Najpovjerljivije znanje

SMISAO: Slušajući sve više o Svevišnjem Gospodinu, bhakta postaje prosvijetljen. Taj proces slušanja preporučen je u Śrīmad-Bhāgavatamu: „Poruke Svevišnje Božanske Osobe pune su moći, koje se mogu spoznati kroz razgovore o Vrhovnom Bogu u društvu bhakta. Ta se spoznaja ne može dostići u društvu umnih spekulanata ili akademski učenih ljudi, jer predstavlja spoznato znanje."

Bhakte neprestano služe Svevišnjega Gospodina. On shvaća mentalitet i iskrenost živoga bića koje djeluje u svjesnosti Kṛṣṇe te mu daje inteligenciju potrebnu za razumijevanje nauka o Kṛṣṇi u društvu bhakta. Razgovori o Kṛṣṇi imaju veliku moć i ako se sretna osoba druži s bhaktama i pokuša usvojiti znanje, sigurno će napredovati u duhovnoj spoznaji. Želeći ohrabriti Arjunu da još više napreduje u moćnom služenju Njega, Gospodin Kṛṣṇa opisuje u ovom poglavlju teme povjerljivije od onih o kojima je već govorio.

Sam je početak Bhagavad-gīte, prvo poglavlje, manje-više uvod u ostali dio knjige. Duhovno znanje opisano u drugom i trećem poglavlju naziva se povjerljivim. Teme o kojima se govori u sedmom i osmom poglavlju posebno se odnose na predano služenje i nazivaju se još povjerljivijim, jer donose prosvjetljenje u svjesnosti Kṛṣṇe. No u devetom se poglavlju opisuje neokaljana, čista predanost. Zato se deveto poglavlje naziva najpovjerljivijim. Onaj tko je utemeljen u najpovjerljivijem znanju o Kṛṣṇi prirodno je transcendentalan. Zato ne doživljava materijalne patnje, iako se nalazi u materijalnom svijetu. U Bhakti-rasāmṛta-sindhuu rečeno je da je onaj tko iskreno želi služiti Svevišnjega Gospodina s ljubavlju oslobođen, iako se nalazi u uvjetovanu stanju materijalnog postojanja. Slično tome, u desetom poglavlju Bhagavad-gīte bit će objašnjeno da je onaj tko tako djeluje oslobođena osoba.

Ovaj prvi stih ima poseban značaj. Riječi idaṁ jñānam („ovo znanje") odnose se na čisto predano služenje, koje se sastoji od devet različitih djelatnosti: slušanja, pjevanja, sjećanja, služenja, obožavanja, upućivanja molitvi, pokoravanja, održavanja prijateljstva i predavanja svega. Slijeđenjem ovih devet procesa predana služenja osoba se uzdiže na razinu duhovne svjesnosti, svjesnosti Kṛṣṇe. Kada se njezino srce tako pročisti od materijalnih nečistoća, može shvatiti nauk o Kṛṣṇi. Samo shvaćanje da živo biće nije materijalno, nije dovoljno. To može biti početak duhovne spoznaje, ali trebamo uvidjeti razliku između djelatnosti tijela i duhovnih djelatnosti onoga tko shvaća da nije tijelo.

U sedmom smo poglavlju već govorili o obiljima Svevišnjega Gospodina, o Njegovim različitim energijama, o višoj i nižoj prirodi te čitavom materijalnom očitovanju. Sada će u devetom poglavlju biti opisane Gospodinove slave.

U ovom je stihu također značajna riječ anusūyave. Svi tumači, čak i vrlo učeni, obično zavide Kṛṣṇi, Svevišnjoj Božanskoj Osobi. Čak i najučeniji među njima tumače Bhagavad-gītu vrlo netočno. Budući da zavide Kṛṣṇi, njihova su tumačenja beskorisna. Tumačenja Gospodinovih bhakta su vjerodostojna. Nitko ne može objasniti Bhagavad-gītu ili izložiti savršeno znanje o Kṛṣṇi ako zavidi Kṛṣṇi. Onaj tko kritizira Kṛṣṇin karakter, iako Ga ne poznaje, nije ništa drugo do budala. Zato takva tumačenja trebamo vrlo pažljivo izbjegavati. Onaj tko shvaća da je Kṛṣṇa Svevišnja Božanska Osoba, čista i transcendentalna osoba, steći će veliku dobrobit od ovih poglavlja.

SMISAO: Ovo se poglavlje Bhagavad-gīte naziva kraljem naobrazbe jer predstavlja bit svih naučavanja i filozofija koje su ranije bile objašnjene. Među najistaknutije filozofe u Indiji ubrajaju se Gautama, Kaṇāda, Kapila, Yājñavalkya, Śāṇḍilya te Vaiśvānara. Tu je i Vyāsadeva, pisac Vedānta-sūtre. Tako na polju filozofije ili transcendentalnog znanja nema pomanjkanja znanja. U ovom stihu Gospodin kaže da je ovo poglavlje kralj sveg takva znanja, bit sveg znanja koje se može steći proučavanjem Veda i različitih vrsta filozofije. Najpovjerljivije je zato što povjerljivo ili transcendentalno znanje obuhvaća razumijevanje razlike između duše i tijela. Kralj sveg povjerljivog znanja doseže vrhunac u predanu služenju.

Ljudi obično ne uče ovo povjerljivo znanje; uče vanjsko znanje. Što se tiče obične naobrazbe, ljudi proučavaju toliko mnogo oblasti: politiku, sociologiju, fiziku, kemiju, matematiku, astronomiju, strojarstvo itd. U čitavu svijetu ima toliko mnogo područja znanja i velikih sveučilišta, ali nažalost nema ni jednoga sveučilišta ili obrazovne ustanove na kojima se predaje nauk o duhovnoj duši, premda je duša najvažniji dio tijela. Ako duša nije prisutna u tijelu, ono nema nikakvu vrijednost. Ipak, ljudi pridaju veliku važnost tjelesnim životnim potrebama, ne mareći za živu dušu.

Bhagavad-gītā, posebno od drugoga poglavlja nadalje, naglašava važnost duše. Na samom početku, Gospodin kaže da je tijelo uništivo, a duša neuništiva (antavanta ime dehā nityasyoktāḥ śarīriṇaḥ). Samo znanje da se duhovna duša razlikuje od tijela i da je njezina priroda nepromjenjiva, neuništiva i vječna, predstavlja povjerljivi dio znanja, ali ne pruža pozitivno znanje o duši. Ljudi katkada imaju dojam da se duša razlikuje od tijela i da kada tijelo umre, ili se osoba oslobodi tijela, duša ostaje u praznini i gubi osobnost. No ustvari to nije istina. Kako duša, koja je u tijelu tako aktivna, može biti neaktivna nakon oslobođenja od tijela? Ona je uvijek aktivna. Ako je vječna, onda je vječno aktivna, a njezine djelatnosti u duhovnom carstvu predstavljaju najpovjerljiviji dio duhovnog znanja. Zato su ovdje opisane kao kralj sveg znanja, najpovjerljiviji dio sveg znanja.

Ovo je znanje najčistiji oblik sveg djelovanja. To je objašnjeno u vedskoj književnosti. Analiza čovjekovih grešnih djelatnosti u Padma Purāṇi pokazuje da su one posljedice uzastopna grešnog djelovanja. Osobe zaokupljene plodonosnim djelatnostima zapleću se u razne stadije i oblike grešnih posljedica. Na primjer, kada se sjeme drveta posije, drvo ne počinje odmah rasti; za to je potrebno neko vrijeme. Najprije se pojavljuje mladica, koja poprima oblik drveta. Ono potom cvjeta i donosi plodove i kad cvjetovi procvjetaju, a plodovi sazru, osobe koje su posijale sjeme drveta u njima uživaju. Slično tome, čovjek može počiniti grešno djelo kojem, kao i sjemenu, treba neko vrijeme da sazre. Postoje različiti stadiji. Osoba može okončati grešnu djelatnost, ali posljedice ili plodove tog grešnog djela tek treba ispaštati. Postoje grijesi koji još uvijek imaju oblik sjemena i grijesi koji su već sazreli i donijeli plod, koji doživljavamo kao nesreću i patnju.

Kao što je bilo objašnjeno u dvadeset osmom stihu sedmoga poglavlja, osoba koja se potpuno oslobodila posljedica svih grešnih djela i potpuno posvetila pobožnim djelatnostima, oslobođena dvostranosti materijalnog svijeta, počinje predano služiti Svevišnju Božansku Osobu, Kṛṣṇu. Drugim riječima, oni koji predano služe Svevišnjega Gospodina već su se oslobodili svih posljedica. Ta je izjava potvrđena u Padma Purāṇi:

Ako netko predano služi Svevišnju Božansku Osobu, sve njegove grešne posljedice postupno iščezavaju, bez obzira jesu li sazrele, nezrele ili u obliku sjemena. Predano služenje ima veoma veliku moć pročišćavanja i naziva se pavitram uttamam, najčistijim. Uttama znači transcendentalno. Tamas se odnosi na materijalni svijet, tamu, a uttama na ono što je transcendentalno prema materijalnim djelatnostima. Nikada ne bismo trebali smatrati da su djelatnosti predana služenja materijalne, iako katkada bhakte naizgled postupaju kao obični ljudi. Onaj tko može vidjeti i tko je upućen u predano služenje znat će da njihove djelatnosti nisu materijalne. Sve su duhovne i pune predanosti, neokaljane materijalnim guṇama prirode.

Rečeno je da je predano služenje tako savršeno da se rezultati mogu izravno opaziti. Taj neposredni rezultat doista se opaža i naše nam iskustvo pokazuje da svatko tko pjeva bez uvreda Kṛṣṇina sveta imena (Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare) osjeća neko transcendentalno zadovoljstvo i veoma se brzo pročišćava od svih materijalnih nečistoća. To možemo vidjeti. Ako uz slušanje pokušava prenijeti ljudima poruku o predanom služenju ili pomaže misionarske djelatnosti svjesnosti Kṛṣṇe, postupno će osjetiti kako duhovno napreduje. To napredovanje u duhovnom životu ne ovisi ni o kakvoj prethodnoj naobrazbi ili kvalifikaciji. Proces je tako čist da se osoba pročišćava samim slijeđenjem toga procesa.

To je potvrđeno u Vedānta-sūtri (3.2.26): prakāśaś ca karmaṇy abhyāsāt. „Predano je služenje tako moćno da samim djelovanjem s predanošću osoba nedvojbeno biva prosvijetljena." To možemo vidjeti na primjeru Nārade, koji je u svom prošlom životu bio sin sluškinje. Nije bio obrazovan niti se rodio u bogatoj obitelji, ali kad je Nāradina majka služila velike bhakte, ponekad ih je, u njezinoj odsutnosti, i sam služio. Nārada osobno kaže:

U ovom stihu Śrīmad-Bhāgavatama (1.5.25) Nārada opisuje svoj prošli život svom učeniku Vyāsadevi. On kaže da se blisko družio s pročišćenim bhaktama dok ih je kao dječak služio za četiri mjeseca njihova boravka. Katkada bi ti mudraci ostavili ostatke hrane na svojim tanjurima i dječak, koji je prao njihove tanjure, poželio je da ih kuša. Zato je zamolio velike bhakte za dopuštenje i kada su se oni složili, pojeo je ostatke i tako se oslobodio svih grešnih posljedica. Nastavivši jesti ostatke njihove hrane, postupno je postao osoba čista srca poput mudraca. Veliki su bhakte slušajući i pjevajući uživali u draži neprestana predanog služenja Gospodina i Nārada je postupno razvio isti ukus. Nārada dalje kaže:

Družeći se s mudracima, Nārada je razvio ukus za slušanje i pjevanje o Gospodinovim slavama i veliku želju za predanim služenjem. Stoga, kao što je rečeno u Vedānta-sūtri – prakāśaś ca karmaṇy abhyāsāt: samim predanim služenjem osoba stječe razumijevanje i sve joj se razotkriva. To se naziva pratyakṣa, izravno opažanje.

Riječ dharmyam znači „put religije". Nārada je bio sin sluškinje. Nije imao mogućnost školovanja. Pomagao je majci, koja je na sreću učinila neku službu za bhakte. Dječak je Nārada također dobio priliku da učini neku službu i jednostavno zahvaljujući druženju dostigao je najviši cilj religije. Najviši je cilj svake religije predano služenje, kao što je rečeno u Śrīmad-Bhāgavatamu (sa vai puṁsāṁ paro dharmo yato bhaktir adhokṣaje). Većina pobožnih ljudi ne zna da je najviše savršenstvo religije predano služenje. Kao što smo već objasnili u tumačenju posljednjeg stiha osmoga poglavlja, (vedeṣu yajñeṣu tapaḥsu caiva), za samospoznaju je obično potrebno vedsko znanje. Ali možemo vidjeti da je Nārada, iako nikada nije pohađao školu duhovnog učitelja i nije bio poučen vedskim načelima, stekao najviši rezultat proučavanja Veda. Taj je proces tako moćan da može uzdignuti do najvišeg savršenstva čak i onoga tko ne slijedi redovito proces religije. Kako je to moguće? To je potvrđeno u vedskoj književnosti: ācāryavān puruṣo veda. Onaj tko se druži s velikim ācāryama, čak i ako nije obrazovan niti je ikada proučavao Vede, može steći sve znanje potrebno za spoznaju.

Proces predanog služenja slijedi se s radošću (susukham). Zašto? Predano služenje sastoji se od śravaṇaṁ kīrtanaṁ viṣṇoḥ. Tako možemo slušati pjevanje Gospodinovih slava ili pohađati filozofska predavanja ovlaštenih ācārya o transcendentalnom znanju. Jednostavno sjedeći možemo učiti. Potom možemo pojesti ostatke hrane ponuđene Bogu, lijepa ukusna jela. U svim je prilikama predano služenje puno radosti. Čak i kada smo pogođeni najvećim siromaštvom možemo predano služiti. Gospodin kaže – patraṁ puṣpaṁ phalaṁ toyam: spreman je prihvatiti od bhakte bilo kakvu ponudu, bilo što. Bilo tko, bez obzira na društveni položaj, može ponuditi čak i list, plod, malo voća ili vode, koji se mogu naći u svim dijelovima svijeta, i to će biti prihvaćeno, ako se ponudi s ljubavlju. U povijesti ima mnogo primjera takva služenja. Jednostavno osjetivši miris lišća biljke tulasī ponuđena Gospodinovim lotosolikim stopalima, veliki mudraci, kao što je Sanat-kumāra, postali su veliki bhakte. Proces je predanog služenja stoga veoma lijep i može se vršiti u radosnu raspoloženju. Bog prihvaća samo ljubav s kojom Mu nudimo stvari.

U ovom je stihu rečeno da predano služenje postoji vječno. Nije privremeno, kao što tvrde māyāvādī filozofi. Premda se ponekad posvećuju takozvanom predanom služenju misle da će predano služiti sve dok ne dostignu oslobođenje, ali će se na kraju, kad postanu oslobođeni, „sjediniti s Bogom". Takvo privremeno, dvolično predano služenje ne smatra se čistim predanim služenjem. Pravo predano služenje nastavlja se čak i nakon oslobođenja. Kad dostigne duhovni planet u Božjem Carstvu, bhakta i ondje služi Svevišnjega Gospodina. Ne pokušava se stopiti sa Svevišnjim Gospodinom.

Kao što ćemo vidjeti u Bhagavad-gīti, pravo predano služenje počinje nakon oslobođenja. Kad se netko, nakon oslobođenja, utemelji na razini Brahmana (brahma-bhūta), počinje predano služiti (samaḥ sarveṣu bhūteṣu mad-bhaktiṁ labhate parām). Nitko ne može shvatiti Svevišnju Božansku Osobu neovisnim slijeđenjem procesa karma-yoge, jñāna-yoge, aṣṭāṅga-yoge ili bilo koje druge yoge. Tim procesima yoge može malo napredovati prema bhakti-yogi, ali ako ne dostigne razinu predanog služenja, ne može shvatiti Božansku Osobu. U Śrīmad-Bhāgavatamu potvrđeno je da osoba pročišćena procesom predanog služenja, napose slušanjem Śrīmad-Bhāgavatama ili Bhagavad-gīte od spoznatih duša, može shvatiti nauk o Kṛṣṇi ili Bogu. Evaṁ prasanna-manaso bhagavad-bhakti-yogataḥ. Kad pročisti srce od svih besmislica, može shvatiti Boga. Tako je proces predanog služenja, svjesnosti Kṛṣṇe, kralj sve naobrazbe i sveg povjerljivog znanja. Najčistiji je oblik religije i može se lako slijediti s radošću. Stoga ga trebamo prihvatiti.

SMISAO: Nevjerni ne mogu postići uspjeh u procesu predanog služenja. To je smisao ovoga stiha. Vjera se stječe druženjem s bhaktama. Nesretni ljudi ne vjeruju u Boga čak ni nakon što čuju sva svjedočanstva velikih osoba u vedskoj književnosti. Neodlučni su i ne mogu postojano predano služiti Gospodina. Stoga je vjera najvažniji čimbenik za napredovanje u svjesnosti Kṛṣṇe. U Caitanya-caritāmṛti vjera je definirana kao potpuno uvjerenje da se samim služenjem Svevišnjeg Gospodina Śrī Kṛṣṇe može dostići sve savršenstvo. To je prava vjera. U Śrīmad-Bhāgavatamu (4.31.14) rečeno je:

„Kada osoba zalijeva korijen drveta, zadovoljava njegove grane, grančice i listove, a kada daje trbuhu hranu, zadovoljava sva tjelesna osjetila. Slično tome, kad transcendentalno služi Svevišnjeg Gospodina, samim tim zadovoljava sve polubogove i sva ostala živa bića." Stoga, nakon čitanja Bhagavad-gīte trebamo odmah doći do zaključka Bhagavad-gīte: trebamo ostaviti sve druge djelatnosti i posvetiti se služenju Svevišnjega Gospodina Kṛṣṇe, Božanske Osobe. Onaj tko je uvjeren u ovu životnu filozofiju posjeduje vjeru.

Ta se vjera razvija procesom svjesnosti Kṛṣṇe. Postoje tri vrste ljudi svjesnih Kṛṣṇe. Trećoj vrsti pripadaju oni koji nemaju vjeru. Čak i ako formalno predano služe, ne mogu dostići najvišu razinu savršenstva. Oni će najvjerojatnije nakon nekog vremena pasti. Mogu predano služiti, ali budući da nemaju potpuno uvjerenje i vjeru, teško mogu nastaviti njegovati svjesnost Kṛṣṇe. Za svojih smo misionarskih djelatnosti vidjeli da neki ljudi dolaze i posvećuju se svjesnosti Kṛṣṇe sa skrivenim pobudama. Čim poboljšaju svoju novčanu situaciju, ostavljaju ovaj proces i nastavljaju živjeti kao i ranije. Samo zahvaljujući vjeri možemo napredovati u svjesnosti Kṛṣṇe. Što se tiče razvijanja vjere, onaj tko je proučio spise o predanom služenju i dostigao razinu čvrste vjere naziva se prvorazrednom osobom svjesnom Kṛṣṇe. Drugoj vrsti pripadaju oni koji nisu vrlo napredni u razumijevanju spisa o predanosti, ali imaju čvrstu vjeru da je kṛṣṇa-bhakti, služenje Kṛṣṇe, najbolji put i zato su ga s vjerom prihvatili. Tako su viši od treće vrste, koja nema ni savršeno znanje o spisima ni pravu vjeru, ali pokušava slijediti proces zahvaljujući druženju i svojoj jednostavnosti. Trećerazredna osoba u svjesnosti Kṛṣṇe može pasti, ali drugorazredna osoba ne pada. Za prvorazrednu osobu u svjesnosti Kṛṣṇe nema ni govora o padu. Prvorazredan bhakta sigurno će napredovati i na kraju dostići rezultat. Što se tiče trećerazredne osobe u svjesnosti Kṛṣṇe, iako vjeruje da je predano služenje vrlo dobro, još uvijek nije stekla odgovarajuće znanje o Kṛṣṇi iz spisa kao što su Śrīmad-Bhāgavatam i Bhagavad-gītā. Katkada trećerazredne osobe u svjesnosti Kṛṣṇe imaju sklonost ka karma-yogi i jñāna-yogi i ponekad su uznemirene, ali čim zaraza karma-yoge i jñāna-yoge nestane, postaju drugorazredne ili prvorazredne osobe u svjesnosti Kṛṣṇe. Vjera u Kṛṣṇu također se dijeli na tri vrste i opisana je u Śrīmad-Bhāgavatamu. U jedanaestom pjevanju Śrīmad-Bhāgavatama opisane su prvorazredna, drugorazredna i trećerazredna privrženost. Oni koji nemaju vjeru čak ni nakon što su čuli o Kṛṣṇi i veličini predanog služenja, koji misle da je to samo preuveličavanje, smatraju ovaj put veoma teškim, iako naizgled predano služe. Za njih postoji vrlo mala nada u dostizanje savršenstva. Tako je vjera veoma važna u predanom služenju.

SMISAO: Svevišnja Božanska Osoba ne može se opaziti grubim materijalnim osjetilima. Rečeno je:

Ime, slava i zabave Gospodina Śrī Kṛṣṇe ne mogu se shvatiti materijalnim osjetilima. On se razotkriva samo onom tko pod pravilnim vodstvom služi s čistom predanošću. U Brahma-saṁhiti (5.38) rečeno je – premāñjana-cchurita-bhakti-vilocanena santaḥ sadaiva hṛdayeṣu vilokayanti: osoba koja je razvila transcendentalnu ljubav prema Svevišnjoj Božanskoj Osobi može uvijek vidjeti Govindu u sebi i izvan sebe. Obični ljudi ne mogu vidjeti Gospodina. Ovdje je rečeno da Ga materijalna osjetila ne mogu opaziti, iako je sveprožimajući i svuda prisutan. Na to upućuje riječ avyakta-mūrtinā. Ustvari, premda Ga ne možemo vidjeti, sve počiva u Njemu. Kao što smo već objasnili u sedmom poglavlju, čitavo materijalno kozmičko očitovanje predstavlja samo spoj Njegovih različitih energija – više, duhovne, i niže, materijalne energije. Kao što se sunčeva svjetlost širi čitavim svemirom, Gospodinova energija širi se čitavom kreacijom i sve u njoj počiva.

Ipak ne bismo trebali zaključiti da je Gospodin, budući da se svuda širi, izgubio Svoje osobno postojanje. Da bi opovrgao takvu tvrdnju, Gospodin izjavljuje: „Prisutan sam svuda i sve počiva u Meni, ali sam ipak odvojen." Na primjer, kralj upravlja vladom, koja je samo očitovanje njegove energije. Razna vladina ministarstva nisu ništa drugo do kraljeve energije i svako ministarstvo počiva na kraljevoj moći. Ipak ne možemo očekivati da kralj bude osobno prisutan u svakom ministarstvu. To je grub primjer. Slično tome, sva očitovanja koja vidimo i sve što postoji, u materijalnom i duhovnom svijetu, počiva na energiji Svevišnjega Gospodina. Do stvaranja dolazi širenjem Njegovih različitih energija. Kao što je rečeno u Bhagavad-gīti – viṣṭabhyāham idaṁ kṛtsnam: On je nazočan svuda u obliku Svoga osobnog očitovanja, širenja Njegovih različitih energija.

SMISAO: Gospodin kaže da sve počiva u Njemu (mat-sthāni sarva-bhūtāni). To ne bismo trebali pogrešno shvatiti. Gospodin ne vodi neposredno brigu o održavanju materijalnog svijeta. Ponekad možemo vidjeti sliku Atlasa koji drži Zemaljsku kuglu na svojim ramenima i pri tome izgleda vrlo umoran. Ne bismo trebali imati takvu predodžbu o Kṛṣṇinu održavanju stvorenoga svemira. On kaže da je odvojen od svega, iako sve počiva na Njemu. Planetarni sustavi lebde u prostoru, a taj je prostor energija Svevišnjega Gospodina. Ali On se razlikuje od prostora. On se nalazi na drugom mjestu. Stoga Gospodin kaže: „Premda počivaju u Mojoj nepojmljivoj energiji, Ja sam, kao Svevišnja Božanska Osoba, odvojen od njih." To je Gospodinovo nepojmljivo obilje.

U vedskom rječniku Niruktiju rečeno je – yujyate 'nena durghaṭeṣu kāryeṣu: „Svevišnji Gospodin provodi nepojmljivo čudesne zabave, očitujući Svoju energiju." Njegova je osobnost puna različitih energija, a Njegove se odluke same ostvaruju. Tako trebamo shvatiti Božansku Osobu. Mi možemo poželjeti učiniti nešto, ali ima toliko mnogo zapreka i katkada ne možemo ispuniti svoju želju. Međutim, kada Kṛṣṇa želi nešto učiniti, jednostavno zahvaljujući Njegovoj želji sve se odvija tako savršeno da ne možemo ni zamisliti kako se to odvija. Gospodin objašnjava tu činjenicu: iako održava čitav materijalni svijet, ne dolazi u dodir s njime. Po samoj Njegovoj vrhovnoj volji sve se stvara, održava i uništava. On se ne razlikuje od Svoga uma (kao što se mi razlikujemo od svoga sadašnjeg, materijalnog uma), jer je apsolutni duh. Gospodin je istodobno prisutan u svemu, ali običan čovjek ne može shvatiti kako je osobno prisutan. On se razlikuje od materijalnog očitovanja, a ipak sve počiva u Njemu. To je ovdje objašnjeno kao yogam aiśvaram, mistična moć Svevišnje Božanske Osobe.

SMISAO: Za običnu osobu gotovo je nepojmljivo kako golema materijalna kreacija može počivati u Njemu, ali Gospodin navodi primjer koji nam može pomoći da to shvatimo. Nebo može biti najveća pojava koju možemo zamisliti, ali vjetar ili zrak na nebu najveća je pojava u kozmičkom svijetu. Kretanje zraka utječe na kretanje svega. Ali premda je vjetar velik, ipak počiva na nebu; ne proteže se izvan neba. Slično tome, sva čudesna kozmička očitovanja postoje po vrhovnoj volji Boga i podređena su Njegovoj vrhovnoj volji. Kao što poslovica kaže, ni vlat trave ne pomiče se bez odobrenja Svevišnje Božanske Osobe. Sve se kreće po Njegovoj volji; po Njegovoj volji sve se stvara, održava i uništava. Unatoč tome, On je odvojen od svega, kao što je nebo uvijek odvojeno od djelatnosti vjetra.

U Upaniṣadama je rečeno – yad-bhīṣā vātaḥ pavate: „Vjetar puše iz straha od Svevišnje Božanske Osobe." (Taittirīya Upaniṣada 2.8.1) U Bṛhad-āraṇyaka Upaniṣadi (3.8.9) rečeno je: etasya vā akṣarasya praśāsane gārgi sūrya-candramasau vidhṛtau tiṣṭhata etasya vā akṣarasya praśāsane gārgi dyāv-āpṛthivyau vidhṛtau tiṣṭhataḥ. „Mjesec, Sunce i drugi veliki planeti kreću se po vrhovnoj naredbi, pod upravom Svevišnje Božanske Osobe." U Brahma-saṁhiti (5.52) također je rečeno:

Ovaj stih opisuje kretanje sunca. Sunce se smatra okom Svevišnjeg Gospodina i posjeduje golemu moć širenja topline i svjetlosti. Unatoč tome kreće se svojom propisanom stazom, po naredbi i vrhovnoj volji Govinde. Tako u vedskoj književnosti možemo naći svjedočanstva da se ovaj materijalni svijet, koji nam izgleda čudesan i velik, potpuno nalazi pod upravom Svevišnje Božanske Osobe. To će biti potanje objašnjeno u idućim stihovima ovog poglavlja.

SMISAO: Stvaranje, održavanje i uništenje materijalnog kozmičkog očitovanja potpuno ovise o vrhovnoj volji Božanske Osobe. „Na kraju milenija" znači kad Brahmā umre. Brahmā živi sto godina, a jedan njegov dan traje 4 300 000 000 naših zemaljskih godina. Njegova noć traje jednako dugo. Jedan njegov mjesec sastoji se od trideset takvih dana i noći, a jedna godina od dvanaest mjeseci. Kada nakon stotinu takvih godina Brahmā umre, dolazi do uništenja. To znači da Svevišnji Gospodin ponovno uvlači u Sebe energiju koju je očitovao. Nakon toga, kada postoji potreba za očitovanjem kozmičkog svijeta, Svojom ga voljom očituje. Bahu syām: „Iako sam jedan, postat ću mnoštvo." To je vedska izreka (Chāndogya Upaniṣada 6.2.3). Gospodin se ekspandira u materijalnu energiju i čitav kozmički svijet ponovno nastaje.

SMISAO: Materijalni je svijet očitovanje niže energije Svevišnje Božanske Osobe. To je već bilo objašnjeno nekoliko puta. Prilikom stvaranja materijalna energija biva pokrenuta kao mahat-tattva, u koju Gospodin ulazi kao prva Puruṣa inkarnacija, Mahā-Viṣṇu. On leži na Uzročnom oceanu i izdiše bezbrojne svemire, u koje ponovno ulazi kao Garbhodakaśāyī Viṣṇu. Svaki svemir biva stvoren na taj način. Zatim se pojavljuje kao Kṣīrodakaśāyī Viṣṇu i ulazi u sve – čak i u sićušni atom. Ta je činjenica ovdje objašnjena. On ulazi u sve.

Što se tiče živih bića, ona bivaju stavljena u materijalnu prirodu i ovisno o djelima koja su počinila u prošlosti zauzimaju razne položaje. Tako počinju djelovati u materijalnom svijetu. Razne vrste živih bića počinju djelovati od samoga početka stvaranja. Nije istina da sve evoluira. Razne vrste života bivaju stvorene zajedno sa svemirom. Ljudi, životinje, zvjeri, ptice – sve biva stvoreno u isto vrijeme, jer se sve želje koje su živa bića imala u trenutku posljednjeg uništenja ponovno očituju. Riječ avaśam u ovom stihu jasno pokazuje da živa bića nemaju nikakve veze s tim procesom. Stanje postojanja iz njihova prošlog života i prošle kreacije jednostavno se ponovno očituje. Sve se to odvija po Gospodinovoj volji. To je nepojmljiva moć Svevišnje Božanske Osobe. Nakon stvaranja različitih životnih vrsta On nema veze s njima. Do stvaranja dolazi kako bi različita živa bića mogla ispuniti svoje sklonosti i Gospodin se u to ne miješa.

SMISAO: U vezi s tim, ne bismo trebali misliti da Svevišnja Božanska Osoba ništa ne radi. Gospodin je u duhovnom svijetu uvijek aktivan. U Brahma-saṁhiti (5.6) rečeno je – ātmārāmasya tasyāsti prakṛtyā na samāgamaḥ: „On je uvijek zaokupljen Svojim vječnim, blaženim, duhovnim djelatnostima, ali nema nikakve veze s materijalnim djelatnostima." Materijalne djelatnosti vrše Njegove različite moći. Gospodin je uvijek nepristran prema materijalnim djelatnostima kreacije. Ta nepristranost je ovdje izražena riječju udāsīna-vat. Premda nadzire i najmanji detalj materijalnih djelatnosti, nepristran je. Možemo navesti primjer suca vrhovnoga suda koji sjedi na svom stolcu. Po njegovoj naredbi događa se mnogo toga – nekoga objese, nekoga stave u zatvor, nekome dodijele golemo bogatstvo – ali on je ipak nepristran. Nema nikakve veze sa svim tim dobicima i gubicima. Slično tome, Gospodin je uvijek nepristran, premda je Njegova ruka prisutna u svakoj oblasti djelovanja. U Vedānta-sūtri (2.1.34) rečeno je – vaiṣamya-nairghṛṇye na: On nije podložan dvostranostima materijalnog svijeta. Transcendentalan je prema njima i nije vezan za stvaranje i uništavanje materijalnog svijeta. Živa bića dobivaju različite oblike u raznim vrstama života, ovisno o djelima koja su počinila u prošlosti, i Gospodin se u to ne miješa.

SMISAO: U ovom je stihu jasno rečeno da Svevišnji Gospodin, iako je odvojen od svih djelatnosti materijalnog svijeta, ostaje vrhovni upravitelj. Svevišnji Gospodin je vrhovna volja i pozadina materijalnog svijeta, ali materijalnim svijetom upravlja materijalna priroda. Kṛṣṇa također kaže u Bhagavad-gīti da je otac svih živih bića u različitim oblicima i vrstama. Kao što otac stavlja sjeme djeteta u maternicu majke, Svevišnji Gospodin samim Svojim pogledom stavlja u maternicu materijalne prirode sva živa bića, koja se pojavljuju u raznim oblicima i vrstama, ovisno o njihovim posljednjim željama i djelatnostima. Iako se rađaju pod pogledom Svevišnjega Gospodina, sva ta živa bića dobivaju različita tijela ovisno o svojim djelima i željama koje su imala u prošlosti. Gospodin nije neposredno vezan za materijalnu kreaciju. On samo prelazi pogledom po materijalnoj prirodi. Tako je aktivira i sve odmah biva stvoreno. Budući da prelazi pogledom po materijalnoj prirodi, nedvojbeno djeluje, ali nije neposredno povezan s očitovanjem materijalnog svijeta. U smṛtiju je naveden ovaj primjer: kada se pred nekim nalazi mirisni cvijet, miris cvijeta dodiruje njegovo osjetilo mirisa, ali osjetilo mirisa i cvijet odvojeni su jedno od drugog. Između materijalnog svijeta i Svevišnjeg Gospodina postoji slična veza. Ustvari, On nema nikakve veze s materijalnim svijetom, ali stvara Svojim pogledom i naređuje. Ukratko rečeno, materijalna priroda ne može ništa učiniti bez ovlasti Svevišnje Božanske Osobe. A ipak je Svevišnja Božanska Osoba odvojena od svih materijalnih djelatnosti.

SMISAO: Iz tumačenja prethodnih stihova u ovom poglavlju možemo jasno zaključiti da Svevišnja Božanska Osoba, iako se pojavljuje kao ljudsko biće, nije običan čovjek. Božanska Osoba, koja upravlja stvaranjem, održavanjem i uništenjem čitavog svemira, ne može biti ljudsko biće. Unatoč tome, brojni budalasti ljudi smatraju da je Kṛṣṇa samo moćan čovjek i ništa više. Ustvari, On je izvorna Vrhovna Osoba, kao što je potvrđeno u Brahma-saṁhiti (īśvaraḥ paramaḥ kṛṣṇaḥ); On je Svevišnji Gospodin.

Postoji mnogo īśvara, upravitelja, koji izgledaju jedan veći od drugoga. U upravnom sustavu materijalnog svijeta službenik je, ili poslovođa, podređen tajniku, tajnik ministru, a ministar predsjedniku. Svaki od njih upravlja, ali je podređen drugome. U Brahma-saṁhiti rečeno je da je Kṛṣṇa vrhovni upravitelj. U materijalnom i duhovnom svijetu nedvojbeno ima mnogo upravitelja, ali Kṛṣṇa je vrhovni upravitelj (īśvaraḥ paramaḥ kṛṣṇaḥ), a Njegovo je tijelo sac-cid-ānanda, nematerijalno.

Materijalna tijela ne mogu činiti čudesna djela opisana u prijašnjim stihovima. Gospodinovo je tijelo vječno, blaženo i puno znanja. Premda nije običan čovjek, budale Ga ismijavaju, smatrajući Ga čovjekom. Njegovo je tijelo ovdje opisano riječju mānuṣīm zato što djeluje kao čovjek, kao Arjunin prijatelj, političar upleten u bitku na Kurukṣetri. Na toliko mnogo načina djeluje kao običan čovjek, ali Njegovo je tijelo sac-cid-ānanda-vigraha – vječno blaženstvo i apsolutno znanje. To je potvrđeno u Vedama. Sac-cid-ānanda-rūpāya kṛṣṇāya: „Odajem svoje poštovanje Svevišnjoj Božanskoj Osobi Kṛṣṇi, vječnom, blaženom obliku znanja." (Gopāla-tāpanī Upaniṣada 1.1) U vedskim spisima nalazimo i druge izjave. Tam ekaṁ govindam: „Ti si Govinda, zadovoljstvo za osjetila i krave." Sac-cid-ānandam-vigraham: „Tvoj je oblik transcendentalan, pun znanja, blaženstva i vječnosti." (Gopāla-tāpanī Upaniṣada 1.35)

Unatoč transcendentalnim odlikama Kṛṣṇina tijela, puna blaženstva i znanja, mnogi navodno učeni ljudi i tumači Bhagavad-gīte ismijavaju Kṛṣṇu kao obična čovjeka. Učenjak može od rođenja posjedovati izuzetne sposobnosti zbog dobrih djela koja je počinio u prošlosti, ali takvo je shvaćanje Śrī Kṛṣṇe rezultat siromašna znanja. Zato se naziva mūḍhom, jer samo budale smatraju Kṛṣṇu običnim ljudskim bićem. Misle da je Kṛṣṇa obično ljudsko biće jer ne poznaju povjerljive djelatnosti Svevišnjega Gospodina i Njegovih različitih energija. Ne znaju da je Kṛṣṇino tijelo simbol potpuna znanja i blaženstva, da je On vlasnik svega što postoji i da može svakome dati oslobođenje. Nesvjesni Kṛṣṇinih mnogobrojnih transcendentalnih odlika, ismijavaju Ga.

Oni ne znaju da je pojava Svevišnjega Gospodina u ovom materijalnom svijetu očitovanje Njegove unutarnje energije. On je gospodar materijalne energije. Kao što je bilo objašnjeno na nekoliko mjesta (mama māyā duratyayā), Gospodin tvrdi da materijalna energija, iako je vrlo moćna, djeluje pod Njegovom upravom i da se onaj tko Mu se preda može osloboditi utjecaja materijalne energije. Ako se duša predana Kṛṣṇi može osloboditi utjecaja materijalne energije, kako onda Svevišnji Gospodin, koji upravlja stvaranjem, održavanjem i uništenjem čitave kozmičke prirode, može imati tijelo kao mi? Takvo je shvaćanje Kṛṣṇe potpuna ludost. Međutim budalaste osobe ne mogu shvatiti da Božanska Osoba Kṛṣṇa, koji se pojavljuje kao običan čovjek, može upravljati svim atomima i golemim očitovanjem kozmičkog oblika. Najveća su i najmanja očitovanja iznad dosega njihova poimanja i zato ne mogu zamisliti kako oblik poput ljudskoga može istodobno upravljati i beskonačno velikim i beskonačno malim. Ustvari, iako upravlja i beskonačnim i konačnim, Gospodin je odvojen od čitave pojavnosti. Što se tiče Njegove yogam aiśvaram, Njegove nepojmljive transcendentalne energije, jasno je rečeno da može istodobno upravljati i konačnim i beskonačnim, ostajući odvojen od njih. Premda budalasti ljudi ne mogu shvatiti kako Kṛṣṇa, koji se pojavljuje kao ljudsko biće, može upravljati i konačnim i beskonačnim, čisti bhakte to prihvaćaju, jer znaju da je Kṛṣṇa Svevišnja Božanska Osoba. Zato Mu se potpuno predaju i posvećuju svjesnosti Kṛṣṇe, predanom služenju Gospodina.

Između impersonalista i personalista postoje mnoga proturječna mišljenja o pojavi Gospodina kao ljudskoga bića. No potražimo li objašnjenje u Bhagavad-gīti i Śrīmad-Bhāgavatamu, vjerodostojnim djelima namijenjenima razumijevanju nauka o Kṛṣṇi, shvatit ćemo da je Kṛṣṇa Svevišnja Božanska Osoba. On nije običan čovjek, iako se na Zemlji pojavio kao obično ljudsko biće. U prvom poglavlju prvoga pjevanja Śrīmad-Bhāgavatama, raspitujući se o Kṛṣṇinim djelatnostima, mudraci predvođeni Śaunakom rekoše:

„Gospodin Śrī Kṛṣṇa, Svevišnja Božanska Osoba, zajedno s Balarāmom, igrao je ulogu ljudskog bića i tako prerušen izvršio mnoga nadljudska djela." (Bhāg. 1.1.20) Gospodinova pojava u obliku čovjeka zbunjuje budalaste. Nijedno ljudsko biće ne može činiti čudesna djela koja je Kṛṣṇa činio za Svoga boravka na Zemlji. Kṛṣṇa se pojavio pred Svojim ocem i majkom, Vasudevom i Devakī, s četiri ruke, ali se nakon molitvi roditelja preobrazio u obično dijete. U Bhāgavatamu (10.3.46) rečeno je – babhūva prākṛtaḥ śiśuḥ: poprimio je oblik obična djeteta, obična ljudskog bića. Ovaj stih ponovno ističe da je oblik obična ljudskog bića u kojem se Gospodin pojavio jedno od obilježja Njegova transcendentalnog tijela. U jedanaestom poglavlju Bhagavad-gīte Arjuna moli Kṛṣṇu da mu pokaže Svoj četveroruki oblik (tenaiva rūpeṇa catur-bhujena). Nakon što je pokazao taj oblik, Kṛṣṇa je na Arjuninu molbu ponovno poprimio Svoj izvorni ljudski oblik (mānuṣaṁ rūpam). Ti različiti oblici Svevišnjeg Gospodina zacijelo nisu oblici obična ljudskog bića.

Neki od onih koji ismijavaju Kṛṣṇu i koji su zaraženi filozofijom māyāvāde navode ovaj stih iz Śrīmad-Bhāgavatama (3.29.21) kako bi dokazali da je Kṛṣṇa običan čovjek. Ahaṁ sarveṣu bhūteṣu bhūtātmāvasthitaḥ sadā: „Svevišnji je prisutan u svakom živom biću." Umjesto da prihvatimo tumačenje neovlaštenih osoba koje ismijavaju Kṛṣṇu, bolje bi bilo da prihvatimo tumačenje vaiṣṇavskih ācārya kao što su Jīva Gosvāmī i Viśvanātha Cakravartī Ṭhākura. Tumačeći spomenuti stih, Jīva Gosvāmī kaže da se Kṛṣṇa, u obliku Svoje potpune ekspanzije – Paramātme, Nad-duše – nalazi u pokretnim i nepokretnim bićima. Tako svaki bhakta početnik koji poklanja pozornost samo arcā-mūrtiju, obliku Svevišnjeg Gospodina u hramu, ali ne poštuje druga živa bića, beskorisno obožava Gospodinov oblik u hramu. Od tri vrste Gospodinovih bhakta početnik je na najnižoj razini. Bhakta početnik poklanja veću pozornost Božanstvu u hramu nego drugim bhaktama i zato Viśvanātha Cakravartī Ṭhākura upozorava da takav mentalitet treba promijeniti. Bhakta treba uvidjeti da je svako tijelo utjelovljenje ili hram Svevišnjeg Gospodina, jer Kṛṣṇa prebiva u svačijem srcu kao Paramātmā. Zato, kao što odaje poštovanje Gospodinovu hramu, treba pravilno poštovati svako tijelo u kojem prebiva Paramātmā. Svakome treba pravilno iskazati poštovanje i ne smije ga zanemariti.

Velik broj impersonalista ismijava hramsko obožavanje. Oni kažu da se osoba ne bi trebala ograničavati na hramsko obožavanje, jer je Bog svuda nazočan. Ali ako je Bog svuda nazočan, zar nije nazočan i u hramu ili u Božanstvu? Iako će se personalisti i impersonalisti neprestano prepirati, savršen bhakta svjestan Kṛṣṇe zna da Kṛṣṇa, iako je Vrhovna Osoba, prožima sve. To je potvrđeno u Brahma-saṁhiti. Premda uvijek prebiva u Svom osobnom prebivalištu, Goloki Vṛndāvani, različitim očitovanjima Svoje energije i Svojim potpunim ekspanzijama nazočan je svuda, u svim dijelovima materijalne i duhovne kreacije.

SMISAO: Mnogi bhakte smatraju da su svjesni Kṛṣṇe i da predano služe, ali u srcu ne prihvaćaju Svevišnju Božansku Osobu Kṛṣṇu kao Apsolutnu Istinu. Oni nikada neće okusiti plod predana služenja – povratak Bogu. Slično tome, oni koji vrše plodonosne pobožne djelatnosti, nadajući se oslobođenju od materijalne zapletenosti, nikada neće biti uspješni jer ismijavaju Svevišnju Božansku Osobu, Kṛṣṇu. Drugim riječima, smatra se da su osobe koje ismijavaju Kṛṣṇu demonske ili ateističke. U sedmom poglavlju Bhagavad-gīte rečeno je da se takvi demonski nitkovi nikada ne predaju Kṛṣṇi. Zbog toga ih njihove umne spekulacije, kojima žele prići Apsolutnoj Istini, vode do pogrešna zaključka da su obično živo biće i Kṛṣṇa jednaki. S takvim pogrešnim uvjerenjem misle da je tijelo svakoga ljudskog bića sada jednostavno prekriveno materijalnom prirodom i da nestaje razlika između njega i Boga, čim se živo biće oslobodi materijalnog tijela. Taj pokušaj stapanja s Kṛṣṇom bit će zbog iluzije osujećen. Takvo ateističko i demonsko njegovanje duhovnog znanja uvijek je besplodno. Na to upućuje ovaj stih. Takve osobe bivaju osujećene u svom pokušaju stjecanja znanja iz vedske književnosti poput Vedānta-sūtre i Upaniṣada.

Stoga je veoma uvredljivo smatrati Kṛṣṇu, Svevišnju Božansku Osobu, običnim čovjekom. Oni koji to čine sigurno su obmanuti, jer ne mogu shvatiti Kṛṣṇin vječni oblik. U Bṛhad-viṣṇu-smṛtiju jasno je rečeno:

„Ako netko smatra Kṛṣṇino tijelo materijalnim, treba mu zabraniti da vrši obrede i djelatnosti propisane u śrutijima i smṛtijima. Onaj tko slučajno vidi njegovo lice treba se odmah okupati u Gangi kako bi se oslobodio zaraze. Ljudi se rugaju Kṛṣṇi zato što zavide Svevišnjoj Božanskoj Osobi. Takvim je ljudima suđeno da se život za životom rađaju u vrstama ateističkog, demonskog života. Njihovo će pravo znanje ostati prekriveno iluzijom i postupno će nazadovati do najmračnijeg predjela kreacije."

SMISAO: U ovom je stihu jasno opisan mahātmā. On je već utemeljen u božanskoj prirodi. To je prvi znak mahātme. Nije pod upravom materijalne prirode. Kako to možemo postići? To je bilo objašnjeno u sedmom poglavlju: onaj tko se preda Svevišnjoj Božanskoj Osobi, Śrī Kṛṣṇi, odmah se oslobađa uprave materijalne prirode. To je preduvjet. Čim svoju dušu predamo Svevišnjoj Božanskoj Osobi, možemo se osloboditi uprave materijalne prirode. To je preliminarna formula. Budući da je živo biće granična moć, čim se oslobodi uprave materijalne prirode, biva stavljeno pod vodstvo duhovne prirode, zvane daivī prakṛti, božanska priroda. Kada se uzdigne na taj način – predajući se Svevišnjoj Božanskoj Osobi – dostiže razinu velike duše, mahātme.

Mahātmā ne usmjerava svoju pozornost ni na što drugo osim na Kṛṣṇu, jer savršeno dobro zna da je Kṛṣṇa izvorna Vrhovna Osoba, uzrok svih uzroka. U to nema sumnje. Osoba može postati takav mahātmā, velika duša, družeći se s drugim mahātmāma, čistim bhaktama. Čiste bhakte ne privlače čak ni Kṛṣṇini drugi oblici, kao što je četveroruki Mahā-Viṣṇu. Privlači ih samo dvoruki oblik Kṛṣṇe. Ne privlače ih drugi Kṛṣṇini oblici, niti ih zanima bilo koji oblik poluboga ili ljudskoga bića. Meditiraju samo na Kṛṣṇu u svjesnosti Kṛṣṇe i uvijek nepokolebljivo služe Gospodina.

SMISAO: Mahātmā se ne može stvoriti udaranjem pečata na obična čovjeka. Ovdje su opisani njegovi simptomi: mahātmā uvijek pjeva slave Svevišnjega Gospodina Kṛṣṇe, Božanske Osobe. Nema druge dužnosti. Uvijek slavi Gospodina. Drugim riječima, nije impersonalist. Kada je u pitanju slavljenje, moramo slaviti Svevišnjega Gospodina, slaveći Njegovo ime, Njegov vječni oblik, Njegove transcendentalne odlike i Njegove neobične zabave. Sve to moramo slaviti; zato je mahātmā privržen Svevišnjoj Božanskoj Osobi.

Onaj tko je privržen neosobnom vidu Svevišnjega Gospodina, brahmajyotiju, nije opisan u Bhagavad-gīti kao mahātmā. On će biti opisan u sljedećem stihu na drukčiji način. Mahātmā je uvijek zaokupljen različitim djelatnostima predanog služenja, kao što je opisano u Śrīmad-Bhāgavatamu, slušajući i pjevajući o Viṣṇuu, a ne o polubogu ili ljudskom biću. To je predanost: śravaṇaṁ kīrtanaṁ viṣṇoḥ i smaraṇam, sjećanje na Gospodina. Takav je mahātmā čvrsto odlučio da na kraju stekne društvo Svevišnje Božanske Osobe u jednoj od pet transcendentalnih rasa. Da bi postigao taj uspjeh, sve djelatnosti – umne, tjelesne i govorne – posvećuje služenju Svevišnjeg Gospodina Śrī Kṛṣṇe. To je puna svjesnost Kṛṣṇe.

U predanom se služenju određene djelatnosti nazivaju odlučnim, kao što je pošćenje na Ekādaśī (jedanaesti dan nakon punog i mladog mjeseca) i na dane Gospodinove pojave. Veliki ācārye nude sva ta pravila i propise onima koji žele biti primljeni u društvo Svevišnje Božanske Osobe u transcendentalnom svijetu. Mahātme, velike duše, strogo se drže svih tih pravila i propisa i zato će sigurno dostići željeni rezultat.

Kao što je bilo rečeno u drugom stihu ovoga poglavlja, predano je služenje ne samo lako već je i puno radosti. Ne trebamo se podvrgnuti oštrim pokorama i strogostima. Možemo provesti svoj život u predanom služenju pod vodstvom iskusna duhovnog učitelja i u svakom položaju, kao obiteljski čovjek, sannyāsī ili brahmacārī, bilo gdje na svijetu, predano služiti Svevišnju Božansku Osobu i tako postati istinski mahātmā, velika duša.

SMISAO: Ovaj stih predstavlja sažeti prikaz prethodnih stihova. Gospodin kaže Arjuni da su osobe koje su potpuno svjesne Kṛṣṇe i koje ne znaju ni za što drugo osim za Kṛṣṇu, mahātme. Međutim neke osobe, iako nisu na položaju mahātme, također obožavaju Kṛṣṇu na razne načine. Neki su od njih već bili opisani kao nesretni, siromašni, znatiželjni i oni koji njeguju znanje. Ali postoje i drugi, koji su na još nižoj razini i koji se svrstavaju u tri kategorije: (1) oni koji obožavaju sebe kao ravne Svevišnjem Gospodinu, (2) oni koji izmišljaju oblik Svevišnjega Gospodina i obožavaju ga i (3) oni koji prihvaćaju kozmički oblik Svevišnjega Gospodina, viśva-rūpu, i obožavaju ga. Od te tri vrste najbrojniji su najniži, koji sebe obožavaju kao Svevišnjega Gospodina, smatrajući se monistima. Takvi ljudi misle da su Svevišnji Gospodin i s takvim mentalitetom obožavaju sebe. To je također vrsta obožavanja Boga, jer mogu shvatiti da nisu materijalno tijelo već duhovna duša; barem je takav osjećaj istaknut. Impersonalisti obično obožavaju Svevišnjega Gospodina na taj način. Drugoj vrsti pripadaju obožavatelji polubogova koji zamišljaju da je bilo koji oblik, oblik Svevišnjega Gospodina. Trećoj vrsti pripadaju oni koji ne mogu pojmiti ništa iznad očitovanja materijalnog svemira. Oni smatraju da je svemir vrhovni organizam ili biće i obožavaju ga. Svemir je također Gospodinov oblik.

SMISAO: Vedska žrtvovanja poznata kao jyotiṣṭoma i mahā-yajña, spomenuta u smṛtiju, također su Kṛṣṇa. Žrtvovanje koje se izvodi za zadovoljstvo Pitṛloke ili ponude koje se prinose Pitṛloki i koje se smatraju vrstom lijeka u obliku pročišćena maslaca također su Kṛṣṇa. Mantre koje se recitiraju u tu svrhu također su Kṛṣṇa. Brojna druga jela od mliječnih proizvoda pripremljena za prinošenje u žrtvovanjima također su Kṛṣṇa. Vatra je Kṛṣṇa, jer je jedan od pet materijalnih elemenata i zato se smatra Kṛṣṇinom odvojenom energijom. Drugim riječima, sva vedska žrtvovanja preporučena u karma-kāṇḍa dijelu Veda također su Kṛṣṇa. Stoga se smatra da su oni koji predano služe Kṛṣṇu izvršili sva žrtvovanja preporučena u Vedama.

SMISAO: Sva kozmička očitovanja, pokretna i nepokretna, rezultat su različita djelovanja Kṛṣṇine energije. U materijalnom postojanju uspostavljamo razne odnose s raznim živim bićima koja nisu ništa drugo do Kṛṣṇina granična energija. Pod utjecajem prakṛti neka od njih izgledaju kao naš otac, majka, djed ili stvoritelj, ali zapravo su Kṛṣṇini sastavni djelići. Kao takva, živa bića koja izgledaju kao naš otac i majka nisu ništa drugo do Kṛṣṇa. U ovom stihu riječ dhātā znači „stvoritelj". Nisu samo naš otac i majka Kṛṣṇini sastavni djelići. Stvoritelj, baka i djed također su Kṛṣṇa. Ustvari, svako je živo biće Kṛṣṇa, jer je Kṛṣṇin sastavni djelić. Zato je cilj svih Veda samo Kṛṣṇa. Sve što želimo saznati iz Veda predstavlja samo korak k razumijevanju Kṛṣṇe. Posebno je ono što nam pomaže da pročistimo svoj prirodni položaj Kṛṣṇa. Živo biće koje želi shvatiti sva vedska načela također je Kṛṣṇin sastavni djelić i kao takvo također je Kṛṣṇa. Riječ oṁ, koja se naziva praṇava i koja se pojavljuje u svim vedskim mantrama, transcendentalna je zvučna vibracija i predstavlja Kṛṣṇu. Budući da se praṇava, oṁkāra, vrlo često pojavljuje u svim vedskim himnama (u Sāma, Yajur, Ṛg i Atharva Vedi) smatra se Kṛṣṇom.

SMISAO: Gati znači odredište koje želimo dostići. Ali premda je krajnji cilj Kṛṣṇa, ljudi to ne znaju. Onaj tko ne poznaje Kṛṣṇu je obmanut, a njegov je navodni napredak ili djelomičan ili prividan. Mnogi prihvaćaju različite polubogove kao svoje odredište i strogim slijeđenjem propisanih procesa dostižu različite planete poznate kao Candraloka, Sūryaloka, Indraloka, Maharloka itd. No sve su te loke, tj. planeti, Kṛṣṇine tvorevine, i stoga u isto vrijeme i jesu i nisu Kṛṣṇa. Kao očitovanja Kṛṣṇine energije, također su Kṛṣṇa, ali služe samo kao korak naprijed k spoznaji Kṛṣṇe. Prići različitim Kṛṣṇinim energijama znači posredno prići Kṛṣṇi. Kṛṣṇi trebamo prići neposredno, jer ćemo tako uštedjeti vrijeme i energiju. Na primjer, ako na vrh zgrade možemo doći dizalom, zašto bismo išli stubama, korak po korak? Sve počiva na Kṛṣṇinoj energiji; bez Kṛṣṇina utočišta ništa ne može postojati. Kṛṣṇa je vrhovni vladar, jer sve pripada Njemu i sve postoji zahvaljujući Njegovoj energiji. Kṛṣṇa se nalazi u svačijem srcu i zato je vrhovni svjedok. Mjesta, države ili planeti na kojima živimo također su Kṛṣṇa. Kṛṣṇa je krajnje utočište i zato trebamo prihvatiti Njegovo okrilje kako bi nas zaštitio ili odagnao našu žalost. Kad god tražimo zaštitu, trebamo znati da nas mora zaštititi životna sila. Kṛṣṇa je vrhovno živo biće. Budući da je izvor našega nastanka i vrhovni otac, nitko ne može biti bolji prijatelj od Kṛṣṇe, niti itko može biti veći dobronamjernik. Kṛṣṇa je prvobitni izvor kreacije i konačno počivalište nakon uništenja. Stoga je vječni uzrok svih uzroka.

SMISAO: Svojim različitim energijama Kṛṣṇa širi toplinu i svjetlost elektricitetom i suncem. Ljeti Kṛṣṇa sprečava kišne padaline, a za kišnog razdoblja šalje neprestane pljuskove. Energija koja nas održava, produžavajući trajanje našega života, je Kṛṣṇa. Na kraju života srećemo Kṛṣṇu u obliku smrti. Raščlanjivanjem Kṛṣṇinih različitih energija možemo zaključiti da za Kṛṣṇu nema razlike između materije i duha ili, drugim riječima, On je i materija i duh. Tako osoba na naprednoj razini svjesnosti Kṛṣṇe ne pravi takvu razliku. U svemu vidi samo Kṛṣṇu.

Budući da je Kṛṣṇa i materija i duh, golemi kozmički oblik koji sadrži sva materijalna očitovanja također je Kṛṣṇa, a zabave koje Kṛṣṇa provodi u Vṛndāvani kao dvoruki Śyāmasundara, zabave su Svevišnje Božanske Osobe.

SMISAO: Riječ trai-vidyāḥ odnosi se na tri Vede, tj. Sāmu, Yajur i Ṛg. Brāhmaṇa koji je proučio te tri Vede naziva se tri-vedī. Onaj tko je veoma privržen znanju izloženom u te tri Vede uživa ugled u društvu. Nažalost, ima mnogo velikih poznavatelja Veda koji ne znaju krajnji cilj njihova proučavanja. Stoga Kṛṣṇa ovdje izjavljuje da je krajnji cilj tri-vedīja. Pravi tri-vedīji prihvaćaju utočište Kṛṣṇinih lotosolikih stopala i posvećuju se čistom predanom služenju kako bi zadovoljili Gospodina. Predano služenje počinje s pjevanjem Hare Kṛṣṇa mantre i istodobnim nastojanjem da se istinski shvati Kṛṣṇa. Nažalost, one koji samo formalno proučavaju Vede više zanimaju žrtvovanja posvećena različitim polubogovima, kao što su Indra i Candra. Zahvaljujući takvu naporu obožavatelji se različitih polubogova zacijelo pročišćavaju od nečistoća nižih guṇa prirode te se uzdižu na više planetarne sustave, rajske planete poznate kao Maharloka, Janoloka, Tapoloka itd. Kada se uzdignu na više planetarne sustave, mogu zadovoljiti svoja osjetila tisuću puta bolje nego na ovom planetu.

SMISAO: Onaj tko se uzdigne na više planetarne sustave uživa u dužem životu i boljim pogodnostima za osjetilno uživanje, ali mu nije dopušteno da ondje ostane zauvijek. Kad iscrpi plodove svojih pobožnih djela, ponovno se vraća na planet Zemlju. Onaj tko nije dostigao savršenstvo znanja, kao što je istaknuto u Vedānta-sūtri (janmādy asya yataḥ) ili, drugim riječima, onaj tko nije shvatio Kṛṣṇu, uzrok svih uzroka, biva osujećen u pokušaju dostizanja krajnjeg cilja života. Tako biva podvrgnut kolotečini uzdizanja na više planete i ponovna silaženja, kao da se nalazi na kolu koje se ponekad okreće prema gore, a ponekad prema dolje. Umjesto da se uzdigne u duhovni svijet, iz koga više ne postoji mogućnost silaska, samo mijenja položaj u krugu rođenja i smrti, u višim i nižim planetarnim sustavima. Bolje bi bilo da ode u duhovni svijet i uživa u vječnom životu, punom blaženstva i znanja, i nikada se ne vrati u ovo bijedno materijalno postojanje.

SMISAO: Onaj tko ne može ni trenutak živjeti bez svjesnosti Kṛṣṇe ne može a da ne misli na Kṛṣṇu dvadeset četiri sata na dan, jer predano služi slušajući, pjevajući, sjećajući se, upućujući molitve, obožavajući, služeći Gospodinova lotosolika stopala, vršeći druge službe, gajeći prijateljstvo i potpuno se predajući Gospodinu. Sve su takve djelatnosti povoljne i pune duhovnih moći koje obdaruju bhaktu savršenom samospoznajom tako da on jedino želi dostići društvo Svevišnje Božanske Osobe. Takav bhakta nedvojbeno lako prilazi Gospodinu. To se naziva yoga. Gospodinovom milošću, bhakta se nikada ne vraća u materijalno stanje života. Kṣema se odnosi na Gospodinovu milostivu zaštitu. Gospodin pomaže bhakti da yogom razvije svjesnost Kṛṣṇe, a kad bhakta postane potpuno svjestan Kṛṣṇe, štiti ga od pada u bijedni uvjetovani život.

SMISAO: „Osobe koje obožavaju polubogove nisu vrlo inteligentne, premda je takvo obožavanje posredno upućeno Meni", kaže Kṛṣṇa. Na primjer, čovjek koji zalijeva vodom lišće i grane drveta, ali ne zalijeva korijen, postupa tako zato što nema dovoljno znanja ili ne slijedi propisana načela. Slično tome, razne dijelove tijela služimo dajući hranu trbuhu. Polubogovi su, tako reći, različiti službenici i rukovoditelji u vladi Svevišnjega Gospodina. Čovjek mora slijediti zakone koje je donijela vlada, a ne službenici i rukovoditelji. Slično tome, svatko treba obožavati samo Svevišnjeg Gospodina. Samim tim zadovoljit će Gospodinove službenike i rukovoditelje. Oni predstavljaju vladu i nezakonito je podmićivati ih. Na to ovdje upućuju riječi avidhi-pūrvakam. Drugim riječima, Kṛṣṇa ne odobrava nepotrebno obožavanje polubogova.

SMISAO: U ovom je stihu jasno rečeno da su u vedskim spisima preporučene razne vrste yajñi, ali sve su one namijenjene zadovoljavanju Svevišnjega Gospodina. Yajña znači Viṣṇu. U drugom poglavlju Bhagavad-gīte jasno je rečeno da trebamo djelovati samo za zadovoljstvo Yajñe, Viṣṇua. Savršeni oblik ljudske civilizacije, poznat kao varṇāśrama-dharma, posebno je namijenjen zadovoljavanju Viṣṇua. Zato Kṛṣṇa u ovom stihu kaže: „Ja sam, kao vrhovni gospodar, uživatelj svih žrtvovanja." No manje inteligentne osobe, koje to ne znaju, obožavaju polubogove radi privremene dobrobiti. Stoga padaju u materijalno postojanje i ne dostižu željeni cilj života. Ako netko želi ispuniti materijalne želje, bolje je da za to moli Svevišnjega Gospodina (premda takva predanost nije čista). Tako će dobiti željeni rezultat.

SMISAO: Ako čovjek želi otići na Mjesec, Sunce ili koji drugi planet, može dostići željeno odredište slijedeći vedska načela preporučena u tu svrhu, kao što je proces darśa-paurṇamāsī. To je jasno opisano u dijelu Veda posvećenom plodonosnim djelatnostima, u kojem se preporučuje obožavanje različitih polubogova na različitim rajskim planetima. Tako se izvođenjem određene yajñe mogu dostići planeti Pitā. Slično tome, osoba može otići na brojne planete duhova i postati Yakṣa, Rakṣa ili Piśāca. Obožavanje Piśāca naziva se „crnim umijećem" ili „crnom magijom". Ima mnogo ljudi koji se bave takvom magijom, smatrajući je duhovnošću, ali takve su djelatnosti potpuno materijalističke. Čisti bhakta, koji obožava samo Svevišnju Božansku Osobu, nedvojbeno dostiže planete Vaikuṇṭhe i Kṛṣṇaloku. Iz ovoga stiha možemo lako shvatiti da, ako se obožavanjem polubogova mogu dostići rajski planeti, obožavanjem Pitā planeti Pitā, a crnom magijom planeti duhova, čisti bhakta može dostići planet Kṛṣṇe ili Viṣṇua. Nažalost, mnogi ljudi ne znaju za te uzvišene planete na kojima žive Kṛṣṇa i Viṣṇu te zbog toga padaju. Čak i impersonalisti padaju iz brahmajyotija. Pokret svjesnosti Kṛṣṇe zato širi ovo uzvišeno znanje u ljudskom društvu, izvješćujući ljude da jednostavno pjevajući Hare Kṛṣṇa mantru mogu u ovom životu postati savršeni i vratiti se kući, Bogu.

SMISAO: Za inteligentnu je osobu najvažnije da bude svjesna Kṛṣṇe i transcendentalno služi Gospodina s ljubavlju, kako bi dostigla vječno, blaženo prebivalište i bila vječno sretna. Proces dostizanja tako divnog rezultata vrlo je lak i može ga usvojiti čak i najveći siromah, bez ikakvih kvalifikacija. Samo treba biti Gospodinov čisti bhakta. To je jedina kvalifikacija. Nije važno što je ili u kakvu je položaju. Proces je toliko lak da može ponuditi Gospodinu s iskrenom ljubavlju čak i list, malo vode ili neki plod i Gospodin će to sa zadovoljstvom prihvatiti. Svjesnost Kṛṣṇe nikome ne može biti uskraćena, jer je tako laka i univerzalna. Tko je takva budala da ne želi biti svjestan Kṛṣṇe, slijedeći ovu jednostavnu metodu, i tako dostići najviši, savršeni život vječnosti, blaženstva i znanja? Kṛṣṇa želi samo služenje s ljubavlju i ništa više. Kṛṣṇa prihvaća od Svoga čistog bhakte čak i mali cvijet. On ne želi nikakvu ponudu od abhakte. Iako je samodovoljan i ništa Mu nije potrebno, prihvaća ponudu Svoga bhakte, kao razmjenu ljubavi i privrženosti. Razvijena svjesnost Kṛṣṇe najviše je savršenstvo života. Bhakti je u ovom stihu spomenuta dva puta kako bi se naglasilo da Kṛṣṇi možemo prići samo predanim služenjem, bhakti. Ničim drugim ne možemo navesti Kṛṣṇu da prihvati neku ponudu, čak ni ako postanemo brāhmaṇa, učenjak, bogataš ili veliki filozof. Bez tog osnovnog načela – bhakti – ništa ne može navesti Gospodina da prihvati bilo što od bilo koga. Bhakti je uvijek bezuzročna. Proces je vječan i predstavlja neposredno služenje apsolutne cjeline.

U ovom stihu Gospodin Kṛṣṇa, nakon što je izjavio da je jedini uživatelj, prvobitni Gospodin i pravi cilj svih žrtvenih ponuda, otkriva kakve vrste žrtvenih ponuda želi. Ako netko želi predano služiti Svevišnjeg kako bi se pročistio i dostigao cilj života – transcendentalno služenje Boga s ljubavlju – treba saznati što Gospodin od njega želi. Onaj tko voli Kṛṣṇu dat će Mu sve što On želi i neće Mu ponuditi ono što On ne želi ili ne traži. Tako meso, ribu i jaja ne bismo trebali nuditi Kṛṣṇi. Kad bi htio da Mu ponudimo takve stvari, to bi i rekao. Umjesto toga jasno traži da Mu ponudimo list, plod, cvijeće i vodu i za takvu ponudu kaže: „Prihvatit ću je." Prema tome, trebamo shvatiti da neće prihvatiti meso, ribu i jaja. Povrće, žitarice, voće, mlijeko i voda prava su hrana za ljudska bića, koju je propisao sam Gospodin Kṛṣṇa. Drugu hranu ne možemo Mu ponuditi, jer je neće prihvatiti. Ako nudimo neku drugu hranu, ne možemo djelovati na razini ljubavi i predanosti.

U trinaestom stihu trećega poglavlja Śrī Kṛṣṇa objašnjava da su samo ostaci žrtvovanja pročišćeni i pogodni za one koji žele napredovati u životu i dostići oslobođenje od okova materijalne zapletenosti. U istom stihu Gospodin kaže da oni koji ne nude svoju hranu jedu samo grijeh. Drugim riječima, sa svakim zalogajem samo produbljuju svoju zapletenost u složene zakone materijalne prirode. Ali pripremanje lijepih, jednostavnih vegetarijanskih jela, nuđenje takvih jela pred slikom ili Božanstvom Gospodina Kṛṣṇe, te klanjanje Kṛṣṇi i moljenje Kṛṣṇe da prihvati takvu skromnu ponudu, omogućuje osobi da postojano napreduje u životu, pročisti tijelo i stvori suptilna moždana tkiva koja omogućuju jasno razmišljanje. Nadasve, hrana se treba ponuditi s ljubavlju. Kṛṣṇi nije potrebna hrana jer već posjeduje sve što postoji, ali će prihvatiti ponudu od onoga tko Ga želi zadovoljiti na taj način. Prilikom pripremanja, služenja i nuđenja važno je djelovati s ljubavlju prema Kṛṣṇi.

Impersonalistički filozofi, koji žele dokazati da Apsolutna Istina nema osjetila, ne mogu shvatiti ovaj stih Bhagavad-gīte. Oni ga smatraju ili metaforom ili dokazom svjetovnog karaktera Kṛṣṇe, govornika Bhagavad-gīte. No Kṛṣṇa, Vrhovni Bog, ima osjetila. Rečeno je da su Njegova osjetila višefunkcionalna. Drugim riječima, jedno osjetilo može vršiti funkciju bilo kojeg drugog osjetila. To je smisao izjave da je Kṛṣṇa apsolutan. Kad ne bi imao osjetila, ne bi mogao biti pun sveg obilja. U sedmom poglavlju Kṛṣṇa je objasnio da obremenjuje materijalnu prirodu živim bićima prelazeći pogledom po njoj. U ovom slučaju Kṛṣṇino slušanje riječi bhakte koji s ljubavlju nudi hranu potpuno je istovjetno s Njegovim kušanjem hrane. Trebamo naglasiti da je zbog Njegova apsolutnog položaja Njegovo slušanje potpuno istovjetno s Njegovim kušanjem hrane. Samo bhakta, koji prihvaća Kṛṣṇu takvoga kakav sam Sebe opisuje, bez tumačenja, može shvatiti da Vrhovna Apsolutna Istina može jesti hranu i uživati u njoj.

SMISAO: Svatko je dužan urediti svoj život na takav način da ni u kakvim okolnostima ne zaboravi Kṛṣṇu. Svatko mora raditi kako bi održao tijelo i dušu zajedno i Kṛṣṇa ovdje preporučuje da radimo za Njega. Svatko mora nešto jesti da bi živio; zato treba prihvatiti ostatke hrane ponuđene Kṛṣṇi. Svaki civilizirani čovjek mora izvoditi neke religijske obrede. Kṛṣṇa zato preporučuje: „Čini to za Mene." To se zove arcana. Svatko ima sklonost k davanju milostinje; Kṛṣṇa kaže: „Daj Meni." To znači da sav višak prikupljenog novca trebamo iskoristiti za širenje pokreta svjesnosti Kṛṣṇe. Danas su ljudi jako naklonjeni procesu meditacije, koji u ovom dobu nije praktičan, ali ako netko dvadeset četiri sata na dan meditira na Kṛṣṇu mantrajući Hare Kṛṣṇa mantru na svojoj brojanici, sigurno je najveći meditant i najveći yogī. To je potvrđeno u šestom poglavlju Bhagavad-gīte.

SMISAO: Onaj tko djeluje u svjesnosti Kṛṣṇe pod vodstvom autoriteta naziva se yukta. Stručni je naziv yukta-vairāgya. Rūpa Gosvāmī to podrobnije objašnjava na ovaj način:

Rūpa Gosvāmī kaže da sve dok se nalazimo u materijalnom svijetu moramo djelovati; ne možemo prestati djelovati. Ako osoba djeluje i plodove daje Kṛṣṇi, to se zove yukta-vairāgya. Takve djelatnosti pravog odricanja čiste ogledalo uma. S postupnim napredovanjem u duhovnoj spoznaji onaj tko tako djeluje potpuno se predaje Svevišnjoj Božanskoj Osobi. Zato na kraju biva oslobođen i to je oslobođenje pobliže opisano. Zahvaljujući tom oslobođenju ne stapa se s brahmajyotijem, već odlazi na planet Svevišnjega Gospodina. Ovdje je jasno rečeno – mām upaiṣyasi: „dolazi k Meni", vraća se kući, Bogu. Postoji pet različitih vrsta oslobođenja i ovdje je posebno rečeno da je bhakta koji je čitav svoj život živio pod vodstvom Svevišnjega Gospodina napredovao do te mjere da se po napuštanju ovoga tijela može vratiti Bogu i neposredno se družiti sa Svevišnjim Gospodinom.

Onaj tko je svoj život posvetio isključivo služenju Gospodina, bez drugih interesa, pravi je sannyāsī. Takva osoba uvijek smatra sebe vječnim slugom, ovisnim o Gospodinovoj vrhovnoj volji. Zato sve što čini, čini za Gospodina. Kako god da djeluje, djeluje za Gospodina. Ne poklanja pozornost plodonosnim djelatnostima i propisanim dužnostima opisanim u Vedama. Obični ljudi moraju obavljati propisane dužnosti opisane u Vedama, ali premda se ponekad može činiti da čisti bhakta potpuno zaokupljen služenjem Gospodina zanemaruje propisane vedske dužnosti, to zapravo nije istina.

Zato su vaiṣṇavski autoriteti rekli da čak ni najinteligentnija osoba ne može shvatiti planove i djelatnosti čistog bhakte. Točne su riječi tāṅra vākya, kriyā, mudrā vijñeha nā bujhaya (Caitanya-caritāmṛta, Madhya 23.39). Smatra se da je osoba koja uvijek služi Gospodina ili uvijek misli i planira kako bi mogla služiti Gospodina potpuno oslobođena, a u budućnosti joj je osiguran povratak kući, Bogu. Ona je iznad svake materijalističke kritike, kao što je Kṛṣṇa iznad svake kritike.

SMISAO: Netko može postaviti pitanje: „Ako je Kṛṣṇa jednak prema svima i nitko nije Njegov prijatelj, zašto je posebno naklonjen bhaktama koji Ga uvijek transcendentalno služe?" No to nije diskriminacija; to je prirodno. Čovjek u materijalnom svijetu može biti vrlo milosrdan prema drugima, ali je posebno naklonjen svojoj djeci. Gospodin tvrdi da je svako živo biće – bez obzira na oblik koji ima – Njegov sin i zato svakoga opskrbljuje svim životnim potrepštinama. On je kao oblak koji izlijeva kišu svuda: i na kamen i na zemlju i na vodu. No posebnu pozornost poklanja bhaktama. Takvi su bhakte ovdje opisani: oni su uvijek svjesni Kṛṣṇe i stoga su uvijek transcendentalno utemeljeni u Kṛṣṇi. Sam izraz „svjesnost Kṛṣṇe" pokazuje da su osobe s takvom svjesnošću živi transcendentalisti, utemeljeni u Njemu. Gospodin ovdje jasno kaže – mayi te: „Oni su u Meni." Prirodno je, kao rezultat toga, Gospodin u njima. To je uzajamno. To također objašnjavaju riječi – ye yathā māṁ prapadyante tāṁs tathaiva bhajāmy aham: „Vodim brigu o svakome tko Mi se preda, razmjerno njegovu predavanju." Ta transcendentalna razmjena postoji zato što su i Gospodin i bhakta svjesni. Kad se na zlatan prsten stavi dijamant, prsten izgleda prekrasno. Tako i zlato i dijamant postaju slavni. Gospodin i živo biće vječno blistaju i kad živo biće postane naklonjeno služenju Gospodina, izgleda kao zlato. Gospodin je dijamant i zato je taj spoj veoma lijep. Živa bića u čistu stanju zovu se bhakte. Svevišnji Gospodin postaje bhakta Svojih bhakta. Ako u odnosu između bhakte i Gospodina nema razmjene, onda nema personalističke filozofije. U impersonalističkoj filozofiji ne postoji razmjena između Svevišnjega i živog bića, ali u personalističkoj filozofiji postoji.

Gospodin se često uspoređuje s drvetom želja, koje daje sve što netko poželi, ali ovdje nalazimo potpunije objašnjenje. Ovdje je rečeno da je Gospodin pristran prema bhaktama. To je očitovanje Gospodinove posebne milosti prema bhaktama. Ne bismo trebali misliti da Gospodin uzvraća u skladu sa zakonom karme. Ta se razmjena odvija na transcendentalnoj razini na kojoj djeluju Gospodin i Njegovi bhakte. Predano služenje Gospodina nije djelatnost materijalnog svijeta; dio je duhovnog svijeta, u kojem vladaju vječnost, blaženstvo i znanje.

SMISAO: U ovom je stihu vrlo značajna riječ su-durācāraḥ, koju trebamo pravilno shvatiti. Kada je živo biće uvjetovano, vrši dvije vrste djelatnosti: uvjetovane i prirodne. U uvjetovanom životu čak i bhakte vrše razne djelatnosti kako bi zaštitili tijelo ili slijedili zakone društva i države. Te se djelatnosti nazivaju uvjetovanim. Uz to živo biće koje je potpuno svjesno svoje duhovne prirode i potpuno zaokupljeno svjesnošću Kṛṣṇe, odnosno predanim služenjem Gospodina, vrši djelatnosti koje se nazivaju transcendentalnima. Takve djelatnosti, koje vrši u svom prirodnom položaju, nazivaju se predano služenje. U uvjetovanu stanju predano služenje i uvjetovano služenje koje se odnosi na tijelo ponekad se mogu paralelno odvijati, ali ponekad mogu ometati jedno drugo. Bhakta, koliko god je to moguće, izbjegava postupke koji mogu ugroziti njegovo zdravo stanje. Zna da savršenstvo njegovih djelatnosti ovisi o napretku u razvijanju svjesnosti Kṛṣṇe. Međutim katkada osoba svjesna Kṛṣṇe može počiniti djelo koje se po društvenim ili političkim mjerilima smatra odvratnim. Unatoč tome, takav je privremeni pad ne diskvalificira. U Śrīmad-Bhāgavatamu rečeno je da osobu koja padne, ali svim srcem transcendentalno služi Svevišnjeg Gospodina, Gospodin u njezinu srcu pročišćava i oprašta joj odvratno djelo. Materijalne su nečistoće tako snažne da čak i yogī potpuno zaokupljen služenjem Gospodina katkada biva zaveden, ali svjesnost je Kṛṣṇe toliko moćna da takav slučajan pad odmah biva poništen. Stoga je proces predanog služenja uvijek uspješan. Nitko ne bi trebao ismijavati bhaktu zbog slučajna pada s idealnog puta, jer će takvi privremeni padovi prestati čim se bhakta potpuno utemelji u svjesnosti Kṛṣṇe. To će biti objašnjeno u idućem stihu.

Zato trebamo smatrati da se osoba svjesna Kṛṣṇe, koja odlučno slijedi proces pjevanja i mantranja Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare, nalazi na transcendentalnom položaju, čak i ako slučajno padne. Riječi sādhur eva, „on je svet" vrlo su snažne. One predstavljaju upozorenje abhaktama da bhaktu koji slučajno padne ne trebaju ismijavati. Čak i ako je slučajno pao, trebaju ga smatrati svetim. Još je snažnija riječ mantavyaḥ. Ako netko ne slijedi to pravilo i ismijava bhaktu zbog slučajna pada, krši naredbu Svevišnjega Gospodina. Bhakta mora biti nepokolebljivo i isključivo zaokupljen predanim služenjem. To je jedini preduvjet.

U Nṛsiṁha Purāṇi nalazimo ovu izjavu:

Prema riječima ovoga stiha čak i ako osoba potpuno zaokupljena predanim služenjem ponekad počini odvratna djela, trebamo smatrati da su ta djela poput mrlja na mjesecu koje imaju oblik zeca. Takve mrlje ne sprečavaju širenje mjesečine. Slično tome, ako bhakta slučajno padne s puta svetoga karaktera, ne postaje zbog toga odvratan.

S druge strane, ne bismo trebali pogrešno misliti da bhakta koji transcendentalno predano služi Gospodina može djelovati na bilo kakav odvratan način. Ovaj se stih odnosi samo na slučajan pad uzrokovan snažnim materijalnim vezama. Predano služenje predstavlja manje-više objavu rata iluzornoj energiji. Sve dok osoba nema dovoljno snage da se suprotstavi iluzornoj energiji, može doći do slučajnih padova, ali kada postane dovoljno snažna, više ne podliježe takvim padovima. To smo već objasnili. Nitko ne bi trebao iskorištavati ovaj stih za činjenje gluposti i misliti da je još uvijek bhakta. Ako predanim služenjem ne poboljša svoj karakter, trebamo smatrati da nije napredan bhakta.

SMISAO: Ovaj stih ne bismo trebali pogrešno shvatiti. U sedmom poglavlju Gospodin kaže da onaj tko čini loša djela ne može postati Gospodinov bhakta. Onaj tko nije Gospodinov bhakta nema dobrih osobina. Stoga se može postaviti pitanje: „Kako onaj tko čini odvratna djela – bilo slučajno bilo namjerno – može biti čisti bhakta?" To se pitanje može s pravom postaviti. U sedmom poglavlju rečeno je da nitkovi, koji nikada ne služe Gospodina, nemaju dobrih odlika. To je potvrđeno u Śrīmad-Bhāgavatamu. Bhakta koji slijedi devet procesa predanog služenja čisti svoje srce od svih materijalnih nečistoća. On nosi Svevišnju Božansku Osobu u svom srcu i sve grešne nečistoće prirodno nestaju. Zahvaljujući neprestanom razmišljanju o Svevišnjem Gospodinu prirodno postaje čist. Prema Vedama, ako osoba padne s visoka položaja mora se podvrći propisanim obrednim postupcima kako bi se pročistila. Ali ovdje se ne postavlja takav uvjet. Proces je čišćenja već prisutan u srcu bhakte, jer se bhakta neprestano sjeća Svevišnje Božanske Osobe. Zato treba neprestano pjevati Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare. To će ga zaštititi od svih slučajnih padova. Tako će uvijek biti oslobođen sve materijalne prljavštine.

SMISAO: Svevišnji Gospodin ovdje jasno izjavljuje da u predanom služenju nema razlike između nižih i viših slojeva ljudi. U materijalnom shvaćanju života postoje takve podjele, ali za osobu koja transcendentalno predano služi nema takve razlike. Svatko može dostići vrhovno odredište. U Śrīmad-Bhāgavatamu (2.4.18) rečeno je da se čak i najniži ljudi, zvani caṇḍāle (oni koji jedu pse), mogu pročistiti druženjem s čistim bhaktom. Predano služenje i vodstvo čistoga bhakte toliko su moćni da nema razlike između nižih i viših slojeva ljudi; svatko se može posvetiti predanom služenju. Čak i najjednostavniji čovjek koji prihvati utočište čistoga bhakte može se pročistiti zahvaljujući pravilnu vodstvu. Ovisno o različitim guṇama materijalne prirode ljudi se dijele na ljude u guṇi vrline (brāhmaṇe), ljude u guṇi strasti (kṣatriye ili administrativni stalež), ljude u guṇi strasti pomiješanoj s guṇom neznanja (vaiśye ili trgovce) i ljude u guṇi neznanja (śūdre ili radnike). Niži od njih, zvani caṇḍāle, rođeni su u grešnim obiteljima. Viši staleži obično ne prihvaćaju društvo ljudi rođenih u grešnim obiteljima, ali proces predanog služenja tako je moćan da čisti bhakta Svevišnjega Gospodina može omogućiti ljudima svih nižih staleža da dostignu najviše savršenstvo života. To je moguće samo kada osoba prihvati utočište Kṛṣṇe. Riječ vyapāśritya pokazuje da mora potpuno prihvatiti utočište Kṛṣṇe. Onda može postati mnogo veća od velikih jñānīja i yogīja.

SMISAO: U materijalnom svijetu postoje različite kategorije ljudi, ali ovaj svijet nije ni za koga mjesto sreće. Ovdje je jasno rečeno – anityam asukhaṁ lokam: ovaj je svijet privremen i pun bijeda te nije pogodno mjesto za razumnu, plemenitu osobu. Svevišnja Božanska Osoba izjavljuje da je ovaj svijet privremen i pun bijeda. Neki filozofi, posebno māyāvādīji, kažu da je ovaj svijet nestvaran, ali iz Bhagavad-gīte možemo shvatiti da nije nestvaran, već privremen. Postoji razlika između privremenog i nestvarnog. Ovaj je svijet privremen, ali postoji drugi svijet koji je vječan. Ovaj je svijet pun bijeda, ali drugi je svijet vječan i pun blaženstva.

Arjuna se rodio u svetoj kraljevskoj obitelji, ali Gospodin je i njemu rekao: „Služi Me s predanošću i brzo se vrati kući, Bogu." Nitko ne bi trebao ostati u ovom privremenom svijetu, punom bijeda. Svatko treba postati privržen prsima Svevišnje Božanske Osobe kako bi mogao biti vječno sretan. Predano služenje Svevišnjeg Gospodina jedini je proces kojim se mogu riješiti svi problemi svih vrsta ljudi. Stoga se svatko treba posvetiti svjesnosti Kṛṣṇe i svoj život učiniti savršenim.

SMISAO: U ovom se stihu jasno kaže da je svjesnost Kṛṣṇe jedini način na koji živo biće može biti izbavljeno iz okova okuženog, materijalnog svijeta. Ponekad bezobzirni tumači iskrivljuju značenje onoga što je ovdje jasno rečeno: da predano služenje treba biti posvećeno isljučivo Svevišnjoj Božanskoj Osobi, Kṛṣṇi. Nažalost, bezobzirni tumači odvraćaju um čitatelja na nešto što uopće nije moguće. Takvi tumači ne znaju da između Kṛṣṇina uma i Kṛṣṇe nema razlike. Kṛṣṇa nije obično ljudsko biće; On je Apsolutna Istina. Njegovo tijelo, um i On sam istovjetni su i apsolutni. U svojim Anubhāṣya tumačenjima Caitanya-caritāmṛte (Ādi-līlā 5.41-48) Bhaktisiddhānta Sarasvatī Gosvāmī navodi Kūrma Purāṇu: deha-dehi-vibhedo 'yaṁ neśvare vidyate kvacit. To znači da između Svevišnjega Gospodina Kṛṣṇe i Njegova tijela nema razlike. Budući da tumači ne znaju nauk o Kṛṣṇi, skrivaju Kṛṣṇu i odvajaju Njegovu osobnost od Njegova uma i tijela. Premda takve tvrdnje odaju krajnje nepoznavanje nauka o Kṛṣṇi, neki ljudi zarađuju na tome, zavodeći ljude.

Neke demonske osobe također misle na Kṛṣṇu, ali sa zavišću, kao kralj Kaṁsa, Kṛṣṇin ujak. On je uvijek mislio na Kṛṣṇu, ali kao na neprijatelja. Bio je uvijek u tjeskobi, pitajući se kada će Kṛṣṇa doći i ubiti ga. Takvo razmišljanje neće nam pomoći. Na Kṛṣṇu trebamo misliti s predanošću i ljubavlju. To je bhakti. Trebamo neprestano njegovati znanje o Kṛṣṇi. Kako možemo povoljno njegovati znanje? Učeći od vjerodostojna učitelja. Kṛṣṇa je Svevišnja Božanska Osoba i nekoliko smo puta objasnili da Njegovo tijelo nije materijalno, već vječno blaženo znanje. Takav će nam razgovor o Kṛṣṇi pomoći da postanemo bhakta. Ako pokušamo shvatiti Kṛṣṇu na drugačiji način, iz pogrešna izvora, naš će se pokušaj pokazati neplodnim.

Stoga trebamo usredotočiti um na vječni, prvobitni oblik Kṛṣṇe. Uvjereni u srcu da je Kṛṣṇa Svevišnji, trebamo Ga obožavati. U Indiji postoje tisuće hramova u kojima se Kṛṣṇa obožava i predano služi. Prilikom takva obožavanja i predanog služenja moramo Kṛṣṇi odati poštovanje. Trebamo se pokloniti pred Božanstvom i služiti Ga svojim umom, tijelom, djelatnostima – svime. Tako ćemo postati zaokupljeni Kṛṣṇom, bez odstupanja. To će nam pomoći da dostignemo Kṛṣṇaloku. Ne bismo trebali dopustiti da nas zavode bezobzirni tumači. Moramo slijediti devet različitih procesa predanog služenja, počev sa slušanjem i pjevanjem o Kṛṣṇi. Čisto predano služenje najviše je dostignuće ljudskoga društva.

U sedmom i osmom poglavlju Bhagavad-gīte bilo je objašnjeno čisto predano služenje Gospodina, oslobođeno spekulativnog znanja, mistične yoge i plodonosnih djelatnosti. One koji nisu potpuno pročišćeni mogu privući Gospodinova različita očitovanja, kao što su neosobni brahmajyoti i lokalizirana Paramātmā, ali čisti se bhakta izravno posvećuje služenju Svevišnjega Gospodina.

Postoji prekrasna pjesma o Kṛṣṇi u kojoj je jasno rečeno da obožavatelji polubogova nemaju nimalo inteligencije i nikada ne mogu steći vrhunsku nagradu, Kṛṣṇu. Bhakta može na početku katkada pasti, ali ga ipak trebamo smatrati višim od svih drugih filozofa i yogīja. Onaj tko je uvijek zaokupljen svjesnošću Kṛṣṇe savršeno je sveta osoba. Njegove slučajne djelatnosti koje odstupaju od standarda predanosti postat će sve rjeđe, a on će ubrzo biti utemeljen u potpunu savršenstvu. Ustvari, čisti bhakta ne može pasti, jer Vrhovni Bog osobno vodi brigu o Svojim čistim bhaktama. Stoga inteligentna osoba treba neposredno prihvatiti proces svjesnosti Kṛṣṇe i živjeti sretno u ovom materijalnom svijetu. S vremenom će dobiti vrhunsku nagradu, Kṛṣṇu.