Skip to main content

STIH 13

TEXT 13

Tekst

Texte

dehino ’smin yathā dehe
kaumāraṁ yauvanaṁ jarā
tathā dehāntara-prāptir
dhīras tatra na muhyati
dehino ’smin yathā dehe
kaumāraṁ yauvanaṁ jarā
tathā dehāntara-prāptir
dhīras tatra na muhyati

Synonyms

Synonyms

dehinaḥ – utjelovljenog; asmin – u ovom; yathā – kao što; dehe – u tijelu; kaumāram – djetinjstvo; yauvanam – mladost; jarā – starost; tathā – slično tome; deha-antara – promjene tijela; prāptiḥ – stjecanje; dhīraḥ – razborit; tatra – time; na – nikada; muhyati – obmanut.

dehinaḥ: de l’âme incarnée; asmin: dans ce; yathā: comme; dehe: dans le corps; kaumāram: l’enfance; yauvanam: la jeunesse; jarā: la vieillesse; tathā: de même; deha-antara: du changement de corps; prāptiḥ: l’accomplissement; dhīraḥ: l’homme réfléchi; tatra: à ce propos; na: jamais; muhyati: n’est déconcerté.

Translation

Translation

Kao što utjelovljena duša u ovom tijelu prolazi kroz dječaštvo, mladost i starost, tako u trenutku smrti prelazi u drugo tijelo. Razboritu osobu ne zbunjuje takva promjena.

Au moment de la mort, l’âme change de corps, tout comme elle est passée dans le précédent de l’enfance à la jeunesse, puis de la jeunesse à la vieillesse. Le sage n’est pas troublé par ce changement.

Purport

Purport

SMISAO: Svako živo biće, kao osobna duša, mijenja svoje tijelo u svakom trenutku, poprimajući ponekad oblik djeteta, ponekad oblik mladića, a ponekad oblik starca. Unatoč tome, u tijelu je prisutna ista duhovna duša, koja ne podliježe nikakvoj promjeni. Ta individualna duša na kraju, u trenutku smrti, mijenja tijelo i prelazi u drugo tijelo. Budući da duša u idućem životu sigurno dobiva drugo tijelo, materijalno ili duhovno, Arjuna nije imao razloga za žaljenje zbog smrti Bhīṣme ili Droṇe, za koje se toliko brinuo. Naprotiv, trebao se radovati što će promijeniti svoje tijelo i umjesto staroga dobiti novo tijelo, te tako obnoviti svoju energiju. Takve promjene tijela uzrok su raznih užitaka i patnji, ovisno o djelima koja je osoba počinila u životu. Bhīṣma i Droṇa bili su plemenite duše i u sljedećem bi životu sigurno dobili duhovna tijela ili, u najmanju ruku, rajska tijela namijenjena uživanju u višem standardu materijalnog postojanja. Tako ni u kom slučaju nije bilo razloga za žaljenje.

Parce qu’il est une âme individuelle, l’être voit son corps changer à chaque instant, se manifestant tantôt sous la forme d’un enfant, tantôt sous celle d’un adolescent, d’un adulte ou d’un vieillard. L’âme spirituelle, elle, reste la même. Elle ne subit aucun changement. Et quand finalement, la mort arrive, elle transmigre dans un autre corps. Donc, puisque l’âme est assurée d’avoir un autre corps – matériel ou spirituel – dans une vie prochaine, Arjuna n’a aucune raison de s’apitoyer sur la mort éventuelle de Bhīṣma ou de Droṇa. Il devrait se réjouir au contraire de les voir échanger leur vieux corps contre un neuf et recouvrer ainsi l’énergie de leur jeunesse. Tout changement de corps nous apporte son lot de joies ou de souffrances, selon ce que furent nos actes passés. Bhīṣma et Droṇa, étant de nobles âmes, ne manqueront pas d’obtenir dans leur prochaine vie un corps spirituel, ou tout du moins un corps qui leur permettra d’avoir sur les planètes édéniques des plaisirs supérieurs. Aussi, qu’ils aillent ici ou là après leur mort, il n’y a nulle raison de s’inquiéter de leur destinée.

Svaki čovjek koji ima savršeno znanje o naravi osobne duše, Nad-duše i prirode – materijalne i duhovne – naziva se dhīra ili najrazboritiji čovjek. Takav čovjek nikada nije obmanut promjenom tijela.

Est qualifié de dhīra, de réfléchi, celui qui connaît parfaitement la nature de l’âme distincte et de l’Âme Suprême et qui connaît également les natures matérielle et spirituelle. Il n’est pas troublé par les changements de corps.

Teorija māyāvāde o jedinstvu duhovne duše ne može se prihvatiti, jer se duhovna duša ne može isjeći na komadiće. Kad bi se Gospodin mogao podijeliti na različite osobne duše, to bi značilo da nije nepodvojiv ili nepromjenjiv, što se protivi načelu nepromjenjivosti Vrhovne Duše. Kao što je potvrđeno u Gīti, sićušni djelići Svevišnjega postoje vječno (sanātana) i zovu se kṣara, što znači da su skloni padu u materijalni svijet. Ti sićušni djelići vječno su sićušni djelići. Čak i nakon oslobođenja osobna duša ostaje ista – sićušna. Ali kad se jednom oslobodi, živi vječno u blaženstvu i znanju sa Svevišnjom Božanskom Osobom. Teorija odraza može se primijeniti na Nad-dušu, koja prebiva u svakom tijelu i koja je poznata kao Paramātmā. Nad-duša se razlikuje od osobnog živog bića. Kad se nebo odražava u vodi, odrazi predstavljaju Sunce, Mjesec i zvijezde. Zvijezde se mogu usporediti sa živim bićima, a Sunce i Mjesec sa Svevišnjim Gospodinom. Sićušnu osobnu dušu predstavlja Arjuna, a Vrhovna je Duša Božanska Osoba Śrī Kṛṣṇa. Oni nisu na istoj razini, kao što ćemo jasno vidjeti na početku četvrtoga poglavlja. Kad bi Arjuna bio na istoj razini kao Kṛṣṇa, a Kṛṣṇa ne bi bio viši od Arjune, onda bi njihov odnos postao besmislen. Kad bi obojica bila obmanuta iluzornom energijom (māyom), ne bi bilo potrebno da jedan bude učitelj, a drugi učenik. Takvo bi poučavanje bilo beskorisno, jer u okovima māye nitko ne može biti vjerodostojan učitelj. Stoga možemo zaključiti da je Gospodin Kṛṣṇa Svevišnji Gospodin i da je Njegov položaj viši od položaja živog bića, Arjune, koji je zaboravna duša obmanuta māyom.

La théorie māyāvādī sur l’unicité de l’âme spirituelle n’a aucun fondement puisque l’âme ne peut être divisée. Si l’Âme Suprême pouvait être sectionnée en une multitude d’âmes individuelles, Elle serait divisible et mutable, alors qu’en réalité, Elle est immuable. La Gītā dit que les parcelles de l’Être Suprême, les âmes distinctes, existent de toute éternité (sanātana) et sont kṣaras, susceptibles de tomber sous le joug de la nature matérielle. Toutefois les âmes individuelles conservent à jamais leur statut de parties distinctes, même après avoir atteint la libération spirituelle. Une fois délivrées de la matière, elles obtiennent de vivre éternellement auprès de Dieu, la Personne Suprême, dans la connaissance et la félicité absolues.

On pourrait appliquer à l’Âme Suprême – le Paramātmā présent en chaque être mais néanmoins différent de l’âme individuelle habitant chacun de ces corps – le principe de la réflexion. Lorsque le ciel se reflète dans l’eau, l’image réfléchie est aussi bien celle du soleil et de la lune que celle des étoiles. Les étoiles sont semblables aux âmes distinctes, et le soleil, ou la lune, à l’Âme Suprême. L’âme spirituelle infinitésimale est ici représentée par Arjuna, et l’Âme Suprême par Kṛṣṇa, Dieu en personne. Mais comme le montrera avec précision le début du quatrième chapitre, l’un et l’autre ne sont pas au même niveau. Si Arjuna était l’égal de Kṛṣṇa, ou si Kṛṣṇa n’était pas supérieur à Arjuna, leur relation de maître à disciple n’aurait aucun sens. S’ils étaient tous deux fourvoyés par l’énergie illusoire (māyā), il ne servirait à rien que l’un instruise l’autre – un tel enseignement serait sans valeur, car nul n’est un maître autorisé s’il se trouve sous l’emprise de māyā. Si donc l’on prend en compte ce qui vient d’être dit jusqu’ici, il devient facile d’admettre que Kṛṣṇa est le Seigneur Suprême, et qu’Il occupe une position supérieure à celle d’Arjuna, âme oublieuse égarée par māyā.