Bg. 15.16

SMISAO: Kao što je već objašnjeno, Gospodin je u inkarnaciji Vyāsadeve napisao Vedānta-sūtru. Ovdje Gospodin ukratko izlaže sadržaj Vedānta-sūtre. On kaže da postoje dvije vrste živih bića: pogrešiva i nepogrešiva. Živa su bića vječno odvojeni djelići Svevišnje Božanske Osobe. U dodiru s materijalnim svijetom nazivaju se jīva-bhūta i riječi kṣaraḥ sarvāṇi bhūtāni u ovom stihu znače da su pogrešiva. Međutim, u jedinstvu sa Svevišnjom Božanskom Osobom nazivaju se nepogrešivim. Jedinstvo ne znači da nemaju osobnost, već da nema nesloge. Oni potpuno prihvaćaju svrhu stvorena svijeta. Naravno, u duhovnom svijetu ne postoji stvaranje, ali budući da je Svevišnja Božanska Osoba izvor svih emanacija, kao što je objašnjeno u Vedānta-sūtri, ponekad se upotrebljava taj pojam.

Prema riječima Svevišnje Božanske Osobe, Gospodina Kṛṣṇe, postoje dvije vrste živih bića. Vede pružaju svjedočanstvo o tome i zato u to nema sumnje. Živa bića koja se u ovom svijetu bore s umom i pet osjetila imaju materijalna tijela koja se mijenjaju. Sve dok je živo biće uvjetovano, njegovo se tijelo mijenja zbog dodira s materijom. Materija se mijenja i zato se živo biće naizgled mijenja, ali u duhovnom svijetu tijelo nije načinjeno od materije; stoga nema promjene. U materijalnom svijetu živo biće prolazi kroz šest stadija promjene – rađa se, raste, živi neko vrijeme, razmnožava se, slabi i nestaje. To su promjene materijalnog tijela, ali u duhovnom svijetu tijelo se ne mijenja. Nema starosti, rođenja ili smrti. Ondje sve postoji u jedinstvu. Kṣaraḥ sarvāṇi bhūtāni: svako živo biće koje je došlo u dodir s materijom, od prvog stvorenog bića (Brahme) sve do malog mrava, mijenja svoje tijelo; zato je pogrešivo. Međutim, u duhovnom svijetu uvijek je oslobođeno u jedinstvu.