Bg. 12.20

SMISAO: U ovom poglavlju, od drugoga do posljednjeg stiha – od mayy āveśya mano ye mām („usredotočujući um na Mene") do ye tu dharmāmṛtam idam („ova religija vječnog djelovanja") – Svevišnji je Gospodin objasnio procese transcendentalnog služenja kojim Mu osoba može prići. Takvi su procesi veoma dragi Gospodinu i zato prihvaća njihove sljedbenike. Arjuna je postavio pitanje tko je bolji – onaj tko slijedi put neosobnog Brahmana ili onaj tko osobno služi Svevišnju Božansku Osobu – i Gospodin mu je jasno odgovorio da je predano služenje Božanske Osobe bez sumnje najbolji proces duhovne spoznaje. Drugim riječima, u ovom se poglavlju zaključuje da u dobru društvu osoba postaje privržena čistom predanom služenju. Tako prihvaća vjerodostojna duhovnog učitelja i počinje slušati, mantrati i slijediti propisana načela predanog služenja s vjerom, privrženošću i predanošću, posvećujući se transcendentalnom služenju Gospodina. Taj je put preporučen u ovom poglavlju. Stoga je predano služenje nedvojbeno jedini apsolutni put samospoznaje, namijenjen dostizanju Svevišnje Božanske Osobe. Neosobno shvaćanje Vrhovne Apsolutne Istine, kao što je opisano u ovom poglavlju, preporučuje se samo do trenutka posvećivanja samospoznaji. Drugim riječima, sve dok netko nema priliku da se druži s čistim bhaktom, neosobno shvaćanje Apsolutne Istine može biti korisno. Osoba s takvim shvaćanjem djeluje bez očekivanja plodonosna rezultata, meditira i njeguje znanje kako bi shvatila duh i materiju. To je potrebno sve dok ne stekne društvo čistoga bhakte. Na sreću, ako neposredno razvije želju za njegovanjem svjesnosti Kṛṣṇe u čistu predanom služenju, ne treba korak po korak napredovati u duhovnoj spoznaji. Predano je služenje – opisano u srednjih šest poglavlja Bhagavad-gīte – primjerenije. Ne treba se brinuti o održavanju tijela i duše zajedno, jer se Gospodinovom milošću sve odvija automatski.