Vrste vjere

SMISAO: U trideset devetom stihu četvrtoga poglavlja bilo je rečeno da se osoba vjerna određenoj vrsti obožavanja postupno uzdiže na razinu znanja i dostiže najvišu savršenu razinu mira i blagostanja. U šesnaestom poglavlju bilo je zaključeno da se onaj tko ne slijedi načela spisa naziva asurom, demonom, a onaj tko vjerno slijedi odredbe spisa devom ili polubogom. Međutim, ako netko s vjerom slijedi pravila koja nisu spomenuta u odredbama spisa, kakav je njegov položaj? Kṛṣṇa treba raspršiti tu Arjuninu sumnju. Obožavaju li oni koji stvaraju neku vrstu Boga, birajući ljudsko biće i polažući svoju vjeru u njega, u vrlini, strasti ili neznanju? Dostižu li savršenu razinu života? Mogu li se utemeljiti u pravom znanju i uzdići na najvišu razinu savršenstva? Postižu li osobe koje ne slijede pravila i propise spisa, ali imaju vjeru u nešto i obožavaju bogove, polubogove i ljude, uspjeh u svojim naporima? Arjuna postavlja Kṛṣṇi ova pitanja.

SMISAO: Oni koji znaju pravila i propise spisa, ali ih iz lijenosti ili nemara prestanu slijediti nalaze se pod upravom guṇa materijalne prirode. Ovisno o djelima koja su ranije počinili u guṇi vrline, strasti ili neznanja, stječu prirodu s određenim odlikama. Živo se biće već dugo vremena druži s različitim guṇama prirode. Budući da je u dodiru s materijalnom prirodom, razvija određenu vrstu mentaliteta, ovisno o dodiru s materijalnim guṇama. Ali ta se priroda može promijeniti ako se druži s vjerodostojnim duhovnim učiteljem i slijedi njegove upute i spise. Postupno može promijeniti svoj položaj i uzdići se s razine neznanja ili strasti na razinu vrline. Možemo zaključiti da slijepa vjera u određenoj guṇi ne može pomoći osobi da se uzdigne na savršenu razinu. Ona mora pomno i inteligentno razmotriti stvari u društvu vjerodostojna duhovnog učitelja. Tako može promijeniti svoj položaj i uzdići se do više guṇe prirode.

SMISAO: Svatko ima određenu vrstu vjere bez obzira na svoj položaj, ali prema naravi koju je stekao smatra se da je njegova vjera u vrlini, strasti ili neznanju. Tako se, u skladu sa svojom vrstom vjere, druži s određenim osobama. Ustvari, kao što je bilo rečeno u petnaestom poglavlju, svako je živo biće, izvorno, djelić Svevišnjeg Gospodina. Zato je izvorno transcendentalno prema svim guṇama materijalne prirode, ali kad zaboravi svoj odnos sa Svevišnjom Božanskom Osobom i dođe u dodir s materijalnom prirodom u uvjetovanu životu, stvara vlastiti položaj, družeći se s raznolikostima materijalne prirode. Umjetna vjera i postojanje, uzrokovani takvim druženjem, materijalne su prirode. Premda živo biće može biti vođeno nekim dojmom ili životnim shvaćanjem, izvorno je nirguṇa, transcendentalno. Zbog toga se mora pročistiti od materijalnih nečistoća koje je steklo kako bi ponovno uspostavilo svoj odnos sa Svevišnjim Gospodinom. Jedini put povratka bez straha jest svjesnost Kṛṣṇe. Ako se utemelji u svjesnosti Kṛṣṇe, osiguran mu je put uzdizanja do savršene razine. Ako ne prihvati ovaj put samospoznaje, sigurno će djelovati pod utjecajem guṇa prirode.

U ovom je stihu vrlo značajna riječ śraddhā, tj. vjera. Śraddhā, vjera, izvorno nastaje iz guṇe vrline. Netko može vjerovati u poluboga ili izmišljenog Boga, ili u neku maštariju. Čvrsta se vjera smatra rezultatom djelovanja materijalne vrline, ali u materijalno uvjetovanom životu nijedno djelo nije potpuno pročišćeno. Pomiješano je. Nije u čistoj vrlini. Čista je vrlina transcendentalna. U pročišćenoj vrlini možemo shvatiti pravu prirodu Svevišnje Božanske Osobe. Sve dok vjera nije potpuno utemeljena u pročišćenoj vrlini, podložna je nečistoćama guṇa materijalne prirode. Nečiste guṇe materijalne prirode dopiru do srca. Tako se vjera stvara prema stanju srca u dodiru s određenom guṇom materijalne prirode. Ako je nečije srce u guṇi vrline, trebamo shvatiti da je i njegova vjera u guṇi vrline. Ako je srce u guṇi strasti, i vjera je u guṇi strasti. Ako je srce u guṇi tame, iluzije, i vjera je tako nečista. U ovom svijetu postoje različite vrste vjere i zbog različitih vjera različite religije. Pravo je načelo pobožne vjere u guṇi čiste vrline, ali budući da srce nije čisto, postoje razne vrste religijskih načela. Tako, prema raznim vrstama vjere, postoje razne vrste obožavanja.

SMISAO: U ovom stihu Svevišnja Božanska Osoba opisuje razne vrste obožavatelja prema njihovim vanjskim djelatnostima. Prema odredbi spisa samo je Svevišnja Božanska Osoba vrijedna obožavanja, ali oni koji ne poznaju dobro spise ili ne slijede vjerno njihove odredbe obožavaju razne predmete obožavanja, ovisno o svom položaju u guṇama materijalne prirode. Osobe u vrlini obično obožavaju polubogove, u koje se ubrajaju Brahmā, Śiva i drugi polubogovi kao što su Indra, Candra i bog Sunca. Postoje razni polubogovi. Osobe u vrlini obožavaju određenog poluboga s određenim ciljem. Osobe u guṇi strasti obožavaju demone. Sjećamo se da je za vrijeme Drugog svjetskog rata jedan čovjek u Calcutti obožavao Hitlera, jer je zahvaljujući ratu zgrnuo ogromno bogatstvo, poslujući na crnoj burzi. Osobe u guṇama strasti i neznanja obično izabiru moćnoga čovjeka za Boga. Misle da svakoga mogu obožavati kao Boga i da će steći isti rezultat.

Ovdje je jasno rečeno da ljudi u guṇi strasti obožavaju i stvaraju takve bogove, a ljudi u guṇi neznanja, ili tame, obožavaju duhove mrtvaca. Katkada izvode obred obožavanja pred grobom nekog mrtvaca. Smatra se da je seksualno služenje također u guṇi tame. U zabačenim selima Indije postoje obožavatelji sablasti. Vidjeli smo da u Indiji niži slojevi ljudi ponekad idu u šumu i ako znaju da u nekom drvetu živi sablast, obožavaju to drvo i prinose mu žrtve. Te razne vrste obožavanja ne predstavljaju obožavanje Boga. Obožavanje Boga namijenjeno je za osobe koje su transcendentalno utemeljene u čistoj vrlini. U Śrīmad-Bhāgavatamu (4.3.23) rečeno je – sattvaṁ viśuddhaṁ vasudeva-śabditam: „Čovjek utemeljen u čistoj vrlini obožava Vāsudevu". To znači da Svevišnju Božansku Osobu mogu obožavati osobe utemeljene na transcendentalnoj razini, koje su se potpuno pročistile od materijalnih guṇa prirode.

Smatra se da su impersonalisti u guṇi vrline. Oni obožavaju pet polubogova. Obožavaju neosobni oblik Viṣṇua u materijalnom svijetu, poznat kao filozofski Viṣṇu. Viṣṇu je ekspanzija Svevišnje Božanske Osobe, ali impersonalisti ne vjeruju u Svevišnju Božansku Osobu i zato zamišljaju da je Viṣṇuov oblik samo jedan vid neosobnog Brahmana. Isto tako zamišljaju da je Brahmā neosobni oblik u materijalnoj guṇi strasti. Tako ponekad opisuju pet vrsta bogova vrijednih obožavanja, ali na kraju odbacuju sve obožavane bogove, jer misle da je neosobni Brahman prava istina. Možemo zaključiti da se razne odlike materijalnih guṇa prirode mogu pročistiti druženjem s osobama transcendentalne prirode.

SMISAO: Neke osobe izmišljaju strogosti i pokore koje nisu spomenute u spisima. Na primjer, post sa skrivenom pobudom, kao što je ostvarenje čisto političkog cilja, nije propisan u spisima. Spisi preporučuju post radi ostvarivanja duhovnog napretka, a ne političkog ili društvenog cilja. Prema Bhagavad-gīti osobe koje vrše takve strogosti zacijelo su demonske. Njihova se djela protive odredbama spisa i ne pružaju ljudima dobrobit. Ustvari, oni djeluju iz ponosa, lažnog ega, požude i vezanosti za materijalno uživanje. Takve djelatnosti predstavljaju uznemirenje ne samo za spoj materijalnih elemenata od kojih je tijelo načinjeno, već i za samu Svevišnju Božansku Osobu koja u tijelu živi. Takav neovlašteni post ili strogosti koje se vrše radi ostvarivanja političkog cilja nedvojbeno jako uznemiruju druge i nisu spomenuti u vedskoj književnosti. Demonska osoba može misliti da tom metodom može prisiliti svoga neprijatelja ili protivničku stranu da udovolji njezinoj želji, ali ponekad se događa da zbog takvog posta umre. Svevišnja Božanska Osoba ne odobrava takva djela i takve osobe naziva demonima. Čineći takva djela osoba nanosi uvrede Svevišnjoj Božanskoj Osobi, jer krši odredbe vedskih spisa. U vezi s tim, značajna je riječ acetasaḥ. Osobe normalnog uma moraju se pokoravati odredbama spisa. Oni koji nisu u takvom stanju zanemaruju i krše spise te izmišljaju vlastiti način vršenja strogosti i pokora. Trebamo uvijek imati na umu krajnje odredište demonskih ljudi, opisano u šesnaestom poglavlju. Gospodin ih prisiljava da se rode u maternicama demonskih osoba. Stoga će život za životom slijediti demonska načela, nesvjesni svoga odnosa sa Svevišnjom Božanskom Osobom. No ako imaju sreću da ih vodi duhovni učitelj, koji im može pokazati put vedske mudrosti, mogu se izbaviti iz ove zapletenosti i na kraju dostići vrhovni cilj.

SMISAO: Ovisno o različitim položajima u guṇama materijalne prirode, postoje razlike u načinu ishrane, vršenju žrtvovanja, strogosti i davanju milostinje. Sve se ove djelatnosti ne vrše na istoj razini. Oni koji mogu analitički shvatiti kakve se djelatnosti vrše u kojoj guṇi materijalne prirode istinski su mudri. Budalaste osobe smatraju da su sve vrste žrtvovanja, hrane ili milostinje iste i ne mogu uočiti razlike. Neki misionari zastupaju mišljenje da čovjek može raditi sve što hoće i dostići savršenstvo, ali takvi budalasti vođe ne postupaju u skladu s odredbama spisa. Izmišljaju vlastite puteve i zavode ljude.

SMISAO: Hrana treba produžiti život, pročistiti um i povećati tjelesnu snagu. To je njezina jedina svrha. U prošlosti su veliki autoriteti izabrali hranu koja najbolje održava zdravlje i produžava život, kao što su mliječni proizvodi, šećer, riža, pšenica, voće i povrće. Ta hrana je vrlo draga ljudima u guṇi vrline. Neka druga hrana, koja sama po sebi nije vrlo ukusna, kao pečeni kukuruz i šećerni sirup, može se učiniti ukusnom ako se pomiješa s mlijekom ili sličnim namirnicama. Onda je u guṇi vrline. Sva je ta hrana po prirodi čista i sasvim se razlikuje od nedodirljivih stvari kao što su meso i alkohol. Masna hrana spomenuta u osmom stihu nema nikakve veze sa životinjskom mašću dobivenom klanjem. Životinjska je mast dostupna u obliku mlijeka, najdivnije hrane. Mlijeko, maslac, sir i slični proizvodi daju životinjsku mast u obliku koji isključuje bilo kakvu potrebu za ubijanjem nedužnih stvorenja. Ljudi ubijaju životinje samo zbog surovosti. Civilizirana metoda dobivanja potrebne masti je prerada mlijeka. Klanje je metoda podljudi. Suhi grašak, dāl, nemljevena pšenica i slične namirnice sadrže obilje bjelančevina.

Hrana u guṇi strasti, koja je gorka, preslana, preljuta ili sadrži previše čilija, uzrokuje bijedu, jer smanjuje sluz u želucu i tako vodi k bolesti. Hrana u guṇi neznanja ili tame obično nije svježa. Smatra se da je svaka hrana skuhana više od tri sata prije jela (izuzev prasādama, hrane ponuđene Gospodinu) u guṇi tame. Budući da se kvari, takva hrana neugodno miriše, što često privlači ljude u toj guṇi, ali odbija osobe u guṇi vrline.

Ostaci hrane mogu se jesti samo kad predstavljaju dio obroka koji je bio ponuđen Svevišnjem Gospodinu ili koji su prvo kušale svete osobe, osobito duhovni učitelj. Inače se smatra da su ostaci hrane u guṇi tame i da povećavaju zarazu ili bolest. Iako je takva hrana vrlo ukusna za osobe u guṇi tame, ljudi u guṇi vrline je ne vole i ne dodiruju. Najbolja je hrana ona koja je ponuđena Svevišnjoj Božanskoj Osobi. U Bhagavad-gīti Svevišnji Gospodin kaže da prihvaća jela od povrća, brašna i mlijeka, kada se ponude s predanošću. Patraṁ puṣpaṁ phalaṁ toyam. Naravno, predanost i ljubav glavne su stvari koje Svevišnja Božanska Osoba prihvaća, ali je također spomenuto da se prasādam treba pripremiti na određen način. Svaka hrana pripremljena po uputama spisa i ponuđena Svevišnjoj Božanskoj Osobi može se jesti, čak i ako je davno pripremljena, jer je transcendentalna. Prema tome, da bismo hranu učinili antiseptičnom, jestivom i ukusnom za svakoga, trebamo je ponuditi Svevišnjoj Božanskoj Osobi.

SMISAO: Ljudi obično prinose žrtve s nekom namjerom, ali ovdje je rečeno da se žrtvovanje treba vršiti bez takve želje, iz dužnosti. Uzmimo, na primjer, izvođenje obreda u hramovima ili crkvama. Ljudi ih obično izvode kako bi stekli materijalnu dobrobit, ali takvo žrtvovanje nije u guṇi vrline. Čovjek treba otići u hram ili crkvu iz dužnosti, odati poštovanje Svevišnjoj Božanskoj Osobi i ponuditi cvijeće i hranu. Svatko misli da nema koristi od posjećivanja hrama samo radi obožavanja Boga. No u odredbama spisa nije preporučeno obožavanje radi materijalne dobrobiti. Hram trebamo posjećivati samo da bismo odali poštovanje Božanstvu. To će nas dovesti u guṇu vrline. Svaki je civiliziran čovjek dužan pokoravati se naredbama spisa i odavati poštovanje Svevišnjoj Božanskoj Osobi.

SMISAO: Katkada se žrtvovanja i obredi izvode radi uzdizanja u rajsko kraljevstvo ili radi stjecanja materijalne dobrobiti u ovom svijetu. Smatra se da su takva žrtvovanja ili obredi u guṇi strasti.

SMISAO: Vjera u guṇi tame ili neznanja zapravo je bezvjerje. Ljudi ponekad obožavaju nekog poluboga samo da bi zaradili novac koji onda troše na razbibrigu, ne obazirući se na odredbe spisa. Takve se obredne predstave pobožnosti smatraju neiskrenim. Izvode se u guṇi tame i stvaraju demonski mentalitet, ne pružajući dobrobit ljudskom društvu.

SMISAO: Vrhovni Bog ovdje objašnjava razne vrste strogosti i pokora. Najprije objašnjava strogosti i pokore tijela. Čovjek treba odavati ili naučiti odavati poštovanje Bogu ili polubogovima, savršenim, kvalificiranim brāhmaṇama, duhovnom učitelju, nadređenima kao što su otac i majka i svakome tko je upućen u vedsko znanje. Njima treba iskazati dolično poštovanje. Treba održavati unutarnju i vanjsku čistoću i naučiti se jednostavno ponašati. Ne smije činiti djela koja spisi ne odobravaju. Ne smije se upuštati u spolne odnose izvan braka, jer ih spisi dopuštaju samo u braku. To se naziva celibatom. To su pokore i strogosti tijela.

SMISAO: Čovjek ne bi trebao svojim riječima uznemiravati umove drugih. Naravno, kad učitelj govori, može reći istinu kako bi poučio svoje učenike, ali ne bi trebao govoriti onima koji nisu njegovi učenici, ako će time uznemiriti njihove umove. To je pokora govora. Uz to ne bi trebao govoriti gluposti. U duhovnim krugovima riječi se obično potkrepljuju navodima spisa. Osoba treba odmah navesti mjerodavne spise kako bi potvrdila svoje riječi. U isto vrijeme, takav govor treba biti vrlo ugodan. Takve rasprave pružaju najvišu dobrobit i uzdižu ljudsko društvo. Postoji neograničeni broj vedskih spisa, koje osoba treba proučavati. To se naziva strogošću govora.

SMISAO: Vršiti strogosti uma znači odvojiti um od osjetilnog uživanja. Um trebamo naviknuti da uvijek misli na pružanje dobrobiti drugima. Najbolji trening za um je ozbiljnost u razmišljanju. Ne bismo trebali odstupiti od svjesnosti Kṛṣṇe i moramo uvijek izbjegavati osjetilno uživanje. Pročistiti svoju prirodu znači postati svjestan Kṛṣṇe. Zadovoljstvo uma možemo steći samo ako odvojimo um od misli o osjetilnom uživanju. Što više mislimo na osjetilno uživanje, to više um postaje nezadovoljan. U sadašnjem dobu nepotrebno zaokupljamo um raznim načinima zadovoljavanja osjetila i zato ne može postati zadovoljan. Trebamo ga zaokupiti čitanjem vedskih spisa, punih priča koje pružaju zadovoljstvo, kao što su priče u Purāṇama i Mahābhārati. To je najbolji način. Možemo iskoristiti to znanje i tako se pročistiti. Um ne smije biti dvoličan i treba misliti na dobrobit svih živih bića. Šutiti znači uvijek misliti na samospoznaju. U tom smislu se osoba svjesna Kṛṣṇe savršeno pridržava šutnje. Vladati umom znači odvojiti ga od osjetilnog uživanja. Trebamo se otvoreno ophoditi prema drugima i tako pročistiti svoje postojanje. Sve te odlike zajedno predstavljaju strogosti umnih djelatnosti.

SMISAO: Ljudi katkada vrše pokore i strogosti kako bi privukli ljude i stekli ugled, poštovanje i divljenje drugih. Osobe u guṇi strasti prihvaćaju obožavanje od svojih podčinjenih i dopuštaju da im peru stopala i daju bogatstvo. Smatra se da je takvo obožavanje umjetno uzrokovano vršenjem pokora u guṇi strasti. Njegovi su rezultati privremeni; mogu trajati neko vrijeme, ali nisu trajni.

SMISAO: Postoje primjeri budalastih pokora, kojima se podvrgavaju demoni poput Hiraṇyakaśipua. On je vršio oštre pokore kako bi postao besmrtan i ubio polubogove. Molio se za to Brahmi, ali ga je na kraju ubila Svevišnja Božanska Osoba. Vršenje strogosti radi ostvarivanja nemogućeg cilja zacijelo je strogost u guṇi neznanja.

SMISAO: U vedskoj se književnosti preporučuje davanje milostinje osobi koja se bavi duhovnim djelatnostima. Ne preporučuje se slijepo davanje milostinje. Uvijek se uzima u obzir duhovno savršenstvo. Stoga se preporučuje davanje milostinje na mjestu hodočašća, za vrijeme pomračenja sunca i mjeseca, na kraju mjeseca, kvalificiranim brāhmaṇama ili vaiṣṇavama (bhaktama) ili u hramovima. Takva se milostinja treba davati bez očekivanja nečega za uzvrat. Ponekad se iz samilosti milostinja daje siromasima, ali ako siromah nije vrijedan toga, takva milostinja neće donijeti duhovni napredak. Drugim riječima, u vedskoj se književnosti ne preporučuje slijepo davanje milostinje.

SMISAO: Čovjek ponekad daje milostinju kako bi se uzdigao u rajsko kraljevstvo, a ponekad je daje s teškom mukom, kajući se: „Zašto sam toliko mnogo potrošio na ovaj način?" Milostinja se također ponekad daje iz obveze, na zahtjev pretpostavljenog. Za takvu se milostinju kaže da je u guṇi strasti.

Ima mnogo milosrdnih udruženja koja daju priloge ustanovama u kojima se zadovoljavaju osjetila. Takve milostinje nisu preporučene u vedskim spisima. Preporučena je samo milostinja u guṇi vrline.

SMISAO: Doprinosi za uzimanje opojnih sredstava i kockanje ovdje se ne odobravaju. Takva je vrsta milostinje u guṇi neznanja. Ona ne pruža dobrobit, već ohrabruje grešne osobe. Ako se milostinja da dostojnoj osobi, ali bez obzira i poštovanja, smatra se da je u guṇi tame.

SMISAO: Objašnjeno je da postoje tri vrste pokora, žrtvovanja, milostinje i hrane: u guṇi vrline, u guṇi strasti i u guṇi neznanja. Ali bez obzira na svoju prvorazrednost, drugorazrednost ili trećerazrednost, sve su uvjetovane, okaljane materijalnim guṇama prirode. Kad im je cilj Svevišnji – oṁ tat sat, vječna Svevišnja Božanska Osoba – postaju sredstvo za duhovno napredovanje. Odredbe spisa upućuju na takav cilj. Ove tri riječi, oṁ tat sat, posebno upućuju na Apsolutnu Istinu, Svevišnju Božansku Osobu. Vedske himne uvijek sadrže riječ oṁ.

Onaj tko u svom djelovanju ne slijedi propise spisa neće dostići Apsolutnu Istinu. Dobit će privremen rezultat, ali neće dostići krajnji cilj života. Možemo zaključiti da se milostinja, žrtvovanje i pokora moraju vršiti u guṇi vrline. Kad se vrše u guṇama strasti i neznanja nedvojbeno imaju manju vrijednost. Tri riječi, oṁ tat sat, izgovaraju se zajedno sa svetim imenom Svevišnjega Gospodina, na primjer, oṁ tad viṣṇoḥ. Oṁ se dodaje prilikom svakog izgovaranja vedskih himni ili svetoga imena Svevišnjeg Gospodina. Na to upućuje vedska književnost. Te su tri riječi uzete iz vedskih himni. Oṁ ity etad brahmaṇo nediṣṭhaṁ nāma (Ṛg Veda) upućuje na prvi cilj. Zatim tat tvam asi (Chāndogya Upaniṣada 6.8.7) upućuje na drugi cilj. Sad eva saumya (Chāndogya Upaniṣada 6.2.1) upućuje na treći cilj. Spojene zajedno postaju oṁ tat sat. Ranije, kada je Brahmā, prvo stvoreno živo biće, vršio žrtvovanja, upotrijebio je te tri riječi kako bi uputio na Svevišnju Božansku Osobu. Zato je učeničko naslijeđe uvijek slijedilo isto načelo. Tako ova himna ima veliki značaj. Bhagavad-gītā preporučuje da sve trebamo činiti za oṁ tat sat, Svevišnju Božansku Osobu. Kad netko vrši pokore, žrtvovanje ili daje milostinju s te tri riječi, djeluje u svjesnosti Kṛṣṇe. Svjesnost je Kṛṣṇe znanstveni proces transcendentalnog djelovanja, koji omogućuje osobi da se vrati kući, Bogu. Nijedan napor nije uzaludan kada osoba djeluje na takav transcendentalan način.

SMISAO: Oṁ tad viṣṇoḥ paramaṁ padam (Ṛg Veda 1.22.20). Viṣṇuova lotosolika stopala predstavljaju najvišu razinu predanosti. Sve što se čini za Svevišnju Božansku Osobu osigurava savršenstvo svih djelatnosti.

SMISAO: Da bi se uzdigao na duhovni položaj, čovjek ne treba nastojati steći materijalnu dobrobit svojim djelovanjem. Djelatnosti treba vršiti kako bi bio prenesen u duhovno carstvo i vratio se kući, Bogu, stekavši tako krajnju dobrobit.

SMISAO: Riječi praśaste karmaṇi, „propisane dužnosti", upućuju na razne procese pročišćenja propisane u vedskoj književnosti, koji se vrše od vremena začeća do kraja života. Takvi se procesi pročišćenja vrše radi konačnog oslobođenja živoga bića. U svim tim djelatnostima preporučuje se izgovaranje riječi oṁ tat sat. Riječi sad-bhāve i sādhu-bhāve upućuju na transcendentalan položaj. Djelovanje u svjesnosti Kṛṣṇe naziva se sattva, a onaj tko je potpuno svjestan djelatnosti u svjesnosti Kṛṣṇe naziva se sādhu. U Śrīmad-Bhāgavatamu (3.25.25) rečeno je da transcendentalne teme postaju jasne u društvu bhakta. Upotrijebljene su riječi satāṁ prasaṅgāt. Bez dobra društva ne možemo steći transcendentalno znanje. Onaj tko inicira učenika ili mu da sveti konac izgovara riječi oṁ tat sat. Slično tome, u svim vrstama yajñi cilj je Svevišnji, oṁ tat sat. Riječ tad-arthīyam također znači ponuditi službu svemu što predstavlja Svevišnjeg. To obuhvaća službe poput kuhanja i pomaganja u Gospodinovu hramu ili bilo koji drugi rad namijenjen širenju Gospodinovih slava. Vrhovne riječi oṁ tat sat koriste se na mnogo načina kako bi sve djelatnosti učinile savršenim i potpunim.

SMISAO: Sve što se čini bez transcendentalnog cilja beskorisno je, bilo da je riječ o žrtvovanju, milostinji ili pokori. Zato je u ovom stihu rečeno da su takve djelatnosti odvratne. Sve djelatnosti trebamo vršiti za Svevišnjeg u svjesnosti Kṛṣṇe. Ako nemamo takvu vjeru i pravilno vodstvo, nikada nećemo steći nikakav rezultat. U svim je vedskim spisima preporučena vjera u Svevišnjeg. Prema vedskim spisima krajnji je cilj razumijevanje Kṛṣṇe. Nitko ne može postići uspjeh bez slijeđenja ovoga načela. Prema tome, najbolje je da od samoga početka djelujemo u svjesnosti Kṛṣṇe, pod vodstvom vjerodostojna duhovnog učitelja. Na taj način možemo u svemu postići uspjeh.

U uvjetovanu stanju ljude privlači obožavanje polubogova, sablasti ili Yakṣa poput Kuvere. Guṇa je vrline bolja od guṇe strasti i neznanja, ali onaj tko neposredno prihvati svjesnost Kṛṣṇe transcendira sve tri guṇe materijalne prirode. Premda postoji proces postupna uzdizanja, ako netko neposredno prihvati svjesnost Kṛṣṇe, družeći se s čistim bhaktama, to je najbolje. To se preporučuje u ovom poglavlju. Da bismo na taj način postigli uspjeh, najprije moramo pronaći pravoga duhovnog učitelja i podvrgnuti se izobrazbi pod njegovim vodstvom. Onda možemo steći vjeru u Svevišnjeg. Kad vjera s vremenom sazrije, naziva se ljubav prema Bogu. Ta je ljubav krajnji cilj živih bića. Zato se trebamo neposredno posvetiti svjesnosti Kṛṣṇe. To je poruka sedamnaestoga poglavlja.