Karma-yoga – djelovanje u svjesnosti Kṛṣṇe

SMISAO: U ovom poglavlju Bhagavad-gīte Gospodin izjavljuje da je predano služenje bolje od suhoparne umne spekulacije. Predano je služenje lakše od umne spekulacije, jer zbog svoje transcendentalne prirode oslobađa osobu posljedica. U drugom poglavlju Kṛṣṇa je objasnio osnovno znanje o duši i njezinu zatočeništvu u materijalnom tijelu. Također je objasnio kako se buddhi-yogom, predanim služenjem, može osloboditi materijalnog zatočeništva. U trećem je poglavlju objasnio da osoba utemeljena na razini znanja nema više nikakvih dužnosti, a u četvrtom je poglavlju rekao Arjuni da sve vrste žrtvovanja dosežu vrhunac u znanju. Međutim, na kraju četvrtoga poglavlja Gospodin savjetuje Arjuni da se probudi i bori, utemeljen u savršenu znanju. Tako je istodobno naglašavajući važnost djelovanja s predanošću i neaktivnosti utemeljene na znanju zbunio Arjunu i pokolebao ga u njegovoj odlučnosti. Arjuna misli da odricanje utemeljeno na znanju podrazumijeva prestanak svih osjetilnih djelatnosti, ali ako netko predano služi, kako prestaje djelovati? Drugim riječima, Arjuna misli da sannyāsa, odnosno odricanje sa znanjem, podrazumijeva potpunu neaktivnost, jer su djelovanje i odricanje, po njegovu mišljenju, nespojivi. Čini se da nije shvatio da djelovanje s punim znanjem ne donosi posljedice i da se zato ne razlikuje od neaktivnosti. Zbog toga pita treba li potpuno prestati djelovati ili treba djelovati s potpunim znanjem.

SMISAO: Plodonosne djelatnosti (namijenjene zadovoljavanju osjetila) uzrokuju materijalno ropstvo. Sve dok osoba vrši djelatnosti namijenjene poboljšanju tjelesne udobnosti, sigurno će se seliti u različite vrste tijela i tako nastaviti materijalno ropstvo. To je također potvrđeno u Śrīmad-Bhāgavatamu (5.5.4–6):

„Ljudi su ludi za osjetilnim uživanjem i ne znaju da je njihovo sadašnje tijelo, puno bijeda, plod njihovih prošlih djela. Premda je tijelo privremeno, uvijek zadaje nevolje na razne načine. Zbog toga djelovanje namijenjeno zadovoljavanju osjetila nije dobro. Smatra se da je čovjek koji se ne raspituje o svom pravom identitetu upropastio svoj život. Sve dok ga ne spozna mora raditi kako bi stekao plodonosne rezultate i tako zadovoljio osjetila. Obuzet svjesnošću zadovoljavanja osjetila, mora se seliti iz jednog tijela u drugo. Premda njegov um može biti, pod utjecajem neznanja, obuzet plodonosnim djelatnostima, mora razviti ljubav prema predanu služenju Vāsudeve. Samo tada može steći priliku da se oslobodi ropstva materijalnog postojanja."

Stoga jñāna (ili znanje da živo biće nije materijalno tijelo, već duhovna duša) nije dovoljna za oslobođenje. Moramo djelovati kao duhovna duša, inače se ne možemo osloboditi materijalnog ropstva. Međutim, djelovanje u svjesnosti Kṛṣṇe razlikuje se od djelovanja na plodonosnoj razini. Djelovanje s punim znanjem omogućuje nam da napredujemo u pravom znanju. Bez svjesnosti Kṛṣṇe, samo odricanje od plodonosna djelovanja ne može pročistiti srce uvjetovane duše. Sve dok srce nije pročišćeno osoba mora djelovati na plodonosnoj razini, ali djelovanje u svjesnosti Kṛṣṇe pomaže joj da se oslobodi posljedica plodonosnih djelatnosti tako da više ne mora djelovati na materijalnoj razini. Zato je djelovanje u svjesnosti Kṛṣṇe uvijek bolje od odricanja, kod kojeg uvijek prijeti opasnost od pada. Odricanje bez svjesnosti Kṛṣṇe nije potpuno, kao što potvrđuje Śrīla Rūpa Gosvāmī u svom Bhakti-rasāmṛta-sindhuu (1.2.258):

„Kada se osoba koja želi dostići oslobođenje odrekne stvari povezanih sa Svevišnjom Božanskom Osobom misleći da su materijalne, njezino se odricanje naziva nepotpunim." Odricanje je potpuno kada se osoba odriče sa znanjem da sve što postoji pripada Gospodinu i da nitko ne bi trebao svojatati pravo vlasništva ni nad čim. Trebamo shvatiti da ništa ne pripada nikome. Gdje je onda riječ o odricanju? Onaj tko zna da je sve Kṛṣṇino vlasništvo uvijek je utemeljen u odricanju. Budući da sve pripada Kṛṣṇi, sve trebamo upotrijebiti za služenje Kṛṣṇe. Taj savršeni oblik djelovanja u svjesnosti Kṛṣṇe mnogo je bolji od bilo kakva umjetnog odricanja sannyāsīja māyāvādī škole.

SMISAO: Onaj tko je potpuno svjestan Kṛṣṇe nikada nije vezan, jer niti mrzi niti želi rezultate svojih djelatnosti. Takva nevezana osoba, koja se posvetila transcendentalnom služenju Gospodina s ljubavlju, posjeduje potpuno znanje, jer zna svoj prirodni položaj u odnosu s Kṛṣṇom. Dobro zna da je Kṛṣṇa cjelina, a ona sastavni djelić Kṛṣṇe. Takvo je znanje savršeno jer ispravno opisuje kvalitativni i kvantitativni odnos živoga bića prema Svevišnjem. Shvaćanje potpune istovjetnosti s Kṛṣṇom nije ispravno, jer dio nikada ne može biti jednak cjelini. Znanje da je živo biće kvalitativno istovjetno, ali kvantitativno različito, pravo je transcendentalno znanje koje vodi osobu do stanja u kojem postaje potpuna u sebi, bez žudnji ili jadikovanja. U njezinu umu nema dvostranosti, jer sve što radi radi za Kṛṣṇu. Tako oslobođena svih dvostranosti, nalazi se – čak i u materijalnom svijetu – na razini oslobođenja.

SMISAO: Svrha je analitičkog proučavanja materijalnog svijeta pronaći dušu postojanja. Duša je materijalnog svijeta Viṣṇu, Nad-duša. Predano služenje Gospodina obuhvaća služenje Nad-duše. Jedan se proces sastoji od pronalaženja korijena drveta, a drugi od zalijevanja korijena. Pravi učenik sāṅkhya filozofije pronalazi korijen materijalnog svijeta, Viṣṇua, i potom sa savršenim znanjem služi Gospodina. Stoga u biti nema razlike između tih dvaju putova, jer je Viṣṇu cilj i jednog i drugog. Oni koji ne znaju krajnji cilj kažu da se svrha karma-yoge razlikuje od svrhe sāṅkhye, ali učena osoba zna da je cilj ova dva procesa isti.

SMISAO: Prava je svrha filozofskog istraživanja pronaći krajnji cilj života. Budući da je krajnji cilj života samospoznaja, nema razlike između zaključaka do kojih se dolazi slijeđenjem tih dvaju procesa. Filozofskim istraživanjem dolazi se do zaključka da živo biće nije dio materijalnog svijeta, već dio vrhovne duhovne cjeline. Duhovna duša stoga nema nikakve veze s materijalnim svijetom; njezine djelatnosti moraju biti u nekom odnosu sa Svevišnjim. Kada djeluje u svjesnosti Kṛṣṇe, utemeljena je u svom prirodnom položaju. U procesu sāṅkhye osoba mora odbaciti vezanost za materiju, a u procesu predana služenja mora se vezati za djelovanje u svjesnosti Kṛṣṇe. Ustvari, oba su procesa ista, iako se jedan naizgled temelji na nevezanosti, a drugi na vezanosti. Nema razlike između nevezanosti za materiju i vezanosti za Kṛṣṇu. Onaj tko to može vidjeti, vidi stvari takve kakve jesu.

SMISAO: Postoje dvije vrste sannyāsīja, odnosno osoba u redu odricanja. Māyāvādī sannyāsīji proučavaju sāṅkhya filozofiju, dok vaiṣṇavski sannyāsīji proučavaju filozofiju Bhāgavatama, koji predstavlja pravo tumačenje Vedānta-sūtre. Māyāvādī sannyāsīji također proučavaju Vedānta-sūtru, ali se koriste vlastitim tumačenjem zvanim Śārīraka-bhāṣya, koje je napisao Śaṅkarācārya. Učenici Bhāgavata škole predano služe Gospodina prema propisima pāñcarātrikī i zato vaiṣṇavski sannyāsīji vrše razne djelatnosti u transcendentalnom služenju Gospodina. Premda vaiṣṇavski sannyāsīji nemaju nikakve veze s materijalnim djelatnostima, vrše razne djelatnosti u predanom služenju Gospodina. Ali māyāvādī sannyāsīji, zaokupljeni proučavanjem sāṅkhye i vedānte i spekulacijom, ne mogu uživati u transcendentalnom služenju Gospodina. Budući da je njihovo proučavanje mukotrpno, ponekad, umorni od spekuliranja o Brahmanu, prihvaćaju utočište Bhāgavatama, bez pravog razumijevanja. Stoga njihovo proučavanje Śrīmad-Bhāgavatama postaje mukotrpno. Suhoparne spekulacije i impersonalistička umjetna tumačenja ne donose nikakvu korist māyāvādī sannyāsījima. Vaiṣṇavski sannyāsīji, koji predano služe, sretno izvršavaju svoje transcendentalne dužnosti, sigurni da će na kraju otići u Božje Carstvo. Māyāvādī sannyāsīji katkada padaju s puta samospoznaje i ponovno se odaju dobrotvornim, altruističkim djelatnostima, koje su po svojoj prirodi materijalne. Stoga možemo zaključiti da su oni koji djeluju u svjesnosti Kṛṣṇe utemeljeni u boljem položaju od sannyāsīja koji samo spekuliraju o tome što jest, a što nije Brahman, premda i oni nakon mnogo života dolaze do svjesnosti Kṛṣṇe.

SMISAO: Osoba koja slijedi put oslobođenja njegujući svjesnost Kṛṣṇe vrlo je draga svakom živom biću i svako je živo biće njoj drago, jer je svjesna Kṛṣṇe. Takva osoba ne može smatrati ni jedno živo biće odvojenim od Kṛṣṇe, kao što lišće i grane drveta nisu odvojeni od drveta. Dobro zna da će zalijevanjem korijena drveta sve lišće i grane dobiti vodu ili da će davanjem hrane želucu čitavo tijelo dobiti energiju. Onaj tko postupa svjesno Kṛṣṇe sluga je svih živih bića i zato je svakome veoma drag. Svi su zadovoljni njegovim postupcima i zato ima čistu svijest, zahvaljujući kojoj potpuno vlada svojim umom. Budući da potpuno vlada svojim umom, njegova su osjetila ovladana i ne može zaboraviti Kṛṣṇu ili zaokupiti osjetila nečim drugim do služenjem Gospodina, jer uvijek misli na Kṛṣṇu. Ne voli slušati o temama koje se ne odnose na Kṛṣṇu, niti voli jesti hranu koja nije ponuđena Kṛṣṇi ili ići bilo kamo ako to nije povezano s Kṛṣṇom. Na taj način vlada svojim osjetilima. Čovjek ovladanih osjetila ne može nikoga uvrijediti. Netko može upitati: Zašto je onda Arjuna nanio uvrede drugima (u bici)? Zar nije bio svjestan Kṛṣṇe? Arjuna je samo naizgled počinio uvrede, jer su svi okupljeni na bojnom polju (kao što je bilo objašnjeno u drugom poglavlju) nastavili živjeti kao osobe, budući da duša ne može biti ubijena. Tako, u duhovnom smislu, na bojnom polju Kurukṣetri nitko nije bio ubijen. Bila je samo promijenjena njihova odjeća po naredbi Kṛṣṇe, koji je bio osobno nazočan. Boreći se na bojnom polju Kurukṣetri, Arjuna se zapravo uopće nije borio; samo je izvršavao Kṛṣṇine naredbe u potpunoj svjesnosti Kṛṣṇe. Takva se osoba nikada ne zapleće u posljedice djelovanja.

SMISAO: Osoba svjesna Kṛṣṇe utemeljena je u čistom stanju postojanja i zato nema nikakve veze s djelatnostima koje ovise o pet izravnih i neizravnih uzroka (vršitelju, djelatnostima, situaciji, uloženu naporu i sreći), jer transcendentalno služi Kṛṣṇu s ljubavlju. Premda naizgled djeluje svojim tijelom i osjetilima, uvijek je svjesna svoga pravog položaja – djelovanja na duhovnoj razini. U materijalnoj svjesnosti, osjetila su zaokupljena osjetilnim uživanjem, ali u svjesnosti Kṛṣṇe zaokupljena su zadovoljavanjem Kṛṣṇinih osjetila. Zato je osoba svjesna Kṛṣṇe uvijek slobodna, iako je naizgled obuzeta osjetilnim djelatnostima. Gledanje i slušanje djelatnosti su osjetila za stjecanje znanja, a kretanje, govorenje i obavljanje nužde djelatnosti su osjetila za djelovanje. Na osobu svjesnu Kṛṣṇe nikada ne utječu djelatnosti osjetila. Ona ne može ništa raditi osim služiti Gospodina, jer zna da je Gospodinov vječni sluga.

SMISAO: Ovdje brahmaṇi znači u svjesnosti Kṛṣṇe. Materijalni je svijet cjelokupno očitovanje triju guṇa materijalne prirode, koje se stručno naziva pradhāna. Vedske himne – sarvaṁ hy etad brahma (Māṇḍūkya Upaniṣada 2), tasmād etad brahma nāma-rūpam annaṁ ca jāyate (Muṇḍaka Upaniṣada 1.2.10) te mama yonir mahad brahma (Bhagavad-gītā 14.3) – pokazuju da sve u materijalnom svijetu predstavlja očitovanje Brahmana. Premda se posljedice različito očituju, ne razlikuju se od svoga uzroka. U Īśopaniṣadi je rečeno da je sve povezano s Vrhovnim Brahmanom, Kṛṣṇom, i da zato sve pripada samo Njemu. Onaj tko savršeno dobro zna da sve pripada Kṛṣṇi, da je On vlasnik svega te da je stoga sve namijenjeno služenju Gospodina, prirodno nema nikakve veze s rezultatima svojih dobrih ili grešnih djela. Čak se i materijalno tijelo, koje nam Gospodin daruje za određenu vrstu djelovanja, može upotrijebiti u svjesnosti Kṛṣṇe. Grešne ga posljedice onda ne mogu okaljati, kao što voda ne može dodirnuti lotosov cvijet, iako u njoj raste. Gospodin je u Gīti (3.30) rekao – mayi sarvāṇi karmāṇi sannyasya: „Posveti sve svoje djelatnosti Meni (Kṛṣṇi)." Možemo zaključiti da se postupci osobe koja nije svjesna Kṛṣṇe temelje na materijalnom shvaćanju tijela i osjetila, ali postupci osobe svjesne Kṛṣṇe temelje se na znanju da je tijelo Kṛṣṇino vlasništvo te da se zato treba upotrijebiti za služenje Kṛṣṇe.

SMISAO: Kada osoba djeluje u svjesnosti Kṛṣṇe za zadovoljstvo Kṛṣṇinih osjetila, svaka djelatnost tijela, uma, inteligencije ili čak osjetila pročišćena je od materijalnih nečistoća. Djelatnosti osobe svjesne Kṛṣṇe ne donose materijalne posljedice. Djelujući u svjesnosti Kṛṣṇe, ona lako dostiže razinu pročišćena djelovanja, koje se naziva sad-ācāra. To opisuje Śrī Rūpa Gosvāmī u svom Bhakti-rasāmṛta-sindhuu (1.2.187):

„Osoba koja postupa svjesno Kṛṣṇe (ili drugim riječima, koja služi Kṛṣṇu svojim tijelom, umom, inteligencijom i riječima) oslobođena je čak i u materijalnom svijetu, iako može vršiti razne, naizgled materijalne djelatnosti." Nema lažnoga ega, jer ne vjeruje da je materijalno tijelo ili njegov vlasnik. Zna da nije tijelo i da njezino tijelo ne pripada njoj. Ona sama, kao i njezino tijelo, pripada Kṛṣṇi. Kada sve što posjeduje – tijelo, um, inteligenciju, riječi, život i bogatstvo – upotrijebi za služenje Kṛṣṇe, odmah dolazi u dodir s Kṛṣṇom. Sjedinjena je s Kṛṣṇom i nema lažnoga ega koji je navodi da vjeruje da je tijelo. To je savršena razina svjesnosti Kṛṣṇe.

SMISAO: Za razliku od osobe s tjelesnom svjesnošću, koja je vezana za rezultate svojih djelatnosti, osoba svjesna Kṛṣṇe privržena je Kṛṣṇi. Osoba privržena Kṛṣṇi, koja djeluje samo za Njega, oslobođena je i ne brine se za posljedice svojih djela. U Bhāgavatamu je objašnjeno da je briga o rezultatima djelatnosti uzrokovana djelovanjem pod utjecajem dvostranog shvaćanja, bez znanja o Apsolutnoj Istini. Kṛṣṇa je vrhovna Apsolutna Istina, Božanska Osoba. U svjesnosti Kṛṣṇe nema dvostranosti. Sve što postoji tvorevina je Kṛṣṇine energije, a Kṛṣṇa je svedobar. Stoga je djelovanje u svjesnosti Kṛṣṇe na apsolutnoj razini; transcendentalno je i ne donosi materijalne posljedice. Osoba svjesna Kṛṣṇe ispunjena je mirom, ali onaj tko se radi zadovoljavanja osjetila zapleće u proračunavanje dobitka ne može imati mira. Spoznaja da ne postoji ništa osim Kṛṣṇe razina je mira i neustrašivosti. To je tajna svjesnosti Kṛṣṇe.

SMISAO: Utjelovljena duša živi u gradu s devet dveri. Djelatnosti tijela, slikovito opisana kao grad, odvijaju se automatski pod utjecajem guṇa prirode. Premda se podvrgava tjelesnim stanjima, duša se može uzdići iznad njih ako to želi. Poistovjećujući se s tijelom pati, samo zato što je zaboravila svoju višu prirodu. Svjesnošću Kṛṣṇe može oživiti svoj pravi položaj i tako se osloboditi utjelovljenosti. Čim se posveti svjesnosti Kṛṣṇe, potpuno se odriče vezanosti za tjelesne djelatnosti. Živeći takvim ovladanim životom, u kojem se njezino rasuđivanje mijenja, sretno živi unutar grada s devet dveri. Te dveri opisuje sljedeći stih:

„Svevišnja Božanska Osoba koja živi u tijelu živoga bića upravlja svim živim bićima u cijelom svemiru. Tijelo se sastoji od devet dveri (dva oka, dvije nosnice, dva uha, usta, anusa i spolnih organa). U uvjetovanom stanju, živo se biće poistovjećuje s tijelom, ali kada se poistovjeti s Gospodinom u sebi, postaje slobodno kao Gospodin, čak i dok se nalazi u tijelu." (Śvetāśvatara Upaniṣada 3.18)

Zbog toga je osoba svjesna Kṛṣṇe oslobođena i vanjskih i unutarnjih djelatnosti materijalnog tijela.

SMISAO: Kao što će biti objašnjeno u sedmom poglavlju, živo je biće jedna od energija ili priroda Svevišnjeg Gospodina, ali se razlikuje od materije, Gospodinove niže energije. Na neki način, viša priroda, živo biće, od pamtivijeka je u dodiru s materijalnom prirodom. Privremeno tijelo, ili materijalno boravište koje dobiva, uzrok je raznih djelatnosti i njihovih posljedica. Živeći u takvom uvjetovanom ozračju, ispašta posljedice djelatnosti tijela poistovjećujući se (u neznanju) s tijelom. Uzrok je tjelesne patnje i nesreće neznanje stečeno u pradavna vremena. Čim živo biće odbaci vezanost za djelatnosti tijela, oslobađa se posljedica. Sve dok se nalazi u gradu svoga tijela, izgleda kao njegov gospodar, ali ustvari nije ni vlasnik ni upravitelj njegovih djelatnosti i posljedica. Jednostavno se nalazi usred materijalnog oceana, boreći se za opstanak. Valovi ga oceana nose i nema vlasti nad njima. Transcendentalnom svjesnošću Kṛṣṇe treba izaći iz vode. To je najbolje rješenje za njega. Samo će tako biti spašeno od sveg nemira.

SMISAO: Sanskritska riječ vibhu odnosi se na Svevišnjega Gospodina, koji je pun neograničena znanja, bogatstva, snage, slave, ljepote i moći odricanja. On uvijek nalazi zadovoljstvo u Sebi, neuznemiren grešnim ili pobožnim djelatnostima. Ne stvara određenu situaciju ni za jedno živo biće, ali živo biće, zbunjeno neznanjem, želi biti stavljeno u određene životne uvjete te tako započinje lanac djelatnosti i posljedica. Živo je biće zbog svoje više prirode puno znanja. Unatoč tome, zbog svoje ograničene moći podložno je utjecaju neznanja. Gospodin je svemoćan, ali živo biće nije. Gospodin je vibhu (sveznajući), a živo biće aṇu (atomske veličine). Kao živa duša, može željama izraziti svoju slobodnu volju. Takve želje ispunjava samo svemoćni Gospodin. Kad je živo biće zbunjeno svojim željama, Gospodin mu dopušta da ih ispuni, ali nikada nije odgovoran za djela i posljedice određene situacije koju ono može poželjeti. Budući da se nalazi u zbunjenu stanju, utjelovljena se duša poistovjećuje s materijalnim tijelom stvorenim u određenim okolnostima i biva podvrgnuta privremenoj bijedi i sreći u životu. Kao Paramātmā, Nad-duša, Gospodin uvijek prati živo biće i zato može shvatiti želje osobne duše, kao što osoba može osjetiti miris cvijeta kad mu se približi. Želja je suptilan oblik uvjetovanosti za živo biće. Gospodin ispunjava njegove želje u skladu s njegovim zaslugama: čovjek snuje, a Bog odlučuje. Pojedinac nije svemoguć u ispunjavanju svojih želja. No, Gospodin može ispuniti sve želje. Budući da je nepristran, ne miješa se u želje sićušnih neovisnih živih bića. Međutim, kada netko želi Kṛṣṇu, Gospodin se posebno brine o njemu i potiče ga da želi ono što će mu omogućiti da dostigne Kṛṣṇu i bude vječno sretan. Vedske himne stoga izjavljuju – eṣa u hy eva sādhu karma kārayati taṁ yam ebhyo lokebhya unninīṣate. eṣa u evāsādhu karma kārayati yam adho ninīṣate: „Gospodin navodi živo biće da vrši pobožna djela tako da se može uzdići. Gospodin ga navodi da vrši bezbožna djela tako da može otići u pakao." (Kauṣītakī Upaniṣada 3.8)

„Živo je biće i u sreći i u nesreći potpuno ovisno. Po volji Svevišnjega može otići u raj ili pakao, kao oblak nošen vjetrom."

Tako uvjetovana duša, želeći od pamtivijeka izbjeći svjesnost Kṛṣṇe, uzrokuje vlastitu zbunjenost. Iako je po prirodi vječna, blažena i puna znanja, zbog svoje sićušne veličine zaboravlja svoj prirodni položaj Gospodinova sluge i biva zarobljena neznanjem. Opčinjeno neznanjem, živo biće tvrdi da je Gospodin odgovoran za njegovo uvjetovano postojanje. Vedānta-sūtra (2.1.34) to potvrđuje. Vaiṣamya-nairghṛṇye na sāpekṣatvāt tathā hi darśayati: „Gospodin nikoga ne mrzi niti voli, iako se tako čini."

SMISAO: Oni koji su zaboravili Kṛṣṇu moraju biti zbunjeni, ali osobe svjesne Kṛṣṇe nisu nimalo zbunjene. U Bhagavad-gīti rečeno je: sarvaṁ jñāna-plavena, jñānāgniḥ sarva-karmāṇi i na hi jñānena sadṛśam. Znanje se uvijek cijeni, ali što je pravo znanje? Čovjek stječe savršeno znanje kada se preda Kṛṣṇi, kao što je rečeno u 19. stihu sedmoga poglavlja: bahūnāṁ janmanām ante jñānavān māṁ prapadyate. Kad se nakon mnogo života čovjek koji posjeduje savršeno znanje preda Kṛṣṇi, ili postane svjestan Kṛṣṇe, sve mu se razotkriva, kao što sunce danju sve razotkriva. Živo je biće zbunjeno na toliko mnogo načina. Na primjer, drsko misleći da je Bog pada u posljednju zamku neznanja. Ako je živo biće Bog, kako može biti zbunjeno neznanjem? Može li Boga zbuniti neznanje? Ako je tako, onda je neznanje, odnosno Sotona, veće od Boga. Pravo se znanje može steći od osobe koja je potpuno svjesna Kṛṣṇe. Zato moramo potražiti takva vjerodostojna duhovnog učitelja i pod njegovim vodstvom naučiti što je svjesnost Kṛṣṇe, jer će svjesnost Kṛṣṇe sigurno raspršiti sve neznanje, kao što sunce raspršuje tamu. Čak i ako smo potpuno svjesni da nismo tijelo i da smo transcendentalni prema tijelu, ne moramo biti u stanju shvatiti razliku između duše i Nad-duše. Međutim, ako prihvatimo utočište savršena, vjerodostojna duhovnog učitelja svjesna Kṛṣṇe, možemo sve shvatiti. Boga i svoj odnos s Bogom možemo shvatiti samo kada sretnemo Božjeg predstavnika. On nikada ne tvrdi da je Bog, iako mu se iskazuje svo poštovanje koje se obično iskazuje Bogu jer posjeduje znanje o Bogu. Moramo shvatiti razliku između Boga i živoga bića. Gospodin Śrī Kṛṣṇa zato je rekao u drugom poglavlju (2.12) da je svako živo biće osoba i da je Gospodin također osoba. Bili su osobe u prošlosti, sada su osobe i ostat će osobe u budućnosti, čak i nakon oslobođenja. Noću, u mraku, sve nam izgleda jednako, ali danju, kad izađe sunce, sve vidimo u pravom svjetlu. Istovjetnost s osobnošću u duhovnom životu pravo je znanje.

SMISAO: Vrhovna Transcendentalna Istina je Gospodin Kṛṣṇa. Čitava se Bhagavad-gītā temelji na izjavi da je Kṛṣṇa Svevišnja Božanska Osoba. To je mišljenje svih vedskih spisa. Para-tattva znači Vrhovna Stvarnost, koju poznavatelji Svevišnjega spoznaju kao Brahman, Paramātmu i Bhagavāna. Bhagavān, Svevišnja Božanska Osoba, posljednja je riječ Apsoluta. Ne postoji ništa više od toga. Gospodin kaže: mattaḥ parataraṁ nānyat kiñcid asti dhanañjaya. Neosobni Brahman također počiva u Kṛṣṇi: brahmaṇo hi pratiṣṭhāham. Prema tome, Kṛṣṇa je u svakom pogledu Vrhovna Stvarnost. Onaj tko je usredotočio svoj um i inteligenciju na Kṛṣṇu, polažući svoju vjeru u Njega i prihvaćajući Njegovo okrilje ili, drugim riječima, onaj tko je potpuno svjestan Kṛṣṇe, svakako je oslobođen svih nedoumica i posjeduje savršeno znanje o svemu što se odnosi na transcendenciju. Osoba svjesna Kṛṣṇe može potpuno shvatiti da u Kṛṣṇi postoji dvojnost (istovremena istovjetnost i osobnost) i s takvim transcendentalnim znanjem može postojano napredovati na putu oslobođenja.

SMISAO: Osoba svjesna Kṛṣṇe ne pravi nikakvu razliku između životnih vrsta ili kasta. Brāhmaṇa i čovjek koji ne pripada ni jednoj kasti mogu se razlikovati s društvenoga gledišta, a pas, krava i slon mogu pripadati različitim vrstama života, ali učeni transcendentalisti, zbog svoga odnosa sa Svevišnjim, te razlike smatraju beznačajnim, jer je Svevišnji Gospodin u obliku Svoje djelomične ekspanzije, Paramātme, prisutan u srcu svih živih bića. Takvo razumijevanje Svevišnjeg pravo je znanje. Što se tiče tijela koja pripadaju različitim kastama i vrstama života, Gospodin je prema svakome jednako ljubazan, jer se ophodi prema svakom biću kao prema prijatelju. No bez obzira na okolnosti u kojima se živo biće nalazi, Gospodin zadržava položaj Paramātme. Gospodin je kao Paramātmā prisutan i u čovjeku koji ne pripada ni jednoj kasti i u brāhmaṇi, iako se njihova tijela razlikuju. Tijela su materijalne tvorevine različitih guṇa materijalne prirode, ali duša i Nad-duša u tijelu iste su duhovne prirode. Unatoč tome, kvalitativna srodnost duše i Nad-duše ne čini ih kvantitativno istovjetnim, jer je osobna duša prisutna samo u jednom tijelu, dok je Paramātmā prisutna u svakom tijelu. Osoba svjesna Kṛṣṇe potpuno je svjesna toga i stoga je istinski učena i sve vidi jednakim očima. Srodne su osobine duše i Nad-duše svjesnost, vječnost i blaženstvo, ali za razliku od osobne duše koja je svjesna svoga ograničenog tijela, Nad-duša je svjesna svih tijela. Nad-duša je prisutna u svim tijelima, bez razlike.

SMISAO: Kao što je ovdje opisano, vizija jednakosti znak je samospoznaje. Smatra se da su oni koji su dostigli takvu razinu nadvladali materijalna stanja, osobito rođenje i smrt. Sve dok se netko poistovjećuje s tijelom, smatra se uvjetovanom dušom, ali čim se zahvaljujući spoznaji jastva uzdigne na razinu vizije jednakosti, oslobađa se uvjetovanog života. Drugim riječima, ne mora se više roditi u materijalnom svijetu, već nakon smrti može ući u duhovno nebo. Gospodin je besprijekoran, jer ne osjeća privlačnost ili mržnju. Slično tome, kada se živo biće oslobodi privlačnosti i mržnje postaje besprijekorno i dostojno ulaska u duhovno nebo. Takva se osoba treba smatrati oslobođenom, a njezini će simptomi biti opisani u idućim stihovima.

SMISAO: Ovdje su opisani simptomi samospoznate osobe. Prvi je simptom da nije obmanuta lažnim poistovjećivanjem tijela sa svojim pravim jastvom. Savršeno dobro zna da nije tijelo, već dio Svevišnje Božanske Osobe. Zato se ne raduje kada nešto stekne niti jadikuje kada izgubi nešto što je povezano s njezinim tijelom. Ta postojanost uma naziva se sthira-buddhi, inteligencija utemeljena u jastvu. Takva osoba nikada nije zbunjena pogrešnim shvaćanjem da je grubo tijelo duša, niti smatra tijelo vječnim, zanemarujući postojanje duše. To je znanje uzdiže do položaja poznavanja cjelokupna nauka o Apsolutnoj Istini, Brahmanu, Paramātmi i Bhagavānu. Savršeno dobro zna svoj prirodni položaj, pa ne pokušava lažno postati ravna Svevišnjem u svakom pogledu. To se naziva spoznaja Brahmana ili samospoznaja. Takva postojana svjesnost naziva se svjesnost Kṛṣṇe.

SMISAO: Śrī Yāmunācārya, veliki bhakta svjestan Kṛṣṇe, rekao je:

„Otkako transcendentalno služim Kṛṣṇu s ljubavlju i uvijek u Njemu nalazim novo zadovoljstvo, kad god pomislim na spolni užitak zgrčena lica pljunem na tu pomisao." Osoba utemeljena u brahma-yogi, tj. svjesnosti Kṛṣṇe, toliko je zaokupljena služenjem Gospodina s ljubavlju da gubi svaki ukus za materijalno osjetilno uživanje. Spolni je užitak najviše materijalno zadovoljstvo. Čitav je svijet opčinjen njime i materijalist bez tog poticaja uopće ne može raditi. No osoba koja djeluje u svjesnosti Kṛṣṇe može raditi s većim žarom bez spolnog uživanja, koje izbjegava. To je test u duhovnoj spoznaji. Duhovna spoznaja i spolno uživanje ne idu zajedno. Osobu svjesnu Kṛṣṇe ne privlači nikakvo osjetilno zadovoljstvo, jer je oslobođena duša.

SMISAO: Materijalno osjetilno zadovoljstvo rezultat je dodira s materijalnim osjetilima, koja su privremena kao što je i samo tijelo privremeno. Oslobođenu dušu ne zanima ništa privremeno. Znajući dobro radosti transcendentalnog zadovoljstva, kako može pristati da uživa u lažnom zadovoljstvu? U Padma Purāṇi rečeno je:

„Mistici nalaze neograničeno transcendentalno zadovoljstvo u Apsolutnoj Istini i zato je Vrhovna Apsolutna Istina, Božanska Osoba, poznata kao Rāma."

U Śrīmad-Bhāgavatamu (5.5.1) također je rečeno:

„Dragi moji sinovi, ne biste trebali teško radititi u ovom ljudskom obliku života kako biste stekli osjetilno zadovoljstvo; takva su zadovoljstva dostupna i bićima koja jedu izmet (svinjama). U ovom životu trebate se podvrći strogostima koje će pročistiti vaše postojanje. Tako ćete moći uživati u beskrajnu transcendentalnom blaženstvu."

Pravi yogīji ili učeni transcendentalisti ne osjećaju privlačnost prema osjetilnim zadovoljstvima, koja su uzroci neprestana materijalnog postojanja. Što se netko više odaje materijalnim zadovoljstvima, to više biva sputan materijalnim bijedama.

SMISAO: Ako netko želi postojano napredovati na putu samospoznaje, mora pokušati ovladati nagonima materijalnih osjetila, kao što su nagon govora, srdžbe, uma, želuca, spolnih organa i jezika. Onaj tko može vladati nagonima svih osjetila i uma naziva se gosvāmī ili svāmī. Takvi gosvāmīji žive strogo ovladanim životom i posve zanemaruju nagone osjetila. Kada materijalne želje nisu zadovoljene, stvaraju srdžbu, a um, oči i prsa postaju uznemireni. Stoga trebamo ovladati njima prije nego što napustimo materijalno tijelo. Smatra se da je onaj tko to može učiniti samospoznat i sretan. Dužnost je transcendentalista da uporno nastoji ovladati željama i srdžbom.

SMISAO: Ako netko ne može uživati u unutarnjoj sreći, kako može okončati vanjske djelatnosti namijenjene stjecanju površne sreće? Oslobođena osoba uživa u sreći kroz stvarno iskustvo. Zato može mirno sjesti bilo gdje i uživati u djelatnostima unutarnjeg života. Takva oslobođena osoba više ne želi vanjsku materijalnu sreću. To se stanje naziva brahma-bhūta. Kada ga osoba dostigne, može biti sigurna da će se vratiti kući, Bogu.

SMISAO: Samo se za osobu potpuno svjesnu Kṛṣṇe može reći da djeluje za dobro svih živih bića. Onaj tko zna da je Kṛṣṇa izvor svega i djeluje u tom duhu djeluje za dobro svakoga. Čovječanstvo pati zato što je zaboravilo da je Kṛṣṇa vrhovni uživatelj, vrhovni vlasnik i vrhovni prijatelj. Stoga je nastojanje da se u čitavu ljudskom društvu probudi ova svjesnost najviši dobrotvorni rad. Čovjek ne može vršiti takve prvorazredne dobrotvorne djelatnosti ako nije dostigao oslobođenje u Svevišnjem. Osoba svjesna Kṛṣṇe ne sumnja u Kṛṣṇinu vrhovnu moć, jer je potpuno oslobođena svih grijeha. To je stanje božanske ljubavi.

Onaj tko vodi brigu samo o fizičkoj dobrobiti ljudskoga društva ne može nikome istinski pomoći. Privremeno ublažavanje tjelesnih i umnih patnji nije zadovoljavajuće. Pravi uzrok problema u teškoj borbi za život leži u zaboravljanju odnosa sa Svevišnjim Gospodinom. Kad je čovjek potpuno svjestan svoga odnosa s Kṛṣṇom, istinski je oslobođena duša, iako se može nalaziti u materijalnom tijelu.

SMISAO: Od svih svetih osoba koje nastoje dostići oslobođenje najbolja je osoba svjesna Kṛṣṇe. To potvrđuje ovaj stih Bhāgavatama (4.22.39):

„Samo pokušajte predanim služenjem obožavati Vāsudevu, Svevišnju Božansku Osobu. Čak ni veliki mudraci ne mogu tako uspješno vladati nagonima osjetila kao oni koji uživaju u transcendentalnom blaženstvu služeći Gospodinova lotosolika stopala, iskorjenjujući time duboko ukorijenjenu želju za plodonosnim djelatnostima."

Želja za uživanjem plodova djelovanja toliko je duboko ukorijenjena u uvjetovanoj duši da čak i veliki mudraci teško mogu vladati takvim željama, uprkos velikim naporima. Gospodinov bhakta koji neprestano predano služi u svjesnosti Kṛṣṇe i koji je dostigao savršenu samospoznaju vrlo brzo dostiže oslobođenje u Svevišnjem. Zahvaljujući potpunom znanju o samospoznaji, uvijek ostaje u transu. Možemo navesti sličan primjer:

„Ribe, kornjače i ptice održavaju svoje mlade samim pogledom, meditacijom i dodirom. Ja postupam na sličan način, o Padmaja!"

Ribe podižu svoje mlade samim pogledom. Kornjače to čine meditacijom. Kornjača polaže jaja na zemlju i meditira na njih dok se nalazi u vodi. Slično tome, iako se bhakta svjestan Kṛṣṇe nalazi daleko od Gospodinova prebivališta, može se uzdići u Njegovo prebivalište neprestanim mišljenjem na Gospodina i djelovanjem u svjesnosti Kṛṣṇe. Bhakta ne osjeća patnje materijalnog postojanja. To stanje života naziva se brahma-nirvāṇa, odnosno odsutnost materijalnih bijeda uzrokovana neprestanom obuzetošću Svevišnjim.

SMISAO: Onaj tko djeluje u svjesnosti Kṛṣṇe može odmah shvatiti svoj duhovni identitet. Potom, zahvaljujući predanu služenju, može shvatiti Svevišnjega Gospodina. Utemeljen u predanu služenju, uzdiže se na transcendentalnu razinu, sposoban da osjeti Gospodinovu nazočnost u svojim djelatnostima. Taj se položaj naziva oslobođenje u Svevišnjem.

Nakon što je objasnio načela oslobođenja u Svevišnjem, Gospodin poučava Arjunu kako može dostići taj položaj primjenom misticizma ili yoge poznate kao aṣṭāṅga-yoga, koja se sastoji od osam procesa zvanih yama, niyama, āsana, prāṇāyāma, pratyāhāra, dhāraṇā, dhyāna i samādhi. Ta će yoga biti potanko objašnjena u šestom poglavlju, a na kraju petoga poglavlja dano je uvodno objašnjenje. Procesom pratyāhāre osoba se mora odvojiti od predmeta osjetila kao što su zvuk, dodir, oblik, okus i miris i zatim usmjeriti pogled između obrva, usredotočujući ga na vrh nosa, poluzatvorenih očiju. Nema koristi od potpuna sklapanja očiju, jer može lako zaspati. Nije dobro ni potpuno otvoriti oči, jer prijeti opasnost da će je privući predmeti osjetila. Disanje se prekida u nosnicama zaustavljanjem zraka u tijelu koji struji prema gore i prema dolje. Primjenom takve yoge osoba može ovladati osjetilima, prekinuti dodir s vanjskim predmetima osjetila i tako se pripremiti za oslobođenje u Svevišnjem.

Ovaj proces yoge pomaže osobi da se oslobodi sveg straha i srdžbe i tako osjeti nazočnost Nad-duše na transcendentalnoj razini. Drugim riječima, svjesnost je Kṛṣṇe najlakši proces slijeđenja načela yoge. To će biti potanko objašnjeno u sljedećem poglavlju. Budući da osoba svjesna Kṛṣṇe uvijek predano služi, ne izlaže se opasnosti da koristi svoja osjetila za druge djelatnosti. Ovaj način vladanja osjetilima bolji je od aṣṭāṅga-yoge.

SMISAO: Sve uvjetovane duše u okovima iluzorne energije žele steći mir u materijalnom svijetu, ali ne znaju formulu za mir, koja je objašnjena u ovom poglavlju Bhagavad-gīte. Najbolja formula za mir je spoznaja da je Gospodin Kṛṣṇa uživatelj svih ljudskih djelatnosti. Ljudi trebaju ponuditi sve Gospodinu, transcendentalno Ga služeći, jer je On vlasnik svih planeta i polubogova na njima. Nitko nije veći od Njega. On je veći i od najvećih polubogova, Śive i Brahme. U Vedama (Śvetāśvatara Upaniṣada 6.7) Svevišnji Gospodin opisan je kao tam īśvarāṇāṁ paramaṁ maheśvaram. Opčinjena iluzijom, živa bića pokušavaju postati gospodari svega što ih okružuje, ali se zapravo nalaze pod upravom Gospodinove materijalne energije. Gospodin je gospodar materijalne prirode, a uvjetovane se duše nalaze pod vlašću strogih zakona materijalne prirode. Bez razumijevanja tih jednostavnih činjenica nije moguće ostvariti mir u svijetu, ni pojedinačno ni zajednički. To je smisao svjesnosti Kṛṣṇe. Gospodin Kṛṣṇa je vrhovni upravitelj, a sva živa bića, zajedno s velikim polubogovima, podčinjena su Njemu. Savršeni mir može se dostići jedino u potpunoj svjesnosti Kṛṣṇe.

U ovom je poglavlju objašnjena karma-yoga, djelovanje u svjesnosti Kṛṣṇe. Odgovara se na spekulativno pitanje kako karma-yoga može dovesti do oslobođenja. Djelovati u svjesnosti Kṛṣṇe znači djelovati s potpunim znanjem o Gospodinu kao gospodaru. Takvo se djelovanje ne razlikuje od transcendentalnog znanja. Bhakti-yoga je neposredna svjesnost Kṛṣṇe, a jñāna-yoga put koji vodi do bhakti-yoge. Biti svjestan Kṛṣṇe znači djelovati s potpunim znanjem o svom odnosu s Vrhovnim Apsolutom, a savršenstvo je te svjesnosti potpuno znanje o Kṛṣṇi, Svevišnjoj Božanskoj Osobi. Kao djelić Boga, čista je duša Njegov vječni sluga. Duša dolazi u dodir s māyom (iluzijom) zbog svoje želje da gospodari māyom i to je uzrok njezine patnje. Sve dok je u dodiru s materijom, mora raditi da bi zadovoljila materijalne potrebe. No proces svjesnosti Kṛṣṇe dovodi je na razinu duhovnog života čak i dok se nalazi u materijalnom ozračju, jer predstavlja buđenje duhovnog postojanja djelovanjem u materijalnom svijetu. Što je netko napredniji, to se više oslobađa okova materije. Gospodin nije ni prema kome pristran. Sve ovisi o praktičnu izvršavanju dužnosti u svjesnosti Kṛṣṇe, koje pomaže osobi da potpuno vlada osjetilima i pobijedi utjecaj želje i srdžbe. Onaj tko postojano njeguje svjesnost Kṛṣṇe, vladajući ovim strastima, ostaje na transcendentalnoj razini, brahma-nirvāṇi. Slijedeći proces svjesnosti Kṛṣṇe on samim tim primjenjuje osmerostruku mističnu yogu, jer ostvaruje krajnju svrhu toga procesa. Yogī se postupno uzdiže slijeđenjem procesa yame, niyame, āsane, prāṇāyāme, pratyāhāre, dhāraṇe, dhyāne i samādhija, ali oni prethode savršenstvu dostignutu predanim služenjem, koje jedino može donijeti mir ljudskom biću. Ono je najviše savršenstvo života.