Bg. 7.19

SMISAO: Nakon mnogo života predanog služenja ili izvođenja transcendentalnih obreda živo se biće može utemeljiti u čistu transcendentalnom znanju da je Svevišnja Božanska Osoba krajnji cilj duhovne spoznaje. Na početku duhovne spoznaje, dok pokušava odbaciti vezanost za materijalizam, postoji težnja k impersonalizmu, ali daljnjim napretkom spoznaje da u duhovnom životu postoje djelatnosti koje tvore predano služenje. Spoznavši to, postaje privrženo Svevišnjem Gospodinu i predaje Mu se. Tada uviđa da je milost Svevišnjeg Gospodina Kṛṣṇe sve, da je On uzrok svih uzroka i da materijalno očitovanje ovisi o Njemu. Spoznaje da je materijalni svijet iskrivljeni odraz duhovne raznolikosti i da je sve povezano sa Svevišnjim Gospodinom Kṛṣṇom. Tako sve vidi u odnosu s Vāsudevom, Śrī Kṛṣṇom. Ta univerzalna vizija Vāsudeve prethodi potpunu predavanju Svevišnjem Gospodinu Śrī Kṛṣṇi kao najvišem cilju. Takve predane velike duše vrlo su rijetke.

Ovaj je stih vrlo lijepo objašnjen u 14. i 15. stihu iz trećega poglavlja Śvetāśvatara Upaniṣade:

U Chāndogya Upaniṣadi (5.1.15) rečeno je – na vai vāco na cakṣūṁṣi na śrotrāṇi na manāṁsīty ācakṣate prāṇa iti evācakṣate prāṇo hy evaitāni sarvāṇi bhavanti: „Glavni čimbenik u tijelu živoga bića nije ni moć govora, ni moć gledanja, ni moć slušanja, ni moć mišljenja; život je središte svih djelatnosti." Slično tome, Gospodin Vāsudeva, Božanska Osoba Śrī Kṛṣṇa glavno je biće u svemu. Ovo tijelo posjeduje moć govora, gledanja, slušanja i umnih djelatnosti, ali one nisu važne, ako nisu povezane sa Svevišnjim Gospodinom. Budući da Vāsudeva prožima sve i da je sve Vāsudeva, bhakta se predaje s potpunim znanjem (vidi Bhagavad-gītu 7.17 i 11.40).