Skip to main content

STIH 26

TEXT 26

Tekst

Texte

atha cainaṁ nitya-jātaṁ
nityaṁ vā manyase mṛtam
tathāpi tvaṁ mahā-bāho
nainaṁ śocitum arhasi
atha cainaṁ nitya-jātaṁ
nityaṁ vā manyase mṛtam
tathāpi tvaṁ mahā-bāho
nainaṁ śocitum arhasi

Synonyms

Synonyms

atha – ako; ca – također; enam – ta duša; nitya-jātam – uvijek se rađa; nityam – zauvijek;  – ili; manyase – misliš; mṛtam – mrtva; tathā api – ipak; tvam – ti; mahā-bāho – snažnih ruku; na – nikada; enam – za dušom; śocitum – da žališ; arhasi – priliči ti.

atha: si, toutefois; ca: aussi; enam: cette âme; nitya-jātam: sans cesse née; nityam: à jamais; vā: ou; manyase: tu penses ainsi; mṛtam: morte; tathā api: quand même; tvam: toi; mahā-bāho: ô toi dont les bras sont puissants; na: jamais; enam: à propos de l’âme; śocitum: de te lamenter; arhasi: tu ne mérites.

Translation

Translation

Čak i ako misliš da se duša [ili simptom života] uvijek rađa i zauvijek umire, o Arjuna snažnih ruku, nemaš razloga za žaljenje.

Et même si tu penses que l’âme meurt et renaît sans fin, tu n’as pas plus de raison de te lamenter, ô Arjuna aux bras puissants.

Purport

Purport

SMISAO: Oduvijek je postojala vrsta filozofa srodna budistima koja ne vjeruje da duša postoji odvojeno od tijela. Čini se da su takvi filozofi, poznati kao lokāyatike i vaibhāṣike, postojali i u vrijeme kada je Kṛṣṇa izgovorio Bhagavad-gītu. Oni smatraju da se životni simptomi pojavljuju u određenim zrelim uvjetima spajanja materije. Suvremeni materijalni znanstvenici i materijalistički filozofi zastupaju slično mišljenje. Prema njima tijelo je spoj fizičkih elemenata, a simptomi života pojavljuju se u određenu stadiju međudjelovanja fizičkih i kemijskih elemenata. Antropologija se temelji na toj filozofiji. U današnje vrijeme brojne pseudoreligije, koje postaju popularne u Americi, slijede tu filozofiju, kao i filozofiju nihilističkih budističkih sekti koje ne prihvaćaju načelo predanosti.

Il existe depuis toujours une catégorie de philosophes, proches des bouddhistes, qui n’admettent pas l’existence d’une âme séparée du corps. À l’époque où Kṛṣṇa énonça la Bhagavad-gītā, on leur donnait les noms de lokāyatikas et vaibhāṣikas. Pour eux, les symptômes de la vie apparaissent lorsque la combinaison des éléments matériels est parachevée. La science et les philosophies athées d’aujourd’hui sont de cet avis. Le corps serait d’après elles un amalgame d’éléments physiques et chimiques qui, à un certain stade d’interaction, produirait la vie. Toute l’anthropologie repose sur cette thèse. De nombreuses pseudo-religions – très à la mode de nos jours – adhèrent à cette philosophie, ou à celle des écoles bouddhistes nihilistes et non dévotionnelles.

Čak i da Arjuna nije vjerovao u postojanje duše – kao sljedbenici vaibhāṣika filozofije – ipak nije bilo razloga za žaljenje. Nitko ne žali za gomilom kemikalija i ne zanemaruje zbog toga svoju propisanu dužnost. S druge strane, u suvremenoj znanosti i ratnoj tehnologiji tone i tone kemikalija troše se na poražavanje neprijatelja. Prema filozofiji vaibhāṣika takozvana duša ili ātmā nestaje s uništenjem tijela. Stoga Arjuna ni u kom slučaju nije imao razloga za žaljenje, bilo da prihvati vedski zaključak da atomska duša postoji bilo da ne vjeruje u postojanje duše. Prema toj teoriji svakoga trenutka bezbroj živih bića nastaje iz materije i biva uništeno. Zato nema razloga za žaljenje. Ako se duša samo jednom rađa, Arjuna se nije trebao plašiti grešnih posljedica ubijanja svoga djeda i učitelja. Ali Kṛṣṇa je sarkastično oslovio Arjunu riječima mahā-bāhu, o junače snažnih ruku, jer ako ništa drugo, bar nije prihvatio teoriju vaibhāṣika, koji zanemaruju vedsku mudrost. Kao kṣatriya, Arjuna je pripadao vedskoj kulturi i dolikovalo mu je da nastavi slijediti njezina načela.

Même si, à l’instar de la philosophie vaibhāṣika, Arjuna avait nié l’existence d’une âme éternelle, il n’aurait tout de même aucune raison de se lamenter. Qui verserait des larmes pour un amas d’éléments chimiques et, pour cela, négligerait de remplir son devoir ? La recherche scientifique moderne et l’armée ne gaspillent-elles pas des tonnes de produits chimiques pour vaincre l’ennemi. La philosophie vaibhāṣika soutient que l’ātmā, l’âme, périt avec le corps. Aussi, qu’il adhère aux conclusions des Védas – à savoir qu’il existe une âme infinitésimale – ou qu’il nie l’existence de l’âme éternelle, Arjuna n’a aucune raison de se lamenter. Puisque, selon la théorie vaibhāṣika, des multitudes d’êtres vivants naissent de la matière et périssent à chaque instant, il n’y a pas lieu de s’en attrister. Et puisque, toujours selon cette thèse, la renaissance n’existe pas, Arjuna n’a pas à craindre les conséquences du péché que représenterait la mort de son grand-père et de son précepteur. Kṛṣṇa, donc, n’acceptant pas la théorie des vaibhāṣikas qui néglige la sagesse védique, ironiquement appelle Arjuna mahā-bāhu, « aux bras puissants ». En tant que kṣatriya, Arjuna appartient à la culture védique et doit se conformer à ses principes.