SMISAO: Na početku petnaestoga poglavlja bilo je objašnjeno stablo materijalnog svijeta. Sporedno korijenje koje se širi iz njega bilo je uspoređeno s povoljnim i nepovoljnim djelatnostima živoga bića. U devetom poglavlju bili su opisani deve, pobožne osobe, i asure, odnosno bezbožne osobe, demoni. Prema vedskim obredima, djelatnosti u guṇi vrline smatraju se povoljnim za napredovanje na putu oslobođenja. Takve su djelatnosti daivī prakṛti, po prirodi transcendentalne. Osobe utemeljene u transcendentalnoj prirodi napreduju na putu oslobođenja. Za razliku od njih, oni koji djeluju u guṇama strasti i neznanja ne mogu dostići oslobođenje. Oni moraju ostati u materijalnom svijetu kao ljudska bića ili silaze u životinjske vrste ili još niže oblike života. U ovom poglavlju Gospodin objašnjava transcendentalnu i demonsku prirodu i njihove odlike. Također objašnjava njihove prednosti i nedostatke.

Riječ abhijātasya, koja se odnosi na osobu rođenu s transcendentalnim odlikama, ili božanskim sklonostima, vrlo je značajna. Začeće djeteta u pobožnom ozračju u vedskim se spisima naziva garbhādhāna-saṁskāra. Ako roditelji žele dijete s božanskim odlikama, trebaju slijediti deset načela preporučenih za društveni život ljudskih bića. U Bhagavad-gīti bilo je objašnjeno da je seks namijenjen rađanju dobroga djeteta sam Kṛṣṇa. Seks se ne osuđuje, pod uvjetom da se koristi u svjesnosti Kṛṣṇe. Osobe svjesne Kṛṣṇe ne bi trebale začimati djecu poput mačaka i pasa. Trebaju ih začeti na takav način da nakon rođenja mogu postati svjesna Kṛṣṇe. To treba biti prednost djece čiji su roditelji svjesni Kṛṣṇe.

Društveni sustav poznat kao varṇāśrama-dharma – u kojem se društvo dijeli na četiri duhovna reda i četiri kaste ili staleža – ne temelji se na rođenju. Takva se podjela temelji na obrazovnim kvalifikacijama i služi za održavanje mira i blagostanja u društvu. Transcendentalne odlike spomenute u ovom stihu omogućuju osobi da napreduje u duhovnom razumijevanju i tako se oslobodi materijalnog svijeta.

U varṇāśrama društvu, sannyāsī, osoba koja je prihvatila red odricanja, smatra se glavom ili duhovnim učiteljem svih staleža i duhovnih redova. Brāhmaṇa se smatra duhovnim učiteljem tri ostala društvena staleža – kṣatriya, vaiśya i śūdra – ali sannyāsī, koji zauzima položaj na vrhu toga sustava, smatra se duhovnim učiteljem svih staleža. Prva osobina sannyāsīja treba biti neustrašivost. Sannyāsī mora živjeti sam, bez ičije pomoći ili osiguranja i zato mora ovisiti samo o milosti Svevišnje Božanske Osobe. Ako netko misli: „Tko će me zaštititi kad raskinem sve odnose?", ne bi trebao prihvatiti red odricanja. Mora biti potpuno uvjeren da Kṛṣṇa, Svevišnja Božanska Osoba, u Svom lokaliziranom vidu, uvijek prebiva u njegovu srcu kao Paramātmā, da sve vidi i uvijek zna njegove namjere. Tako mora biti čvrsto uvjeren da će se Kṛṣṇa kao Paramātmā pobrinuti za osobu koja Mu se predala. „Nikada neću biti sam", treba misliti. „Čak i ako živim u najmračnijim predjelima šume, pokraj mene će biti Kṛṣṇa. On će mi pružiti svu zaštitu." To uvjerenje naziva se abhayam, neustrašivost. Takvo stanje uma prijeko je potrebno za osobu u redu odricanja.

Potom mora pročistiti svoje postojanje. Postoji toliko mnogo pravila i propisa koje treba slijediti u redu odricanja. Sannyāsīju se strogo zabranjuje da održava bilo kakav prisan odnos sa ženom. To je najvažnije pravilo. Čak mu se zabranjuje da razgovara sa ženom na osami. Gospodin Caitanya je bio uzoriti sannyāsī i za vrijeme Njegova boravka u Purīju Njegove bhaktine nisu Mu smjele prići blizu, čak ni da Mu odaju poštovanje. Bilo im je savjetovano da odaju poštovanje s udaljena mjesta. To nije znak mržnje prema ženama, već strogo pravilo za sannyāsīja da ne smije održavati prisne odnose sa ženama. Čovjek mora slijediti pravila i propise određenog staleža kako bi pročistio svoje postojanje. Sannyāsīju se strogo zabranjuje da održava prisne odnose sa ženama i posjeduje bogatstvo radi zadovoljavanja osjetila. Gospodin Caitanya je bio uzoriti sannyāsī i iz Njegova života vidimo da je bio vrlo strog što se tiče žena. Premda se smatra najvelikodušnijom inkarnacijom Boga, koja je prihvatila najpalije uvjetovane duše, strogo je slijedio pravila i propise sannyāse u smislu druženja sa ženama. Jedan od Njegovih osobnih pratilaca, Choṭa Haridāsa, koji je zajedno s drugim povjerljivim osobnim pratiocima bio u društvu Gospodina Caitanye, jednom je požudno pogledao mladu ženu i Gospodin Caitanya je bio tako strog da ga je odmah izbacio iz društva Svojih osobnih pratilaca. Gospodin Caitanya je rekao: „Ako sannyāsī ili onaj tko se želi osloboditi okova materijalne prirode i tko se pokušava uzdignuti na duhovnu razinu i vratiti kući, Bogu, želi materijalne posjede i žene kako bi zadovoljio osjetila – ne mora čak ni u njima uživati, već ih samo željeti – toliko je osuđen da treba radije počiniti samoubojstvo nego imati takve nezakonite želje." To su procesi pročišćenja.

Sljedeća je odlika jñāna-yoga-vyavasthiti: njegovanje znanja. Svrha je sannyāse pružanje znanja obiteljskim ljudima i drugima koji su zaboravili pravi život duhovnog napredovanja. Sannyāsī treba prositi od vrata do vrata kako bi održao život, ali to ne znači da je prosjak. Poniznost je također jedna od osobina osobe na transcendentalnoj razini. Iz čiste poniznosti, sannyāsī ide od vrata do vrata, ne da bi prosio, već da bi susreo obiteljske ljude i probudio u njima svjesnost Kṛṣṇe. To je dužnost sannyāsīja. Ako je istinski napredan i ako mu je to naredio duhovni učitelj, treba propovijedati svjesnost Kṛṣṇe s logikom i razumijevanjem, a ako nije tako napredan, ne bi trebao prihvatiti red odricanja. Ali čak i ako je prihvatio red odricanja bez dovoljno znanja, treba slušati duhovnog učitelja kako bi stekao znanje. Sannyāsī, osoba koja je prihvatila red odricanja, mora biti utemeljen u neustrašivosti, sattva-saṁśuddhi (čistoći) i jñāna-yogi (znanju).

Sljedeća je odlika milostinja. Milostinju trebaju davati obiteljski ljudi. Obiteljski ljudi trebaju zarađivati za život na pošten način i trošiti pedeset posto svoje zarade na širenje svjesnosti Kṛṣṇe po čitavom svijetu. Zato trebaju davati milostinju društvima koja se time bave. Milostinja se treba dati pravoj osobi. Postoje razne vrste milostinje, kao što će kasnije biti objašnjeno – milostinja u guṇi vrline, strasti i neznanju. Davanje milostinje u guṇi vrline u spisima se preporučuje, ali davanje milostinje u guṇama strasti i neznanja se ne preporučuje, jer se time samo rasipa novac. Milostinja se treba davati samo za širenje svjesnosti Kṛṣṇe po čitavom svijetu. To je milostinja u guṇi vrline.

Što se tiče dame (samoovladanosti), ona nije namijenjena samo ostalim redovima pobožnog društva, već posebno obiteljskim ljudima. Premda ima ženu, obiteljski čovjek ne bi trebao nepotrebno koristiti svoja osjetila za spolno uživanje. U obiteljskom životu postoje ograničenja čak i po pitanju spolnih odnosa, koji se trebaju održavati samo radi začimanja djece. Ako obiteljskom čovjeku nisu potrebna djeca, ne bi trebao uživati u spolnim odnosima sa svojom ženom. Suvremeno društvo uživa u seksu uz kontraceptivna sredstva ili još odvratnija sredstva, kako bi izbjeglo odgovornost prema djeci. To nije transcendentalna, već demonska odlika. Ako netko želi napredovati u duhovnom životu, čak i ako živi s obitelji, mora ograničiti svoj spolni život i treba začeti dijete samo ako želi time služiti Kṛṣṇu. Ako može začeti djecu koja će biti svjesna Kṛṣṇe, može začeti stotine djece, ali ako nije sposoban za to, ne bi trebao održavati spolne odnose samo radi osjetilnog uživanja.

Žrtvovanje je još jedna dužnost obiteljskih ljudi, jer žrtvovanja iziskuju veliku količinu novaca. Pripadnici drugih redova života, brahmacārīji, vānaprasthe i sannyāsīji, nemaju novaca; oni žive od prošnje. Stoga je izvođenje raznih žrtvovanja namijenjeno obiteljskim ljudima. Oni trebaju izvoditi agni-hotra žrtvovanja po uputama vedskih spisa, ali u današnje vrijeme takva su žrtvovanja vrlo skupa i nijedan obiteljski čovjek ih ne može izvoditi. Najbolje žrtvovanje preporučeno za ovo doba je saṅkīrtana-yajña. Ta saṅkīrtana-yajña – pjevanje Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare – najbolje je i najjeftinije žrtvovanje. Svatko ga može vršiti i steći dobrobit. Tako su milostinja, vladanje osjetilima i vršenje žrtvovanja posebno namijenjeni obiteljskim ljudima.

Svādhyāya, proučavanje Veda, namijenjeno je brahmacārījima, učenicima. Brahmacārīji ne bi trebali održavati nikakve veze sa ženama. Trebaju živjeti u celibatu i zaokupiti um proučavanjem vedske književnosti kako bi njegovali duhovno znanje. To se naziva svādhyāya.

Tapas, strogost, posebno je namijenjena vānaprasthama. Čovjek ne bi trebao živjeti s obitelji cijeli život. Mora uvijek imati na umu da postoje četiri reda života: brahmacarya, gṛhastha, vānaprastha i sannyāsa. Tako se nakon gṛhastha života treba povući. Ako živi sto godina, dvadeset pet godina treba provesti u učeničkom životu, dvadeset pet u obiteljskom, dvadeset pet u redu povlačenja i dvadeset pet u redu odricanja. To su propisi vedske religijske discipline. Čovjek koji se povukao iz obiteljskog života mora vršiti strogosti tijela, uma i jezika. To je tapasya. Svrha je društva utemeljenog na varṇāśrama-dharmi vršenje tapasye. Bez tapasye, odnosno strogosti, nijedno ljudsko biće ne može dostići oslobođenje. Teorija da u životu ne trebamo vršiti strogosti, već možemo nastaviti spekulirati i sve će biti lijepo, ne preporučuje se ni u vedskim spisima niti u Bhagavad-gīti. Takve teorije izmišljaju pseudospiritualisti koji pokušavaju okupiti što više sljedbenika. Ako postoje ograničenja, pravila i propisi, neće privući ljude. Stoga oni koji žele sljedbenike u ime religije, samo da bi pravili predstavu, ne ograničavaju ni svoje živote ni živote svojih sljedbenika. Vede ne odobravaju tu metodu.

Što se tiče brāhmaṇske odlike jednostavnosti, to načelo trebaju slijediti ne samo članovi određenog reda života, već svi članovi društva, bilo da se nalaze u brahmacārī āśrami, gṛhastha āśrami, vānaprastha āśrami ili sannyāsa āśrami. Čovjek treba biti vrlo jednostavan i otvoren.

Ahiṁsā znači da ne bismo trebali sprečavati napredovanje nijednog živog bića. Ne bismo trebali misliti da nema ništa lošeg u ubijanju životinja radi zadovoljavanja osjetila, budući da duhovna iskra nikada nije ubijena, čak ni nakon ubijanja tijela. U današnje vrijeme ljudi su navikli jesti životinje, unatoč obilju žitarica, voća i mlijeka. Nema potrebe ubijati životinje. Ta je odredba namijenjena svima. Kad nema drugoga rješenja, osoba može ubiti životinju, ali je treba ponuditi u žrtvovanju. U svakom slučaju, kad ima dovoljno hrane za čovječanstvo, oni koji žele napredovati u duhovnoj spoznaji ne bi trebali vršiti nasilje nad životinjama. Prava ahiṁsā znači ne sprečavati ničije napredovanje u životu. Životinje također napreduju u svojoj evoluciji, seleći se iz jedne životinjske vrste u drugu. Ako ubijemo životinju, sprečavamo njezino napredovanje. Ako neka životinja treba živjeti u određenu tijelu toliko dana ili toliko godina i prije vremena bude ubijena, mora se ponovno vratiti u taj oblik života i proživjeti preostale dane kako bi mogla prijeći u drugu, višu vrstu života. Zato ne bismo trebali sprečavati njezino napredovanje samo da bismo zadovoljili jezik. To je ahiṁsā.

Satyam. Ta riječ znači da ne trebamo iskrivljavati istinu radi osobnog probitka. U vedskoj književnosti postoje neki teški odlomci, ali njihovo značenje ili svrhu trebamo naučiti od vjerodostojna duhovnog učitelja. To je proces razumijevanja Veda. Śruti znači da trebamo slušati autoritete. Ne bismo trebali izmisliti svoje tumačenje radi vlastitog probitka. Postoji toliko mnogo tumača Bhagavad-gīte koji pogrešno tumače izvorni tekst. Trebamo predstaviti pravi smisao riječi, koji trebamo naučiti od vjerodostojna duhovnog učitelja.

Akrodha znači obuzdati srdžbu. Čak i ako nas netko izaziva, trebamo biti snošljivi, jer čim se razljutimo čitavo tijelo postaje nečisto. Srdžba je proizvod guṇe strasti i požude i osoba utemeljena na transcendentalnoj razini treba je obuzdati. Apaiśunam znači da drugima ne trebamo nalaziti mane ili ih nepotrebno ispravljati. Naravno, nazvati lopova lopovom ne znači da mu nalazimo mane, ali onaj tko napreduje u duhovnom životu čini veliku uvredu ako poštenu osobu nazove lopovom. Hrī znači da trebamo biti vrlo skromni i ne smijemo činiti sramna djela. Acāpalam, odlučnost, znači da ne smijemo biti uznemireni ili razočarani u svojim nastojanjima. Možemo doživjeti neuspjeh, ali ne trebamo žaliti zbog toga; trebamo strpljivo i odlučno napredovati.

Riječ tejas upotrebljena u ovom stihu namijenjena je kṣatriyama. Kṣatriye trebaju uvijek biti vrlo snažni kako bi mogli zaštititi slabe. Ne bi se trebali predstavljati kao nenasilni. Ako je nasilje potrebno, moraju biti nasilni. No onaj tko može savladati neprijatelja može, u određenim okolnostima, i oprostiti. Može oprostiti manje uvrede.

Śaucam znači čistoća, ne samo uma i tijela, već i ponašanja. Posebno je namijenjena trgovcima, koji ne bi trebali raditi na crno. Nāti-mānitā, odsutnost želje za ugledom, odnosi se na śūdre, radnike, koji se prema vedskim odredbama smatraju najnižim od četiri staleža. Oni ne bi trebali biti ponosni na nepotreban ugled i čast i trebaju ostati u svom položaju. Śūdre su dužni odati poštovanje višim staležima u cilju očuvanja društvenog poretka.

Ovih dvadeset šest osobina su transcendentalne odlike, koje se trebaju njegovati u skladu s različitim položajima društvenih i duhovnih redova. To znači da će se sve vrste ljudi koje se, unatoč bijednim materijalnim okolnostima, trude razviti ove odlike, postupno uzdignuti na najvišu razinu transcendentalne spoznaje.

SMISAO: U ovom je stihu opisan kraljevski put u pakao. Demonske osobe žele praviti predstavu od religije i napretka u duhovnom nauku, premda ne slijede načela. Uvijek su ohole i ponosne na svoju naobrazbu ili veliko bogatstvo. Žele da ih drugi obožavaju i zahtijevaju poštovanje, premda ga ne zaslužuju. Ljute se zbog sitnica i govore grubo. Ne znaju što treba, a što ne treba činiti. Sve rade hirovito, po svojoj želji, i ne priznaju nikakav autoritet. Te demonske osobine posjeduju od početka života, od vremena kad su se nalazile u maternici, i s rastom očituju sve te nepovoljne osobine.

SMISAO: Gospodin Kṛṣṇa je ohrabrio Arjunu, rekavši mu da se nije rodio s demonskim osobinama. Njegovo sudjelovanje u borbi nije bilo demonsko, jer je razmišljao o razlozima za i protiv. Razmišljao je treba li ubiti ugledne osobe kao što su Bhīṣma i Droṇa i zato nije djelovao pod utjecajem srdžbe, lažna ugleda ili grubosti. Stoga nije imao demonske odlike. Smatra se da kṣatriya, vojnik, odapinjući strijele na neprijatelja postupa transcendentalno, a ostavljajući takvu dužnost djeluje demonski. Tako Arjuna nije imao razloga za žaljenje. Onaj tko slijedi načela propisana za različite redove života nalazi se na transcendentalnoj razini.

SMISAO: Nakon što je uvjerio Arjunu da se rodio s božanskim odlikama, Gospodin Kṛṣṇa opisuje demonske odlike. U ovom svijetu postoje dvije vrste uvjetovanih živih bića. Bića rođena s božanskim odlikama vode reguliran život. To znači da slijede naredbe spisa i autoriteta. Dužnosti se trebaju obavljati u svjetlu vjerodostojnih spisa. Taj se mentalitet naziva božanskim. Onaj tko ne slijedi načela propisana u spisima i tko djeluje hirovito naziva se demonom ili asurom. Ne postoji drugo mjerilo osim slijeđenja propisanih načela spisa. U vedskoj je književnosti opisano da i polubogovi i demoni potječu od Prajāpatija, ali jedni izvršavaju vedske naredbe, a drugi ne. To je jedina razlika.

SMISAO: U svakom civiliziranom ljudskom društvu postoje neka pravila i propisi spisa koji se od početka slijede. Posebno među Arijcima, koji prihvaćaju vedsku civilizaciju i koji su poznati kao najciviliziraniji narodi, oni koji ne slijede odredbe spisa smatraju se demonima. Zato je ovdje rečeno da demoni ne znaju propise spisa, niti ih žele slijediti. Većina ih ne zna, a čak i ako ih netko od njih zna, ne želi ih slijediti. Oni nemaju vjeru, niti žele postupati u skladu s vedskim odredbama. Demoni nisu čisti, ni izvana ni iznutra. Tijelo uvijek trebamo brižno održavati čistim kupajući se, perući zube, brijući se, mijenjajući odjeću itd. Što se tiče unutarnje čistoće, trebamo se uvijek sjećati Božjih svetih imena i pjevati Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare. Demoni niti vole niti slijede sva ta pravila za održavanje vanjske i unutarnje čistoće.

Što se tiče ponašanja, postoje razna pravila i propisi ljudskoga ponašanja, kao što je Manu-saṁhitā, zakon ljudske rase. Čak i danas hindusi slijede Manu-saṁhitu. Zakoni o naslijeđu i drugi zakoni temelje se na toj knjizi. U Manu-saṁhiti jasno je rečeno da se ženi ne treba dati sloboda. To ne znači da se prema ženama treba postupati kao prema robovima, ali one su kao djeca. Djeci se ne daje sloboda, ali to ne znači da se prema njima postupa kao prema robovima. Demoni su sada zanemarili takve odredbe i misle da se ženama treba dati jednaka sloboda kao muškarcima. Međutim, to nije poboljšalo stanje društva u svijetu. Ustvari, ženi se treba pružiti zaštita u svakom stadiju života. U djetinjstvu je treba štititi otac, u mladosti muž, a u starosti odrasli sinovi. To je prema Manu-saṁhiti pravilno društveno ponašanje. Ali suvremeno je obrazovanje umjetno stvorilo umišljenu koncepciju ženskoga života i zato je danas brak u ljudskom društvu maštarija. Moralno stanje žena također nije veoma dobro. Tako demoni ne prihvaćaju nijednu uputu koja je dobra za društvo. Budući da ne slijede iskustvo velikih mudraca i pravila i propise koje su oni postavili, u društvu demonskih ljudi stanje je vrlo bijedno.

SMISAO: Demoni zaključuju da je svijet nestvaran. Nema uzroka i posljedice, nema upravitelja, nema svrhe; sve je nestvarno. Po njihovom mišljenju, svemir nastaje zbog slučajnih materijalnih akcija i reakcija. Ne misle da je Bog stvorio svijet u određenu svrhu. Imaju vlastitu teoriju: svijet je sam nastao i nema razloga vjerovati da iza njega stoji Bog. Za njih nema razlike između duha i materije i ne prihvaćaju Vrhovni Duh. Sve je samo materija i cijeli je svemir masa neznanja. Prema njima, sve je prazno i sve što postoji plod je našeg pogrešnog opažanja. Uvjereni su da su sve raznolikosti očitovanja neznanja, kao što u snu možemo vidjeti razne stvari koje ne postoje, ali kad se probudimo vidimo da je sve bio samo san. Međutim, premda kažu da je život san, demoni vrlo vješto u njemu uživaju. Tako se, umjesto da steknu znanje, sve više zapleću u svoju zemlju snova. Zaključuju da je svijet nastao bez ikakve duše, kao što je i dijete samo posljedica spolnog odnosa muškarca i žene. Misle da su živa bića tvorevine materijalnih spojeva i da nema govora o postojanju duše. Kao što brojna živa bića bez ikakva uzroka izlaze iz znoja ili mrtvoga tijela, čitav je živi svijet nastao iz materijalnih spojeva kozmičkog očitovanja. Stoga je uzrok ovoga svijeta materijalna priroda. Nema drugoga uzroka. Oni ne vjeruju u Kṛṣṇine riječi u Bhagavad-gīti: mayādhyakṣeṇa prakṛtiḥ sūyate sa-carācaram. „Sva zbivanja u materijalnom svijetu odvijaju se pod Mojom upravom." Drugim riječima, demoni nemaju savršeno znanje o stvaranju svijeta. Svatko od njih ima vlastitu teoriju. Prema njima, jedno je tumačenje spisa jednako dobro kao drugo, jer ne vjeruju u standardno razumijevanje izjava spisa.

SMISAO: Demonski ljudi vrše djelatnosti koje će svijet dovesti do uništenja. Gospodin ovdje kaže da su neinteligentni. Materijalisti, koji nemaju nikakvu predodžbu o Bogu, misle da napreduju, ali prema Bhagavad-gīti nisu inteligentni i nemaju razuma. Pokušavaju uživati u ovom svijetu do krajnjih granica i stoga uvijek smišljaju nove načine zadovoljavanja osjetila. Takvi se materijalistički izumi smatraju napretkom ljudske civilizacije, ali ljudi zbog toga postaju sve nasilniji i okrutniji prema životinjama i drugim ljudskim bićima. Ne znaju se pravilno ophoditi prema drugima. Među demonskim je ljudima ubijanje životinja vrlo rašireno. Smatra se da su takvi ljudi neprijatelji svijeta, jer će na kraju izumiti ili stvoriti nešto što će dovesti do uništenja svega. U ovom se stihu posredno pretkazuje izum atomskog oružja, na koje je danas cijeli svijet vrlo ponosan. U svakom trenutku može doći do rata i atomsko oružje može stvoriti kaos. Takve su stvari napravljene samo radi uništenja svijeta i na to se ovdje upućuje. Takvo je oružje izumljeno u ljudskom društvu zbog bezbožnosti; nije namijenjeno miru i blagostanju svijeta.

SMISAO: Ovdje je opisan demonski mentalitet. Demoni ne mogu zasititi svoju požudu. Oni će nastaviti povećavati svoje nezasitne želje za materijalnim uživanjem. Premda su uvijek puni tjeskobe, jer prihvaćaju prolazne stvari, zbog iluzije nastavljaju takve djelatnosti. Nemaju znanje i ne vide da idu u pogrešnom smjeru. Prihvaćajući prolazne stvari takvi demonski ljudi stvaraju vlastitog Boga i vlastite himne i pjevaju o tome. Zbog toga ih sve više privlače dvije stvari – spolno uživanje i zgrtanje materijalnog bogatstva. U vezi s tim, vrlo je značajna riječ aśuci-vratāḥ, „nečisti zavjeti". Takve demonske ljude privlače samo vino, žene, kockanje i meso. To su njihove aśuci, nečiste navike. Potaknuti ponosom i lažnim ugledom, izmišljaju religijska načela koja Vede ne odobravaju. Premda su takvi demonski ljudi najodvratniji, svijet umjetno gradi njihov lažni ugled. Iako klize prema paklu, misle da su vrlo napredni.

SMISAO: Demonski ljudi smatraju da je osjetilno uživanje krajnji cilj života i to shvaćanje zadržavaju sve do smrti. Ne vjeruju u život nakon smrti niti vjeruju da se razna tijela dobivaju prema karmi, djelima počinjenim u ovom svijetu. Njihovi se životni planovi nikada ne ostvaruju do kraja i tako nastavljaju smišljati planove, koji se nikada neće ostvariti. Imamo vlastito iskustvo o osobi takva demonskog mentaliteta koja je čak i u trenutku smrti tražila od liječnika da joj produži život za četiri godine, jer još nije ostvarila svoje planove. Takvi budalasti ljudi ne znaju da im liječnik ne može produžiti život čak ni za trenutak. Kad dođe kraj, čovjekova želja ne igra ulogu. Zakoni prirode mu ne dopuštaju da uživa ni sekundu duže od onoga što mu je suđeno.

Demonska osoba, koja ne vjeruje u Boga ili Nad-dušu u sebi, čini svakojaka grešna djela samo da bi zadovoljila osjetila. Ne zna da u njezinu srcu postoji svjedok. Nad-duša promatra djelatnosti individualne duše. Kao što je rečeno u Upaniṣadama, dvije ptice sjede na jednom drvetu: jedna djeluje i ispašta ili uživa u plodovima s grana, a druga promatra. Ali demonska osoba ne poznaje vedske spise, niti ima ikakvu vjeru. Zato misli da može počiniti bilo kakvo djelo radi osjetilnog uživanja, bez obzira na posljedice.

SMISAO: Želja demonskog čovjeka za stjecanjem novaca nema granica. Beskrajna je. On samo misli na to koliko ima novaca i kako može povećati svoje bogatstvo. Zbog toga bez oklijevanja čini sve vrste grešnih djela i posluje na crnoj burzi kako bi nezakonito uživao. Opčinjen je stečenim posjedima, kao što su zemlja, obitelj, kuća i bankovni račun, i uvijek smišlja kako ih može povećati. Vjeruje u vlastitu snagu i ne zna da je sve što dobiva rezultat njegovih prošlih dobrih djela. Pružena mu je prilika da stekne takve stvari, ali on nije svjestan prošlih uzroka. Jednostavno misli da je stekao svoje bogatstvo vlastitim naporom. Demonska osoba vjeruje u snagu svoga rada, a ne u zakon karme. Prema zakonu karme čovjek se zahvaljujući prošlim dobrim djelima rađa u obitelji visokoga roda ili postaje bogat, obrazovan i lijep. Demonski ljudi misle da je sve to rezultat slučaja i osobne sposobnosti. Ne shvaćaju da iza svih vrsta ljudi, ljepote i naobrazbe postoji neki plan. Onaj tko se nadmeće s takvim demonskim čovjekom njegov je neprijatelj. Ima mnogo demonskih ljudi i svaki je neprijatelj drugih. To se neprijateljstvo sve više produbljuje – između osoba, obitelji, društava i na kraju između naroda. Stoga je čitav svijet pun neprestanih sukoba, ratova i neprijateljstava.

Svaka demonska osoba misli da može živjeti na račun drugih. Obično smatra sebe Vrhovnim Bogom, a demonski propovjednik govori svojim sljedbenicima: „Zašto tražite Boga na drugom mjestu? Vi ste sami Bog! Možete raditi što god hoćete. Nemojte vjerovati u Boga. Odbacite Boga. Bog je mrtav." To su propovjedi demonske osobe.

Premda vidi da su drugi jednako bogati ili čak i bogatiji i utjecajniji od nje, demonska osoba misli da nitko nije bogatiji i utjecajniji od nje. Što se tiče uzdizanja u viši planetarni sustav, ne vjeruje u izvođenje yajñi, odnosno žrtvovanja. Demoni misle da će izmisliti svoj proces yajñe i napraviti stroj u kojem će otići na bilo koji viši planet. Najbolji je primjer takvog demonskog čovjeka Rāvaṇa. On je ponudio ljudima plan za stube kojima bi svatko mogao otići na rajske planete, bez izvođenja žrtvovanja propisanih u Vedama. U današnje vrijeme takvi demonski ljudi pokušavaju otići u više planetarne sustave mehaničkim sredstvima. To su primjeri zbunjenosti. Zbog toga klize prema paklu, a da to i ne znaju. Ovdje je vrlo značajna riječ moha-jāla. Jāla znači „mreža". Poput ribe uhvaćene u mrežu, ne mogu se izbaviti.

SMISAO: Smatrajući sebe središtem svijeta, ne mareći ni za kakav autoritet ili spis, demonski ljudi ponekad izvode takozvane religijske ili žrtvene obrede. Budući da ne vjeruju u autoritet, vrlo su drski. To je posljedica iluzije, uzrokovane stjecanjem bogatstva i lažnim ugledom. Katkada takvi demoni preuzimaju ulogu propovjednika, zavode ljude i postaju poznati kao reformatori religije ili inkarnacije Boga. Prave predstavu od vršenja žrtvovanja, obožavaju polubogove ili stvaraju vlastitog Boga. Obični ih ljudi proglašavaju Bogom i obožavaju, a budalasti ih ljudi smatraju naprednim sljedbenicima načela religije i poznavateljima duhovnog znanja. Oblače odjeću sannyāsīja i u njoj čine svakojake gluposti. Ustvari, za onoga tko se odrekao ovoga svijeta postoji toliko mnogo ograničenja. Međutim, demoni ne mare za takva ograničenja. Misle da svatko može naći svoj vlastiti put i da ne postoji standardni put koji moraju slijediti. Ovdje je posebno naglašena riječ avidhi-pūrvakam, koja se odnosi na zanemarivanje pravila i propisa. Takvo je ponašanje posljedica neznanja i iluzije.

SMISAO: Demonska se osoba uvijek protivi Božjoj nadmoći i zato ne želi vjerovati u spise. Zavidna je i na spise i na postojanje Svevišnje Božanske Osobe. Uzrok je tome njezin lažni ugled i stečeno bogatstvo i snaga. Ne zna da je sadašnji život priprema za sljedeći. Nesvjesna toga, ustvari zavidi samoj sebi, kao i drugima. Vrši nasilje nad svojim tijelom i tijelima drugih. Ne mari za vrhovnu vlast Božanske Osobe, jer nema znanja. Budući da zavidi spisima i Svevišnjoj Božanskoj Osobi, iznosi lažne argumente protiv postojanja Boga i poriče autoritet spisa. Misli da je u svemu što čini neovisna i moćna. „Nitko mi nije ravan po snazi, moći ili bogatstvu i zato mogu činiti što god me volja. Nitko me ne može spriječiti." Tako razmišlja. Ako ima neprijatelja koji bi mogao omesti njezine osjetilne djelatnosti, smišlja kako bi ga svojom moći mogla uništiti.

SMISAO: Ovaj stih jasno pokazuje da je stavljanje individualne duše u određeno tijelo isključivo pravo vrhovne volje. Demonski čovjek ne mora prihvatiti Gospodinovu nadmoć i činjenica je da može djelovati po svojim hirovima, ali njegovo sljedeće rođenje ovisi o odluci Svevišnje Božanske Osobe, a ne o njemu. U trećem pjevanju Śrīmad-Bhāgavatama rečeno je da duša nakon smrti biva stavljena u maternicu, u kojoj pod upravom više moći dobiva određenu vrstu tijela. Zato u materijalnom postojanju nalazimo toliko mnogo vrsta života – životinje, kukce, ljude itd. Sve to uređuje viša moć. Nijedna vrsta života ne nastaje slučajno. Što se tiče demonskih osoba, ovdje je jasno rečeno da uvijek iznova bivaju stavljene u maternice demona i tako nastavljaju biti zavidni, najniži ljudi. Smatra se da su takve demonske vrste ljudi uvijek pune požude i mržnje, nasilne i nečiste. Također se smatra da razne vrste lovaca u prašumi pripadaju demonskim vrstama života.

SMISAO: Poznato je da je Bog svemilostiv, ali iz ovoga stiha vidimo da nikada nije milostiv prema demonskim osobama. Jasno je rečeno da demonski ljudi, život za životom, bivaju stavljeni u maternice sličnih demona. Ne dobivajući milost Svevišnjega Gospodina, klize sve niže i niže i na kraju dobivaju tijela mačaka, pasa i svinja. Jasno je rečeno da takvi demoni nemaju gotovo nikakvih izgleda da bilo kada u budućnosti dobiju milost Boga. U Vedama je također rečeno da postupno tonu i postaju psi i svinje. U vezi s tim, netko može prigovoriti da Boga ne bismo trebali predstavljati kao svemilostivog ako nije milostiv prema takvim demonima. U odgovoru na to pitanje možemo navesti Vedānta-sūtru, u kojoj je rečeno da Svevišnji Gospodin nikoga ne mrzi. Stavljanje asura, demona, u najniži životni položaj samo je jedan oblik Njegove milosti. Katkada Svevišnji Gospodin ubija asure, ali to je za njih dobro, jer iz vedskih spisa saznajemo da onaj koga Svevišnji Gospodin ubije biva oslobođen. U povijesti ima mnogo primjera asura, poput Rāvaṇe, Kaṁse i Hiraṇyakaśipua, pred kojima se Gospodin pojavio u različitim inkarnacijama kako bi ih ubio. Stoga asure dobivaju Božju milost, ako imaju sreću da umru od Njegove ruke.

SMISAO: Ovdje je opisan početak demonskog života. Čovjek pokušava zadovoljiti požudu i kad je ne može zadovoljiti, pojavljuju se srdžba i pohlepa. Razuman čovjek, koji se ne želi degradirati u vrste demonskog života, mora pokušati odbaciti ta tri neprijatelja, koji mogu upropastiti biće u tolikoj mjeri da se više ne može osloboditi materijalne zapletenosti.

SMISAO: Čovjek treba pomno izbjegavati ova tri neprijatelja ljudskoga života: požudu, srdžbu i pohlepu. Što se više oslobađa požude, srdžbe i pohlepe, to više pročišćava svoje postojanje. Tako može slijediti pravila i propise vedskih spisa. Slijedeći propisana načela ljudskoga života postupno se uzdiže na razinu duhovne spoznaje. Ako se zahvaljujući velikoj sreći takvim slijeđenjem uzdigne na razinu svjesnosti Kṛṣṇe, uspjeh mu je osiguran. U vedskoj su književnosti propisani načini djelovanja koji omogućuju osobi da dostigne razinu pročišćenja. Čitav se proces temelji na odbacivanju požude, pohlepe i srdžbe. Njegujući znanje o tom procesu osoba se može uzdići na najviši položaj samospoznaje: ta samospoznaja dostiže savršenstvo u predanom služenju. Kad se uvjetovana duša utemelji u predanom služenju, njezino je oslobođenje osigurano. Zato u vedskom sustavu postoje četiri duhovna reda i četiri staleža, zvana kastinski sustav i sustav duhovnih redova. Za različite društvene kaste ili redove postoje različita pravila i propisi. Ako ih se netko može pridržavati, bit će uzdignut na najvišu razinu duhovne spoznaje. Tada nedvojbeno može dostići oslobođenje.

SMISAO: Kao što je već bilo opisano, śāstra-vidhi, odredbe śāstra, propisane su za različite kaste i redove ljudskoga društva. Od svakoga se očekuje da slijedi ta pravila i propise. Ako ih netko ne slijedi i djeluje hirovito, potaknut požudom, pohlepom i željom, nikada neće dostići savršenstvo života. Drugim riječima, čovjek može teorijski znati sve te stvari, ali ako ih ne primijeni u vlastitu životu, smatra se da je najniži od ljudi. Od živoga se bića u ljudskom obliku života očekuje da bude razumno i slijedi pravila propisana za uzdizanje na najvišu razinu. Ako ih ne slijedi, uzrokuje svoju degradaciju. Čak i ako slijedi propise i ćudoredna načela, ali na kraju ne spozna Svevišnjeg Gospodina, njegovo je znanje beskorisno. Ako prihvati postojanje Boga, ali se ne posveti služenju Gospodina, njegovi pokušaji neće uroditi uspjehom. Stoga se treba postupno uzdići do razine svjesnosti Kṛṣṇe i predanog služenja. Tada, na toj razini, može dostići najviše savršenstvo. U protivnom, ne može dostići savršenstvo.

Riječ kāma-kārataḥ vrlo je značajna. Osoba koja svjesno krši pravila djeluje iz požude. Zna da je nešto zabranjeno, ali ipak to čini. To je hirovito djelovanje. Zna da nešto treba učiniti, ali ipak to ne čini; zato se naziva hirovitom. Takve će osobe Gospodin sigurno osuditi. One ne mogu dostići savršenstvo ljudskoga života. Ljudski je život posebno namijenjen pročišćenju postojanja, ali onaj tko ne slijedi pravila i propise ne može se pročistiti, niti dostići stanje istinske sreće.

SMISAO: Kao što je bilo rečeno u petnaestom poglavlju, sva pravila i propisi Veda namijenjeni su razumijevanju Kṛṣṇe. Ako netko shvati Kṛṣṇu na temelju Bhagavad-gīte i utemelji se u svjesnosti Kṛṣṇe, predano služeći, dostigao je najviše savršenstvo znanja koje nude vedski spisi. Gospodin Caitanya Mahāprabhu olakšao je taj proces. On je tražio od ljudi da jednostavno pjevaju Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare, predano služe Gospodina i jedu ostatke hrane ponuđene Božanstvu. Smatra se da je onaj tko neposredno vrši sve te djelatnosti s predanošću proučio svu vedsku književnost. On je došao do savršenog zaključka. Naravno, kad se radi o običnim ljudima koji nisu svjesni Kṛṣṇe ili koji ne služe Gospodina s predanošću, vedske odredbe propisuju što trebaju činiti, a što ne. Osoba treba postupati u skladu s njima, bez raspravljanja. To se naziva slijeđenjem načela śāstra, odnosno spisa. Śāstra nema četiri glavna nedostatka vidljiva kod uvjetovane duše: nesavršena osjetila, sklonost k varanju, neizbježno činjenje grešaka i neizbježnu podložnost iluziji. Onaj tko posjeduje ta četiri glavna nedostatka uvjetovanog života nije kvalificiran za postavljanje pravila i propisa. Pravila i propisi opisani u śāstrama nemaju te nedostatke i zato ih svi veliki sveci, ācārye i velike duše prihvaćaju takve kakvi jesu.

U Indiji ima mnogo škola duhovnog razumijevanja, koje se mogu svrstati u dvije kategorije: personalističke i impersonalističke. Međutim, sljedbenici i jednih i drugih škola žive u skladu s načelima Veda. Bez slijeđenja načela spisa osoba se ne može uzdići na razinu savršenstva. Zato se onaj tko shvaća smisao śāstra smatra sretnim.

Odbojnost prema načelima razumijevanja Svevišnje Božanske Osobe uzrok je svih padova u ljudskom društvu. To je najveća uvreda u ljudskom životu. Zato nam māyā, materijalna energija Svevišnje Božanske Osobe, uvijek zadaje nevolje u obliku trostrukih bijeda. Materijalna se energija sastoji od triju guṇa materijalne prirode. Čovjek se mora uzdignuti bar na razinu guṇe vrline, prije nego što može kročiti na put razumijevanja Svevišnjega Gospodina. Ako se ne uzdigne do standarda guṇe vrline, ostaje pod utjecajem neznanja i strasti, koji predstavljaju uzroke demonskog života. Osobe u guṇama strasti i neznanja ismijavaju spise, svete osobe te pravilno razumijevanje Svevišnje Božanske Osobe. Ne slijede upute duhovnog učitelja i ne mare za propise spisa. Premda su čule slave predanog služenja, ne osjećaju prema njemu privlačnost. Tako izmišljaju vlastiti način uzdizanja. To su neki od nedostataka ljudskoga društva koji vode do demonskog stanja života. Međutim, ako netko prihvati vodstvo pravog, vjerodostojnog duhovnog učitelja, koji ga može voditi na putu uzdizanja do više razine, postiže uspjeh u životu.