Gospodin je jednako milostiv prema svim palim dušama. Nikomu nije neprijatelj. Poimanje Božanske Osobe kao ljudskoga bića samo navodi na pogrešne zaključke. Njegove zabave samo izgledaju kao zabave ljudskoga bića, ali su transcendentalne, bez imalo materijalne okaljanosti. Gospodin je poznat po Svojoj pristranosti čistim bhaktama, no nikad nije doista pristran, kao što Sunce nikad nije pristrano ni prema komu. Zahvaljujući Sunčevim zrakama, katkada i kamenje postaje dragocjeno, ali slijepac ne vidi Sunce ni kad je obilato izložen njegovim zracima. Tama i svjetlost dva su oprečna pojma, ali to ne znači da Sunce pristrano širi svoje zrake. One su dostupne svima, ali ih nisu svi sposobni primiti. Nerazumni ljudi misle da je posvećeno služenje laskanje Gospodinu kako bi se dobila posebna milost. Činjenica je da čisti bhakte koji transcendentalno i s ljubavlju služe Gospodina nisu trgovačka zajednica. Trgovačka kuća služi kupce u zamjenu za protuvrijednost. Čisti bhakte ne služe Gospodina s takvim pobudama i zato dobivaju svu Gospodinovu milost. Nesretni ljudi, siromasi, radoznalci ili filozofi uspostavljaju privremenu vezu s Gospodinom kako bi ostvarili izvjestan cilj, a kada ga ostvare, raskidaju odnos s Njim. Ako je onaj tko pati pobožan, molit će Gospodina da okonča njegove patnje, ali čim se to dogodi, potpuno će zanemariti vezu s Gospodinom. Gospodinova mu je milost dostupna, ali on se opire da je primi. Čisti i motivirani bhakta razlikuju se po tome. Smatra se da su oni koji se potpuno protive služenju Gospodinu u dubokoj tami. Oni koji traže Njegovu pomoć samo u slučaju prijeke potrebe djelomično dobivaju Njegovu milost, dok oni koji su potpuno zaokupljani služenjem Gospodinu dobivaju svu Njegovu milost. Takve razlike u primanju Gospodinove milosti ovise o primatelju, a ne o pristranosti svemilostivoga Gospodina.

Kada Gospodin pomoću Svoje svemilostive energije siđe u materijalni svijet, igra se kao ljudsko biće, pa se čini da je pristran prema Svojim bhaktama, ali to nije istina. Iako je naizgled pristran, Njegova je milost namijenjena svima podjednako. Svi ratnici koji su poginuli na bojnom polju Kurukṣetri u Gospodinovoj nazočnosti dostigli su oslobođenje premda nisu bili dostojni toga. Smrt u Njegovu prisustvu pročišćava umirućega od posljedica svih grijeha. Takav pojedinac stječe mjesto u transcendentalnom prebivalištu. Ako se na neki način izložimo Sunčevim zrakama, sigurno ćemo steći potrebnu dobrobit i od topline i od ultraljubičastog zračenja. Možemo stoga zaključiti da Gospodin nikada nije pristran. Ljudi griješe kada Ga smatraju pristranim.

Gospodin kaže u Bhagavad-gīti ( 4.8):

„Da bih izbavio pobožne, uništio nitkove i ponovno uspostavio načela religije, silazim tisućljeće za tisućljećem.“

Kad se Bog inkarnira, ima dvije nakane: uništiti demone i izbaviti sādhue, vjerne bhakte. Riječ sādhūnām, koja označava svetce, odnosi se na bhakte. Nema nikakve veze sa svjetovnim poštenjem ili nepoštenjem, ćudoređem ili nedostatkom istoga, nema ništa s materijalnim djelatnostima. Katkada mislimo da se riječ sādhu odnosi na onoga tko je u svjetovnom smislu dobar i ćudoredan, ali zapravo se odnosi na onoga tko je na transcendentalnoj razini. Prema tome, sādhu je bhakta; onaj tko posvećeno služi transcendentalan je prema materijalnim guṇama (sa guṇān samatītyaitān).

Gospodin dolazi kako bi izbavio bhakte (paritrāṇāya sādhūnām), ali u Bhagavad-gīti (14.26) jasno kaže da bhakta transcendira materijalne guṇe (sa guṇān samatītyaitān). Bhakta je na transcendentalnom položaju jer njime više ne vladaju guṇe materijalne prirode, vrlina, strast i neznanje. Može se postaviti pitanje zašto izbavljati sādhua kad je on već izbavljen, dakle, na transcendentalnoj je razini. Gospodin dolazi izbaviti bhaktu, ali on je već izbavljen. Zato se u ovoj strofi koristi riječ viḍambanam, „zbunjujuće“, jer se to doima proturječnim.

Tu proturječnost objašnjavamo time što sādhu, bhakta, ne traži izbavljenje, no budući da žarko želi vidjeti Svevišnjega Gospodina licem u lice, Kṛṣṇa dolazi kako bi ispunio njegovu povjerljivu želju, a ne zato da ga izbavi iz okova materije, iz kojih je već izbavljen. Kao što bhakta želi ispuniti svaku Gospodinovu želju, Gospodin još više želi zadovoljiti bhaktu. To je razmjena ljubavi. Čak i u običnim odnosima želimo zadovoljiti onoga koga volimo, a on nam želi uzvratiti. Ako razmjena ljubavnih osjećaja postoji u materijalnom svijetu, koliko je tek uzvišenija u duhovnom svijetu. U jednom stihu Gospodin kaže: „Sādhu je u Mom srcu, a Ja sam u njegovu srcu.“ Sādhu uvijek misli na Kṛṣṇu, a Kṛṣṇa uvijek misli na sādhua, Svoga bhaktu.

Gospodinova pojava u materijalnom svijetu i odlazak iz njega nazivaju se cikīrṣitam, zabavama. Kṛṣṇin je dolazak Njegova zabava. Dakako, pritom uvijek obavi i druge zadatke, zaštiti sādhua i ubije onoga tko je protiv njega, ali obje su djelatnosti Njegove zabave.

Gospodin ne zavidi drugima. Ubijanje demona samo je jedan od načina na koji iskazuje Svoju ljubav. Katkad iz ljubavi kaznimo svoju djecu tako što ih snažno udarimo. Slično tomu, kad Kṛṣṇa ubije demona, ne čini to na razini svjetovne ljubomore ili zavisti, već iz privrženosti. Zato se u śāstrama, vedskim spisima, napominje da čak i demoni koje Gospodin ubije odmah dostižu spasenje. Primjerice, Pūtanā je bila vještica koja je željela ubiti Kṛṣṇu. Dok je Kṛṣṇa provodio zabave kao dječak, ona je otrovom premazala bradavice svojih grudi i otišla Njegovoj kući da Ga podoji. „Kad Kṛṣṇa počne sisati,“ mislila je, „odmah će umrijeti.“ Međutim, to nije moguće. Tko može ubiti Kṛṣṇu? Umjesto toga, sama je stradala jer joj je sišući njezine grudi Kṛṣṇa isisao život. Kakav je bio ishod? Kṛṣṇa je gledao samo ono dobro. „Ova je demonica došla da Me ubije,“ mislio je, „ali Ja sam pio njezino mlijeko, stoga je smatram Svojom majkom.“ Tako je Pūtanā dostigla položaj Kṛṣṇine majke u duhovnom svijetu. To je objašnjeno u Śrīmad-Bhāgavatamu, gdje Uddhava kaže Viduri da je Kṛṣṇa, Bog, tako ljubazan da je prihvatio za majku čak i vješticu koja Ga je željela otrovati. „Budući da je Kṛṣṇa tako dobrostiv Bog,“ rekao je, „koga bih drugoga obožavao doli Njega?“

Kuntīdevī kaže: na yasya kaścid dayitaḥ. Riječ dayita znači „omiljen“. Kṛṣṇa nikomu nije osobito naklonjen. Dveṣyaś ca: niti Mu je tko neprijatelj. Od prijatelja očekujemo neku dobrobit ili korist, a od neprijatelja štetu. Međutim, Kṛṣṇa je tako savršen da Ga nitko ne može povrijediti niti Mu što dati. Tko Mu onda može biti prijatelj ili neprijatelj? Na yasya kaścid dayito ’sti: ne treba Mu ničija naklonost. On je potpun. Ako sam siromašan, očekivat ću neku uslugu od prijatelja jer sam nesavršen. Zato što nisam potpun, već sam na toliko načina manjkav, uvijek mi nešto treba, želim steći prijatelje i, osim toga, mrzim neprijatelje. No Kṛṣṇa je Svevišnji, nitko Mu ne može nauditi niti Mu što dati.

Zašto, onda, obožavamo Kṛṣṇu u hramu nudeći Mu razne udobnosti, odjeću, ukrase i ukusnu hranu? Valja nam shvatiti da Kṛṣṇi naše ponude lijepe odjeće, cvijeća ili hrane ne trebaju, ali kad Mu ih nudimo, sami imamo dobrobit od toga. Kṛṣṇa takve ponude prihvaća zbog Svoje naklonosti. Ako se ukrasimo, i naš će odraz u zrcalu biti ukrašen. Mi smo Kṛṣṇini odrazi, stoga kad ukrašavamo Kṛṣṇu, ukrašavamo sebe. U Bibliji se kaže da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju, a to znači da smo odraz Božjega lika. Mi ne izmišljamo niti zamišljamo Božji lik na temelju našega. Oni koji se drže māyāvāda filozofije antropomorfizma kažu: „Apsolutna je Istina neosobna, ali zamišljamo da je osoba zato što smo mi osobe.“ To je pogrešno, a istina je upravo suprotna tomu. Imamo dvije ruke, dvije noge i glavu jer Bog ima ista obilježja. Posjedujemo osobne oblike jer smo odrazi Boga. Osim toga, trebamo filozofski shvatiti da kad izvorna osoba od nečega ima koristi, imaju je i odrazi. Ukrasimo li Kṛṣṇu, i mi ćemo biti ukrašeni. Zadovoljimo li Kṛṣṇu, sami ćemo biti zadovoljni. Ponudimo li Kṛṣṇi ukusnu hranu, i mi ćemo je jesti. Oni koji žive izvan hramova za svjesnost Kṛṣṇe ne mogu ni zamisliti ukusnu hranu koju nudimo Kṛṣṇi, a zato što Mu je nudimo, i sami je imamo priliku jesti. Stoga trebamo pokušati zadovoljiti Kṛṣṇu u svakom pogledu pa ćemo i sami biti zadovoljni.

Kṛṣṇi ne treba naše služenje, ali ga ljubazno prihvaća. Kad Kṛṣṇa traži da Mu se predamo (sarva-dharmān parityajya mām ekaṁ śaraṇaṁ vraja), to ne znači da Mu trebaju sluge i da će imati neku korist od našega predavanja. Samom Svojom željom Kṛṣṇa može stvoriti milijune sluga. Znači, ne radi se o tome. Ako se predamo Kṛṣṇi, bit ćemo spašeni jer Kṛṣṇa kaže: ahaṁ tvāṁ sarva-pāpebhyo mokṣayiṣyāmi, „Oslobodit ću te svih posljedica grijeha.“ U materijalnom svijetu patimo bez ikakva okrilja. Mnogi se čak povlače po ulicama, bez cilja u životu. Kad rano ujutro šetamo plažom, vidimo puno mladih ljudi koji ondje spavaju ili lutaju, bez ikakva cilja, zbunjeni, ne znajući što da rade. Stanemo li pod Kṛṣṇino okrilje, znat ćemo: „O, sada sam našao utočište.“ Tada će zbunjenost i beznadežnost nestati. Svakodnevno primam brojna pisma u kojima mi ljudi pišu da su u svjesnosti Kṛṣṇe otkrili novu nadu. Stoga nije istina da je Kṛṣṇa sišao ovamo samo da prikupi sluge. Naprotiv, sišao je radi naše dobrobiti.

Nažalost, umjesto da služimo Kṛṣṇu, služimo mnoge druge stvari. Sluge smo svojih osjetila i njihovih djelatnosti: požude, srdžbe, pohlepe i iluzije. Ustvari, cijeli ih svijet služi. No, zaokupimo li svoja osjetila služenjem Kṛṣṇi, više nećemo biti njihovi sluge, već njihovi gospodari. Kad smognemo snage da osjetilima ne dopustimo služiti ičemu i ikomu osim Kṛṣṇi, bit ćemo spašeni.

Ovdje Kuntīdevī kaže: „Tvoja pojava u materijalnom svijetu navodi na pogrešne zaključke, zbunjuje.“ Mislimo li: „Kṛṣṇa ima neku namjeru, neki cilj i zato se pojavio“, nismo u pravu. On se pojavljuje radi zabave. Primjerice, katkad upravitelj ode u razgledavanje zatvora. Zatvorski mu nadzornik šalje izvještaje pa ne mora osobno ići, ali ipak ponekad ode, misleći: „Idem vidjeti kako im je ondje.“ To se može nazvati zabavom jer on odlazi svojom slobodnom voljom, a ne pod prisilom kaznenoga zakona. No, budalasti zatvorenik može pomisliti: „O, i upravitelj je u zatvoru. Znači, mi smo isti, i ja sam upravitelj.“ Nitkovi tako misle. „Ako je Kṛṣṇa sišao kao avatāra“, kažu, „onda sam i ja avatāra.“ U ovoj je strofi rečeno: na veda kaścid bhagavaṁś cikīrṣitam. „Nitko ne zna svrhu Tvoje pojave i odlaska.“ Tavehamānasya nṛṇāṁ viḍambanam: Gospodinove zabave zbunjuju. Nitko ne razumije njihovu pravu svrhu.

Prava svrha Gospodinovih zabava jest iskazivanje slobodne volje. On misli: „Poći ću i vidjeti.“ On ne mora dolaziti da ubije demone jer u materijalnoj prirodi ima brojne posrednike koji to mogu učiniti. Na primjer, pomoću snažnoga vjetra u trenutku može ubiti tisuće demona. Ne mora doći ni da zaštiti bhakte jer sve može izvesti samo Svojom voljom. On silazi kako bi uživao u ugodnim zabavama: „Poći ću i vidjeti.“

Kṛṣṇa katkada želi uživati u borbi iz razonode. Borbeni duh postoji i u Kṛṣṇi; odakle bi ga, inače, bilo u nama? Budući da smo Njegovi sastavni djelići, sve su Njegove odlike u sićušnoj mjeri prisutne u nama. Stvoreni smo po uzoru na Kṛṣṇu. Odakle nam borbeni duh? On postoji u Kṛṣṇi. Kao što kralj ponekad uposli hrvača da se bori s njim, tako i Kṛṣṇa uposli živo biće da se bori s Njim. Hrvač je plaćen za to da se bori s kraljem. On nije kraljev neprijatelj, već mu dogovorenom borbom pruža zadovoljstvo. No, tko će se boriti s Kṛṣṇom kad On to poželi? Zacijelo nitko običan. Kad kralj želi vježbati u dogovorenoj borbi, uzet će vrlo vješta hrvača. Slično tomu, Kṛṣṇa se ne bori s običnim ljudima, već s velikim bhaktom. Budući da se Kṛṣṇa želi boriti, neki od Njegovih bhakta silaze u materijalni svijet, postaju Njegovi neprijatelji i bore se s Njim. Na primjer, Gospodin je sišao kako bi ubio Hiraṇyakaśipua i Hiraṇyākṣu. Trebamo li ih smatrati običnim živim bićima? Ne. Oni su bili veliki bhakte, Jaya i Vijaya, koji su došli u ovaj svijet jer se Kṛṣṇa želio boriti. Na Vaikuṇṭhi, u duhovnom svijetu, svi služe Kṛṣṇu, stoga Mu se ne ukazuje prilika za borbu. S kim će se ondje boriti? On stoga šalje bhaktu prerušena u neprijatelja i dolazi u materijalni svijet da se s njim bori. Istodobno nas uči da se ne isplati postati Njegovim neprijateljem, već da je bolje postati Njegovim prijateljem. Zato Kuntīdevī kaže: na veda kaścid bhagavaṁś cikīrṣitam. „Nitko ne zna svrhu Tvoje pojave i odlaska.“ Tavehamānasya nṛṇāṁ viḍambanam: „U ovom si svijetu poput obična ljudskog bića i to zbunjuje.“

Budući da Kṛṣṇa katkad nalikuje na obična čovjeka, ljudi ne vjeruju uvijek u Njegove djelatnosti niti ih razumiju. Čude se: „Kako Bog može biti obična osoba poput nas?“ No, iako se Kṛṣṇa katkad ponaša kao obična osoba, nije nimalo običan, i kad god je potrebno, očituje sve moći Boga. Kad je demon Bhaumāsura oteo šesnaest tisuća djevojaka, one su se molile Kṛṣṇi, pa je Kṛṣṇa ušao u demonovu palaču, ubio ga i izbavio djevojke. Prema strogom vedskom sustavu, ako neudana djevojka napusti dom na jednu jedinu noć, nitko je neće oženiti. Zato su, kad im je Kṛṣṇa rekao: „Sad se možete sigurno vratiti kućama“, ovako odvratile: „Gospodine, kakva nas sudbina čeka ako se vratimo kućama naših očeva? Nitko nas neće oženiti jer nas je onaj čovjek oteo.“

„Što onda želite?“ upitao je Kṛṣṇa. „Želimo da nam Ti budeš muž“, rekle su djevojke. Kṛṣṇa je tako ljubazan da je odmah pristao i prihvatio ih.

Kad je Kṛṣṇa doveo šesnaest tisuća djevojaka kući, u Svoju prijestolnicu, one nisu morale čekati šesnaest tisuća noći da se nađu s Njim. Kṛṣṇa se ekspandirao u šesnaest tisuća oblika, sagradio šesnaest tisuća palača i živio sa svakom suprugom.

Iako je to opisano u Śrīmad-Bhāgavatamu, nitkovi to ne razumiju, već kude Kṛṣṇu. „Bio je jako požudan,“ kažu, „oženio je šesnaest tisuća žena.“ Čak da i jest požudan, beskrajno je požudan. Bog je neograničen. Zašto samo šesnaest tisuća? Mogao ih je oženiti šesnaest milijuna, no ipak ne bi dostigao granice Svoga savršenstva. To je Kṛṣṇa. Ne možemo Ga optužiti da je požudan ili puten. Kṛṣṇini su bhakte mnogobrojni i Kṛṣṇa im svima ukazuje naklonost. Neki Ga mole da im bude muž, prijatelj, sin ili prijatelj u igri. Tako diljem svemira postoje milijuni, trilijuni bhakta i Kṛṣṇa ih sve želi zadovoljiti. Ne treba Mu njihova pomoć. Oni Ga žele služiti na određeni način, pa im Gospodin uzvraća. Navedenih šesnaest tisuća bhaktina željelo je Kṛṣṇu za muža i On je pristao.

Kṛṣṇa se ponekad ponašao poput obična čovjeka, ali se kao Bog ekspandirao u šesnaest tisuća oblika. Jednom je veliki mudrac Nārada posjetio Kṛṣṇu i Njegove supruge. „Kṛṣṇa je oženio šesnaest tisuća žena“, mislio je. „Idem vidjeti kako se prema njima ophodi.“ Zatekao Ga je kako u svakoj od šesnaest tisuća palača obitava na drugi način. U jednoj je palači razgovarao sa Svojom ženom, u drugoj se igrao sa Svojom djecom, a u trećoj je dogovarao vjenčanje Svojih sinova i kćeri. Tako je u svakoj od šesnaest tisuća palača uživao u drugoj zabavi. Slično tomu, Kṛṣṇa se u djetinjstvu igrao kao obično dijete, ali kad je Njegova majka Yaśodā zatražila da otvori usta kako bi vidjela je li jeo zemlju, u njima joj je pokazao sve svemire. To je Kṛṣṇa. Premda se ponaša poput obična ljudskog bića, kad je potrebno, pokazuje Svoju Božju narav. Postoji još jedan primjer. Kṛṣṇa je bio vozač Arjuninih bojnih kola, ali je odmah, čim je Arjuna poželio vidjeti Njegov kozmički oblik, pokazao taj oblik s milijunima glava, nogu, ruku i oružja. To je Kṛṣṇa.

Kṛṣṇa je potpuno neovisan te nema ni prijatelja ni neprijatelja, ali se igra za dobrobit i jednih i drugih. Rezultat je takva djelovanja isti. To je Kṛṣṇina apsolutna priroda.