja energije Svevišnjega Gospodina poznato je kao anna-maya, ovisnost o hrani za opstanak. To je materijalistička spoznaja Svevišnjega. Spoznavši Vrhovnu Apsolutnu Istinu u hrani, osoba može u stadiju prāṇa-maye spoznati Apsolutnu Istinu u životnim simptomima ili životnim oblicima. U stadiju jñāna-maye, spoznaja seže iznad životnih simptoma do mišljenja, osjećanja i htjenja. Potom slijedi spoznaja Brahmana, koja se naziva vijñāna-maya. U tom stadiju, osoba spoznaje razliku između živoga bića i njegova uma i životnih simptoma. Sljedeći, najviši stadij je ānanda-maya, spoznaja sveblažene prirode. Tako postoji pet stadija spoznaje Brahmana, koji se nazivaju brahma-puccham. Prva tri stadija – anna-maya, prāṇa-maya i jñāna-maya – obuhvaćaju polja djelovanja živih bića. Svevišnji Gospodin, koji se naziva ānanda-maya, transcendentalan je prema svim tim poljima djelovanja. Svevišnji je u Vedānta-sūtri opisan riječima – ānando-mayo 'bhyāsāt: Svevišnja Božanska Osoba po prirodi je puna radosti. Da bi uživala u Svom transcendentalnom blaženstvu, ekspandira se u vijñāna-mayu, prāṇa-mayu, jñāna-mayu i anna-mayu. U polju djelovanja, živo se biće smatra uživateljem, ali nije ānanda-maya. Zato živo biće, ako odluči uživati u odnosu s ānanda-mayom, postaje savršeno. To je prava slika Svevišnjega Gospodina kao vrhovnog poznavatelja polja, živoga bića kao podređenog poznavatelja i prirode polja djelovanja. Tu istinu moramo potražiti u Vedānta-sūtri, odnosno Brahma-sūtri.

Ovdje je rečeno da su izreke Brahma-sūtre vrlo lijepo svrstane prema uzroku i posljedici. Neke su od tih sūtri ili izreka na viyad aśruteḥ (2.3.2), nātmā śruteḥ (2.3.18) i parāt tu tac-chruteḥ (2.3.40). Prva se izreka odnosi na polje djelovanja, druga na živo biće, a treća na Svevišnjeg Gospodina, koji je summum bonum svih očitovanja različitih bića.

SMISAO: Na temelju svih mjerodavnih izjava velikih mudraca, vedskih himni i izreka Vedānta-sūtre, sastavni dijelovi ovoga svijeta mogu se shvatiti na sljedeći način. Kao prvo, tu su zemlja, voda, vatra, zrak i eter. Oni predstavljaju pet velikih elemenata (mahā-bhūta). Zatim slijedi lažni ego, inteligencija, neočitovano stanje triju guṇa prirode, pet osjetila za stjecanje znanja (oči, uši, nos, jezik i koža) i pet osjetila za djelovanje (glas, noge, ruke, čmar i spolni organi). Viši je od osjetila um, koji se nalazi unutar tijela i koji se može nazvati unutarnjim osjetilom. Tako zajedno s umom postoji jedanaest osjetila. Uz to postoji pet predmeta osjetila: miris, okus, oblik, dodir i zvuk. Sveukupnost ovih elemenata naziva se poljem djelovanja. Raščlanjivanjem ova dvadeset četiri elementa može se vrlo lako shvatiti polje djelovanja. Tu su i želja, mržnja, sreća i nesreća, koje predstavljaju očitovanja i međudjelovanja pet velikih elemenata u grubom tijelu. Životni simptomi, poput svjesnosti i uvjerenja, očitovanja su suptilnog tijela – uma, ega i inteligencije. Suptilni su elementi također sastavni dio polja djelovanja.

Pet velikih elemenata gruba su očitovanja lažnoga ega i predstavljaju njegov prvobitni stadij koji se naziva materijalističko shvaćanje ili tāmasa-buddhi, inteligencija u neznanju. Ona predstavlja neočitovano stanje triju guṇa materijalne prirode. Neočitovane guṇe materijalne prirode nazivaju se pradhāna.

Onaj tko želi detaljno shvatiti dvadeset četiri elementa i njihovo međudjelovanje treba detaljnije proučiti filozofiju. U Bhagavad-gīti je izložen samo sažet opis.

Tijelo je očitovanje tih čimbenika i prolazi kroz šest stadija tjelesne promjene: rađa se, raste, živi neko vrijeme, stvara potomstvo, raspada se i u posljednjem stadiju nestaje. Prema tome, tijelo je nestalna materijalna tvorevina. Međutim, kṣetra-jña, poznavatelj polja, vlasnik tijela, razlikuje se od tijela.

SMISAO: Manje inteligentni ljudi ponekad proces stjecanja znanja pogrešno smatraju interakcijom polja djelovanja, ali pravi je proces znanja opisan u ovom stihu. Ako prihvatimo taj proces, postoji mogućnost prilaženja Apsolutnoj Istini. Spomenuti proces ne predstavlja međudjelovanje dvadeset četiri elementa, kao što je ranije bilo opisano, već proces oslobađanja od zapletenosti u te elemente. Utjelovljena je duša zarobljena u tijelu, prekrivaču načinjenom od dvadeset četiri elementa. Procesom znanja, opisanim u ovom stihu, može se osloboditi tijela. Od svih elemenata ovoga procesa, najvažniji je opisan u prvom redu jedanaestoga stiha. Mayi cānanya-yogena bhaktir avyabhicāriṇī: proces znanja dostiže vrhunac u neokaljanom predanom služenju Gospodina. Stoga, ako se netko ne posveti, ili nije sposoban da se posveti, transcendentalnom služenju Gospodina, ostalih devetnaest odlika nisu od posebne važnosti. Ali ako se posveti predanom služenju u punoj svjesnosti Kṛṣṇe, samim tim u sebi razvija ostalih devetnaest odlika. U petom pjevanju Śrīmad-Bhāgavatama (5.18.12) rečeno je – yasyāsti bhaktir bhagavaty akiñcanā sarvair guṇais tatra samāsate surāḥ. Onaj tko je dostigao razinu predanog služenja stječe sve dobre odlike znanja. Načelo prihvaćanja duhovnog učitelja, spomenuto u osmom stihu, veoma je važno. Ono je od najveće važnosti čak i za onoga tko se posvetio predanom služenju. Transcendentalni život počinje prihvaćanjem vjerodostojnog duhovnog učitelja. Svevišnja Božanska Osoba Śrī Kṛṣṇa ovdje jasno kaže da je ovaj proces znanja pravi put. Sve je ostalo besmislena spekulacija.

Što se tiče znanja koje je ovdje izloženo, njegovi se elementi mogu pojasniti na sljedeći način. Poniznost znači da ne bismo trebali žudjeti za zadovoljstvom da nam drugi iskazuju počast. Materijalno shvaćanje života budi u nama žarku želju za uživanjem u počastima, ali s gledišta čovjeka koji posjeduje savršeno znanje – koji zna da nije ovo tijelo – sve što se odnosi na tijelo beskorisno je, bilo čast bilo nečast. Ne bismo trebali žudjeti za tom materijalnom varkom. Ljudi jako žele biti poznati po svojoj pobožnosti. Stoga se oni koji ne shvaćaju načela religije ponekad znaju pridružiti skupini čiji ih članovi ne slijede, a potom se žele predstaviti kao učitelji religije. Što se tiče istinskog napretka u duhovnom nauku, osoba treba na temelju ovih odlika prosuditi koliko je napredovala.

Obično se smatra da biti nenasilan znači ne ubijati ili ne uništavati tijelo, ali zapravo, biti nenasilan znači ne nanositi drugima patnju. Ljudi su pod utjecajem materijalnog shvaćanja života opčinjeni neznanjem i stalno pate zbog materijalnih bijeda. Ako ne nastojimo uzdignuti ljude na razinu duhovnog znanja, vršimo nasilje. Trebamo im pokušati pružiti pravo znanje, tako da mogu biti prosvijetljeni i izbavljeni iz materijalne zapletenosti. To je nenasilje.

Snošljivost znači da trebamo naučiti podnositi tuđe uvrede i izraze nepoštovanja. Ako netko nastoji napredovati u duhovnom znanju, drugi će mu nanositi uvrede i ophoditi se prema njemu bez poštovanja. To je za očekivati, jer je materijalna priroda tako uređena. Čak je i petogodišnji dječak Prahlāda, koji je njegovao duhovno znanje, bio izložen opasnosti kad se njegov otac usprotivio njegovoj predanosti. Otac ga je na mnogo načina pokušao ubiti, ali Prahlāda je to podnosio. Možemo se suočiti s mnogo zapreka na putu napredovanja u duhovnom znanju, ali trebamo biti snošljivi i odlučno nastaviti napredovati.

Jednostavnost znači da trebamo otvoreno, bez dvoličnosti, otkriti pravu istinu, čak i neprijatelju. Što se tiče prihvaćanja duhovnog učitelja, ono je veoma bitno, jer bez uputa vjerodostojnog duhovnog učitelja ne možemo napredovati u duhovnom nauku. Učenik treba vrlo ponizno prići duhovnom učitelju i ponuditi mu sve vrste službi, kako bi mu duhovni učitelj, zadovoljan s njim, podario sve blagoslove. Vjerodostojni je duhovni učitelj predstavnik Kṛṣṇe i zato će učenik, ako ga duhovni učitelj blagoslovi, zahvaljujući njegovim blagoslovima odmah postati napredan, bez slijeđenja propisanih načela. Drugim riječima, onaj tko bez sustezanja služi duhovnog učitelja može lakše slijediti propisana načela.

Čistoća je prijeko potrebna za napredovanje u duhovnom životu. Postoje dvije vrste čistoće: vanjska i unutarnja. Vanjska se čistoća održava kupanjem, a unutarnja neprestanim mišljenjem na Kṛṣṇu i pjevanjem Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare. Taj proces pročišćava um od nagomilane prašine prošle karme.

Postojanost znači da trebamo odlučno nastojati napredovati u duhovnom životu. Bez takve odlučnosti ne možemo vidno napredovati. Samoovladanost znači da ne smijemo prihvatiti ono što predstavlja smetnju na putu duhovnog napretka. Trebamo se naviknuti da djelujemo na taj način i odbacimo sve što se protivi putu duhovnog napretka. To je pravo odricanje. Osjetila su tako snažna da uvijek žude za osjetilnim uživanjem. Ne bismo trebali udovoljavati tim nepotrebnim zahtjevima. Osjetila trebamo zadovoljiti samo da bismo održali tijelo u dobru stanju, kako bismo mogli obavljati svoju dužnost na putu napredovanja u duhovnom životu. Najvažnije i najneobuzdanije osjetilo je jezik. Ako netko može vladati jezikom, onda će najvjerojatnije moći vladati i drugim osjetilima. Uloge su jezika kušanje i govor. Zato, prema pravilima, jezik uvijek treba kušati ostatke hrane ponuđene Kṛṣṇi i pjevati Hare Kṛṣṇa. Što se tiče očiju, ne trebamo im dopustiti da gledaju ništa osim Kṛṣṇina prekrasnog oblika. Tako možemo vladati očima. Slično tome, uši trebaju slušati o Kṛṣṇi, a nos mirisati cvijeće ponuđeno Kṛṣṇi. To je proces predanog služenja i iz ovih stihova možemo shvatiti da Bhagavad-gītā jednostavno objašnjava nauk o predanom služenju. Predano služenje je glavni i jedini cilj. Neinteligentni tumači Bhagavad-gīte pokušavaju skrenuti pozornost čitatelja na druge teme, ali u Bhagavad-gīti ne postoji druga tema osim predanog služenja.

Lažni je ego poistovjećivanje tijela s jastvom. Kad shvatimo da nismo tijelo već duhovna duša, dolazimo do svoga pravog ega. Ego postoji. Lažni se ego osuđuje, ali pravi ego ne. U vedskoj književnosti (Bṛhad-āraṇyaka Upaniṣada 1.4.10) rečeno je – ahaṁ brahmāsmi: „Ja sam Brahman, ja sam duh". Taj doživljaj jastva, „ja sam", postoji i u oslobođenu stadiju samospoznaje. Osjećaj jastva naziva se egom, ali kad se odnosi na nestvarno tijelo, naziva se lažnim egom. Kad se osjećaj „ja sam" odnosi na stvarnost, to je pravi ego. Neki filozofi kažu da trebamo odbaciti ego, ali mi ne možemo odbaciti ego, jer ego predstavlja osobnost. Naravno, lažno poistovjećivanje s tijelom moramo odbaciti.

Trebamo pokušati shvatiti patnje koje potječu od rađanja, starenja, obolijevanja i umiranja. Proces rođenja opisan je u raznim vedskim spisima. U Śrīmad-Bhāgavatamu vrlo su slikovito opisani život nerođenog djeteta, njegov boravak u maternici, njegove patnje itd. Trebamo jasno shvatiti da je rađanje patnja. Budući da smo zaboravili patnje boravka u maternici, ne tražimo nikakvo rješenje za uzastopno rađanje i umiranje. U vrijeme smrti živo biće biva izloženo svim vrstama patnje i one su opisane u vjerodostojnim spisima. O tome trebamo raspravljati. Što se tiče bolesti i starosti, svatko ima osobno iskustvo. Nitko ne želi biti bolestan i star, ali ne može izbjeći bolest i starost. Ako nemamo pesimistički pogled na materijalni život, uzevši u obzir patnje rođenja, smrti, starosti i bolesti, nećemo imati poticaj za napredovanje u duhovnu životu.

Što se tiče nevezanosti za djecu, ženu i dom, to ne znači da prema njima ne trebamo ništa osjećati. Oni su prirodni predmeti privrženosti, ali kad nisu povoljni za duhovni napredak, ne smijemo biti za njih vezani. Najbolji je proces unošenja sreće u dom svjesnost Kṛṣṇe. Onaj tko je potpuno svjestan Kṛṣṇe može svoj dom ispuniti srećom, jer je proces svjesnosti Kṛṣṇe veoma lak. Osoba treba pjevati Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare, jesti ostatke hrane ponuđene Kṛṣṇi, razgovarati o knjigama kao što su Bhagavad-gītā i Śrīmad-Bhāgavatam i obožavati Božanstvo. Te će joj četiri stvari donijeti sreću. Na taj način treba poučiti članove svoje obitelji. Članovi obitelji mogu ujutro i navečer sjesti i zajedno pjevati Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare. Ako može tako oblikovati svoj obiteljski život kako bi razvila svjesnost Kṛṣṇe, slijedeći ta četiri načela, ne treba ostaviti obiteljski život i prihvatiti red odricanja. Ali ako obiteljski život nije povoljan za duhovni napredak, treba ga ostaviti. Da bismo spoznali ili služili Kṛṣṇu moramo žrtvovati sve, kao Arjuna. Arjuna nije htio ubiti članove svoje obitelji, ali kad je shvatio da su oni zapreke u njegovoj spoznaji Kṛṣṇe, prihvatio je Kṛṣṇin savjet, borio se i ubio ih. U svakom slučaju, ne smijemo biti vezani za sreću i nesreću obiteljskoga života, jer u ovom svijetu nije moguće biti potpuno sretan ili potpuno nesretan.

Sreća i nesreća popratne su pojave materijalnog života. Trebamo naučiti da ih podnosimo, kao što nam Gospodin savjetuje u Bhagavad-gīti. Dolazak i odlazak sreće i nesreće nikada ne možemo spriječiti. Zato trebamo biti odvojeni od materijalističkog načina života i samim tim staloženi u sreći i nesreći. Obično se radujemo kad dobijemo nešto poželjno i tugujemo kad dobijemo nešto nepoželjno, no ako smo utemeljeni na duhovnom položaju, te nas stvari neće uznemiravati. Da bismo dostigli tu razinu, moramo nepokolebljivo predano služiti. Predano služiti Kṛṣṇu bez odstupanja znači slijediti devet procesa predanog služenja – pjevanje, slušanje, obožavanje, odavanje poštovanja itd. – kao što je opisano u posljednjem stihu devetoga poglavlja. Taj proces trebamo slijediti.

Kad se prilagodimo duhovnom načinu života, prirodno se nećemo željeti družiti s materijalističkim ljudima. To bi se protivilo našoj naravi. Osoba može sebe ispitati, videći koliko je sklona životu na osami, bez nepoželjna društva. Bhakta prirodno nema ukus za nepotrebne zabave ili odlaske u kino i društvene priredbe, jer shvaća da je sve to samo gubljenje vremena. Ima mnogo istraživača i filozofa koji proučavaju spolni život ili neku drugu temu, ali prema Bhagavad-gīti takav istraživački rad i filozofska spekulacija nemaju nikakvu vrijednost. Manje ili više su besmisleni. Prema Bhagavad-gīti, trebamo filozofskim rasuđivanjem istražiti prirodu duše. Istraživanje treba biti namijenjeno razumijevanju jastva. To se ovdje preporučuje.

Što se tiče samospoznaje, ovdje je rečeno da je bhakti-yoga posebno praktična. Čim je riječ o predanosti, mora postojati odnos između Nad-duše i individualne duše. Individualna duša i Nad-duša ne mogu biti istovjetne, barem ne u bhakti, shvaćanju života utemeljenom na predanosti. Individualna duša služi Vrhovnu Dušu vječno, nityam, kao što je jasno rečeno. Stoga je bhakti, predano služenje, vječno. Trebamo biti utemeljeni u tom filozofskom uvjerenju.

Śrīmad-Bhāgavatam (1.2.11) objašnjava: vadanti tat tattva-vidas tattvaṁ yaj jñānam advayam. „Poznavatelji Apsolutne Istine znaju da se Jastvo spoznaje u tri različita stadija, kao Brahman, Paramātmā i Bhagavān." Bhagavān je posljednja riječ u spoznaji Apsolutne Istine. Stoga trebamo dostići tu razinu razumijevanja Svevišnje Božanske Osobe i predano služiti Gospodina. To je savršenstvo znanja.

Ovaj proces, koji počinje poniznošću i nastavlja se do spoznaje Vrhovne Istine, Apsolutne Božanske Osobe, nalikuje stubama koje vode od prizemlja do najvišega kata. Idući tim stubama, mnogo ljudi dolazi do prvoga, drugoga ili trećega kata, ali ako netko ne dođe do najvišega kata – razumijevanja Kṛṣṇe – nalazi se na nižoj razini znanja. Ako se želi nadmetati s Bogom i istodobno napredovati u duhovnom životu, bit će osujećen. Ovdje je jasno rečeno da razumijevanje nije moguće bez poniznosti. Onaj tko sebe smatra Bogom je najumišljeniji. Premda ga zakoni materijalne prirode uvijek osuđuju, živo biće zbog neznanja misli: „Ja sam Bog". Stoga je amānitva, poniznost, početak znanja. Trebamo biti ponizni i znati da smo podređeni Svevišnjem Gospodinu. Živo biće biva podvrgnuto utjecaju materijalne prirode zato što se pobunilo protiv Svevišnjega Gospodina. To moramo spoznati s čvrstim uvjerenjem.

SMISAO: Gospodin je objasnio polje djelovanja i poznavatelja polja. Također je objasnio proces razumijevanja poznavatelja polja djelovanja. Sada počinje objašnjavati predmet znanja; prvo dušu, a potom Nad-dušu. Zahvaljujući znanju o poznavatelju, duši i Nad-duši, osoba može uživati u nektaru života. Kao što je bilo objašnjeno u drugom poglavlju, živo je biće vječno. To je ovdje potvrđeno. Ne postoji točan datum rođenja jīve. Nitko ne može utvrditi kad je Svevišnji Gospodin očitovao jīvātmu. Zato nema početka. Vedska književnost to potvrđuje: na jāyate mriyate vā vipaścit (Kaṭha Upaniṣada 1.2.18). Poznavatelj tijela nikada se ne rađa, niti umire, i pun je znanja.

U vedskim spisima (Śvetāśvatara Upaniṣada 6.16) rečeno je da je Svevišnji Gospodin kao Nad-duša pradhāna-kṣetrajña-patir guṇeśaḥ, glavni poznavatelj tijela i gospodar triju guṇa materijalne prirode. U smṛtiju je rečeno: dāsa-bhūto harer eva nānyasyaiva kadācana. Živa bića vječno služe Svevišnjega Gospodina. To je potvrdio Gospodin Caitanya u Svojem naučavanju. Stoga se opis Brahmana u ovom stihu odnosi na individualnu dušu. Kad se riječ Brahman odnosi na živo biće, smatra se da je ono vijñāna-brahma, za razliku od ānanda-brahme. Ānanda-brahma je Vrhovni Brahman, Božanska Osoba.

SMISAO: Kao što Sunce širi svoje bezbrojne zrake tako Svevišnja Božanska Osoba u obliku Nad-duše prožima sve. U Njemu počivaju sva živa bića, počev od prvoga velikog učitelja, Brahme, pa sve do malih mrava. Postoji bezbroj glava, nogu, ruku i očiju i bezbroj živih bića. Svi oni počivaju u Nad-duši, koja ih održava. Stoga Nad-duša prožima sve. Međutim, individualna duša ne može reći da se njezine ruke, noge i oči prostiru svuda. To nije moguće. Ako misli da pod utjecajem neznanja nije svjesna da se njezine ruke i noge prostiru svuda, ali će kad dostigne pravo znanje postati toga svjesna, njezino je mišljenje proturječno. To znači da individualna duša nije vrhovna, jer je uvjetovana materijalnom prirodom. Svevišnji se razlikuje od individualne duše. Svevišnji Gospodin može Svoju ruku ispružiti beskrajno daleko, ali duša to ne može. U Bhagavad-gīti Gospodin kaže da će prihvatiti cvijet, plod ili vodu, koje Mu ponudimo. Ako je Gospodin daleko, kako može prihvaćati stvari? To je Gospodinova svemoć: iako boravi u Svom prebivalištu, daleko od Zemlje, može ispružiti Svoju ruku i prihvatiti našu ponudu. To je Njegova moć. U Brahma-saṁhiti (5.37) rečeno je – goloka eva nivasaty akhilātma-bhūtaḥ: premda se uvijek zabavlja na Svom transcendentalnom planetu, prožima sve. Individualna duša ne može tvrditi da je sveprožimajuća. Prema tome, ovaj stih opisuje Vrhovnu Dušu, odnosno Božansku Osobu, a ne individualnu dušu.

SMISAO: Premda je izvor svih osjetila živih bića, Svevišnji Gospodin nema materijalna osjetila kao živa bića. Ustvari, individualne duše imaju duhovna osjetila, ali u uvjetovanom životu njihova su osjetila prekrivena materijalnim elementima i zato se djelatnosti osjetila očituju kroz materiju. Osjetila Svevišnjega Gospodina nisu tako prekrivena. Njegova su osjetila transcendentalna i zato se nazivaju nirguṇa. Guṇa se odnosi na materijalne odlike, ali Njegova osjetila nisu prekrivena materijom. Trebamo shvatiti da Njegova osjetila nisu kao naša. Premda je izvor svih naših osjetilnih djelatnosti, Svevišnji ima Svoja transcendentalna osjetila, koja nisu okaljana. To je lijepo objašnjeno u Śvetāśvatara Upaniṣadi (3.19) u stihu apāṇi-pādo javano grahītā. Svevišnja Božanska Osoba nema materijalno okaljane ruke, ali ima Svoje ruke i prihvaća svaku žrtvu koju Mu netko ponudi. To je razlika između uvjetovane duše i Nad-duše. On nema materijalne oči, ali ima oči – kako bi inače mogao vidjeti? On vidi sve – prošlost, sadašnjost i budućnost. Živi u srcu živoga bića i zna što smo činili u prošlosti, što činimo sada i što nas očekuje u budućnosti. To je potvrđeno u Bhagavad-gīti: On zna sve, ali Njega nitko ne zna. Rečeno je da Svevišnji Gospodin nema noge poput nas, ali može putovati prostorom jer ima duhovne noge. Drugim riječima, Gospodin je osoba. Ima oči, noge, ruke i sve ostalo. Budući da smo sastavni djelići Svevišnjega Gospodina i mi sve to imamo, ali Njegove ruke, noge, oči i osjetila nisu okaljani materijalnom prirodom.

Bhagavad-gītā potvrđuje da se Gospodin pojavljuje Svojom unutarnjom moći takav kakav jest. Nije okaljan materijalnom energijom, jer je njezin gospodar. Iz vedske književnosti saznajemo da je čitavo Njegovo tijelo duhovno. On ima vječni oblik koji se naziva sac-cid-ānanda-vigraha. Pun je sveg obilja i vlasnik je sveg bogatstva i sve energije. Najinteligentniji je i pun znanja. To su neki od simptoma Svevišnje Božanske Osobe. On je održavatelj svih živih bića i svjedok svih djelatnosti. Iz vedske književnosti saznajemo da je Svevišnji Gospodin uvijek transcendentalan. Iako ne vidimo Njegovu glavu, lice, ruke ili noge, On ih ima i kad se uzdignemo na transcendentalnu razinu možemo vidjeti Gospodinov oblik. Zbog materijalno okaljanih osjetila, ne možemo vidjeti Njegov oblik. Zato impersonalisti, koji se još uvijek nalaze pod materijalnim utjecajem, ne mogu shvatiti Božansku Osobu.

SMISAO: Iz vedske književnosti saznajemo da Nārāyaṇa, Vrhovna Osoba, prebiva izvan i unutar svakog živog bića. On je prisutan i u duhovnim i u materijalnim svjetovima. Iako je vrlo daleko, nalazi se pokraj nas. To su izjave vedskih spisa. Āsīno dūraṁ vrajati śayāno yāti sarvataḥ (Kaṭha Upaniṣada 1.2.21). Budući da je uvijek obuzet transcendentalnim blaženstvom, ne možemo shvatiti kako uživa u Svom punom obilju. To ne možemo vidjeti ili shvatiti materijalnim osjetilima. Zato je u vedskim spisima rečeno da Ga naš materijalni um i osjetila ne mogu shvatiti. No onaj tko je pročistio um i osjetila svjesnošću Kṛṣṇe u predanom služenju može Ga uvijek vidjeti. U Brahma-saṁhiti rečeno je da bhakta koji je razvio ljubav prema Vrhovnom Bogu može vidjeti Boga uvijek, neprestano. U Bhagavad-gīti (11.54) potvrđeno je da se Gospodin može vidjeti i shvatiti samo predanim služenjem. Bhaktyā tv ananyayā śakyaḥ.

SMISAO: Gospodin se nalazi u svačijem srcu kao Nad-duša. Znači li to da se podijelio? Ne. Ustvari, On je jedan. Naveden je primjer sunca. Sunce se u podne nalazi na jednom mjestu, ali ako se uputimo u bilo kojem smjeru i nakon deset tisuća kilometara upitamo: „Gdje je sunce?", svatko će reći da sunce sija nad njegovom glavom. Ovaj je primjer u vedskoj književnosti naveden kako bi pokazao da Gospodin, iako nije podijeljen, izgleda podijeljen. U vedskoj je književnosti rečeno da je jedan Viṣṇu Svojom svemoći prisutan svuda, kao što je sunce prisutno na raznim mjestima pred očima raznih ljudi. Iako Svevišnji Gospodin održava svako živo biće, u vrijeme uništenja sve proždire. Gospodin je to potvrdio u jedanaestom poglavlju, rekavši da je došao progutati sve ratnike okupljene na Kurukṣetri. Također je rekao da proždire u obliku vremena. On je uništavatelj, ubojica svih bića. Prilikom stvaranja, očituje ih iz njihova prvobitnog stanja, a u vrijeme uništenja ih proždire. Vedske himne potvrđuju da je On podrijetlo svih živih bića i počivalište svega. Nakon stvaranja, sve počiva u Njegovoj svemoći, a nakon uništenja, sve ponovno počiva u Njemu. To potvrđuju vedske himne. Yato vā imāni bhūtāni jāyante yena jātāni jīvanti yat prayanty abhisaṁviśanti tad brahma tad vijijñāsasva (Taittirīya Upaniṣada 3.1).

SMISAO: Nad-duša, Svevišnja Božanska Osoba, izvor je svjetlosti svih svijetlećih nebeskih tijela, kao što su sunce, mjesec i zvijezde. Iz vedske književnosti saznajemo da u duhovnom carstvu nema potrebe za suncem i mjesecom, jer je obasjano blistavim sjajem Svevišnjega Gospodina. Taj brahmajyoti, Gospodinov duhovni sjaj, u materijalnom je svijetu prekriven mahat-tattvom, materijalnim elementima. Zato su u materijalnom svijetu radi svjetlosti potrebni sunce, mjesec i elektricitet, ali u duhovnom svijetu nema potrebe za takvim stvarima. U vedskoj je književnosti jasno rečeno da Njegov blistavi sjaj obasjava sve. Na temelju toga možemo zaključiti da Gospodin ne prebiva u materijalnom svijetu. On prebiva u duhovnom svijetu, veoma daleko, na duhovnom nebu. To je također potvrđeno u vedskoj književnosti. Āditya-varṇaṁ tamasaḥ parastāt (Śvetāśvatara Upaniṣada 3.8). On je, poput sunca, vječno blistav, ali prebiva daleko iznad tame materijalnog svijeta.

Njegovo je znanje transcendentalno. Vedska književnost potvrđuje da je Brahman zgusnuto transcendentalno znanje. Onome tko želi otići u duhovni svijet znanje daje Svevišnji Gospodin, koji se nalazi u srcu svih živih bića. Jedna vedska mantra (Śvetāśvatara Upaniṣada 6.18) izjavljuje: taṁ ha devam ātma-buddhi-prakāśaṁ mumukṣur vai śaraṇam ahaṁ prapadye. Ako osoba želi oslobođenje, mora se predati Svevišnjoj Božanskoj Osobi. Što se tiče cilja krajnjega znanja, on je također potvrđen u vedskoj književnosti: tam eva viditvāti mṛtyum eti. „Granica rođenja i smrti može se nadići samo spoznavanjem Svevišnjeg." (Śvetāśvatara Upaniṣada 3.8)

Gospodin prebiva u srcu svih živih bića kao vrhovni upravitelj. Noge i ruke Svevišnjeg prostiru se svuda, ali to se ne može reći za individualnu dušu. Stoga moramo priznati da postoje dva poznavatelja polja djelovanja – individualna duša i Nad-duša. Noge i ruke živog bića nalaze se na jednom mjestu, ali Kṛṣṇine ruke i noge nalaze se svuda. To je potvrđeno u Śvetāśvatara Upaniṣadi (3.17): sarvasya prabhum īśānaṁ sarvasya śaraṇaṁ bṛhat. Ta Svevišnja Božanska Osoba, Nad-duša, gospodar je ili prabhu svih živih bića; stoga je konačno utočište svih živih bića. Tako se ne može poreći činjenica da se Vrhovna Nad-duša i individualna duša uvijek razlikuju.

SMISAO: Gospodin je sažeto opisao tijelo, znanje i predmet znanja. To znanje ima tri grane: znanje o poznavatelju, predmetu znanja i procesu spoznavanja. Cjelokupno znanje o njima naziva se vijñāna, znanstveno znanje. Savršeno znanje mogu neposredno shvatiti Gospodinovi neokaljani bhakte. Drugi nisu za to sposobni. Monisti kažu da u krajnjem stadiju ta tri čimbenika postaju jedno, ali bhakte to ne prihvaćaju. Posjedovati i razviti znanje znači shvatiti sebe u svjesnosti Kṛṣṇe. Mi smo vođeni materijalnom svjesnošću, ali čim prenesemo svu svoju svjesnost na Kṛṣṇine djelatnosti i spoznamo da je Kṛṣṇa sve, dostižemo pravo znanje. Drugim riječima, znanje nije ništa drugo do početni stadij savršenog razumijevanja predanog služenja. To će biti jasno objašnjeno u petnaestom poglavlju.

Ukratko, možemo zaključiti da šesti i sedmi stih, počev s mahā-bhūtāni i nastavljajući se s cetanā dhṛtiḥ, raščlanjuju materijalne elemente i određena očitovanja životnih simptoma. Oni zajedno oblikuju tijelo, tj. polje djelovanja. U stihovima 8–12, koji počinju s amānitvam i nastavljaju se s tattva-jñānārtha-darśanam, opisan je proces stjecanja znanja o obje vrste poznavatelja polja djelovanja, duši i Nad-duši. U stihovima 13–18, koji počinju s anādi mat-param i nastavljaju se s hṛdi sarvasya viṣṭhitam, opisana je duša i Svevišnji Gospodin, odnosno Nad-duša.

Tako su bile obrađene tri teme: polje djelovanja (tijelo), proces stjecanja znanja te duša i Nad-duša. Ovdje je napose rečeno da samo Gospodinovi neokaljani bhakte mogu jasno shvatiti ta tri predmeta. Za takve bhakte Bhagavad-gītā je izuzetno korisna; oni mogu dostići vrhovni cilj, prirodu Svevišnjega Gospodina, Kṛṣṇe. Drugim riječima, samo bhakte mogu shvatiti Bhagavad-gītu i steći željeni rezultat; drugi to ne mogu.

SMISAO: Zahvaljujući znanju izloženom u ovom poglavlju možemo shvatiti tijelo (polje djelovanja) i poznavatelje tijela (dušu i Nad-dušu). Tijelo je polje djelovanja, sastavljeno od materijalne prirode. Utjelovljena duša koja uživa u djelatnostima tijela je puruṣa, živo biće. Ona je jedan poznavatelj, a drugi je poznavatelj Nad-duša. Naravno, trebamo shvatiti da su i Nad-duša i individualno biće različita očitovanja Svevišnje Božanske Osobe. Živo biće pripada kategoriji Njegove energije, a Nad-duša kategoriji Njegove osobne ekspanzije.

I materijalna priroda i živo biće su vječni. To znači da su postojali prije stvaranja. Materijalno očitovanje nastaje iz energije Svevišnjeg Gospodina, kao i živa bića, ali živa su bića viša energija. I živa bića i materijalna energija postojali su prije očitovanja svemira. Materijalna je priroda bila apsorbirana u Svevišnjoj Božanskoj Osobi, Mahā-Viṣṇuu, i u potrebnom trenutku, bila je očitovana posredstvom mahat-tattve. Slično tome, živa bića počivaju u Njemu i zbog svoje uvjetovanosti osjećaju odbojnost prema služenju Svevišnjeg Gospodina. Zato im se ne dopušta ulazak u duhovno nebo. No s očitovanjem materijalne prirode živim se bićima ponovno pruža prilika da djeluju u materijalnom svijetu i pripreme se za odlazak u duhovni svijet. To je tajna materijalnog svijeta. Ustvari, živo je biće izvorno duhovni djelić Svevišnjeg Gospodina, ali je zbog svoje buntovne prirode uvjetovano u materijalnoj prirodi. Doista nije važno kako su živa bića ili viša bića Svevišnjega Gospodina došla u dodir s materijalnom prirodom. Međutim, Svevišnja Božanska Osoba zna kako i zašto je do toga došlo. Gospodin kaže u spisima da su oni koje privlači materijalna priroda podvrgnuti teškoj borbi za opstanak. Iz tvrdnji ovih nekoliko stihova trebamo zaključiti da su sve preobrazbe i utjecaji materijalne prirode, putem triju guṇa, također tvorevine materijalne prirode. Sve preobrazbe i raznolikosti živih bića potječu od tijela. Što se tiče duha, sva su živa bića ista.

SMISAO: Različita očitovanja tijela i osjetila živih bića tvorevine su materijalne prirode. Postoji 8 400 000 raznih životnih vrsta i one su tvorevine materijalne prirode. Nastaju iz različitih osjetilnih zadovoljstava živoga bića, koje želi uživati u određenom tijelu. Stavljeno u različita tijela, živo biće doživljava različite vrste sreće i nesreće. Uzrok je njegove materijalne sreće i nesreće materijalno tijelo, a ne on sam. U izvornom stanju nedvojbeno uživa; stoga je to njegovo pravo stanje. Živo se biće nalazi u materijalnom svijetu zbog svoje želje za vladanjem nad materijalnom prirodom. U duhovnom svijetu ne postoje takve želje. Duhovni je svijet čist, ali u materijalnom svijetu svatko se teško bori kako bi stekao razna tjelesna zadovoljstva. Drugim riječima, ovo je tijelo posljedica osjetila. Osjetila su instrumenti za zadovoljavanje želja. Sve to (tijelo i osjetila) daje materijalna priroda i kao što ćemo vidjeti iz sljedećeg stiha, živo biće biva blagoslovljeno ili prokleto okolnostima ovisno o svojim prošlim željama i djelima. U skladu s njegovim željama i djelatnostima, materijalna ga priroda stavlja u razna prebivališta. Živo je biće samo uzrok dostizanja takvog prebivališta i užitaka ili patnji koje ga prate. Stavljeno u određenu vrstu tijela dolazi pod upravu prirode, jer tijelo, budući da je materija, djeluje po zakonima prirode. Živo biće ne može promijeniti taj zakon. Pretpostavimo da je neko biće stavljeno u tijelo psa. Čim se nađe u tijelu psa, mora se ponašati kao pas. Ne može drugačije djelovati. Ako je stavljeno u tijelo svinje, mora jesti izmet i ponašati se kao svinja. Slično tome, ako je stavljeno u tijelo poluboga, mora djelovati u skladu s tim. To je zakon prirode. Međutim, u svim okolnostima dušu prati Nad-duša. Ovo je objašnjeno u Vedama (Muṇḍaka Upaniṣada 3.1.1): dvā suparṇā sayujā sakhāyaḥ. Svevišnji Gospodin je tako ljubazan prema živom biću da uvijek prati dušu i u svim okolnostima ostaje uz nju kao Nad-duša, odnosno Paramātmā.

SMISAO: Ovaj je stih veoma važan za razumijevanje procesa seljenja živog bića iz jednoga tijela u drugo. U drugom je poglavlju bilo objašnjeno da se živo biće seli iz jednoga tijela u drugo kao što osoba mijenja odjeću. Njegova vezanost za materijalno postojanje uzrok je promjene odjeće. Sve dok je opčinjeno ovim nestvarnim očitovanjem, mora se seliti iz jednoga tijela u drugo. Budući da želi vladati materijalnom prirodom, biva stavljeno u takve nepoželjne okolnosti. Pod utjecajem materijalne želje, ponekad se rađa kao polubog, ponekad kao čovjek, ponekad kao zvjer, ptica, crv, vodena životinja, sveta osoba ili kukac. To se zbiva. U svakom slučaju, živo biće misli da je gospodar okolnosti u kojima se nalazi, iako je pod utjecajem materijalne prirode.

Ovdje je objašnjeno zašto živo biće biva stavljeno u takva različita tijela. To je posljedica njegova druženja s različitim guṇama prirode. Stoga se moramo uzdići iznad tri materijalne guṇe i utemeljiti na transcendentalnom položaju. To je svjesnost Kṛṣṇe. Ako osoba nije utemeljena u svjesnosti Kṛṣṇe, njezina će je materijalna svjesnost prisiliti da prelazi iz jednoga tijela u drugo, jer od davnina njeguje materijalne želje. To shvaćanje mora promijeniti, a do te promjene može doći samo slušanjem vjerodostojnih izvora. Najbolji je primjer Arjuna, koji sluša nauk o Bogu od Kṛṣṇe. Ako se podvrgne procesu slušanja, živo će biće izgubiti svoju dugo njegovanu želju za vladanjem nad materijalnom prirodom i postupno, razmjerno smanjivanju želje za gospodarenjem, osjetiti duhovnu sreću. U vedskim je spisima rečeno da živo biće, razmjerno stjecanju znanja u društvu Svevišnje Božanske Osobe, uživa u svom vječnom, blaženom životu.

SMISAO: Prema ovom je stihu Nad-duša, koja prati dušu, očitovanje Svevišnjega Gospodina. Paramātmā nije obično živo biće. Monistički filozofi smatraju da je poznavatelj tijela jedan i zato misle da nema razlike između Nad-duše i individualne duše. Da bi to razjasnio, Gospodin kaže da Ga u svakom tijelu predstavlja Paramātmā, koja se razlikuje od individualne duše. Paramātmā je para, transcendentalna. Duša uživa u djelatnostima određenog polja, ali Nad-duša je prisutna ne kao ograničeni uživatelj ili sudionik u tjelesnim djelatnostima već kao svjedok, nadglednik, odobravatelj i vrhovni uživatelj. Naziva se Paramātmā, a ne ātmā, i transcendentalna je. Ātmā se i Paramātmā očito razlikuju. Noge i ruke Nad-duše, Paramātme, nalaze se svuda, ali to nije slučaj s individualnom dušom. Paramātmā je Svevišnji Gospodin i stoga je prisutna u tijelu uvjetovane duše kako bi odobrila njezinu želju za materijalnim uživanjem. Bez odobrenja Vrhovne Duše, duša ne može ništa učiniti. Duša je bhukta, održavana, a Gospodin je bhoktā, održavatelj. Postoji bezbroj živih bića i Gospodin prebiva u njima kao prijatelj.

Činjenica je da je svako živo biće vječno sastavni djelić Svevišnjega Gospodina i da je vrlo blisko povezano s Njim kao prijatelj. Ali živo je biće sklono odbacivanju odobrenja Svevišnjeg Gospodina i neovisnom djelovanju u pokušaju vladanja materijalnom prirodom. Zbog te se sklonosti naziva graničnom energijom Svevišnjeg Gospodina. Živo biće može biti utemeljeno u materijalnoj ili duhovnoj energiji. Sve dok je uvjetovano materijalnom energijom, Svevišnji Gospodin kao njegov prijatelj, Nad-duša, ostaje s njim kako bi ga naveo da se vrati duhovnoj energiji. Gospodin uvijek žarko želi vratiti živo biće duhovnoj energiji, ali zbog svoje sićušne neovisnosti živo biće neprestano odbacuje društvo duhovnog svjetla. Zloupotreba neovisnosti uzrok je njegove materijalne borbe u uvjetovanoj prirodi. Gospodin ga zato uvijek poučava, iznutra i izvana. Izvana ga poučava kroz upute izložene u Bhagavad-gīti, a iznutra pokušava uvjeriti živo biće da njegove djelatnosti na materijalnom polju ne vode k pravoj sreći. „Ostavi to i vjeruj u Mene. Onda ćeš biti sretan", kaže Gospodin. Tako inteligentna osoba, polažući svoju vjeru u Paramātmu ili Svevišnju Božansku Osobu, počinje napredovati k blaženom vječnom životu punom znanja.

SMISAO: Zahvaljujući jasnom razumijevanju materijalne prirode, Nad-duše, duše i njihova uzajamnog odnosa osoba može dostići oslobođenje i prihvatiti utočište duhovnog ozračja. Takva se osoba ne mora vratiti u materijalnu prirodu. To je rezultat znanja. Svrha je znanja spoznaja da je živo biće igrom slučaja palo u materijalno postojanje. Svojim osobnim naporom u društvu autoriteta, svetih osoba i duhovnog učitelja mora shvatiti svoj položaj i vratiti se duhovnoj svjesnosti, svjesnosti Kṛṣṇe, shvaćajući Bhagavad-gītu u skladu s objašnjenjima Svevišnje Božanske Osobe. Onda se sigurno nikada više neće vratiti u materijalno postojanje. Bit će preneseno u duhovni svijet i dostići blaženi, vječni život pun znanja.

SMISAO: Što se tiče čovjekova traganja za samospoznajom, Gospodin obavješćuje Arjunu da postoje dvije vrste uvjetovanih duša. Ateisti, agnostici i skeptici nemaju duhovno razumijevanje, ali osim njih postoje oni koji su vjerni u svom razumijevanju duhovnog života i koji se nazivaju introspektivnim bhaktama, filozofima ili osobama koje su se odrekle plodonosnih rezultata. Oni koji uvijek pokušavaju dokazati monističko učenje također se ubrajaju u ateiste i agnostike. Drugim riječima, samo su bhakte Svevišnje Božanske Osobe najbolje utemeljeni u duhovnom razumijevanju, jer shvaćaju da iznad ove materijalne prirode postoji duhovni svijet i Svevišnja Božanska Osoba, koja se ekspandirala kao Paramātmā, Nad-duša u svim živim bićima, odnosno sveprožimajući Bog. Naravno, neki pokušavaju shvatiti Vrhovnu Apsolutnu Istinu njegovanjem znanja i oni se mogu ubrojiti u vjerne. Sāṅkhya filozofi razlažu materijalni svijet na dvadeset četiri elementa i smatraju dušu dvadeset petim elementom. Kad shvate da je priroda duše transcendentalna prema materijalnim elementima, također spoznaju da iznad duše postoji Svevišnja Božanska Osoba. Ona je dvadeset šesti element. Tako i oni postupno dolaze do standarda predanog služenja u svjesnosti Kṛṣṇe. Oni koji rade bez želje za plodonosnim rezultatima također imaju savršen stav. Njima se pruža prilika za napredovanje do razine predanog služenja u svjesnosti Kṛṣṇe. Ovdje je rečeno da neki ljudi čiste svjesnosti meditacijom pokušavaju spoznati Nad-dušu i kad otkriju Nad-dušu u sebi postaju utemeljeni na transcendentalnom položaju. Neki pokušavaju shvatiti Nad-dušu njegovanjem znanja, a neki slijede proces haṭha-yoge i pokušavaju djetinjastim vježbama zadovoljiti Svevišnju Božansku Osobu.

SMISAO: Ovaj je stih posebno važan za suvremeno društvo, jer mu gotovo u potpunosti nedostaje duhovna naobrazba. Neki se ljudi predstavljaju kao ateisti, agnostici ili filozofi, ali zapravo nitko nema pravo znanje o filozofiji. Što se tiče običnog čovjeka, ako je dobra duša, može napredovati zahvaljujući slušanju. Proces slušanja veoma je važan. Gospodin Caitanya, koji je propovijedao svjesnost Kṛṣṇe u suvremenom svijetu, posebno je naglašavao slušanje, jer običan čovjek može napredovati slušajući vjerodostojne izvore, osobito, prema Gospodinu Caitanyi, slušajući transcendentalnu vibraciju Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare. Stoga je rečeno da svi ljudi trebaju iskoristiti priliku koja im se pruža i slušajući spoznate duše postupno postati sposobni da shvate sve. Tada će nedvojbeno obožavati Svevišnjega Gospodina. Gospodin Caitanya je rekao da u ovom dobu nitko ne treba promijeniti svoj položaj, ali treba prestati nastojati da shvati Apsolutnu Istinu spekulativnim razmišljanjem. Ako srećom prihvati utočište čistoga bhakte, sluša od njega o samospoznaji i slijedi njegove stope, postupno će se uzdići na položaj čistoga bhakte. U ovom se stihu osobito preporučuje proces slušanja, koji je vrlo prikladan. Iako običan čovjek često nema iste sposobnosti kao takozvani filozofi, vjerno slušanje ovlaštene osobe pomoći će mu da transcendira materijalno postojanje i vrati se kući, Bogu.

SMISAO: U ovom su stihu objašnjeni materijalna priroda i živo biće, koji su postojali prije stvaranja svemira. Sve tvorevine predstavljaju samo spoj živoga bića i materijalne prirode. Brojna nepokretna očitovanja, poput drveća, planina i brda, kao i pokretna očitovanja poput živih stvorenja samo su spojevi materijalne prirode i više prirode, živoga bića. Bez dodira više prirode, živoga bića, ništa ne može rasti. Odnos između materije i više prirode postoji vječno, a njihovo spajanje uzrokuje Svevišnji Gospodin. On upravlja i višom i nižom prirodom. Stvara materijalnu prirodu i u nju stavlja višu prirodu. Tako nastaju sve djelatnosti i očitovanja.

SMISAO: Onaj tko zahvaljujući dobrom društvu može vidjeti tri stvari zajedno – tijelo, vlasnika tijela (ili dušu) i prijatelja duše – posjeduje pravo znanje. Ako nema društvo pravoga poznavatelja duhovne stvarnosti, ne može vidjeti te tri stvari. Oni koji nemaju takvo društvo nalaze se u neznanju. Vide samo tijelo i misle da s uništenjem tijela sve biva svršeno. Ustvari, nije tako. Nakon uništenja tijela i duša i Nad-duša nastavljaju svoje vječno postojanje, u raznim pokretnim i nepokretnim oblicima. Sanskritska riječ parameśvara katkada se prevodi kao „individualna duša", jer je duša gospodar tijela i nakon uništenja tijela prelazi u drugi oblik. Zato je gospodar. Drugi prevode riječ parameśvara kao „Nad-duša". U svakom slučaju, i Nad-duša i duša nastavljaju postojati. Ne bivaju uništeni. Onaj tko to može vidjeti vidi stvari takve kakve jesu.

SMISAO: Prihvativši materijalno postojanje živo se biće našlo u položaju koji se razlikuje od njegova duhovnog postojanja, ali ako shvati da je Svevišnji prisutan svuda u obliku Paramātme, ako može vidjeti nazočnost Svevišnje Božanske Osobe u svakom živom biću, ne uzrokuje rušilačkim mentalitetom svoju degradaciju i stoga postupno napreduje k duhovnom svijetu. Um je obično odan procesima zadovoljavanja osjetila, ali kad se okrene k Nad-duši, osoba postaje napredna u duhovnom razumijevanju.

SMISAO: Ovo je tijelo stvorila materijalna priroda pod nadzorom Nad-duše i nijednu tjelesnu djelatnost ne vrši živo biće. Zbog prirode tijela živo biće mora činiti ono što se od njega očekuje, bez obzira donosi li mu to sreću ili nesreću. Međutim, jastvo je odvojeno od svih tjelesnih djelatnosti. Živo je biće dobilo tijelo u skladu sa svojim bivšim željama. Da bi ispunilo svoje želje, dobiva tijelo kojim djeluje na odgovarajući način. Ustvari, tijelo je stroj za ispunjavanje želja, kojeg je napravio Svevišnji Gospodin. Zbog želja osoba biva stavljena u teške okolnosti kako bi patila ili uživala. Kad živo biće razvije ovu transcendentalnu viziju, odvaja se od tjelesnih djelatnosti. Onaj tko ima takvu viziju istinski vidi.

SMISAO: Onaj tko može vidjeti da razna tijela živih bića nastaju zbog raznih želja individualne duše i ne pripadaju samoj duši, istinski vidi. Pod utjecajem materijalnog shvaćanja života mislimo da je netko polubog, ljudsko biće, pas, mačka itd. To nije prava, već materijalna vizija. Takvo materijalno razlikovanje rezultat je materijalnog shvaćanja života. Nakon uništenja materijalnog tijela duhovna je duša jedna. Zbog dodira s materijalnom prirodom dobiva razne vrste tijela. Onaj tko to može vidjeti dostiže duhovnu viziju. Tako oslobođen, prestaje praviti razliku između čovjeka, životinje, velikog i malog. Njegova svjesnost postaje pročišćena i tako razvija svjesnost Kṛṣṇe u svom duhovnom identitetu. Kakvu viziju ima tada, bit će objašnjeno u idućem stihu.

SMISAO: Zbog rođenja materijalnog tijela, živo se biće naizgled rađa, ali je, ustvari, vječno. Nerođeno je, transcendentalno i vječno, iako se nalazi u materijalnom tijelu. Stoga ne može biti uništeno. Po prirodi je puno blaženstva. Ne vrši materijalne djelatnosti i zato ga djelatnosti izvršene zbog dodira s materijalnim tijelom ne zapleću.

SMISAO: Zrak ulazi u vodu, blato, izmet i sve ostalo, ali se ipak ni sa čim ne spaja. Slično tome, živo je biće zbog svoje suptilne prirode odvojeno od raznih tijela, premda se u njima nalazi. Zato materijalnim očima ne možemo vidjeti kako živo biće održava dodir s tijelom i kako izlazi iz njega nakon njegova uništenja. Nijedan znanstvenik to ne može utvrditi.

SMISAO: Postoje razne teorije o svjesnosti. U ovom je stihu Bhagavad-gīte naveden primjer Sunca i Sunčeve svjetlosti. Kao što Sunce s jednoga mjesta obasjava cijeli svemir, sićušna duhovna duša, iako se nalazi u srcu ovoga tijela, obasjava čitavo tijelo svjesnošću. Tako je svjesnost dokaz prisutnosti duše, kao što je Sunčeva svjetlost dokaz prisutnosti Sunca. Kad je duša prisutna u tijelu, svjesnost se širi cijelim tijelom. Čim duša napusti tijelo, svjesnost nestaje. Svaki inteligentan čovjek to može lako shvatiti. Svjesnost stoga nije tvorevina materijalnih spojeva. Ona je simptom živoga bića. Premda je svjesnost živoga bića kvalitativno jednaka vrhovnoj svjesnosti, nije vrhovna, jer svjesnost jednoga tijela ne obuhvaća svjesnost drugoga tijela. No Nad-duša, koja prebiva u svim tijelima kao prijatelj duše, svjesna je svih tijela. To je razlika između vrhovne svjesnosti i individualne svjesnosti.

SMISAO: Trebamo shvatiti razliku između tijela, vlasnika tijela i Nad-duše i proces dostizanja oslobođenja, koji je opisan od osmoga do dvanaestoga stiha. To je poruka ovoga poglavlja. Onda možemo otići u vrhovno odredište.

Vjerna osoba treba prvo u dobrom društvu slušati o Bogu i tako postupno postati prosvijetljena. Ako prihvati duhovnog učitelja, može shvatiti razliku između materije i duha i na temelju tog razumijevanja dalje napredovati u duhovnoj spoznaji. Duhovni učitelj na razne načine poučava svoje učenike da se oslobode materijalnog shvaćanja života. Na primjer, u Bhagavad-gīti možemo vidjeti da Kṛṣṇa poučava Arjunu kako bi ga oslobodio materijalističkih obzira.

Možemo shvatiti da je ovo tijelo materija; možemo ga, na temelju dvadeset četiri elementa od kojih se sastoji, raščlaniti. Tijelo je grubo očitovanje. Suptilna su očitovanja um i psihološke funkcije. Životni su simptomi međudjelovanja tih očitovanja, ali iznad njih su duša i Nad-duša. Duša i Nad-duša su dvije osobe. Materijalni se svijet pokreće zahvaljujući spoju duše i dvadeset četiri materijalna elementa. Onaj tko može vidjeti da čitavo materijalno očitovanje predstavlja spoj duše i materijalnih elemenata i shvaća položaj Nad-duše postaje dostojan odlaska u duhovni svijet. To su stvari o kojima trebamo razmišljati i koje trebamo spoznati. Ovo poglavlje trebamo potpuno shvatiti uz pomoć duhovnog učitelja.