„Rodio sam se u najdubljoj tmini neznanja. Moj duhovni učitelj otvorio mi je oči buktinjom znanja. Odajem mu svoje ponizno poštovanje."

„Kada će mi Śrīla Rūpa Gosvāmī Prabhupāda, koji je u ovom materijalnom svijetu postavio temelje misiji kako bi ispunio želju Gospodina Caitanye, pružiti utočište svojih lotosolikih stopala?"

„Odajem svoje ponizno poštovanje lotosolikim stopalima moga duhovnog učitelja i stopalima svih vaiṣṇava. Odajem svoje ponizno poštovanje lotosolikim stopalima Śrīla Rūpe Gosvāmīja i njegova starijeg brata, Sanātane Gosvāmīja, te Raghunāthe Dāse, Raghunāthe Bhāṭṭe, Gopāle Bhaṭṭe i Śrīla Jīve Gosvāmīja. Odajem svoje ponizno poštovanje Gospodinu Kṛṣṇi Caitanyi, Gospodinu Nityānandi, Advaiti Ācāryi, Gadādhari, Śrīvāsi i drugim pratiocima. Odajem svoje ponizno poštovanje Śrīmatī Rādhārāṇī i Śrī Kṛṣṇi i Njihovim pratiljama Śrī Laliti i Viśākhi."

„Dragi moj Kṛṣṇa, prijatelj si nesretnih i izvor stvorenog svijeta. Gospodar si gopīja i ljubavnik Rādhārāṇī. Odajem Ti ponizno poštovanje."

„Odajem svoje ponizno poštovanje Rādhārāṇī, kraljici Vṛndāvane, čija put nalikuje topljenom zlatu. Ti si kći kralja Vṛṣabhānua i veoma si draga Gospodinu Kṛṣṇi."

„Odajem svoje ponizno poštovanje svim vaiṣṇavama, Gospodinovim bhaktama. Oni mogu ispuniti želje svih živih bića, poput drveća želja, i puni su samilosti prema palim dušama."

„Odajem ponizno poštovanje Śrī Kṛṣṇi Caitanyi, Prabhuu Nityānandi, Śrī Advaiti, Gadādhari, Śrīvāsi i svima koji slijede put predanosti."

Bhagavad-gītā poznata je i kao Gītopaniṣada. Ona je jedna od najvažnijih Upaniṣada u vedskoj književnosti i predstavlja bit vedskoga znanja. Naravno, na engleskom postoji mnogo tumačenja Bhagavad-gīte i netko se može zapitati kakva je potreba za još jednim. To možemo objasniti na sljedeći način. Nedavno me je jedna gospođa iz Amerike zamolila da joj preporučim neki engleski prijevod Bhagavad-gīte. U Americi ima mnogo izdanja Bhagavad-gīte, ali koliko sam vidio ni jedno od njih, ne samo u Americi već ni u Indiji, nije, strogo gledano, mjerodavno, jer je gotovo u svakom od njih tumač iznio vlastito mišljenje, ne dodirujući duh Bhagavad-gīte kakva jest.

Duh Bhagavad-gīte objašnjen je u samoj Bhagavad-gīti. Ako želimo uzeti lijek, moramo slijediti upute priložene uz lijek. Ne možemo uzeti lijek po vlastitu nahođenju ili po uputi prijatelja. Moramo ga uzeti po uputi priloženoj uz lijek ili prema uputi liječnika. Slično tome, Bhagavad-gītu trebamo shvatiti ili prihvatiti u skladu s uputama samoga govornika. Bhagavad-gītu je izgovorio Gospodin Śrī Kṛṣṇa. Na svakoj se njezinoj stranici spominje da je On Svevišnja Božanska Osoba, Bhagavān. Naravno, riječ bhagavān ponekad se odnosi na moćnu osobu ili moćnoga poluboga. Ovdje riječ bhagavān nedvojbeno upućuje da je Gospodin Śrī Kṛṣṇa velika osoba, ali istodobno trebamo znati da je Śrī Kṛṣṇa Svevišnja Božanska Osoba. To su potvrdili svi veliki ācārye (duhovni učitelji) poput Śaṅkarācārye, Rāmānujācārye, Madhvācārye, Nimbārke Svāmīja, Śrī Caitanye Mahāprabhua i mnogih drugih autoriteta vedskoga znanja u Indiji. U Bhagavad-gīti sam Gospodin također izjavljuje da je Svevišnja Božanska Osoba i kao takav je prihvaćen u Brahma-saṁhiti i svim Purāṇama, a napose u Śrīmad-Bhāgavatamu, poznatom kao Bhāgavata Purāṇa (kṛṣṇas tu bhagavān svayam). Zbog toga Bhagavad-gītu trebamo prihvatiti u skladu s uputama same Božanske Osobe. U četvrtom poglavlju Gīte (4.1–3) Gospodin kaže:

U ovim stihovima Gospodin obavješćuje Arjunu da je ovaj sustav yoge, Bhagavad-gītu, najprije objasnio bogu Sunca. Bog Sunca ga je objasnio Manuu, a Manu Ikṣvākuu. Tako je ovo znanje o yogi bilo prenošeno učeničkim naslijeđem od jednoga govornika do drugoga, ali je tijekom vremena bilo izgubljeno. Zato ga je Gospodin morao ponovno objasniti, ovoga puta Arjuni na bojnom polju Kurukṣetri.

Gospodin izjavljuje Arjuni da mu otkriva ovu najvišu tajnu jer je Njegov bhakta i prijatelj. To znači da je Bhagavad-gītā posebno namijenjena Gospodinovim bhaktama. Postoje tri vrste transcendentalista: jñānīji (impersonalisti), yogīji (meditanti) i bhakte. Śrī Kṛṣṇa ovdje jasno kaže Arjuni da ga čini prvim primateljem novog učeničkog naslijeđa jer je staro bilo prekinuto. Gospodin je želio uspostaviti drugo učeničko naslijeđe u istom slijedu misli koje je bog Sunca prenio drugima. Želio je da Arjuna ponovno raširi Njegovo naučavanje i postane autoritet za razumijevanje Bhagavad-gīte. Možemo zaključiti da je Arjuna bio upućen u Bhagavad-gītu zato što je bio bhakta Gospodina Kṛṣṇe, Njegov učenik i bliski prijatelj. Stoga Bhagavad-gītu najbolje može shvatiti osoba koja ima odlike slične Arjuninim. To znači da mora biti bhakta u neposrednom odnosu s Gospodinom. Čim netko postane Gospodinov bhakta, uspostavlja izravan odnos s Gospodinom. To je vrlo opširna tema, ali ukratko možemo reći da bhakta može služiti Svevišnju Božansku Osobu u jednom od pet različitih odnosa:

1. u pasivnom odnosu s Gospodinom;

2. u aktivnom odnosu s Gospodinom;

3. u prijateljskom odnosu s Gospodinom;

4. u roditeljskom odnosu s Gospodinom;

5. u ljubavnom odnosu s Gospodinom.

Arjuna je imao prijateljski odnos s Gospodinom. Naravno, postoji jaz razlike između ovoga prijateljstva i onoga u materijalnom svijetu. Kṛṣṇu i Arjunu vezuje transcendentalno prijateljstvo, koje ne može svatko imati. Naravno, svatko ima određen odnos s Gospodinom i taj se odnos oživljava savršenim predanim služenjem, ali u sadašnjem stanju našega života zaboravili smo ne samo Svevišnjeg Gospodina, već i naš vječni odnos s Njim. Svako od nebrojeno mnogo živih bića ima vječno određen odnos s Gospodinom, koji se naziva svarūpa. Procesom predanog služenja može oživjeti tu svarūpu i taj se stadij naziva svarūpa-siddhi – savršenstvo prirodnog položaja. Arjuna je bio bhakta i bio je povezan sa Svevišnjim Gospodinom prijateljstvom.

Trebamo obratiti pozornost na to kako je Arjuna prihvatio Bhagavad-gītu. Njegov način prihvaćanja opisan je u desetom poglavlju (10.12–14):

„Arjuna reče: Ti si Svevišnja Božanska Osoba, vrhovno prebivalište, najčistije biće i Apsolutna Istina. Ti si prvobitna osoba, vječna, transcendentalna, nerođena i najveća. Svi veliki mudraci poput Nārade, Asite, Devale i Vyāse potvrđuju tu istinu o Tebi, a sada mi je Ti sam objašnjavaš. O Kṛṣṇa, potpuno prihvaćam kao istinu sve što si mi rekao. Ni polubogovi ni demoni, o Gospodine, ne mogu shvatiti Tvoju osobnost."

Nakon što je čuo Bhagavad-gītu od Svevišnje Božanske Osobe, Arjuna je prihvatio Kṛṣṇu kao paraṁ brahmu, Vrhovni Brahman. Svako je živo biće Brahman, ali vrhovno živo biće, Svevišnja Božanska Osoba, Vrhovni je Brahman. Paraṁ dhāma znači da je vrhovno prebivalište ili počivalište svega; pavitram znači da je čist, neokaljan materijalnom prljavštinom; puruṣam znači da je vrhovni uživatelj; śāśvatam da je prvobitan; divyam da je transcendentalan; ādi-devam da je Svevišnja Božanska Osoba; ajam da je nerođen, a vibhum da je najveći.

Netko može pomisliti da je Arjuna sve to rekao Kṛṣṇi laskajući Mu, jer je Kṛṣṇa bio njegov prijatelj. Da bi odagnao takvu sumnju iz umova čitatelja Bhagavad-gīte, Arjuna u sljedećem stihu potkrepljuje te pohvale izjavljujući da nije samo on prihvatio Kṛṣṇu kao Svevišnju Božansku Osobu, već i autoriteti poput Nārade, Asite, Devale i Vyāsadeve. Ove velike osobe šire vedsko znanje, onakvo kakvim ga prihvaćaju svi ācārye. Zato Arjuna kaže Kṛṣṇi da sve što On kaže prihvaća kao potpuno savršeno. Sarvam etad ṛtaṁ manye: „Sve što Ti kažeš prihvaćam kao istinu." Arjuna uz to izjavljuje da je veoma teško shvatiti Gospodinovu osobnost i da čak ni veliki polubogovi ne mogu shvatiti Gospodina. To znači da Śrī Kṛṣṇu ne mogu shvatiti čak ni osobe više od ljudskih bića. Kako Ga onda može shvatiti ljudsko biće, ako ne postane Njegov bhakta?

Bhagavad-gītu stoga trebamo prihvatiti u duhu predanosti. Ne bismo trebali misliti da smo jednaki Kṛṣṇi ili da je Kṛṣṇa obična osoba, pa čak ni vrlo velika osoba. Gospodin Śrī Kṛṣṇa je Svevišnja Božanska Osoba. Tako prema izjavama Bhagavad-gīte ili izjavama Arjune, koji pokušava shvatiti Bhagavad-gītu, trebamo barem teorijski prihvatiti Śrī Kṛṣṇu kao Svevišnju Božansku Osobu. U tom poniznom duhu možemo shvatiti Bhagavad-gītu. Ako je ne čitamo u poniznu duhu, teško ćemo je moći shvatiti, jer predstavlja veliku tajnu.

Što je zapravo Bhagavad-gītā? Cilj je Bhagavad-gīte izbaviti čovječanstvo iz neznanja materijalnog postojanja. Svaki se čovjek suočava s toliko mnogo neprilika, kao Arjuna, koji se morao boriti u bici na Kurukṣetri. Arjuna se predao Kṛṣṇi i tako je bila izgovorena Bhagavad-gītā. Svatko je od nas, ne samo Arjuna, pun tjeskoba zbog materijalnog postojanja. Naše je samo postojanje u ozračju nepostojanja. Ustvari, mi nismo stvoreni za to da budemo izloženi prijetnji nepostojanja. Naše je postojanje vječno, ali smo na neki način stavljeni u asat. Asat se odnosi na ono što ne postoji.

Od toliko mnogo ljudskih bića koja pate mali se broj iskreno raspituje o svom položaju, o tome tko su, zašto su stavljeni u ovaj neugodan položaj itd. Ako se čovjek ne osvijesti i ne zapita zašto pati, ako ne spozna da ne želi patnju već oslobođenje od sve patnje, ne bi se trebao smatrati savršenim ljudskim bićem. Ljudski život počinje s pojavom takvih pitanja u umu. U Brahma-sūtri se takvo raspitivanje naziva brahma-jijñāsā. Athāto brahma-jijñāsā. Svaka djelatnost ljudskoga bića koje se ne raspituje o prirodi Apsoluta treba se smatrati neuspjehom. Oni koji se počnu pitati zašto pate, odakle su došli i kamo će otići nakon smrti, pravi su učenici koji mogu razumjeti Bhagavad-gītu. Iskreni učenik treba osjećati veliko poštovanje prema Svevišnjoj Božanskoj Osobi. Takav je učenik bio Arjuna.

Gospodin Kṛṣṇa se pojavljuje posebno zato da bi ponovno pokazao pravi cilj života ljudima koji su ga zaboravili. Čak i od mnogo ljudskih bića koja se tada probude, tek će jedno možda početi razumijevati svoj položaj i radi njega je izgovorena Bhagavad-gītā. Ustvari, tigar neznanja proždire sve nas, ali Gospodin je vrlo milostiv prema živim bićima, osobito prema ljudskim bićima. Zato je izgovorio Bhagavad-gītu, prihvativši Svoga prijatelja Arjunu kao učenika.

Kao pratilac Gospodina Kṛṣṇe, Arjuna je transcendentalan prema svem neznanju, ali je na bojnom polju Kurukṣetri bio stavljen u neznanje kako bi postavio Gospodinu Kṛṣṇi pitanja o problemima života tako da ih Gospodin za dobrobit budućih generacija može objasniti i zacrtati plan života. Ljudi bi tada mogli djelovati u skladu s tim i savršeno ostvariti misiju ljudskoga života.

Bhagavad-gīta omogućuje razumijevanje pet temeljnih istina. Najprije nam predstavlja nauk o Bogu, a potom prirodni položaj živih bića, jīva. Postoji īśvara, upravitelj, i jīve, podređena živa bića. Živo biće koje tvrdi da je slobodno i da nije pod upravom je ludo. Ono je u svakom pogledu pod upravom, barem u svom uvjetovanom životu. Bhagavad-gītā govori o īśvari, vrhovnom upravitelju, i jīvama, živim bićima pod Njegovom upravom. Gospodin također objašnjava prakṛti (materijalnu prirodu), vrijeme (vijek postojanja cijeloga svemira ili očitovanja materijalne prirode) i karmu (djelatnosti). Kozmičko je očitovanje puno različitih djelatnosti. Sva su živa bića zaokupljena različitim djelatnostima. Iz Bhagavad-gīte moramo naučiti što je Bog, što su živa bića, što je prakṛti, što je kozmičko očitovanje, kako vrijeme njime upravlja i kakve vrste djelatnosti vrše živa bića.

Na temelju tih pet tema Bhagavad-gīte možemo jasno uvidjeti da je Vrhovni Bog ili Kṛṣṇa ili Brahman ili vrhovni upravitelj ili Paramātmā – možemo upotrijebiti bilo koje od ovih imena – najveći od svih. Živa su bića po svojoj prirodi jednaka vrhovnom upravitelju. Na primjer, Gospodin upravlja materijalnom prirodom u svemiru, kao što će biti objašnjeno u idućim poglavljima Bhagavad-gīte. Materijalna priroda nije neovisna, već djeluje pod upravom Svevišnjega Gospodina. Gospodin Kṛṣṇa izjavljuje – mayādhyakṣeṇa prakṛtiḥ sūyate sa-carācaram: „Materijalna priroda djeluje pod Mojom upravom". Kada vidimo čudesna zbivanja u svemiru, trebamo znati da iza ovog kozmičkog očitovanja stoji upravitelj. Ništa se ne bi moglo očitovati bez upravitelja. Djetinjasto je ne obazirati se na upravitelja. Na primjer, dijete može smatrati automobil čudesnim zato što može juriti iako ga ne vuče ni konj ni neka druga životinja, no čovjek zdrava razuma poznaje prirodu automobila. On uvijek zna da iza stroja stoji čovjek, vozač. Slično tome, Svevišnji Gospodin je vozač pod čijom se upravom sve odvija. Kao što ćemo vidjeti u idućim poglavljima, Gospodin opisuje jīve, živa bića, kao Svoje sastavne djeliće. Čestica zlata i sama je zlato, a kap vode iz oceana slana je poput samoga oceana. Slično tome, mi, živa bića, kao sastavni djelići vrhovnog upravitelja, īśvare, tj. Bhagavāna, Gospodina Śrī Kṛṣṇe, imamo sve odlike Svevišnjeg Gospodina u sićušnoj mjeri jer smo sićušni, podređeni īśvare. Pokušavamo upravljati prirodom, kao što sada pokušavamo upravljati prostorom ili planetima. Ta sklonost upravljanju prisutna je u nama jer je prisutna u Kṛṣṇi. No premda smo skloni upravljanju materijalnom prirodom trebamo znati da nismo vrhovni upravitelji. To je objašnjeno u Bhagavad-gīti.

Što je materijalna priroda? Ona je u Bhagavad-gīti opisana kao niža prakṛti ili niža priroda. Objašnjeno je da živo biće pripada višoj prakṛti. U svakom slučaju, bilo da se radi o višoj ili nižoj prirodi, prakṛti je uvijek pod upravom. Ženske je prirode i pod Gospodinovom je upravom, kao što žena djeluje pod nadzorom muža. Prakṛti je uvijek podređena, pod nadzorom Gospodina koji njome upravlja. I živa bića i materijalna priroda nalaze se pod upravom Svevišnjeg Gospodina. Prema Gīti, živa su bića prakṛti, iako su sastavni djelići Svevišnjeg Gospodina. To je objašnjeno u sedmom poglavlju Bhagavad-gīte. Apareyam itas tv anyāṁ prakṛtiṁ viddhi me parām / jīva-bhūtām: „Materijalna priroda je Moja niža prakṛti, ali postoji još jedna, viša prakṛti. To je jīva-bhūtām, živo biće."

Tri su tvoridbena svojstva materijalne prirode: guṇa vrline, guṇa strasti i guṇa neznanja. Iznad njih je vječno vrijeme, a međudjelovanjem guṇa prirode, pod upravom i u granicama vječnog vremena, nastaju djelatnosti koje se nazivaju karma. Te se djelatnosti odvijaju od pamtivijeka, a mi ispaštamo ili uživamo plodove naših djelatnosti. Na primjer, ako poslovan čovjek razborito, teško radi i zgrne velik novac na bankovnom računu, onda uživa. Međutim, ako u poslovima izgubi sav svoj novac, onda ispašta. Slično tome, mi ispaštamo ili uživamo rezultate naših djelatnosti na svim područjima života. To se naziva karma.

U Bhagavad-gīti Gospodin objašnjava īśvaru (Svevišnjeg Gospodina), jīve (živa bića), prakṛti (prirodu), kālu (vječno vrijeme) i karmu (djelatnosti). Gospodin, živa bića, materijalna priroda i vrijeme su vječni. Očitovanje prakṛti može biti privremeno, ali nije nestvarno. Neki filozofi izjavljuju da je očitovano stanje materijalne prirode nestvarno, ali prema filozofiji Bhagavad-gīte ili prema vaiṣṇavskoj filozofiji to nije točno. Očitovanje svijeta ne smatra se nestvarnim. Ono je stvarno, no privremeno, poput oblaka koji putuje nebom ili kiše koja natapa žitna polja. Čim se kišno razdoblje završi i oblak ode, usjevi se suše. Slično tome, materijalni svemir nastaje u određenom vremenskom razdoblju, postoji neko vrijeme i potom iščezava. Tako djeluje prakṛti. Taj se ciklus odvija vječno i zato je prakṛti vječna; nije nestvarna. Gospodin je opisuje riječima „Moja prakṛti". Materijalna priroda je odvojena energija Svevišnjeg Gospodina. Živa bića su također energija Svevišnjeg Gospodina, ali nisu odvojena već vječno povezana s Njim. Tako su Gospodin, živo biće, materijalna priroda i vrijeme međusobno povezani i vječni. Za razliku od njih, karma nije vječna. Posljedice karme mogu biti veoma stare. Mi od pamtivijeka ispaštamo ili uživamo plodove naše karme, ili djelatnosti, ali ih možemo promijeniti. Ta promjena ovisi o savršenstvu našega znanja. Mi djelujemo na različite načine, ali ne znamo kakvim se djelovanjem možemo osloboditi posljedica svih djelatnosti. To je objašnjeno u Bhagavad-gīti.

Svevišnji Gospodin, īśvara, u Svom je položaju vrhovna svjesnost. Kao Njegovi sastavni djelići, živa bića (jīve) su također svjesna. I živo biće i materijalna priroda opisani su kao prakṛti, energija Svevišnjeg Gospodina, ali jedna od njih je svjesna (jīva). Druga prakṛti nije svjesna. To je razlika. Jīva prakṛti naziva se višom energijom jer ima svjesnost sličnu Gospodinovoj. Međutim, Gospodin je vrhovna svjesnost. Ne bismo trebali tvrditi da živo biće, jīva, također posjeduje vrhovnu svjesnost. Ono je ne može posjedovati ni u jednom stadiju svoga savršenstva. Teorija koja tvrdi da je to moguće zavodi ljude. Živo biće posjeduje svjesnost, ali ne posjeduje savršenu ili vrhovnu svjesnost.

Razlika između jīve i īśvare bit će objašnjena u trinaestom poglavlju Bhagavad-gīte. Gospodin je kṣetra-jña, svjestan, kao i živo biće, ali živo biće je svjesno samo svoga tijela, dok je Gospodin svjestan svih tijela. Budući da živi u srcu svakog živog bića, svjestan je duševnih promjena svake jīve. To ne bismo trebali zaboraviti. Objašnjeno je da Paramātmā, Svevišnja Božanska Osoba, živi u srcu svih živih bića kao īśvara, upravitelj, i upućuje ih kako da djeluju po vlastitoj želji. Živo biće zaboravlja što treba činiti. Najprije se odlučuje za određeni način djelovanja, a potom se zapleće u posljedice vlastite karme. Nakon što napusti jednu vrstu tijela ulazi u drugu vrstu tijela, kao što oblači i svlači odjeću. Dok se duša tako seli, ispašta posljedice djela koja je počinila u prošlosti. Te djelatnosti živo biće može promijeniti kada postane razborito i shvati kako treba djelovati, utemeljivši se u guṇi vrline. Ako to učini, sve posljedice njegovih prošlih djela mogu se promijeniti. Prema tome, karma nije vječna. Zato je rečeno da su od pet činitelja (īśvare, jīve, prakṛti, vremena i karme) četiri vječna, a jedan privremen (karma).

Vrhovno svjestan īśvara sličan je živom biću po Svojoj svjesnosti, jer su i svjesnost Gospodina i svjesnost živoga bića transcendentalne. Svjesnost ne nastaje spajanjem materije. To je pogrešna zamisao. Teorija da se svjesnost razvija u određenim uvjetima spajanja materije nije prihvaćena u Bhagavad-gīti. Svjesnost se može iskrivljeno očitovati kroz prekrivač materijalnih okolnosti, kao što se može činiti da svjetlost koja prolazi kroz obojeno staklo ima određenu boju, ali Gospodinova svjesnost ne podliježe materijalnom utjecaju. Gospodin Kṛṣṇa kaže: mayādhyakṣeṇa prakṛtiḥ. Kada se pojavi u materijalnom svemiru Njegova svjesnost ne podliježe materijalnom utjecaju. Kada bi tako bilo, ne bi mogao govoriti o transcendentalnim temama, kao što to čini u Bhagavad-gīti. Nitko ne može govoriti o transcendentalnom svijetu, ako nije pročistio svoju svjesnost od materijalne prljavštine. Prema tome, Gospodin nije materijalno okaljan, a naša svjesnost u sadašnjem trenutku jest. Bhagavad-gītā nas poučava da svjesnost moramo pročistiti od materijalnih nečistoća. U čistoj svjesnosti, naše će djelatnosti biti povezane s voljom īśvare i to će nas usrećiti. Ne trebamo okončati sve djelatnosti, već ih pročistiti. Pročišćene djelatnosti nazivaju se bhakti. One izgledaju kao obične djelatnosti, ali ne sadrže materijalne nečistoće. Osobi u neznanju može se činiti da bhakta djeluje ili radi kao običan čovjek, ali takva osoba siromašna znanja ne zna da djelatnosti Gospodinova bhakte nisu okaljane nečistom svjesnošću ili materijom. One ne podliježu utjecaju triju guṇa prirode. Trebamo znati da je u ovom trenutku naša svjesnost nečista.

Živa bića u stanju materijalne okaljanosti nazivaju se uvjetovanima. Vjerujući da su proizvodi materijalne prirode očituju lažnu svjesnost, lažni ego. Osoba utonula u misli o tjelesnim odnosima ne može shvatiti svoje stanje. Gospodin je izgovorio Bhagavad-gītu kako bi nas oslobodio tjelesnog shvaćanja života, a Arjuna je prihvatio položaj uvjetovane duše da bi primio to znanje od Gospodina. Oslobođenje od tjelesnog shvaćanja života najpreči je zadatak za transcendentalista. Onaj tko želi biti slobodan, oslobođen, mora najprije naučiti da nije materijalno tijelo. Mukti (oslobođenje) predstavlja slobodu od materijalne svjesnosti. U Śrīmad-Bhāgavatamu nalazimo definiciju oslobođenja. Muktir hitvānyathā-rūpaṁ svarūpeṇa vyavasthitiḥ: mukti je oslobođenje od nečiste svjesnosti materijalnog svijeta i utemeljenost u čistoj svjesnosti. Sve upute Bhagavad-gīte namijenjene su buđenju te čiste svjesnosti. Zato Kṛṣṇa, nakon što je dao posljednje upute u Gīti, pita Arjunu je li njegova svjesnost sada pročišćena. Pročišćena se svjesnost očituje kao djelovanje u skladu s Gospodinovim uputama. To je bit pročišćene svjesnosti. Kao sastavni djelići Gospodina, mi smo svjesni, ali smo skloni utjecaju nižih guṇa. Gospodin, kao Svevišnji, nikada ne podliježe takvom utjecaju. To je razlika između Svevišnjeg Gospodina i malih osobnih duša.

Što je svjesnost? To je shvaćanje „ja jesam". Ali što sam ja? U nečistoj svjesnosti „ja sam" znači „ja sam gospodar svega što me okružuje, ja sam uživatelj". Svijet se okreće jer svako živo biće smatra da je gospodar i stvoritelj materijalnog svijeta. Materijalna se svjesnost temelji na dva shvaćanja: „ja sam stvoritelj" i „ja sam uživatelj". Ustvari, Svevišnji Gospodin je i stvoritelj i uživatelj, a živo biće, kao sastavni djelić Svevišnjeg Gospodina, nije ni stvoritelj niti uživatelj, već suradnik. Ono je stvoreno i uživano. Na primjer, dio stroja surađuje s čitavim strojem; dio tijela surađuje s čitavim tijelom. Ruke, noge i oči su dijelovi tijela, ali nisu uživatelji. Uživatelj je želudac. Noge se kreću, ruke donose hranu, zubi žvaču. Svi dijelovi tijela zadovoljavaju želudac, jer je on središte koje snabdijeva tijelo hranom. Stoga se sve daje želucu. Drvetu dajemo vodu zalijevajući njegov korijen, a tijelo hranimo hraneći želudac, jer ako želimo održavati tijelo u zdravu stanju, dijelovi tijela moraju surađivati kako bi nahranili želudac. Slično tome, Svevišnji Gospodin je uživatelj i stvoritelj, a mi smo, kao podčinjena živa bića, stvoreni za to da s Njim surađujemo kako bismo Ga zadovoljili. Ta će nam suradnja donijeti pravu dobrobit, kao što će hrana koju primi želudac pružiti dobrobit svim drugim dijelovima tijela. Ako prsti na rukama misle da sami trebaju jesti hranu umjesto da je daju želucu, doživjet će neuspjeh. Središnji lik stvaranja i uživanja je Svevišnji Gospodin, a živa su bića suradnici. Ona uživaju surađujući. Taj odnos nalikuje odnosu gospodara i sluge. Ako je gospodar potpuno zadovoljan, i sluga je zadovoljan. Zato trebamo zadovoljiti Svevišnjeg Gospodina, iako težnja za stvaranjem i uživanjem u materijalnom svijetu postoji u živim bićima, jer postoji u Svevišnjem Gospodinu koji je stvorio očitovani kozmički svijet.

Tako nas Bhagavad-gītā uči da se potpuna cjelina sastoji od vrhovnog upravitelja, podređenih živih bića, kozmičkog očitovanja, vječnog vremena i karme (djelatnosti), objašnjavajući svakoga od njih. Svi oni zajedno čine potpunu cjelinu, koja se naziva Vrhovna Apsolutna Istina. Potpuna Božanska Osoba Śrī Kṛṣṇa potpuna je cjelina i potpuna Apsolutna Istina. Sva su očitovanja tvorevine Njegovih različitih energija. On je potpuna cjelina.

U Gīti je objašnjeno da je neosobni Brahman podređen potpunoj Vrhovnoj Osobi (brahmaṇo hi pratiṣṭhāham). U Brahma-sūtri je potanje objašnjeno da Brahman nalikuje zrakama sunca. Neosobni Brahman predstavlja sjajne zrake Svevišnje Božanske Osobe. Spoznaja neosobnog Brahmana, kao i spoznaja Paramātme, nepotpuna je spoznaja apsolutne cjeline. Iz petnaestoga poglavlja Bhagavad-gīte saznajemo da je Svevišnja Božanska Osoba viša od neosobnog Brahmana i Svoga djelomičnog vida, Paramātme. Svevišnja Božanska Osoba se naziva sac-cid-ānanda-vigraha. Brahma-saṁhitā počinje sljedećim riječima: īśvaraḥ paramaḥ kṛṣṇaḥ sac-cid-ānanda-vigrahaḥ / anādir ādir govindaḥ sarva-kāraṇa-kāraṇam. „Govinda, ili Kṛṣṇa, uzrok je svih uzroka. On je prvobitni uzrok svega i čisti oblik vječnosti, znanja i blaženstva." Spoznaja neosobnog Brahmana spoznaja je Njegova sat obilježja (vječnosti). Spoznaja Paramātme spoznaja je sat-cit obilježja (vječnog znanja). Međutim, spoznaja Božanske Osobe Kṛṣṇe spoznaja je svih transcendentalnih obilježja: sat, cit i ānande (vječnosti, znanja i blaženstva) u potpunoj vigrahi (obliku).

Manje inteligentni ljudi smatraju Vrhovnu Istinu neosobnom, ali ona je transcendentalna osoba. To je potvrđeno u svim vedskim spisima. Nityo nityānāṁ cetanaś cetanānām. (Kaṭha Upaniṣada 2.2.13) Kao što smo mi živa bića i imamo svoju osobnost, tako je i Vrhovna Apsolutna Istina osoba, a spoznaja osobne prirode Svevišnjega predstavlja spoznaju svih transcendentalnih obilježja Njegova potpunog oblika. Potpuna cjelina nije bezoblična. Kad bi tako bilo ili kad bi posjedovala manje svojstava od bilo čega drugoga, ne bi mogla biti potpuna cjelina. Potpuna cjelina mora obuhvaćati sve što je unutar i izvan dosega našega iskustva, inače ne može biti potpuna.

Potpuna cjelina, Božanska Osoba, posjeduje neizmjerne moći (parāsya śaktir vividhaiva śrūyate). Kako Kṛṣṇa djeluje različitim moćima također je objašnjeno u Bhagavad-gīti. Pojavni ili materijalni svijet u koji smo stavljeni potpun je u sebi, jer su prema sāṅkhya filozofiji dvadeset četiri elementa, koja privremeno očituju materijalni svemir, savršeno uređena za proizvodnju svega što je nužno za održavanje svemira. Ničega nema previše niti premalo. Vrijeme trajanja ovog očitovanja utvrđeno je energijom vrhovne cjeline i kada ono istekne, ovo privremeno očitovanje bit će uništeno po savršenom planu potpune cjeline. Malenim, u sebi potpunim djelićima, živim bićima, pružene su sve pogodnosti kako bi spoznali potpunu cjelinu, a sve vrste nepotpunosti doživljavaju se zbog nepotpunog znanja o potpunoj cjelini. Tako Bhagavad-gītā sadrži potpuno znanje o vedskoj mudrosti.

Sve vedsko znanje je nepogrešivo i hindusi ga prihvaćaju kao potpuno i nepogrešivo. Na primjer, kravlja balega je životinjski izmet i prema smṛtiju (odredbama Veda) ako osoba dodirne izmet životinje mora se okupati kako bi se pročistila. No u vedskim se spisima smatra da je kravlja balega pročišćavajuće sredstvo. To može izgledati proturječno, ali se prihvaća zato što je vedska izjava. Slijedeći tu odredbu osoba neće pogriješiti. Kasnije je suvremena znanost dokazala da kravlja balega sadrži sva antiseptična svojstva. Vedsko je znanje potpuno, jer je iznad svih sumnji i pogrešaka, a Bhagavad-gītā je bit sveg vedskog znanja.

Vedsko znanje nije plod istraživanja. Naš je istraživački rad nesavršen zato što istražujemo stvari nesavršenim osjetilima. Moramo prihvatiti savršeno znanje koje se prenosi, kao što je rečeno u Bhagavad-gīti, učeničkim naslijeđem (sustavom paramparā). Znanje moramo primiti iz pravog izvora u učeničkom naslijeđu koje potječe od vrhovnog duhovnog učitelja, samog Gospodina, i koje se prenosi lancem duhovnih učitelja. Arjuna, učenik kojeg je poučio Gospodin Śrī Kṛṣṇa, prihvaća sve što On kaže bez protivljenja. Ne možemo prihvatiti jedan dio Bhagavad-gīte, a drugi ne. To nije dopušteno. Bhagavad-gītu moramo prihvatiti bez tumačenja, izbacivanja njezinih dijelova i hirovitog bavljenja njezinom tematikom. Gītā se treba prihvatiti kao najsavršeniji prikaz vedskog znanja. Vedsko se znanje prima iz transcendentalnih izvora, a prve je riječi izgovorio sam Gospodin. Riječi koje je izgovorio Gospodin nazivaju se apauruṣeya, što znači da se razlikuju od riječi svjetovne osobe koja posjeduje četiri nedostatka. Svjetovna osoba (1) sigurno čini pogreške, (2) uvijek je u iluziji, (3) sklona je varanju drugih i (4) ograničena je nesavršenim osjetilima. Budući da posjeduje ta četiri nesavršenstva, ne može savršeno prenijeti sveprožimajuće znanje.

Vedsko znanje ne prenose živa bića s takvim nedostacima. Gospodin ga je prenio prvom stvorenom živom biću, Brahmi, u srcu, a Brahmā ga je za uzvrat prenio svojim sinovima i učenicima, u izvornom obliku, kakvo je primio od Gospodina. Gospodin je pūrṇam (svesavršen) i ne može postati podložan zakonima materijalne prirode. Zato trebamo inteligencijom shvatiti da je Gospodin jedini vlasnik svega u svemiru i izvorni stvoritelj, stvoritelj Brahme. U jedanaestom poglavlju Gospodin je oslovljen kao prapitāmaha, pradjed, jer je stvoritelj Brahme koji je oslovljen kao pitāmaha, djed. Stoga nitko ne bi trebao tvrditi da je vlasnik bilo čega; treba prihvatiti samo stvari koje mu je Gospodin dodijelio za njegovo uzdržavanje.

Postoji mnogo primjera koji pokazuju kako trebamo upotrijebiti ono što nam je dodijelio Gospodin. To je objašnjeno u Bhagavad-gīti. Arjuna je na početku odlučio da se ne bori u bici na Kurukṣetri. To je bila njegova vlastita odluka. Rekao je Gospodinu da ne može uživati u kraljevstvu nakon što ubije svoje rođake. Ta je odluka bila utemeljena na tjelesnom shvaćanju, jer je mislio da je tijelo i da su njegovi tjelesni srodnici ili ekspanzije njegova braća, nećaci, šurjaci, djedovi itd. Prema tome, htio je zadovoljiti svoje tjelesne prohtjeve. Gospodin je izgovorio Bhagavad-gītu samo da bi promijenio to gledište i Arjuna se na kraju odlučio boriti pod Gospodinovim vodstvom, rekavši – kariṣye vacanaṁ tava: „Postupit ću po Tvojim riječima".

U ovom svijetu ljudi nisu stvoreni za to da se svađaju kao mačke i psi. Moraju biti inteligentni kako bi shvatili važnost ljudskog života te odbili djelovati poput običnih životinja. Ljudsko biće treba spoznati cilj svoga života. To je poruka svih vedskih spisa, a njezina je bit izložena u Bhagavad-gīti. Vedska je književnost namijenjena ljudskim bićima, a ne životinjama. Životinje mogu ubijati druga živa bića i time ne čine grijeh, ali ako čovjek ubije životinju da bi zadovoljio svoje neobuzdano osjetilo okusa, mora odgovarati za kršenje zakona prirode. U Bhagavad-gīti je objašnjeno da postoje tri vrste djelatnosti u skladu s različitim guṇama prirode: djelatnosti u vrlini, u strasti i u neznanju. Slično tome, postoje tri vrste hrane: hrana u vrlini, u strasti i u neznanju. Sve je to opisano i, ako pravilno iskoristimo upute Bhagavad-gīte, čitav će naš život postati pročišćen. Na kraju ćemo dostići odredište iznad materijalnog neba (yad gatvā na nivartante tad dhāma paramaṁ mama).

To je odredište vječno, duhovno nebo, zvano sanātana. U materijalnom svijetu vidimo da je sve privremeno. Sve nastaje, ostaje neko vrijeme, stvara popratne proizvode, smanjuje se i potom nestaje. To je zakon materijalnog svijeta. On vrijedi za sve pojave koje možemo uzeti za primjer, poput tijela, voća ili bilo čega drugoga. No iznad ovog privremenog svijeta postoji drugi svijet o kojem imamo obavještenje. Taj je svijet drugačije prirode, jer je sanātana, vječan. Jīva je opisana kao sanātana, vječna. Isto tako Gospodin je u jedanaestom poglavlju opisan kao sanātana. Mi imamo prisan odnos s Gospodinom i budući da smo svi iste prirode – sanātana-dhāma, tj. nebo, sanātana Vrhovna Osoba i sanātana živa bića – svrha je Bhagavad-gīte oživiti našu sanātana djelatnost ili sanātana-dharmu, vječnu djelatnost živog bića. Mi smo privremeno zaokupljeni raznim djelatnostima, ali sve se one mogu pročistiti kada ostavimo privremene djelatnosti i posvetimo se djelatnostima koje je propisao Svevišnji Gospodin. To se smatra čistim životom.

Svevišnji Gospodin i Njegovo transcendentalno carstvo su sanātana, kao i živa bića, a druženje živih bića s Gospodinom u sanātana carstvu predstavlja savršenstvo ljudskog života. Gospodin je vrlo ljubazan prema živim bićima, jer su Njegovi sinovi. Śrī Kṛṣṇa izjavljuje u Bhagavad-gīti – sarva-yoniṣu… ahaṁ bīja-pradaḥ pitā: „Ja sam otac svih živih bića". Naravno, postoje različite vrste živih bića, ovisno o njihovoj karmi, ali Gospodin ovdje tvrdi da je otac sviju. Pojavljuje se u materijalnom svijetu kako bi pozvao sve pale, uvjetovane duše da se vrate u vječno sanātana nebo tako da se sanātana živa bića mogu vratiti na svoje vječne sanātana položaje u Gospodinovom vječnom društvu. Gospodin se osobno pojavljuje u različitim inkarnacijama ili šalje Svoje povjerljive sluge kao sinove, pratioce ili ācārye da bi izbavili uvjetovane duše.

Izraz sanātana-dharma stoga se ne odnosi na sektaški proces religije, već na vječnu djelatnost vječnih živih bića u odnosu s vječnim Svevišnjim Gospodinom. Kao što je već bilo rečeno, sanātana-dharma se odnosi na vječnu djelatnost živoga bića. Śrīpāda Rāmānujācārya je objasnio riječ sanātana kao „ono što nema ni početka niti kraja". Stoga kada govorimo o sanātana-dharmi moramo na temelju autoriteta Śrīpāde Rāmānujācārye prihvatiti da ona nema ni početka ni kraja.

Riječ religija neznatno se razlikuje od sanātana-dharme. Ona sadrži u sebi pojam vjere, a vjera se može promijeniti. Netko može imati vjeru u određen proces i potom ga promijeniti, prihvativši drugi, ali sanātana-dharma se odnosi na djelatnost koja se ne može promijeniti. Na primjer, vodi ne možemo oduzeti tečnost, niti vatri toplinu. Slično tome, vječnom živom biću ne možemo oduzeti njegovu vječnu djelatnost. Sanātana-dharma je vječno neodvojiva od živog bića. Kada govorimo o sanātana-dharmi, moramo na temelju autoriteta Śrīpāda Rāmānujācārye prihvatiti kao činjenicu da sanātana-dharma nema ni početka ni kraja. Ono što nema ni početka ni kraja ne može biti sektaško, jer ne može biti ograničeno bilo kakvim granicama. Oni koji pripadaju nekoj sektaškoj vjeri pogrešno će smatrati sanātana-dharmu također sektaškom, ali ako duboko proučimo ovu temu i razmotrimo je u svjetlu suvremene znanosti, shvatit ćemo da sanātana-dharma nije samo djelatnost svih ljudi ovoga svijeta, već svih živih bića u svemiru.

Vjera koja nije sanātana može imati početak u analima ljudske povijesti, ali sanātana-dharma nema početka, jer je vječno povezana sa živim bićima. Što se tiče živih bića, vjerodostojni spisi izjavljuju da se ona nikada ne rađaju niti umiru. U Gīti je rečeno da se živo biće nikada ne rađa niti umire. Vječno je, neuništivo i nastavlja živjeti nakon uništenja privremena materijalnog tijela. Ako želimo shvatiti pojam religije na temelju sanātana-dharme, moramo razmotriti značenje korijena sanskritske riječi. Dharma se odnosi na ono što je uvijek svojstveno određenom predmetu. Mi zaključujemo da su svjetlost i toplina svojstvene vatri; bez njih riječ vatra nema značenja. Slično tome, moramo otkriti bitnu značajku živoga bića, ono što ga uvijek prati. Taj je stalni pratilac njegova vječna osobina, njegova vječna religija.

Kad je Sanātana Gosvāmī upitao Śrī Caitanyu Mahāprabhua o svarūpi živoga bića, Gospodin je odgovorio da je svarūpa, tj. prirodna djelatnost svakog živog bića služenje Svevišnje Božanske Osobe. Ako razmotrimo ovu izjavu Gospodina Caitanye, možemo lako uvidjeti da svako živo biće neprestano služi neko drugo živo biće. Živo biće služi druga živa bića na razne načine. Djelujući na taj način, uživa u životu. Niže životinje služe ljudska bića kao što sluga služi gospodara. „A" služi gospodara „B", „B" služi gospodara „C", „C" služi gospodara „D" itd. Možemo vidjeti da prijatelj služi prijatelja, majka služi sina, žena služi muža, muž služi ženu itd. Ako nastavimo istraživati u tom duhu, vidjet ćemo da u ljudskom društvu svatko služi, bez izuzetka. Političar predstavlja svoj proglas javnosti kako bi je uvjerio u svoju sposobnost služenja. Glasači daju političaru svoje vrijedne glasove misleći da će učiniti vrijednu službu za društvo. Prodavač služi kupca, radnik služi kapitalista, kapitalist služi obitelj, a obitelj služi državu u skladu s vječnom prirodom vječnog živog bića. Na taj način možemo vidjeti da ni jedno živo biće nije izuzeto od služenja drugih živih bića. Stoga sa sigurnošću možemo zaključiti da je služenje stalni pratilac živoga bića i njegova vječna religija.

Unatoč tome, čovjek ispovijeda određenu vjeru nastalu u određenom vremenu i okolnostima, tvrdeći da je hindus, musliman, kršćanin, budist ili pripadnik neke druge sekte. Takva imenovanja nisu sanātana-dharma. Hindus može promijeniti vjeru i postati musliman, a musliman može postati hindus, kršćanin može promijeniti svoju vjeru itd. U svakom slučaju, promjena vjere ne utječe na vječnu djelatnost živoga bića, a to je služenje drugih. Hindus, musliman ili kršćanin u svim okolnostima nekoga služe. Tako ispovijedanje određene vjere ne predstavlja ispovijedanje sanātana-dharme. Sanātana-dharma je služenje.

Ustvari, mi smo povezani sa Svevišnjim Gospodinom odnosom služenja. Svevišnji Gospodin je vrhovni uživatelj, a mi smo Njegovi sluge. Stvoreni smo za Njegovo uživanje i ako sudjelujemo u tom vječnom uživanju sa Svevišnjom Božanskom Osobom, postajemo sretni. Inače ne možemo biti sretni. Ne možemo neovisno postati sretni, kao što nijedan dio tijela ne može biti sretan ako ne surađuje sa želucem. Živo biće ne može biti sretno, ako transcendentalno ne služi Svevišnjeg Gospodina s ljubavlju.

U Bhagavad-gīti ne odobrava se obožavanje ili služenje raznih polubogova. U dvadesetom stihu sedmoga poglavlja rečeno je:

„Oni čiju su inteligenciju odnijele materijalne želje predaju se polubogovima i slijede određena pravila i propise u skladu s vlastitom prirodom." Ovdje je otvoreno rečeno da osobe vođene požudom obožavaju polubogove, a ne Svevišnjeg Gospodina Kṛṣṇu. Pod imenom Kṛṣṇa ne mislimo na određeno sektaško ime. Kṛṣṇa znači najveće zadovoljstvo. Potvrđeno je da je Svevišnji Gospodin riznica sveg zadovoljstva. Svi mi žudimo za zadovoljstvom. Ānanda-mayo 'bhyāsāt (Vedānta-sūtra 1.1.12). Živa su bića, kao i Svevišnji Gospodin, puna svjesnosti i tragaju za srećom. Gospodin je uvijek sretan i živa bića koja se druže i surađuju s Gospodinom, postavši Njegovi pratioci, i sama postaju sretna.

Gospodin dolazi u ovaj smrtni svijet kako bi pokazao Svoje blažene zabave u Vṛndāvani. Kada je Gospodin Śrī Kṛṣṇa boravio u Vṛndāvani, sve su Njegove zabave s Njegovim prijateljima pastirima, Njegovim prijateljicama, stanovnicima Vṛndāvane i kravama bile prožete srećom. Svi su stanovnici Vṛndāvane znali samo za Kṛṣṇu i ni za što drugo. Gospodin Kṛṣṇa je čak i Svoga oca Nandu Mahārāju odvratio od obožavanja poluboga Indre jer je htio pokazati da ljudi ne bi trebali obožavati nijednog poluboga. Trebaju obožavati samo Svevišnjeg Gospodina, jer je njihov krajnji cilj povratak u Njegovo carstvo.

Prebivalište Gospodina Śrī Kṛṣṇe opisano je u šestom stihu petnaestoga poglavlja Bhagavad-gīte:

„Moje vrhovno prebivalište ne osvjetljava ni sunce, ni mjesec, ni vatra ni elektricitet. Oni koji ga dostignu nikada se ne vraćaju u materijalni svijet."

U ovom je stihu opisano vječno nebo. Naravno, mi imamo materijalnu predodžbu o nebu, pa ga povezujemo sa suncem, mjesecom i zvijezdama, ali Gospodin u ovom stihu kaže da na vječnom nebu nema potrebe za suncem, mjesecom, elektricitetom ili bilo kojom vrstom vatre, jer je duhovno nebo već obasjano brahmajyotijem, zrakama koje emaniraju iz Svevišnjeg Gospodina. Mi pokušavamo otići na druge planete uz velike poteškoće, ali prebivalište Svevišnjeg Gospodina nije teško shvatiti. Ono se zove Goloka i lijepo je opisano u Brahma-saṁhiti (5.37): goloka eva nivasaty akhilātma-bhūtaḥ. Premda Gospodin vječno prebiva u Goloki, možemo Mu prići iz ovoga svijeta. Zbog toga Gospodin dolazi kako bi pokazao Svoj pravi oblik – sac-cid-ānanda-vigrahu. Kada pokaže taj oblik, nema potrebe zamišljati kako On izgleda. Da bi odvratio ljude od takve izmišljene spekulacije, dolazi i pokazuje se takav kakav jest, kao Śyāmasundara. Nažalost, manje inteligentni ljudi Ga ismijavaju jer dolazi kao jedan od nas i ophodi se prema nama kao da je ljudsko biće. No, ne bismo zbog toga trebali smatrati da je Gospodin jedan od nas. Zahvaljujući Svojoj svemoći, predstavlja se u Svom pravom obliku i pokazuje Svoje zabave, koje se ne razlikuju od zabava u Njegovom prebivalištu.

U sjajnim zrakama duhovnog neba lebde bezbrojni planeti. Brahmajyoti emanira iz vrhovnog prebivališta, Kṛṣṇaloke, i ānanda-maya, cin-maya planeti, koji nisu materijalni, počivaju na tim zrakama. Gospodin kaže – na tad bhāsayate sūryo na śaśāṅko na pāvakaḥ / yad gatvā na nivartante tad dhāma paramaṁ mama. Osoba koja priđe duhovnom nebu ne mora se vratiti u materijalno nebo. Na materijalnom nebu, čak i ako dostignemo najviši planet (Brahmaloku), a da ne govorimo o Mjesecu, naći ćemo iste uvjete života: rođenje, smrt, bolest i starost. Nijedan planet u materijalnom svemiru nije oslobođen spomenutih načela materijalnog postojanja.

Živa bića putuju od jednog planeta do drugog, ali mehaničkim sredstvima ne možemo otići na svaki planet koji poželimo. Za odlazak na druge planete postoji određen proces. To je također spomenuto – yānti deva-vratā devān pitṝn yānti pitṛ-vratāḥ. Ako želimo otići na druge planete nisu nam potrebna mehanička sredstva. Gītā poučava: yānti deva-vratā devān. Mjesec, Sunce i viši planeti nazivaju se Svargaloka. Postoje tri različita planetarna sustava: viši, srednji i niži planetarni sustav. Zemlja pripada srednjem planetarnom sustavu. Bhagavad-gītā nas obavješćuje kako se možemo uzdignuti na viši planetarni sustav (Devaloku) vrlo jednostavnim procesom: yānti deva-vratā devān. Trebamo jednostavno obožavati poluboga toga planeta i na taj način otići na Mjesec, Sunce ili bilo koji planet višeg planetarnog sustava.

Međutim, Bhagavad-gītā nam ne savjetuje da odemo na neki od planeta u materijalnom svijetu jer čak i ako nekom vrstom mehaničkog sredstva odemo na Brahmaloku, najviši planet, putujući možda 40 000 godina (a tko može živjeti tako dugo?), ipak ćemo naići na materijalne bijede poput rođenja, smrti, starosti i bolesti. Onaj tko želi otići na vrhovni planet, Kṛṣṇaloku, ili na bilo koji drugi planet na duhovnom nebu, neće naići na takve materijalne bijede. Među svim planetima na duhovnom nebu najviši se planet zove Goloka Vṛndāvana. On je izvorni planet u carstvu izvorne Božanske Osobe Śrī Kṛṣṇe. Svi se ti podaci nalaze u Bhagavad-gīti. Zahvaljujući njezinim uputama možemo saznati kako možemo napustiti materijalni svijet i započeti istinski blažen život na duhovnom nebu.

U petnaestom poglavlju Bhagavad-gīte nalazimo slikoviti prikaz materijalnog svijeta. Gospodin kaže:

Materijalni svijet opisan je kao drvo s korijenom okrenutim prema gore, a granama prema dolje. Iz iskustva znamo za takvo drvo: ako stanemo na obalu rijeke ili bilo koje vodene površine vidjet ćemo da odraz drveta u vodi stoji naopako. Grane su okrenute prema dolje, a korijenje prema gore. Slično tome, materijalni svijet je odraz duhovnoga svijeta. On je samo sjena stvarnosti. U sjeni nema stvarnosti, ali po sjeni možemo shvatiti da stvarnost postoji. U pustinji nema vode, ali fatamorgana nagoviještava postojanje vode. U materijalnom svijetu nema vode ili sreće, ali stvarna voda prave sreće postoji u duhovnom svijetu.

Gospodin preporučuje sljedeći proces za dostizanje duhovnog svijeta (Bg. 15.5):

To vječno carstvo (padam avyayam) može dostići onaj tko je nirmāna-moha. Što to znači? Mi težimo za imenovanjima. Netko želi postati „sir", netko „lord", netko predsjednik ili bogataš ili kralj ili nešto drugo. Sve dok smo vezani za takva imenovanja, vezani smo za tijelo, jer imenovanja pripadaju tijelu. Ali mi nismo tijelo. Ta spoznaja predstavlja prvi stadij duhovne spoznaje. Sada se nalazimo u dodiru s tri guṇe materijalne prirode, ali predanim služenjem Gospodina moramo odbaciti vezanost za materijalno. Ako nismo vezani za predano služenje Gospodina, ne možemo odbaciti vezanost za guṇe materijalne prirode. Imenovanja i vezanosti potječu od naše požude i želje, naše žudnje za gospodarenjem materijalnom prirodom. Sve dok ne odbacimo svoju sklonost ka gospodarenju materijalnom prirodom ne možemo se vratiti u carstvo Svevišnjega, sanātana-dhāmu. Tom vječnom carstvu, koje nikad ne biva uništeno, može prići samo onaj tko služi Svevišnjeg Gospodina, tko nije očaran lažnim materijalnim užicima. Tako utemeljen, može lako prići vrhovnom prebivalištu.

Na drugom je mjestu u Gīti (8.21) rečeno:

Avyakta znači neočitovan. Čak ni materijalni svijet nije u potpunosti očitovan pred nama. Naša su osjetila tako nesavršena da ne možemo vidjeti čak ni sve zvijezde u materijalnom svemiru. Vedski spisi obiluju podacima o raznim planetima i mi im možemo vjerovati ili ne. Svi važni planeti opisani su u vedskoj književnosti, osobito u Śrīmad-Bhāgavatamu. Duhovni svijet iznad materijalnoga neba opisan je kao avyakta, neočitovan. Trebamo žudjeti i čeznuti za tim vrhovnim carstvom, jer onaj tko ga jednom dostigne ne mora se vratiti u materijalni svijet.

Netko može postaviti pitanje kako se prilazi carstvu Svevišnjega Gospodina. To je objašnjeno u osmom poglavlju:

„Onaj tko na kraju života napusti tijelo sjećajući se Mene, odmah dostiže Moju prirodu; u to nema sumnje." (Bg. 8.5) Onaj tko u trenutku smrti misli na Kṛṣṇu, vraća se Kṛṣṇi. Mora se sjećati Kṛṣṇina oblika. Ako napusti tijelo misleći na taj oblik, sigurno će ući u duhovno carstvo. Mad-bhāvam se odnosi na vrhovnu prirodu Vrhovnog Bića. Vrhovno Biće je sac-cid-ānanda-vigraha, što znači da je Njegov oblik vječan, pun znanja i blaženstva. Naše sadašnje tijelo nije sac-cid-ānanda. Ono je asat, a ne sat. Nije vječno i uništivo je. Nije cit, puno znanja, već je puno neznanja. Mi nemamo znanje o duhovnom carstvu. Nemamo čak ni savršeno znanje o materijalnom svijetu, punom nepoznanica. Tijelo je nirānanda; umjesto blaženstva, puno je bijede. Sve bijede koje doživljavamo u materijalnom svijetu potječu od tijela, ali onaj tko napusti ovo tijelo misleći na Gospodina Kṛṣṇu, Svevišnju Božansku Osobu, odmah dobiva tijelo sačinjeno od sac-cid-ānande.

Način na koji živo biće u materijalnom svijetu napušta jedno tijelo i dobiva drugo također je uređen. Čovjek umire nakon što bude odlučeno koju će vrstu tijela imati u sljedećem životu. Tu odluku donose viši autoriteti, a ne samo živo biće. Mi se uzdižemo ili padamo, ovisno o našim djelatnostima u ovom životu. Ovaj je život priprema za sljedeći. Zato, ako se u ovom životu pripremimo za uzdizanje u Božje Carstvo, po napuštanju tijela sigurno ćemo dobiti duhovno tijelo nalik na Gospodinovo.

Kao što smo već objasnili, postoje različite vrste transcendentalista, brahma-vādīji, paramātma-vādīji i bhakte, i bezbroj duhovnih planeta u brahmajyotiju (duhovnom nebu). Tih planeta ima mnogo više nego planeta u materijalnom svijetu. Rečeno je da materijalni svijet predstavlja jednu četvrtinu stvorenog svijeta (ekāṁśena sthito jagat). U materijalnom svijetu postoje milijarde svemira s trilijunima planeta, sunaca, zvijezda i mjeseca, ali čitav materijalni svijet samo je dio sveukupnog postojanja. Veći se dio nalazi na duhovnom nebu. Osoba koja se želi stopiti s postojanjem Vrhovnog Brahmana odmah biva prenesena u brahmajyoti Svevišnjeg Gospodina te tako dostiže duhovno nebo. Bhakta koji želi uživati u društvu Svevišnjeg Gospodina odlazi na jedan od bezbroj planeta Vaikuṇṭhe. Na njima se druži sa Svevišnjim Gospodinom, četverorukim oblicima Nārāyaṇe, koji imaju razna imena kao što su Pradyumna, Aniruddha i Govinda. Tako transcendentalisti na kraju života misle na brahmajyoti, Paramātmu ili Svevišnju Božansku Osobu Śrī Kṛṣṇu. U svakom slučaju, odlaze na duhovno nebo, ali samo bhakte, osobe u osobnom dodiru sa Svevišnjim Gospodinom, odlaze na planete Vaikuṇṭhe ili na Goloku Vṛndāvanu. Gospodin potom dodaje: „U to nema sumnje." U to moramo čvrsto vjerovati. Ne bismo trebali odbaciti ono što se ne slaže s našom maštom. Trebamo imati isti stav kao Arjuna koji je rekao: „Vjerujem u sve što si rekao." Kada Gospodin kaže da onaj tko u trenutku smrti misli na Njega kao na Brahman, Paramātmu ili Božansku Osobu sigurno odlazi na duhovno nebo, u to nema sumnje. Nema nikakvog razloga da u to ne vjerujemo.

Bhagavad-gītā (8.6) objašnjava glavno načelo koje omogućuje živom biću da uđe u duhovno carstvo jednostavno zahvaljujući mišljenju na Svevišnjeg u trenutku smrti:

„Kojeg god stanja da se osoba sjeća kada napušta svoje tijelo, to će stanje u sljedećem životu neizostavno dostići." Najprije moramo razumjeti da je materijalna priroda očitovanje jedne od energija Svevišnjeg Gospodina. U Viṣṇu Purāṇi (6.7.61) opisane su sve energije Svevišnjeg Gospodina:

Svevišnji Gospodin ima bezbroj raznih energija koje su iznad dosega našeg shvaćanja. Veliki učeni mudraci i oslobođene duše proučili su te energije i svrstali ih u tri kategorije. Sve su energije viṣṇu-śakti, što znači da su različite moći Gospodina Viṣṇua. Prva energija je parā, transcendentalna. Živa bića također pripadaju višoj energiji, kao što smo već objasnili. Druga, materijalna energija je u guṇi neznanja. U trenutku smrti možemo ostati u nižoj energiji materijalnog svijeta ili se možemo prenijeti u energiju duhovnog svijeta. Tako Bhagavad-gītā (8.6) izjavljuje:

„Kojeg god stanja da se osoba sjeća kada napušta svoje sadašnje tijelo, to će stanje u sljedećem životu neizostavno dostići."

Za života obično mislimo ili na materijalnu ili na duhovnu energiju. Kako možemo prenijeti misli s materijalne na duhovnu energiju? Postoji toliko mnogo knjiga i časopisa koji zaokupljaju naše misli materijalnom energijom. Naše misli, koje su sada zaokupljene tim djelima, moramo prenijeti na vedske spise. Veliki mudraci su zato napisali toliko mnogo vedskih spisa, kao što su Purāne. Purāne nisu plodovi mašte, već povijesni zapisi. U Caitanya-caritāmṛti (Madhya 20.122) nalazimo sljedeći stih:

Zaboravna živa bića, uvjetovane duše, zaboravila su svoj odnos sa Svevišnjim Gospodinom i obuzeta su mislima o materijalnim djelatnostima. Samo da bi usmjerio njihovu moć razmišljanja na duhovno nebo, Kṛṣṇa-dvaipāyana Vyāsa napisao je velik broj vedskih spisa. Najprije je podijelio Vede na četiri dijela, a potom ih objasnio u Purāṇama. Za manje inteligentne ljude napisao je Mahābhāratu, koja sadrži Bhagavad-gītu. Potom je sažeo svu vedsku književnost u Vedānta-sūtri i napisao Śrīmad-Bhāgavatam, prirodno tumačenje Vedānta-sūtre, kako bi pružio vodstvo budućim generacijama. Svoj um moramo uvijek zaokupljati čitanjem tih vedskih spisa. Kao što materijalisti zaokupljaju svoje umove čitanjem novina, časopisa i brojnih materijalističkih djela, mi moramo čitati djela koja nam je dao Vyāsadeva. Tako ćemo se moći sjetiti Svevišnjeg Gospodina u trenutku smrti. To je jedini način koji preporučuje Gospodin. On jamči rezultat: „U to nema sumnje."

„Stoga, Arjuna, trebaš uvijek misliti na Mene u Mom obliku Kṛṣṇe i istodobno nastaviti s borbom, izvršavajući tako svoju propisanu dužnost. Posvećujući svoje djelatnosti Meni, uma i inteligencije usredotočenih na Mene, bez sumnje ćeš Me dostići." (Bg. 8.7)

On ne savjetuje Arjuni da Ga se jednostavno sjeća i ostavi svoje zanimanje. Ne, Gospodin nikada ne preporučuje nešto nepraktično, jer u materijalnom svijetu moramo raditi da bismo održali tijelo na životu. Ljudsko je društvo podijeljeno prema zanimanjima na četiri društvena staleža – brāhmaṇe, kṣatriye, vaiśye i śūdre. Stalež brāhmaṇa, odnosno intelektualaca, djeluje na jedan način, stalež kṣatriya, upravnih službenika, na drugi način, a trgovački stalež i radnici izvršavaju svoje dužnosti. U ljudskom društvu, bez obzira je li čovjek radnik, trgovac, činovnik, poljoprivrednik ili pripadnik najvišeg staleža poput pisaca, znanstvenika ili teologa, mora raditi za uzdržavanje. Gospodin stoga kaže Arjuni da ne treba ostaviti svoje zanimanje, već se prilikom izvršavanja svoje dužnosti treba sjećati Kṛṣṇe (mām anusmara). Ako se u borbi za opstanak ne sjeća Kṛṣṇe, neće se moći sjetiti Kṛṣṇe u trenutku smrti. To nam savjetuje i Gospodin Caitanya. On kaže – kīrtanīyaḥ sadā hariḥ: trebamo uvijek pjevati Gospodinova imena. Gospodin se ne razlikuje od Svojih imena. Tako nema razlike između uputa koje je Arjuni dao Kṛṣṇa „sjećaj Me se" i uputa Gospodina Caitanye „uvijek pjevaj imena Gospodina Kṛṣṇe". Nema razlike, jer se Kṛṣṇa i Kṛṣṇino ime ne razlikuju. Na apsolutnoj razini nema razlike između onoga što se odnosi na neku osobu i same osobe. Zato se uvijek trebamo sjećati Gospodina, dvadeset četiri sata na dan, pjevajući Njegova imena. Svoj život trebamo urediti na takav način da Ga se uvijek možemo sjećati.

Kako je to moguće? Ācārye navode sljedeći primjer. Ako je udana žena vezana za drugog muškarca ili ako je muškarac vezan za ženu koja nije njegova supruga, takva je vezanost vrlo snažna. Osoba s takvom vezanošću uvijek misli na voljenu osobu. Žena koja misli na ljubavnika uvijek misli na susret s njim, čak i dok obavlja kućanske poslove. Ustvari, ona obavlja kućanske poslove još brižljivije, kako muž ne bi otkrio njezinu vezanost. Slično tome, mi se uvijek trebamo sjećati vrhovnog ljubavnika, Śrī Kṛṣṇe, i istodobno brižljivo izvršavati svoje materijalne dužnosti. Za to je potreban snažan osjećaj ljubavi. Ako osjećamo snažnu ljubav prema Svevišnjem Gospodinu, onda možemo izvršavati svoju dužnost i istodobno se sjećati Gospodina. No moramo razviti taj osjećaj ljubavi. Na primjer, Arjuna je uvijek mislio na Kṛṣṇu. Bio je Kṛṣṇin stalni pratilac i istodobno ratnik. Kṛṣṇa mu nije savjetovao da ostavi borbu i ode u šumu meditirati. Kada mu je Gospodin Kṛṣṇa opisao sustav yoge, Arjuna je rekao da ga ne može primjenjivati.

„Arjuna reče: O Madhusūdana, sustav yoge koji si mi ukratko opisao čini mi se nepraktičnim i nepodnošljivim jer je um nemiran i nepostojan." (Bg. 6.33)

Gospodin izjavljuje:

„Onaj tko uvijek s velikom vjerom prebiva u Meni, misleći u sebi na Mene, i transcendentalno Me služi s ljubavlju, najprisnije je sjedinjen sa Mnom u yogi i najviši je od svih yogīja. To je Moje mišljenje." (Bg. 6.47) Tako je onaj tko uvijek misli na Svevišnjeg Gospodina u isto vrijeme najveći yogī, najveći jñānī i najveći bhakta. Gospodin kaže Arjuni da kao kṣatriya ne može ostaviti borbu, ali ako se bori sjećajući se Kṛṣṇe, onda će se moći sjetiti Kṛṣṇe u trenutku smrti. Za to je potrebna potpuna posvećenost transcendentalnom služenju Gospodina s ljubavlju.

Ustvari, mi ne djelujemo tijelom, već umom i inteligencijom. Ako su um i inteligencija uvijek obuzeti mislima o Svevišnjem Gospodinu, osjetila su prirodno zaokupljena služenjem Gospodina. Površno gledajući, djelatnosti osjetila ostaju iste, ali svjesnost je promijenjena. Bhagavad-gītā nas poučava kako naš um i inteligenciju trebamo zaokupiti mislima o Gospodinu. Takva će nam obuzetost omogućiti da se prenesemo u Božje Carstvo. Ako je um zaokupljen služenjem Kṛṣṇe, osjetila su samim tim zaokupljena služenjem Gospodina. Stoga sva umjetnost i tajna Bhagavad-gīte leži u potpunoj obuzetosti mislima o Śrī Kṛṣṇi.

Suvremeni je čovjek uložio veliki napor kako bi stigao na Mjesec, ali nije uložio veliki napor u pokušaj duhovnog uzdizanja. Ako netko ima pedeset godina života pred sobom, to kratko vrijeme treba iskoristiti za njegovanje sjećanja na Svevišnju Božansku Osobu. To je proces predanosti:

Ovih devet procesa, od kojih je najlakši śravaṇam, slušanje Bhagavad-gīte od samospoznate osobe, pomoći će osobi da misli na Vrhovno Biće. To će joj pomoći da se sjeća Svevišnjeg Gospodina i omogućiti joj da po napuštanju tijela dobije duhovno tijelo, pogodno za druženje sa Svevišnjim Gospodinom.

Gospodin kaže:

„Onaj tko meditira na Mene kao na Svevišnju Božansku Osobu, tko se uvijek sjeća Mene i tko ne odstupi od ovoga puta, o Arjuna, sigurno će Me dostići." (Bg. 8.8)

To nije vrlo težak proces. Međutim, moramo ga naučiti od iskusne osobe. Tad vijñānārthaṁ sa gurum evābhigacchet: moramo prići osobi koja ga već primjenjuje. Um uvijek leti s jednoga predmeta na drugi, ali moramo naučiti da ga uvijek usredotočimo na oblik Svevišnjeg Gospodina Śrī Kṛṣṇe ili na zvuk Njegova imena. Um je prirodno nemiran i luta tamo-amo, ali može počivati u zvučnoj vibraciji Kṛṣṇina imena. Stoga moramo meditirati na paramaṁ puruṣam, Svevišnjeg Gospodina u duhovnom carstvu, duhovnom nebu, i tako Ga dostići. Načini i sredstva za dostizanje krajnje spoznaje, krajnjeg cilja, opisani su u Bhagavad-gīti. Vrata toga znanja otvorena su za svakoga. Nikome nije zabranjen pristup. Sve vrste ljudi mogu prići Gospodinu Kṛṣṇi misleći na Njega, jer svatko može slušati i razmišljati o Njemu.

Gospodin kaže (Bg. 9.32–33):

Čak i trgovac, pala žena, radnik ili ljudsko biće na najnižem položaju mogu dostići Svevišnjeg. Nije potrebna visoko razvijena inteligencija. To znači da svatko tko prihvati načelo bhakti-yoge i Svevišnjeg Gospodina kao summum bonum svoga života, kao najviši cilj, može prići Gospodinu u duhovnom carstvu. Ako prihvati načela izložena u Bhagavad-gīti, može usavršiti svoj život i zauvijek riješiti sve probleme života. To je bit čitave Bhagavad-gīte.

Možemo zaključiti da je Bhagavad-gītā transcendentalni spis koji trebamo čitati veoma pomno. Gītā-śāstram idaṁ puṇyaṁ yaḥ paṭhet prayataḥ pumān: onaj tko pravilno slijedi upute Bhagavad-gīte može se osloboditi svih bijeda i tjeskoba života. Bhaya-śokādi-varjitaḥ. Oslobodit ćemo se svih bojazni u ovom životu, a naš će sljedeći život biti duhovan. (Gītā-māhātmya 1)

Postoji još jedna prednost:

„Ako netko čita Bhagavad-gītu vrlo iskreno i ozbiljno, posljedice njegovih prošlih nedjela, zahvaljujući Gospodinovoj milosti, neće djelovati na njega." (Gītā-māhātmya 2) Gospodin jasno kaže u posljednjem poglavlju Bhagavad-gīte (18.66):

„Ostavi sve vrste religije i samo se predaj Meni. Oslobodit ću te svih grešnih posljedica. Ne boj se." Tako Gospodin prihvaća svu odgovornost za onoga tko Mu se preda i štiti ga od svih posljedica grijeha.

„Osoba se može prati svaki dan kupajući se u vodi, ali ako se samo jednom okupa u svetoj vodi Bhagavad-gīte, biva pročišćena od sve prljavštine materijalnog života." (Gītā-māhātmya 3)

Budući da je Bhagavad-gītu izgovorila Svevišnja Božanska Osoba, ne trebamo čitati ni jedan drugi vedski spis. Trebamo samo pomno i redovito slušati i čitati Bhagavad-gītu. U sadašnjem dobu ljudi su toliko zaokupljeni svjetovnim djelatnostima da ne mogu pročitati sve vedske spise. No to nije potrebno. Ova knjiga, Bhagavad-gītā, bit će dovoljna, jer predstavlja bit svih vedskih spisa, napose zato što ju je izgovorila Svevišnja Božanska Osoba. (Gītā-māhātmya 4)

Rečeno je:

„Onaj tko pije vodu Gange dostiže oslobođenje, a da ne govorimo o onome tko pije nektar Bhagavad-gīte. Ona je pravi nektar Mahābhārate, a izgovorio ju je sam Gospodin Kṛṣṇa, izvorni Viṣṇu." (Gītā-māhātmya 5) Bhagavad-gītā potječe s usana Svevišnje Božanske Osobe, a za Gangu se kaže da izvire iz Gospodinovih lotosolikih stopala. Naravno, nema razlike između Gospodinovih usana i stopala, ali na temelju nepristrana proučavanja možemo zaključiti da je Bhagavad-gītā važnija i od vode Gange.

„Ova Gītopaniṣada, Bhagavad-gītā, bit je svih Upaniṣada. Nalikuje kravi koju muze Gospodin Kṛṣṇa, poznat kao pastir. Arjuna je tele, a učeni ljudi i čisti bhakte trebaju piti nektarsko mlijeko Bhagavad-gīte." (Gītā-māhātmya 6)

U današnje vrijeme ljudi žele imati jedan sveti spis, jednoga Boga, jednu religiju i jednu djelatnost. Stoga – ekaṁ śāstraṁ devakī-putra-gītam: neka čitav svijet ima samo jedan sveti spis – Bhagavad-gītu. Eko devo devakī-putra eva: neka čitav svijet ima samo jednoga Boga – Śrī Kṛṣṇu. Eko mantras tasya nāmāni: i jednu himnu, jednu mantru, jednu molitvu – pjesmu sastavljenu od Njegovih imena: Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare. Karmāpy ekaṁ tasya devasya sevā: i neka bude zaokupljen samo jednom djelatnošću – služenjem Svevišnje Božanske Osobe.

Evaṁ paramparā-prāptam imaṁ rājarṣayo viduḥ (Bhagavad-gītā 4.2). Bhagavad-gītā kakva jest primljena je sljedećim učeničkim naslijeđem:

1. Kṛṣṇa
2. Brahmā
3. Nārada
4. Vyāsa
5. Madhva
6. Padmanābha
7. Nṛhari
8. Mādhava
9. Akṣobhya
10. Jaya Tīrtha
11. Jñānasindhu
12. Dayānidhi
13. Vidyānidhi
14. Rājendra
15. Jayadharma
16. Puruṣottama
17. Brahmaṇya Tīrtha
18. Vyāsa Tīrtha
19. Lakṣmīpati
20. Mādhavendra Purī
21. Īśvara Purī, (Nityānanda, Advaita)
22. Gospodin Caitanya
23. Rūpa, (Svarūpa, Sanātana)
24. Raghunātha, Jīva
25. Kṛṣṇadāsa
26. Narottama
27. Viśvanātha
28. (Baladeva), Jagannātha
29. Bhaktivinoda
30. Gaurakiśora
31. Bhaktisiddhānta Sarasvatī
32. A. C. Bhaktivedanta Swami Prabhupāda