Skip to main content

TEXT 12

STIH 12

Texto

Tekst

kāṅkṣantaḥ karmaṇāṁ siddhiṁ
yajanta iha devatāḥ
kṣipraṁ hi mānuṣe loke
siddhir bhavati karma-jā
kāṅkṣantaḥ karmaṇāṁ siddhiṁ
yajanta iha devatāḥ
kṣipraṁ hi mānuṣe loke
siddhir bhavati karma-jā

Palabra por palabra

Synonyms

kāṅkṣantaḥ — deseando; karmaṇām — de las actividades fruitivas; siddhim — perfección; yajante — ellos adoran mediante los sacrificios; iha — en el mundo material; devatāḥ — los semidioses; kṣipram — muy rápidamente; hi — ciertamente; mānuṣe — en la sociedad humana; loke — dentro de este mundo; siddhiḥ — el éxito; bhavati — se logra; karma- — del trabajo fruitivo.

kāṅkṣantaḥ – želeći; karmaṇām – plodonosnog djelovanja; siddhim – savršenstvo; yajante – obožavaju žrtvovanjima; iha – u ovom materijalnom svijetu; devatāḥ – polubogove; kṣipram – vrlo brzo; hi – zacijelo; mānuṣe – u ljudskom društvu; loke – u ovom svijetu; siddhiḥ – uspjeh; bhavati – dolazi; karma-jā – u plodonosnom radu.

Traducción

Translation

Los hombres de este mundo desean tener éxito en las actividades fruitivas, y para ello adoran a los semidioses. Prontamente, por supuesto, los hombres obtienen resultados del trabajo fruitivo en este mundo.

Ljudi u ovome svijetu žele postići uspjeh u plodonosnim djelatnostima i zato obožavaju polubogove. Naravno, brzo dobivaju rezultate plodonosnog rada u ovome svijetu.

Significado

Purport

Hay un concepto muy erróneo acerca de los dioses o semidioses de este mundo material; y hombres de poca inteligencia, aunque se hacen pasar por grandes eruditos, toman a esos semidioses por varias formas del Señor Supremo. En realidad, los semidioses no son diferentes formas de Dios, sino que son diferentes partes integrales de Dios. Dios es uno, y las partes integrales son muchas. Los Vedas dicen: nityo nityānām, Dios es uno. Īśvaraḥ paramaḥ kṛṣṇaḥ. El Supremo Dios es uno —Kṛṣṇa—, y a los semidioses se les delegan poderes para dirigir este mundo material. Todos esos semidioses son entidades vivientes (nityānām) con diferentes grados de poder material. Ellos no pueden ser iguales al Dios Supremo —Nārāyaṇa, Viṣṇu o Kṛṣṇa—. Todo aquel que piense que Dios y los semidioses están en el mismo nivel, recibe el nombre de ateo, o pāṣaṇḍī. Ni siquiera los grandes semidioses, tales como Brahmā y Śiva, pueden ser equiparados con el Señor Supremo. De hecho, al Señor lo adoran semidioses tales como Brahmā y Śiva (śiva-viriñci-nutam). Con todo, es muy curioso que haya muchos líderes de la sociedad humana a quienes hombres necios adoran bajo la errónea creencia del antropomorfismo o zoomorfismo. Iha devatāḥ designa a un semidiós u hombre poderoso de este mundo material. Pero Nārāyaṇa, Viṣṇu o Kṛṣṇa, la Suprema Personalidad de Dios, no pertenece a este mundo. Él está por encima de la creación material o, en otras palabras, es trascendental a ella. Incluso Śrīpāda Śaṅkarācārya, el líder de los impersonalistas, sostiene que Nārāyaṇa, o Kṛṣṇa, se encuentra más allá de esta creación material. Sin embargo, gente necia (hṛta-jñāna) adora a los semidioses, porque quiere resultados inmediatos. Ellos obtienen los resultados, pero no saben que los resultados que se obtienen de esa manera son temporales y para personas poco inteligentes. La persona inteligente está consciente de Kṛṣṇa y no necesita adorar a los insignificantes semidioses, en busca de algún beneficio temporal inmediato. Los semidioses de este mundo material, así como también sus adoradores, desaparecerán con la aniquilación de este mundo material. Los dones de los semidioses son materiales y temporales. Tanto los mundos materiales como sus habitantes, entre ellos los semidioses y sus adoradores, son burbujas en el océano cósmico. No obstante, en este mundo, la sociedad humana busca locamente cosas temporales tales como la opulencia material de poseer tierra, familia y enseres disfrutables. Para obtener esas cosas temporales, la gente adora a los semidioses o a hombres poderosos de la sociedad humana. Si un hombre consigue algún puesto en el gobierno por haber adorado a un líder político, considera que ha obtenido una gran bendición. Por eso, todos ellos se arrodillan ante los llamados líderes, o «peces gordos», a fin de obtener dones temporales, y, en efecto, los obtienen. Hombres así de necios no están interesados en el cultivo de conciencia de Kṛṣṇa para encontrarles una solución permanente a las dificultades de la existencia material. Todos ellos están en busca de disfrute de los sentidos, y para obtener una pequeña facilidad para ello, se ven atraídos a adorar a entidades vivientes apoderadas, que se conocen como semidioses. Este verso indica que la gente difícilmente se interesa en el proceso de conciencia de Kṛṣṇa. En su mayor parte les interesa el disfrute material, a raíz de lo cual adoran a alguna entidad viviente poderosa.

SMISAO: O bogovima, odnosno polubogovima materijalnog svijeta, vlada pogrešno mišljenje i ljudi koji nemaju veliku inteligenciju, premda se predstavljaju kao veliki učenjaci, smatraju polubogove raznim oblicima Svevišnjega Gospodina. Ustvari, polubogovi nisu različiti oblici Boga, već Njegovi različiti sastavni djelići. Bog je jedan, a djelići su mnogobrojni. Vede kažu – nityo nityānām: Bog je jedan. Īśvaraḥ paramaḥ kṛṣṇaḥ. Vrhovni je Bog jedan – Kṛṣṇa – a polubogovima je povjerena moć vladanja materijalnim svijetom. Svi su ti polubogovi živa bića (nityānām) koja posjeduju materijalnu moć u različitoj mjeri. Ne mogu biti jednaka Vrhovnom Bogu – Nārāyaṇi, Viṣṇuu ili Kṛṣṇi. Onaj tko misli da su Bog i polubogovi na istoj razini naziva se ateistom ili pāṣaṇḍījem. Čak se ni veliki polubogovi poput Brahme i Śive ne mogu usporediti sa Svevišnjim Gospodinom. Ustvari, polubogovi poput Brahme i Śive obožavaju Gospodina (śiva-viriñci-nutam). Začudo, budalasti ljudi zbog pogrešna shvaćanja antropomorfizma ili zoomorfizma obožavaju brojne ljudske vođe. Iha devatāḥ se odnosi na moćna čovjeka ili poluboga materijalnog svijeta. No Nārāyaṇa, Viṣṇu, ili Kṛṣṇa, Svevišnja Božanska Osoba, ne pripada ovom svijetu. On je transcendentalan prema materijalnom svijetu. Čak i Śrīpāda Śaṅkarācārya, vođa impersonalista, smatra da je Nārāyaṇa, Kṛṣṇa, transcendentalan prema materijalnom svijetu. Međutim, budalasti ljudi (hṛta-jñāna) obožavaju polubogove jer žele trenutačne rezultate. Dobivaju rezultate, ali ne znaju da su tako stečeni rezultati privremeni i namijenjeni manje inteligentnim osobama. Inteligentna osoba svjesna je Kṛṣṇe. Takva osoba ne treba obožavati beznačajne polubogove radi trenutačne, privremene dobrobiti. Polubogovi materijalnog svijeta, kao i njihovi obožavatelji, nestat će s uništenjem materijalnog svijeta. Njihovi su blagoslovi materijalni i privremeni. Materijalni svjetovi i njihovi stanovnici, zajedno s polubogovima i njihovim obožavateljima, mjehurići su u oceanu svemira. U ovome svijetu ljudsko je društvo ludo za privremenim materijalnim obiljem kao što su zemlja, obitelj i stvari u kojima se može uživati. Da bi stekli takve privremene stvari, obožavaju polubogove ili moćne ljude u ljudskom društvu. Ako čovjek obožavajući kakva političkog vođu stekne položaj ministra u vladi, misli da je stekao veliku dobrobit. Zato se svi ulaguju takozvanim vođama ili „velikim zvjerkama" kako bi stekli privremene dobrobiti i doista ih stječu. Takvi budalasti ljudi ne pokazuju zanimanje za svjesnost Kṛṣṇe da bi se zauvijek oslobodili bijeda materijalnoga postojanja. Svi žele osjetilno uživanje i budući da žele pogodnosti za osjetilno uživanje, privlači ih obožavanje opunomoćenih živih bića poznatih kao polubogovi. Ovaj stih pokazuje da ljude rijetko zanima svjesnost Kṛṣṇe. Uglavnom ih zanima materijalno uživanje i zbog toga obožavaju kakvo moćno živo biće.