SMISAO: Ovdje je opisana povijest Bhagavad-gīte, koja seže u davna vremena kada je bila predstavljena kraljevskom staležu svih planeta, počev od Sunca. Kraljevi svih planeta dužni su štititi stanovništvo. Zato trebaju shvatiti Bhagavad-gītu kako bi mogli vladati građanima i zaštititi ih od materijalne vezanosti za požudu. Ljudski je život namijenjen njegovanju duhovnog znanja o vječnom odnosu sa Svevišnjom Božanskom Osobom. Dužnost je izvršnih organa svih država i planeta da obrazovanjem, kulturom i predanošću pouče tome građane. Drugim riječima, vođe svih država dužni su širiti nauk o svjesnosti Kṛṣṇe kako bi ga ljudi mogli iskoristiti i slijediti put koji vodi k uspjehu, koristeći priliku koju im pruža ljudski oblik života.

U ovom je mileniju bog Sunca poznat kao Vivasvān, kralj Sunca, koje je podrijetlo svih planeta u Sunčevu sustavu. U Brahma-saṁhiti (5.52) Brahmā je rekao:

„Obožavam Svevišnju Božansku Osobu, Govindu [Kṛṣṇu], koji je izvorna osoba i po čijem uređenju Sunce, kralj svih planeta, posjeduje golemu moć i toplinu. Sunce predstavlja Gospodinovo oko i kreće se svojom stazom po Njegovoj naredbi."

Sunce je kralj svih planeta, a bog Sunca (koji se sada zove Vivasvān) vlada Suncem, koje upravlja svim drugim planetima opskrbljujući ih toplinom i svjetlošću. On kruži po naredbi Gospodina Kṛṣṇe, koji je naučavanje Bhagavad-gīte prvobitno objasnio Vivasvānu. Tako je Vivasvān postao Njegov prvi učenik koji je shvatio Bhagavad-gītu. Gītā nije spekulativna rasprava namijenjena beznačajnim svjetovnim učenjacima, već mjerodavna knjiga znanja koja potječe od pradavnih vremena.

U Mahābhārati (Śānti-parva 348.51–52) nalazimo sljedeći opis povijesti Bhagavad-gīte:

„Na početku milenija poznatog kao Tretā-yuga Vivasvān je prenio Manuu ovaj nauk o odnosu sa Svevišnjim. Kao otac čovječanstva, Manu ga je prenio svom sinu Mahārāji Ikṣvākuu, kralju planeta Zemlje i praocu dinastije Raghu u kojoj se pojavio Gospodin Rāmacandra." Stoga Bhagavad-gītā postoji u ljudskom društvu od Mahārāje Ikṣvākua.

Do sada je prošlo tek pet tisuća godina Kali-yuge, koja traje 432 000 godina. Njoj je prethodila Dvāpara-yuga (koja traje 800 000 godina), a njoj Tretā-yuga (koja traje 1 200 000 godina). Prema tome, Manu je izložio Bhagavad-gītu svom učeniku i sinu Mahārāji Ikṣvākuu, kralju planeta Zemlje, prije 2 005 000 godina. Doba sadašnjeg Manua, prema proračunima, traje oko 305 300 000 godina, od kojih je prošlo 120 400 000 godina. Ako prihvatimo da je Gospodin izložio Gītu Svom učeniku Vivasvānu, bogu Sunca, prije rođenja Manua, Bhagavad-gītā je po gruboj procjeni bila izgovorena prije najmanje 120 400 000 godina. U ljudskom društvu postoji dva milijuna godina, a Gospodin ju je ponovno izložio Arjuni prije pet tisuća godina. To je gruba procjena povijesti Gīte, prema riječima same Gīte i njezina govornika, Gospodina Śrī Kṛṣṇe. Gītā je bila objašnjena bogu Sunca, Vivasvānu, jer je kṣatriya i otac svih sūrya-vaṁśa kṣatriya, potomaka boga Sunca. Budući da ju je izgovorila Svevišnja Božanska Osoba, jednako je dobra kao Vede. Stoga je znanje koje je u njoj izloženo apauruṣeya, nadljudsko. Kao što se vedske upute prihvaćaju takve kakve jesu, bez svjetovnog tumačenja, Gītā se mora prihvatiti bez svjetovnog tumačenja. Svjetovni mudrijaši mogu na svoj način spekulirati o Gīti, ali to nije Bhagavad-gītā kakva jest. Ona se mora prihvatiti takva kakva jest od učeničkog naslijeđa i zbog toga je ovdje rečeno da ju je Gospodin objasnio bogu Sunca, koji ju je objasnio svome sinu Manuu, a Manu svome sinu Ikṣvākuu.

SMISAO: Jasno je rečeno da je Gītā bila namijenjena napose svetim kraljevima, jer su oni trebali ostvariti njezinu svrhu vladajući građanima. Bhagavad-gītā sigurno nikada nije bila namijenjena demonskim osobama, koje bi umanjile njezinu vrijednost ni za čije dobro i izmislili razna tumačenja prema svojim hirovima. Čim su bezobzirni tumači iskrivili njezin izvorni smisao, pojavila se potreba za ponovnim uspostavljanjem učeničkog naslijeđa. Prije pet tisuća godina sam je Gospodin primijetio da se učeničko naslijeđe prekinulo i zato je izjavio da je pravi smisao Gīte izgubljen. Danas ima toliko mnogo izdanja Gīte (osobito na engleskom), ali nijedno od njih nije strogo u skladu s naučavanjem ovlaštenog učeničkog naslijeđa. Postoji bezbroj tumačenja koja su napisali razni svjetovni učenjaci, ali gotovo nijedno od njih ne prihvaća Svevišnju Božansku Osobu Kṛṣṇu, premda dobro zarađuju na riječima Śrī Kṛṣṇe. Taj je duh demonski, jer demoni ne vjeruju u Boga, već jednostavno uživaju u imovini Svevišnjeg. Budući da postoji velika potreba za engleskim izdanjem Bhagavad-gīte kakva je primljena lancem učeničkog naslijeđa (paramparā), ovim izdanjem pokušavamo zadovoljiti tu veliku potrebu. Bhagavad-gītā – prihvaćena kakva jest – predstavlja velik blagoslov za čovječanstvo, ali ako se prihvati kao rasprava o filozofskim spekulacijama, predstavlja samo gubljenje vremena.

SMISAO: Postoje dvije vrste ljudi, bhakte i demoni. Gospodin je odlučio objasniti Arjuni ovaj veliki nauk zato što je Arjuna bio Gospodinov bhakta. Demon ne može shvatiti tajnu ovog uzvišenog nauka. Postoje brojna izdanja ove velike knjige znanja. Neka od njih sadrže tumačenja bhakta, a neka tumačenja demona. Tumačenja bhakta odgovaraju istini, a tumačenja demona nemaju vrijednost. Arjuna prihvaća Śrī Kṛṣṇu kao Svevišnju Božansku Osobu i svako tumačenje Gīte koje slijedi Arjunine stope pravo je predano služenje svrsi ovoga velikog nauka. Demonske osobe ne prihvaćaju Gospodina Kṛṣṇu takva kakav jest. Umjesto toga spekuliraju o Kṛṣṇi i odvraćaju čitatelja od puta Kṛṣṇinih uputa. Ovdje nas se upozorava na takve stranputice. Trebamo slijediti Arjunino učeničko naslijeđe i tako steći dobrobit od ove velike knjige znanja, Śrīmad Bhagavad-gīte.

SMISAO: Arjuna je Gospodinov priznati bhakta. Zašto onda nije mogao vjerovati Kṛṣṇinim riječima? Odgovor je da Arjuna ne pita radi sebe, već radi onih koji ne vjeruju u Svevišnju Božansku Osobu, radi demona kojima se ne sviđa zamisao da trebaju prihvatiti Kṛṣṇu kao Svevišnju Božansku Osobu. Samo radi njih Arjuna postavlja to pitanje, kao da sam nije svjestan Božanske Osobe, Kṛṣṇe. Arjuna je savršeno dobro znao da je Kṛṣṇa Svevišnja Božanska Osoba, podrijetlo svega i posljednja riječ transcendencije. To će jasno pokazati deseto poglavlje. Naravno, Kṛṣṇa se pojavio na Zemlji kao sin Devakī. Običan čovjek teško može shvatiti kako je Kṛṣṇa ostao ista Svevišnja Božanska Osoba, vječna, izvorna osoba. Da bi to razjasnio, Arjuna je postavio Kṛṣṇi ovo pitanje kako bi Kṛṣṇa mogao osobno mjerodavno odgovoriti. Čitav svijet prihvaća Kṛṣṇu kao vrhovni autoritet, ne samo danas već od pamtivijeka. Samo Ga demoni odbacuju. Budući da je Kṛṣṇa autoritet kojeg svi prihvaćaju, Arjuna Mu je postavio ovo pitanje kako bi Kṛṣṇa sam Sebe mogao opisati, bez prikaza demona, koji Ga uvijek pokušavaju pogrešno predstaviti na način razumljiv demonima i njihovim sljedbenicima. Svatko treba, u vlastitu interesu, znati nauk o Kṛṣṇi. Stoga, kada sam Kṛṣṇa govori o Sebi, to je povoljno za sve svjetove. Takva Kṛṣṇina objašnjenja mogu demonima izgledati neobično, jer demoni uvijek proučavaju Kṛṣṇu iz svoga kuta gledanja, ali bhakte sa srdačnom dobrodošlicom prihvaćaju Kṛṣṇine izjave o samom Sebi. Bhakte će uvijek obožavati takve mjerodavne Kṛṣṇine izjave, jer uvijek žarko žele saznati što više o Njemu. Ateisti, koji smatraju Kṛṣṇu običnim čovjekom, mogu tako saznati da je Kṛṣṇa nadljudsko biće, da je sac-cid-ānanda-vigraha – vječni oblik blaženstva i znanja – da je transcendentalan, te da je iznad ovlasti guṇa materijalne prirode i iznad utjecaja vremena i prostora. Kṛṣṇin bhakta poput Arjune nedvojbeno nadilazi bilo kakvo pogrešno shvaćanje Kṛṣṇina transcendentalnog položaja. Ovo Arjunino je pitanje jednostavno pokušaj bhakte da opovrgne ateistički stav onih koji smatraju Kṛṣṇu običnim ljudskim bićem podložnim guṇama materijalne prirode.

SMISAO: U Brahma-saṁhiti (5.33) nalazimo podatak o Gospodinovim mnogobrojnim inkarnacijama. U njoj je rečeno:

„Obožavam Svevišnju Božansku Osobu, Govindu (Kṛṣṇu), apsolutnu, nepogrešivu prvobitnu osobu, bez početka. Premda se ekspandira u bezbroj oblika, uvijek ostaje ista, izvorna, najstarija osoba, uvijek u cvijetu mladosti. Takve vječne, blažene i sveznajuće Gospodinove oblike obično mogu shvatiti samo najbolji vedski učenjaci, ali oni se uvijek pokazuju čistim, neokaljanim bhaktama."

U Brahma-saṁhiti (5.39) također je rečeno:

„Obožavam Svevišnju Božansku Osobu, Govindu (Kṛṣṇu), koji se uvijek pojavljuje u oblicima različitih inkarnacija, poput Rāme i Nṛsiṁhe, kao i u oblicima podređenih inkarnacija, ali se istodobno i osobno inkarnira, kao izvorna Božanska Osoba, Kṛṣṇa."

U Vedama je rečeno da se Gospodin, iako nema premca, pojavljuje u bezbroj oblika. On nalikuje kamenu vaiduryi, koji mijenja boje, ali ipak ostaje isti. Sve te mnogobrojne oblike mogu shvatiti čisti, neokaljani bhakte. Takvi se oblici ne mogu shvatiti samim proučavanjem Veda (vedeṣu durlabham adurlabham ātma-bhaktau). Bhakte poput Arjune Gospodinovi su stalni pratioci i kad god se Gospodin inkarnira, takvi se bhakte inkarniraju da bi Ga služili na razne načine. Arjuna je jedan od njih. Iz ovoga stiha saznajemo da je bio nazočan prije nekoliko milijuna godina u drugačijoj ulozi, kada je Gospodin Kṛṣṇa izložio Bhagavad-gītu bogu Sunca, Vivasvānu. Gospodin se toga sjećao, ali Arjuna nije. To je razlika između sićušnoga živog bića i Svevišnjeg Gospodina. Premda je ovdje oslovljen kao veliki junak koji može pokoriti neprijatelje, Arjuna se ne može sjetiti događaja iz svojih prošlih života. Stoga živo biće, koliko god veliko bilo po materijalnim mjerilima, nikada ne može biti jednako Svevišnjem Gospodinu. Gospodinov vječni pratilac sigurno je oslobođena osoba, ali ne može biti jednak Gospodinu. Gospodin je opisan u Brahma-saṁhiti kao nepogrešiv (acyuta), što znači da nikada ne zaboravlja Sebe, čak ni u dodiru s materijom. Zbog toga Gospodin i živo biće nikada ne mogu biti jednaki u svakom pogledu, čak i kada je živo biće oslobođeno poput Arjune. Premda je Arjuna Gospodinov bhakta, katkada zaboravlja Gospodinovu prirodu, ali zahvaljujući božanskoj milosti, bhakta može odmah shvatiti Gospodinov nepogrešivi položaj, dok abhakta ili demon ne može shvatiti Njegovu transcendentalnu prirodu. Zbog toga demonski mozgovi ne mogu shvatiti ove izjave Gīte. Kṛṣṇa se sjećao djela koja je počinio prije milijun godina, ali Arjuna se nije mogao sjetiti, iako su i Kṛṣṇa i Arjuna po prirodi vječni. Ovdje možemo primijetiti da živo biće sve zaboravlja zato što mijenja tijelo, ali Gospodin ne mijenja Svoje sac-cid-ānanda tijelo i zato se sjeća. On je advaita, što znači da se ne razlikuje od Svoga tijela. Sve u vezi s Njim je duh, ali uvjetovana se duša razlikuje od svoga materijalnog tijela. Gospodinovo tijelo i jastvo istovjetni su i zato se Njegov položaj uvijek razlikuje od položaja običnog živog bića, čak i kada siđe na materijalnu razinu. Demoni ne mogu prihvatiti Gospodinovu transcendentalnu prirodu, koju sam Gospodin objašnjava u sljedećem stihu.

SMISAO: Gospodin opisuje posebnu prirodu Svoga rođenja: iako može izgledati kao obična osoba, sjeća se svega što se dogodilo u Njegovim brojnim prošlim „životima", dok se običan čovjek ne može sjetiti čak ni što je radio prije nekoliko sati. Kad biste obična čovjeka upitali što je jučer radio u isto vrijeme, bilo bi mu veoma teško odmah odgovoriti. Sigurno bi morao napregnuti svoje pamćenje kako bi se prisjetio što je tada radio. Unatoč tome ljudi se često usuđuju tvrditi da su Bog, odnosno Kṛṣṇa. Ne bismo trebali dopustiti da nas zavedu takve besmislene tvrdnje. Gospodin zatim objašnjava Svoju prakṛti, Svoj oblik. Prakṛti znači „priroda", kao i svarūpa, „vlastiti oblik". Gospodin kaže da se pojavljuje u vlastitom tijelu. On ne mijenja Svoje tijelo kao živo biće, koje prelazi iz jednoga tijela u drugo. Uvjetovana duša može imati jednu vrstu tijela u sadašnjem životu, ali dobiva drugačije tijelo u idućem životu. U materijalnom svijetu, živo biće nema stalno tijelo već se seli iz jednoga tijela u drugo. Gospodin to ne čini. Kad god se pojavi, čini to u istom izvornom tijelu, Svojom unutarnjom moći. Drugim riječima, Kṛṣṇa se pojavljuje u materijalnom svijetu u Svom izvornom vječnom dvorukom obliku, držeći flautu. Pojavljuje se u Svom vječnom tijelu, neokaljan materijalnim svijetom. Premda se pojavljuje u istom transcendentalnom tijelu i premda je gospodar svemira, naizgled se rađa kao obično živo biće. Njegovo tijelo ne propada kao materijalno tijelo, ali Gospodin Kṛṣṇa ipak naizgled raste i prolazi kroz djetinjstvo, dječaštvo i mladost. Začudo, čim zađe u mladost prestaje stariti. U vrijeme bitke na Kurukṣetri Gospodin je kod kuće imao mnogo unuka. Drugim riječima, po materijalnom proračunu bio je prilično star, ali je ipak izgledao kao mladić od dvadeset ili dvadeset pet godina. Nikada ne vidimo sliku Kṛṣṇe na kojoj izgleda star, jer nikada ne stari kao mi, iako je najstarija osoba u svim svjetovima – prošlim, sadašnjim i budućima. Njegovo tijelo i Njegova inteligencija nikada ne propadaju niti se mijenjaju. Stoga možemo zaključiti da je Gospodin, unatoč Svojoj prisutnosti u materijalnom svijetu, isti nerođeni, vječni oblik blaženstva i znanja, čije su tijelo i inteligencija nepromjenjivi. Ustvari, Njegova pojava i nestanak nalikuju izlasku Sunca, njegovu kretanju nebom i nestanku s našega vidokruga. Kada ne možemo vidjeti Sunce, mislimo da je zašlo, a kada je prisutno pred našim očima, mislimo da se nalazi na horizontu. Ustvari, Sunce se uvijek nalazi na jednom mjestu, ali zbog naših nesavršenih osjetila govorimo o izlasku i zalasku Sunca na nebu. Budući da se pojava i nestanak Gospodina Kṛṣṇe potpuno razlikuju od pojave i nestanka bilo kojega običnog živog bića, očito je da je Gospodin, zahvaljujući Svojoj unutarnjoj moći, vječno, blaženo znanje i nikada nije okaljan materijalnom prirodom. Vede potvrđuju da je Svevišnji Gospodin nerođen, iako se naizgled rađa u mnogobrojnim oblicima. Dopunski vedski spisi potvrđuju da se Gospodinovo tijelo ne mijenja, iako se Gospodin naizgled rađa. U Bhāgavatamu je opisano da se Gospodin pojavio pred Svojom majkom kao četveroruki Nārāyaṇa, sa šest vrsta obilja. Pojavljujući se u Svom izvornom vječnom obliku iskazuje živim bićima bezuzročnu milost kako bi mogla usredotočiti svoju pozornost na Svevišnjega Gospodina takva kakav jest, a ne na umne izmišljotine ili spekulacije koje impersonalisti pogrešno smatraju Gospodinovim oblicima. Prema rječniku Viśva-kośi riječ māyā ili ātma-māyā odnosi se na Gospodinovu bezuzročnu milost. Gospodin je svjestan svih Svojih pojava i nestanaka, ali obično živo biće zaboravlja sve o svom prošlom tijelu čim dobije drugo tijelo. Gospodin je gospodar svih živih bića jer za vrijeme Svoga boravka na Zemlji čini čudesna, nadljudska djela. Stoga je uvijek ista Apsolutna Istina. Nema razlike između Njegova oblika i jastva ili između Njegovih odlika i Njegova tijela. Sada se može postaviti pitanje zašto se Gospodin u ovom svijetu pojavljuje i nestaje. To će biti objašnjeno u idućem stihu.

SMISAO: U ovom je stihu značajna riječ sṛjāmi. Sṛjāmi se ne može odnositi na stvaranje, jer prema prethodnom stihu Gospodinov oblik ili tijelo nisu stvoreni, budući da svi oblici vječno postoje. Stoga sṛjāmi znači da se Gospodin očituje takav kakav jest. Premda se pojavljuje po utvrđenu redu, na kraju Dvāpara-yuge u dvadeset osmom mileniju sedmoga Manua u danu Brahme, nije dužan pridržavati se takvih pravila i propisa, jer može potpuno slobodno djelovati na razne načine po Svojoj volji. Tako se pojavljuje po vlastitoj volji kad god prevladava bezbožnost i nestaje prava religija. Načela su religije postavljena u Vedama i svako odstupanje od pravilna slijeđenja uputa Veda čini osobu bezbožnom. U Bhāgavatamu je rečeno da su takva načela Gospodinovi zakoni. Samo Gospodin može stvoriti sustav religije. Vede se prihvaćaju kao spisi koje je Gospodin prvobitno izložio Brahmi u njegovu srcu. Zato su načela dharme, odnosno religije, izravne naredbe Svevišnje Božanske Osobe (dharmaṁ tu sākṣād bhagavat-praṇītam). Na ta načela jasno se upućuje u čitavoj Bhagavad-gīti. Svrha je Veda uspostaviti takva načela po naredbi Svevišnjega Gospodina, koji otvoreno izjavljuje na kraju Gīte da je najviše načelo religije predati se samo Njemu i ništa više. Vedska načela vode osobu k potpunu predavanju Njemu i kad god demonske osobe ometaju slijeđenje takvih načela, Gospodin se pojavljuje. Iz Bhāgavatama saznajemo da je Buddha Kṛṣṇina inkarnacija koja se pojavila kada je materijalizam uzeo maha i kada su materijalisti opravdavali svoje postupke autoritetom Veda. Iako u Vedama postoje određene odredbe koje propisuju ograničeno žrtvovanje životinja u određenu svrhu, ljudi demonskih sklonosti žrtvovali su životinje ne pridržavajući se vedskih načela. Buddha se pojavio da bi to prekinuo i uspostavio vedsko načelo nenasilja. Tako svaki avatāra, Gospodinova inkarnacija, ima određenu misiju koja je opisana u razotkrivenim spisima. Nikoga ne bismo trebali prihvatiti kao avatāru ako nije spomenut u spisima. Nije točno da se Gospodin pojavljuje samo na tlu Indije. On se može pojaviti gdje god i kad god to želi. U svakoj inkarnaciji govori o religiji, koliko to određeni ljudi u određenim okolnostima mogu shvatiti. No misija je ista – dovesti ljude do svjesnosti Boga i pokoravanja načelima religije. Katkada se osobno pojavljuje, a katkada šalje Svoga vjerodostojnog predstavnika u obliku Svoga sina ili sluge ili dolazi sam u nekom prikrivenom obliku.

Načela Bhagavad-gīte bila su objašnjena Arjuni, kao i drugim veoma naprednim osobama, jer je Arjuna bio veoma napredan u usporedbi s običnim osobama u drugim dijelovima svijeta. Matematičko načelo po kojem su dva i dva četiri vrijedi i u početničkoj i u naprednoj aritmetici. Ipak, postoji viša i niža matematika. Tako sve Gospodinove inkarnacije poučavaju ljude istim načelima, ali ona se u različitim okolnostima smatraju višim ili nižim načelima. Viša načela religije počinju s prihvaćanjem podjele društva na četiri staleža i četiri reda duhovnog života, kao što će kasnije biti objašnjeno. Jedina misija inkarnacija leži u buđenju svjesnosti Kṛṣṇe svugdje. Takva se svjesnost očituje, ili ne očituje, samo u određenim okolnostima.

SMISAO: Prema Bhagavad-gīti sādhu (sveta osoba) je čovjek svjestan Kṛṣṇe. Netko može izgledati bezbožno, ali ako je u potpunosti svjestan Kṛṣṇe, trebamo ga smatrati sādhuom. Duṣkṛtām se odnosi na one koji ne mare za svjesnost Kṛṣṇe. Takvi su nevjernici opisani kao budale i najniži od ljudi, iako ih može krasiti svjetovna naobrazba. Za razliku od njih, osoba koja je potpuno zaokupljena svjesnošću Kṛṣṇe prihvaća se kao sādhu, iako možda nije ni učena ni veoma obrazovana. Što se tiče ateista, Svevišnji se Gospodin ne mora pojaviti takav kakav jest da bi ih uništio, kao što je uništio demone Rāvaṇu i Kaṁsu. On ima mnogo posrednika koji mogu uništiti demone. Gospodin se pojavljuje napose zato da bi zadovoljio Svoje neokaljane bhakte, koje demoni uvijek progone. Demon uvijek uznemirava bhaktu, čak i kada je bhakta njegov rođak. Premda je Prahlāda Mahārāja bio Hiraṇyakaśipuov sin, njegov ga je otac proganjao. Kṛṣṇina majka Devakī bila je Kaṁsina sestra, ali je zajedno sa svojim mužem Vasudevom bila mučena samo zato što se Kṛṣṇa trebao roditi kao njihov sin. Gospodin Kṛṣṇa pojavio se prvenstveno kako bi izbavio Devakī, a ne da bi ubio Kaṁsu, ali je i jedno i drugo učinio istodobno. Zato je ovdje rečeno da se Gospodin pojavljuje u različitim inkarnacijama kako bi izbavio bhakte i ubio nevjerne demone.

U Caitanya-caritāmṛti Kṛṣṇadāse Kavirāje sljedeći stihovi (Madhya 20.263–264) sažeto opisuju ta načela inkarnacije:

„Avatāra, inkarnacija Boga, silazi iz Božjeg Carstva da bi se očitovala u materijalnom svijetu. Oblik Božanske Osobe koja se tako pojavljuje zove se inkarnacija ili avatāra. Takve inkarnacije prebivaju u duhovnom svijetu, Božjem Carstvu. Kad se pojave u materijalnom svijetu, nazivaju se avatāre."

Postoje razne vrste avatāra: puruṣāvatāre, guṇāvatāre, līlāvatāre, śakty-āveśa avatāre, manvantara-avatāre i yugāvatāre, koji se pojavljuju u cijelom svemiru po utvrđenu redu, ali Gospodin Kṛṣṇa je prvobitni Gospodin, izvor svih avatāra. Śrī Kṛṣṇa se pojavljuje kako bi oslobodio tjeskobe čiste bhakte, koji Ga žarko žele vidjeti u Njegovim izvornim zabavama u Vṛndāvani. Stoga je glavna namjera Kṛṣṇa avatāre zadovoljiti Svoje neokaljane bhakte.

Gospodin kaže da se inkarnira u svakom mileniju. To znači da se inkarnira i u dobu Kali. Kao što je rečeno u Śrīmad-Bhāgavatamu, inkarnacija u dobu Kali je Gospodin Caitanya Mahāprabhu, koji je pokretom saṅkīrtane (skupnim pjevanjem svetih imena) raširio obožavanje Kṛṣṇe i svjesnost Kṛṣṇe po čitavoj Indiji. On je pretkazao da će kult saṅkīrtane preplaviti čitav svijet, šireći se od sela do sela, od grada do grada. Gospodin Caitanya posredno je opisan na prikriven način kao inkarnacija Kṛṣṇe, Božanske Osobe, u povjerljivim dijelovima razotkrivenih spisa, kao što su Upaniṣade, Mahābhārata i Bhāgavatam. Bhakte Gospodina Kṛṣṇe jako privlači saṅkīrtana pokret Gospodina Caitanye. Ovaj Gospodinov avatāra ne ubija bezbožnike, već ih Svojom bezuzročnom milošću izbavlja.

SMISAO: Gospodinov silazak iz Njegova transcendentalnog carstva već je bio objašnjen u šestom stihu. Onaj tko može shvatiti istinu o pojavi Božanske Osobe već je oslobođen materijalnog ropstva i zato se vraća u Božje Carstvo čim napusti materijalno tijelo. Takvo oslobođenje živoga bića od materijalnog ropstva ne dostiže se lako. Impersonalisti i yogīji dostižu oslobođenje tek nakon velika napora i nakon mnogo, mnogo života. Čak i onda oslobođenje koje dostižu – stapanje s Gospodinovim neosobnim brahmajyotijem – samo je djelomično i postoji opasnost vraćanja u materijalni svijet. No bhakta, jednostavno zahvaljujući razumijevanju transcendentalne prirode Gospodinova tijela i djelatnosti, po napuštanju ovoga tijela dostiže Gospodinovo carstvo i ne izlaže se opasnosti da se vrati u materijalni svijet. U Brahma-saṁhiti (5.33) rečeno je da Gospodin ima mnogo oblika i inkarnacija: advaitam acyutam anādim ananta-rūpam. Premda ima mnogo transcendentalnih oblika, svi su oni jedna Svevišnja Božanska Osoba. To moramo shvatiti s uvjerenjem, iako je svjetovnim učenjacima i empirijskim filozofima neshvatljivo. U Vedama (Puruṣa-bodhinī Upaniṣadi) rečeno je:

„Jedna Svevišnja Božanska Osoba u Svojim mnogobrojnim transcendentalnim oblicima vječno održava odnose sa Svojim neokaljanim bhaktama." Ovu je vedsku izjavu potvrdio u ovom stihu Gīte sam Gospodin. Onaj tko na temelju autoriteta Veda i Svevišnje Božanske Osobe prihvati ovu istinu i ne trati svoje vrijeme na filozofsku spekulaciju dostiže najviši savršeni stadij oslobođenja. Ako osoba jednostavno prihvati tu istinu s vjerom, nedvojbeno može dostići oslobođenje. Vedska izjava tat tvam asi može se primijeniti u ovom slučaju. Onaj tko shvati da je Gospodin Kṛṣṇa Svevišnji ili tko kaže Gospodinu: „Ti si Vrhovni Brahman, Božanska Osoba", nedvojbeno odmah biva oslobođen. Tako je njegov ulazak u Gospodinovo transcendentalno društvo osiguran. Drugim riječima, takav vjerni bhakta dostiže savršenstvo. To potvrđuje vedska tvrdnja:

„Savršeni stadij oslobođenja od rođenja i smrti može se dostići jednostavno spoznavanjem Gospodina, Svevišnje Božanske Osobe. To se savršenstvo ne može dostići ni na koji drugi način." (Śvetāśvatara Upaniṣada 3.8) Da nema drugoga načina znači da se onaj tko ne shvaća da je Gospodin Kṛṣṇa Svevišnja Božanska Osoba sigurno nalazi u guṇi neznanja i zato neće dostići oslobođenje jednostavno lizanjem staklenke s medom ili tumačenjem Bhagavad-gīte na temelju svjetovne učenosti. Empirijski filozofi mogu imati vrlo važne uloge u materijalnom svijetu, ali nisu nužno dostojni oslobođenja. Takvi umišljeni svjetovni učenjaci moraju čekati na bezuzročnu milost Gospodinova bhakte. Stoga svjesnost Kṛṣṇe trebamo njegovati s vjerom i znanjem te na taj način dostići savršenstvo.

SMISAO: Kao što je već bilo opisano, osoba koja je previše sklona materijalnom životu teško može shvatiti osobnu prirodu Vrhovne Apsolutne Istine. Ljudi vezani za tjelesno shvaćanje života obično su toliko obuzeti materijalizmom da je za njih gotovo nemoguće shvatiti kako Svevišnji može biti osoba. Takvi materijalisti ne mogu čak ni zamisliti da postoji transcendentalno tijelo, neuništivo, puno znanja i vječno blaženo. Prema materijalističkom shvaćanju tijelo je uništivo, puno neznanja i bijede. Zato ljudi, kad čuju za Gospodinov osobni oblik, imaju istu tjelesnu predodžbu. Takvi materijalistički ljudi smatraju golemo materijalno očitovanje vrhovnim oblikom. Zato misle da Svevišnji nije osoba. Budući da su previše obuzeti materijalnim životom, zamisao o zadržavanju osobnosti nakon oslobođenja od materije budi u njima strah. Kad saznaju da je duhovni život individualan i osoban, plaše se da ponovno ne postanu osobe i tako prirodno više vole neku vrstu stapanja s neosobnom prazninom. Obično uspoređuju živa bića s mjehurićima u oceanu, koji se stapaju s oceanom. To je najviše savršenstvo duhovnog postojanja koje se može dostići bez osobnosti. Lišeno savršenog znanja o duhovnom postojanju, takvo je stanje života zastrašujuće. Pored njih ima mnogo osoba koje uopće ne mogu shvatiti duhovno postojanje. Kad im se smuče razne teorije i proturječnosti raznih vrsta filozofskih spekulacija, postaju zgađeni ili ljuti te budalasto zaključuju da nema vrhovnog uzroka i da je sve u biti praznina. Takvi se ljudi nalaze u bolesnu stanju života. Neki su ljudi previše materijalno vezani i zato ne obraćaju pozornost na duhovni život, neki se žele stopiti s vrhovnim duhovnim uzrokom, a neki ne vjeruju ni u šta, jer su zbog beznađa ljuti na sve vrste duhovne spekulacije. Ta posljednja vrsta ljudi nalazi utočište u opojnim sredstvima i svoje bolesne halucinacije ponekad prihvaća kao duhovne vizije. Čovjek se mora osloboditi svih triju stanja vezanosti za materijalni svijet: zanemarivanja duhovnog života, straha od osobnoga duhovnog identiteta i shvaćanja o praznini koje potječe od razočaranja u životu. Da bi se oslobodio tih triju stanja materijalnoga shvaćanja života, mora potpuno prihvatiti utočište Gospodina pod vodstvom vjerodostojna duhovnog učitelja i slijediti pravila i propisana načela života predanosti. Posljednji stadij života predanosti naziva se bhāva ili transcendentalna ljubav prema Bogu.

Prema Bhakti-rasāmṛta-sindhuu (1.4.15–16), koji predstavlja znanost o predanom služenju:

„Na početku osoba mora željeti dostići samospoznaju. To će je dovesti do stadija u kojem se pokušava družiti s duhovno naprednim osobama. U sljedećem stadiju prihvaća inicijaciju od uzvišena duhovnog učitelja. Tako pod njegovim vodstvom bhakta početnik započinje proces predanog služenja. Predano služeći po uputama duhovnog učitelja oslobađa se sve materijalne vezanosti, dostiže postojanost u samospoznaji i stječe ukus za slušanje o Apsolutnoj Božanskoj Osobi, Śrī Kṛṣṇi. Taj ga ukus vodi do vezanosti za svjesnost Kṛṣṇe, koja sazrijeva u bhāvi, početnom stadiju transcendentalne ljubavi prema Bogu. Prava ljubav prema Bogu naziva se prema, najviši savršeni stadij života." U stadiju preme, bhakta neprestano transcendentalno služi Gospodina s ljubavlju. Tako postupnim procesom predanog služenja pod vodstvom vjerodostojna duhovnog učitelja može dostići najvišu razinu, oslobodivši se sve materijalne vezanosti, straha od vlastite duhovne osobnosti i razočaranja koje vodi do filozofije ništavila. Tako, na kraju, može dostići carstvo Svevišnjega Gospodina.

SMISAO: Svatko traga za Kṛṣṇom u različitim vidovima Njegovih očitovanja. Svevišnji Gospodin Kṛṣṇa djelomično se spoznaje kao Njegov neosobni sjaj, brahmajyoti, i kao sveprožimajuća Nad-duša, koja prebiva u svemu, pa tako i u atomima. No Kṛṣṇu u potpunosti spoznaju samo Njegovi čisti bhakte. Kṛṣṇa je predmet spoznaje svih osoba. Tako svatko biva zadovoljen u skladu sa svojom željom da ima odnos s Njim. U transcendentalnom svijetu Kṛṣṇa uzvraća Svojim čistim bhaktama u transcendentalnom odnosu, ovisno o željama bhakte. Neki bhakte žele Kṛṣṇu kao vrhovnog gospodara, neki kao osobnog prijatelja, neki kao sina, a neki kao ljubavnika. Kṛṣṇa sve bhakte jednako nagrađuje, u skladu s različitom snagom njihove ljubavi prema Njemu. U materijalnom svijetu postoji ista razmjena osjećaja i Gospodin ih jednako razmjenjuje s različitim vrstama obožavatelja. Čisti bhakte druže se s Njim osobno, i ovdje i u transcendentalnom carstvu, te mogu osobno služiti Gospodina kušajući tako transcendentalno blaženstvo služenja Gospodina s ljubavlju. Što se tiče impersonalista i onih koji žele počiniti duhovno samoubojstvo uništavanjem osobnog postojanja živoga bića, Kṛṣṇa i njima pomaže stapajući ih sa Svojim sjajem. Takvi impersonalisti ne prihvaćaju vječnu, blaženu Božansku Osobu; zato ne mogu uživati u blaženstvu transcendentalnoga osobnog služenja Gospodina, jer su ugušili svoju osobnost. Neki od njih, koji nisu utemeljeni čak ni u neosobnom postojanju, vraćaju se materijalnim djelatnostima kako bi očitovali svoje uspavane želje za djelovanjem. Takvim se osobama ne dopušta da odu na duhovne planete, ali im se ponovno pruža prilika da djeluju na materijalnim planetima. Koristoljubivim radnicima Gospodin, kao yajñeśvara, daruje željene rezultate njihovih propisanih dužnosti, a yogījima željene mistične moći. Drugim riječima, svačiji uspjeh ovisi samo o Njegovoj milosti, a sve vrste duhovnih procesa samo su različiti stupnjevi uspjeha na istom putu. Ako osoba ne dostigne najviše savršenstvo svjesnosti Kṛṣṇe, svi će njezini pokušaji ostati nesavršeni. To je potvrđeno u Śrīmad-Bhāgavatamu (2.3.10):

„Bez obzira na to želi li oslobođenje ili plodonosne rezultate ili nema želja (stanje bhakte), osoba se treba svim snagama truditi da obožava Svevišnju Božansku Osobu kako bi dostigla savršenstvo, čiji je vrhunac svjesnost Kṛṣṇe."

SMISAO: O bogovima, odnosno polubogovima materijalnog svijeta, vlada pogrešno mišljenje i ljudi koji nemaju veliku inteligenciju, premda se predstavljaju kao veliki učenjaci, smatraju polubogove raznim oblicima Svevišnjega Gospodina. Ustvari, polubogovi nisu različiti oblici Boga, već Njegovi različiti sastavni djelići. Bog je jedan, a djelići su mnogobrojni. Vede kažu – nityo nityānām: Bog je jedan. Īśvaraḥ paramaḥ kṛṣṇaḥ. Vrhovni je Bog jedan – Kṛṣṇa – a polubogovima je povjerena moć vladanja materijalnim svijetom. Svi su ti polubogovi živa bića (nityānām) koja posjeduju materijalnu moć u različitoj mjeri. Ne mogu biti jednaka Vrhovnom Bogu – Nārāyaṇi, Viṣṇuu ili Kṛṣṇi. Onaj tko misli da su Bog i polubogovi na istoj razini naziva se ateistom ili pāṣaṇḍījem. Čak se ni veliki polubogovi poput Brahme i Śive ne mogu usporediti sa Svevišnjim Gospodinom. Ustvari, polubogovi poput Brahme i Śive obožavaju Gospodina (śiva-viriñci-nutam). Začudo, budalasti ljudi zbog pogrešna shvaćanja antropomorfizma ili zoomorfizma obožavaju brojne ljudske vođe. Iha devatāḥ se odnosi na moćna čovjeka ili poluboga materijalnog svijeta. No Nārāyaṇa, Viṣṇu, ili Kṛṣṇa, Svevišnja Božanska Osoba, ne pripada ovom svijetu. On je transcendentalan prema materijalnom svijetu. Čak i Śrīpāda Śaṅkarācārya, vođa impersonalista, smatra da je Nārāyaṇa, Kṛṣṇa, transcendentalan prema materijalnom svijetu. Međutim, budalasti ljudi (hṛta-jñāna) obožavaju polubogove jer žele trenutačne rezultate. Dobivaju rezultate, ali ne znaju da su tako stečeni rezultati privremeni i namijenjeni manje inteligentnim osobama. Inteligentna osoba svjesna je Kṛṣṇe. Takva osoba ne treba obožavati beznačajne polubogove radi trenutačne, privremene dobrobiti. Polubogovi materijalnog svijeta, kao i njihovi obožavatelji, nestat će s uništenjem materijalnog svijeta. Njihovi su blagoslovi materijalni i privremeni. Materijalni svjetovi i njihovi stanovnici, zajedno s polubogovima i njihovim obožavateljima, mjehurići su u oceanu svemira. U ovome svijetu ljudsko je društvo ludo za privremenim materijalnim obiljem kao što su zemlja, obitelj i stvari u kojima se može uživati. Da bi stekli takve privremene stvari, obožavaju polubogove ili moćne ljude u ljudskom društvu. Ako čovjek obožavajući kakva političkog vođu stekne položaj ministra u vladi, misli da je stekao veliku dobrobit. Zato se svi ulaguju takozvanim vođama ili „velikim zvjerkama" kako bi stekli privremene dobrobiti i doista ih stječu. Takvi budalasti ljudi ne pokazuju zanimanje za svjesnost Kṛṣṇe da bi se zauvijek oslobodili bijeda materijalnoga postojanja. Svi žele osjetilno uživanje i budući da žele pogodnosti za osjetilno uživanje, privlači ih obožavanje opunomoćenih živih bića poznatih kao polubogovi. Ovaj stih pokazuje da ljude rijetko zanima svjesnost Kṛṣṇe. Uglavnom ih zanima materijalno uživanje i zbog toga obožavaju kakvo moćno živo biće.

SMISAO: Gospodin je stvoritelj svega. Sve nastaje iz Njega, On sve održava i nakon uništenja sve počiva u Njemu. On je stoga stvorio četiri staleža ljudskoga društva, počev sa staležom inteligentnih ljudi, koji se nazivaju brāhmaṇe jer se nalaze u guṇi vrline. Sljedećem, upravnom staležu pripadaju ljudi koji se nazivaju kṣatriye jer se nalaze u guṇi strasti. Trgovci, koji se nazivaju vaiśye, nalaze se pod utjecajem guṇa strasti i neznanja, a śūdre, stalež radnika, nalaze se pod utjecajem materijalne guṇe neznanja. Iako je stvorio četiri staleža ljudskoga društva, Gospodin Kṛṣṇa ne pripada ni jednom od njih, jer nije jedna od uvjetovanih duša, koje tvore ljudsko društvo. Ljudsko je društvo slično bilo kojem životinjskom društvu, ali Gospodin je stvorio spomenute staleže kako bi uzdignuo ljude s razine životinjskoga života i omogućio im da sustavno razviju svjesnost Kṛṣṇe. Sklonost čovjeka k djelovanju određuju guṇe materijalne prirode koje je stekao. Takvi simptomi života, svojstveni različitim guṇama materijalne prirode, opisani su u osamnaestom poglavlju ove knjige. Međutim, osoba svjesna Kṛṣṇe viša je čak i od brāhmaṇe. Iako se od brāhmaṇa zbog njihovih odlika očekuje da posjeduju znanje o Brahmanu, Vrhovnoj Apsolutnoj Istini, većina njih prilazi samo Brahmanu – neosobnom vidu Gospodina Kṛṣṇe. No onaj tko nadiđe ograničeno znanje brāhmaṇe te stekne znanje o Svevišnjoj Božanskoj Osobi, Gospodinu Śrī Kṛṣṇi, postaje svjestan Kṛṣṇe – ili, drugim riječima, postaje vaiṣṇava. Svjesnost Kṛṣṇe obuhvaća znanje o svim potpunim ekspanzijama Kṛṣṇe, kao što su Rāma, Nṛsiṁha, Varāha itd. Kao što je Kṛṣṇa transcendentalan prema podjeli ljudskoga društva na četiri staleža, osoba svjesna Kṛṣṇe transcendentalna je prema svim podjelama ljudskoga društva, bilo da je riječ o zajednicama, narodima ili vrstama ljudskoga roda.

SMISAO: Kao što u materijalnom svijetu ustavni zakoni proglašavaju da kralj ne može pogriješiti ili da kralj ne podliježe državnim zakonima, tako Gospodin, iako je stvoritelj materijalnog svijeta, ne podliježe utjecaju djelatnosti materijalnoga svijeta. On stvara i ostaje odvojen od Svoje tvorevine, dok se živa bića zapleću u plodonosne rezultate materijalnih djelatnosti zbog svoje sklonosti k vladanju materijalnim bogatstvima. Vlasnik poduzeća nije odgovoran za dobre ili loše djelatnosti radnika, ali sami radnici jesu. Živa su bića zaokupljena zadovoljavanjem osjetila, iako im Gospodin nije naložio da to čine. Da bi unaprijedila osjetilno uživanje, posvećuju se djelatnostima ovoga svijeta i žele rajsku sreću nakon smrti. Gospodina ne privlači takozvana rajska sreća, jer je potpun u Sebi. Rajski su polubogovi samo Njegovi sluge. Vlasnik poduzeća nikada ne želi niža zadovoljstva koja mogu željeti radnici. On je odvojen od materijalnog djelovanja i njegovih posljedica. Na primjer, kiše nisu odgovorne za raznovrsno raslinje koje se pojavljuje na Zemlji, premda bez kiša raslinje ne bi moglo rasti. Vedska smṛti to potvrđuje na ovaj način:

„U materijalnim svjetovima Gospodin je samo vrhovni uzrok. Neposredni je uzrok materijalna priroda, koja kozmičko očitovanje čini vidljivim." Postoje razne vrste stvorenja, kao što su polubogovi, ljudska bića i niže životinje, i sva ona podliježu posljedicama dobrih i loših djela koja su počinila u prošlosti. Gospodin im samo daje odgovarajuće pogodnosti za takve djelatnosti i zakone djelovanja guṇa prirode, ali nikada nije odgovoran za njihove prošle i sadašnje djelatnosti. U Vedānta-sūtri (2.1.34) potvrđeno je – vaiṣamya-nairghṛṇye na sāpekṣatvāt: Gospodin nikada nije pristran prema bilo kojem živom biću. Živo je biće odgovorno za vlastita djela. Gospodin mu samo pruža pogodnosti, posredovanjem materijalne prirode, vanjske energije. Onaj tko je potpuno upućen u svu složenost zakona karme (plodonosnog djelovanja) ne podliježe utjecaju rezultata svojih djelatnosti. Drugim riječima, onaj tko shvaća Gospodinovu transcendentalnu prirodu iskusna je osoba svjesna Kṛṣṇe i zato nikada ne podliježe zakonima karme. Onaj tko ne poznaje Gospodinovu transcendentalnu prirodu i misli da su Gospodinove djelatnosti usmjerene k plodonosnim rezultatima, kao što su to djelatnosti običnih živih bića, sigurno se zapleće u plodonosne posljedice. Ali onaj tko poznaje Vrhovnu Istinu oslobođena je duša utemeljena u svjesnosti Kṛṣṇe.

SMISAO: Postoje dvije vrste ljudi. Neki imaju srce puno materijalne prljavštine, a neki su oslobođeni materijalnog utjecaja. Svjesnost Kṛṣṇe jednako je blagotvorna i za jedne i za druge. Oni koji su puni prljavštine mogu prihvatiti put svjesnosti Kṛṣṇe slijedeći propisana načela predanog služenja kako bi se postupno pročistili. Oni koji su se već pročistili od nečistoća mogu nastaviti djelovati u svjesnosti Kṛṣṇe tako da drugi mogu slijediti njihove uzorite djelatnosti i steći dobrobit. Budalaste osobe ili početnici u svjesnosti Kṛṣṇe često žele prestati djelovati, iako nemaju znanje o svjesnosti Kṛṣṇe. Gospodin nije odobrio Arjuninu želju da napusti bitku. Trebamo samo znati kako trebamo djelovati. Važnije je vršiti djelatnosti posvećene Kṛṣṇi nego prestati djelovati u svjesnosti Kṛṣṇe i sjediti na osami, praveći predstavu od svjesnosti Kṛṣṇe. Arjuni se ovdje savjetuje da djeluje u svjesnosti Kṛṣṇe, slijedeći stope Gospodinovih prethodnih učenika, kao što je bog Sunca, Vivasvān, koji je bio spomenut. Svevišnji Gospodin zna sve Svoje prošle djelatnosti, kao i djelatnosti onih koji su u prošlosti djelovali u svjesnosti Kṛṣṇe. Zato preporučuje djela boga Sunca, koji je od Gospodina naučio tu umjetnost prije više milijuna godina. Svi takvi učenici Gospodina Kṛṣṇe ovdje su opisani kao oslobođene osobe, zaokupljene obavljanjem dužnosti koje im je dodijelio Kṛṣṇa.

SMISAO: Djelatnosti u svjesnosti Kṛṣṇe moraju se vršiti u skladu s primjerima prethodnih vjerodostojnih bhakta. To je preporučeno u petnaestom stihu. Zašto takve djelatnosti ne bismo trebali vršiti neovisno bit će objašnjeno u tekstu koji slijedi.

Da bismo djelovali u svjesnosti Kṛṣṇe, moramo prihvatiti vodstvo ovlaštenih osoba u učeničkom naslijeđu, kao što je bilo objašnjeno na početku ovoga poglavlja. Sustav svjesnosti Kṛṣṇe najprije je bio objašnjen bogu Sunca, koji ga je objasnio svome sinu Manuu. Manu ga je objasnio svome sinu Ikṣvākuu i od toga vremena taj je sustav prisutan na Zemlji. Zato moramo slijediti stope prethodnih autoriteta u učeničkom naslijeđu. Inače će i najinteligentniji ljudi biti zbunjeni u pogledu standarda djelovanja u svjesnosti Kṛṣṇe. Gospodin je zbog toga odlučio neposredno poučiti Arjunu svjesnosti Kṛṣṇe. Budući da je neposredno poučio Arjunu, onaj tko slijedi Arjunine stope sigurno nije zbunjen.

Rečeno je da se putovi religije ne mogu utvrditi samo nesavršenim eksperimentalnim znanjem. Ustvari, jedino sam Gospodin može postaviti načela religije. Dharmaṁ tu sākṣād bhagavat-praṇītam (Bhāg. 6.3.19). Nitko ne može izmisliti religijska načela nesavršenom spekulacijom. Mora slijediti stope velikih autoriteta kao što su Brahmā, Śiva, Nārada, Manu, Kumāre, Kapila, Prahlāda, Bhīṣma, Śukadeva Gosvāmī, Yamarāja, Janaka i Bali Mahārāja. Umnom spekulacijom ne možemo ustanoviti što je religija ili samospoznaja. Zato iz bezuzročne milosti prema Svojim bhaktama Gospodin izravno objašnjava Arjuni što je aktivnost, a što neaktivnost. Samo djelovanje u svjesnosti Kṛṣṇe može osloboditi osobu zapletenosti materijalnog postojanja.

SMISAO: Ako se netko ozbiljno želi osloboditi materijalnog ropstva, mora shvatiti razliku između aktivnosti, neaktivnosti i neovlaštenih aktivnosti. Mora pažljivo analizirati djelovanje, posljedice djelovanja i izopačeno djelovanje, jer to nije lako shvatiti. Da bi shvatio što je svjesnost Kṛṣṇe i djelovanje u skladu s njom, mora spoznati svoj odnos sa Svevišnjim. Onaj tko je to savršeno spoznao zna da je svako živo biće Gospodinov vječni sluga i da zato mora djelovati u svjesnosti Kṛṣṇe. Čitava Bhagavad-gītā vodi do tog zaključka. Svi drugi zaključci protivni ovoj svjesnosti i njezinim pratećim djelatnostima predstavljaju zabranjena djela, vikarmu. Da bismo sve to shvatili, moramo se družiti s autoritetima u svjesnosti Kṛṣṇe i od njih naučiti tajnu; to je jednako dobro kao izravno učenje od Gospodina. Inače će i najinteligentnije osobe biti zbunjene.

SMISAO: Osoba koja djeluje u svjesnosti Kṛṣṇe prirodno je oslobođena spona karme. Sve što radi radi za Kṛṣṇu; zato ne ispašta ili uživa posljedice rada. Takav je čovjek inteligentan, iako za Kṛṣṇu vrši sve vrste djelatnosti. Akarma znači bez posljedica rada. Impersonalist okončava plodonosno djelovanje bojeći se da posljedice ne budu kameni spoticanja na putu samospoznaje, ali personalist djeluje u svjesnosti Kṛṣṇe, znajući dobro da je vječni sluga Svevišnje Božanske Osobe. Budući da sve radi za Kṛṣṇu, dok služi uživa samo u transcendentalnoj sreći. Oni koji slijede taj proces poznati su kao osobe koje nemaju želja za zadovoljavanjem svojih osjetila. Osjećaj vječna služenja Kṛṣṇe čini osobu imunom na sve vrste posljedica rada.

SMISAO: Samo osoba koja posjeduje potpuno znanje može shvatiti djelatnosti osobe svjesne Kṛṣṇe. Budući da osoba svjesna Kṛṣṇe nije sklona zadovoljavanju osjetila, smatra se da je spalila posljedice svoga rada savršenom spoznajom da je u svom prirodnom položaju vječni sluga Svevišnje Božanske Osobe. Onaj tko je dostigao takvo savršenstvo znanja istinski je učen. Razvijanje toga znanja o vječnom služenju Gospodina uspoređuje se s vatrom. Jednom zapaljena, takva vatra može spaliti sve posljedice rada.

SMISAO: Ova sloboda od ropstva uzrokovanog djelovanjem moguća je samo u svjesnosti Kṛṣṇe, kada osoba sve radi za Kṛṣṇu. Osoba svjesna Kṛṣṇe djeluje iz čiste ljubavi prema Svevišnjoj Božanskoj Osobi i zato je ne privlače rezultati djelovanja. Nije vezana čak ni za svoje uzdržavanje, jer sve prepušta Kṛṣṇi. Ne želi pribaviti stvari za sebe, niti sačuvati svoju imovinu. Obavlja svoju dužnost najbolje što može i sve prepušta Kṛṣṇi. Takva nevezana osoba uvijek je oslobođena posljedica dobrih ili loših djela, kao da nije ništa učinila. To je znak akarme, djelovanja koje ne donosi plodonosne posljedice. Svaka druga djelatnost koja nije izvršena u svjesnosti Kṛṣṇe vezuje njezina vršitelja. To je pravo značenje vikarme, kao što je ovdje objašnjeno.

SMISAO: Osoba svjesna Kṛṣṇe ne očekuje od svojih djelatnosti dobre ili loše rezultate. Njezin um i inteligencija potpuno su ovladani. Ona zna da je sastavni djelić Svevišnjega i da uloga koju igra kao djelić cjeline nije njezino vlastito djelo, već djelo Svevišnjega koji kroz nju djeluje. Kada se ruka pokreće, ne pokreće se sama od sebe, već zahvaljujući naporu cijeloga tijela. Osoba svjesna Kṛṣṇe uvijek djeluje u skladu s vrhovnom željom, jer nema želju za osobnim osjetilnim uživanjem. Kreće se upravo poput dijela stroja. Kao što se dio stroja treba čistiti i podmazivati radi održavanja, čovjek se svjestan Kṛṣṇe uzdržava svojim radom samo da bi mogao transcendentalno služiti Gospodina s ljubavlju. Zato je imun na sve posljedice rada. Poput životinje nema pravo vlasništva čak ni nad svojim tijelom. Iako okrutni vlasnik životinje ponekad ubija životinju koju posjeduje, životinja se ne buni, niti ima pravu neovisnost. Osoba svjesna Kṛṣṇe, potpuno zaokupljena samospoznajom, ima vrlo malo vremena za lažno posjedovanje materijalnih predmeta. Da bi održala tijelo i dušu, ne mora zgrtati novac na nepošten način. Stoga ne biva okaljana takvim materijalnim grijesima. Oslobođena je svih posljedica svojih djela.

SMISAO: Osoba svjesna Kṛṣṇe ne ulaže velik napor čak ni u održavanje tijela. Zadovoljna je onim što dođe samo od sebe. Ne prosi niti posuđuje, već pošteno radi koliko god može i zadovoljna je onim što stekne poštenim radom. Stoga nije ovisna u pogledu uzdržavanja. Ne dopušta da ičija služba omete njezinu službu u svjesnosti Kṛṣṇe. Međutim, radi služenja Gospodina može raditi bilo što i nije uznemirena dvostranošću materijalnog svijeta. Dvostranost se materijalnog svijeta doživljava kao toplina i hladnoća ili patnja i sreća. Osoba svjesna Kṛṣṇe transcendentalna je prema toj dvostranosti jer bez oklijevanja djeluje na bilo koji način za zadovoljstvo Kṛṣṇe. Zato je postojana i u uspjehu i u neuspjehu. Ti su znaci vidljivi kada netko u potpunosti posjeduje transcendentalno znanje.

SMISAO: Kada netko postane svjestan Kṛṣṇe, oslobađa se svih dvostranosti. Tako se oslobađa nečistoća materijalnih guṇa. Može dostići oslobođenje jer zna svoj prirodni položaj u odnosu s Kṛṣṇom i zato ništa ne može odvući njegov um od svjesnosti Kṛṣṇe. Sve što radi, radi za Kṛṣṇu, koji je prvobitni Viṣṇu. Zato su sve njegove djelatnosti, djelatnosti žrtvovanja, jer je cilj žrtvovanja zadovoljiti Vrhovnu Osobu, Viṣṇua, Kṛṣṇu. Posljedice takva rada sigurno se stapaju s transcendencijom, a čovjek koji tako djeluje ne ispašta materijalne posljedice.

SMISAO: Ovdje je opisano kako djelovanje u svjesnosti Kṛṣṇe može na kraju dovesti do duhovnog cilja. U svjesnosti Kṛṣṇe postoje razne djelatnosti i sve će one biti opisane u idućim stihovima. Za sada se opisuje samo načelo svjesnosti Kṛṣṇe. Uvjetovana duša zapletena u materijalne nečistoće sigurno će djelovati u materijalnom ozračju, ali iz njega mora izaći. Proces kojim može izaći iz materijalnog ozračja je svjesnost Kṛṣṇe. Na primjer, bolesnik koji boluje od crijevnog poremećaja zbog pretjerana uživanja mliječnih proizvoda liječi se drugim mliječnim proizvodom, jogurtom. Osoba čija je svjesnost obuzeta materijalnim može se izliječiti svjesnošću Kṛṣṇe, kao što je objašnjeno u Gīti. Taj je proces poznat kao yajña, odnosno djelatnosti (žrtvovanja) namijenjene zadovoljavanju Viṣṇua (Kṛṣṇe). Što se više djelatnosti materijalnog svijeta vrše u svjesnosti Kṛṣṇe, ili samo za Viṣṇua, to se više, zahvaljujući potpunoj zaokupljenosti, ozračje produhovljuje. Riječ brahma (Brahman) znači „duhovan". Gospodin je duhovan, a zrake Njegova transcendentalnoga tijela predstavljaju brahmajyoti, Njegov duhovni sjaj. Sve što postoji počiva u brahmajyotiju, ali kada jyoti prekrije iluzija (māyā), ili osjetilno uživanje, naziva se materijalnim. Taj materijalni veo može se odmah ukloniti svjesnošću Kṛṣṇe. Stoga su žrtve koje se vrše radi svjesnosti Kṛṣṇe, žrtvena vatra u koju se prinose takve ponude ili doprinosi, proces žrtvovanja, onaj tko daje doprinos i rezultat – svi zajedno – Brahman, Apsolutna Istina. Apsolutna Istina prekrivena māyom naziva se materijom. Materija koja je povezana s Apsolutnom Istinom ponovno stječe svoju duhovnu prirodu. Svjesnost je Kṛṣṇe proces preobražavanja iluzorne svjesnosti u Brahman, odnosno Svevišnjeg. Kada je um potpuno obuzet svjesnošću Kṛṣṇe, kaže se da je u samādhiju, transu. Sve što osoba čini u takvoj transcendentalnoj svjesnosti naziva se yajña, odnosno žrtva za Apsolutnog. U tom stanju duhovne svjesnosti onaj tko daje doprinos, sam doprinos, proces žrtvovanja, vršitelj ili vođa žrtvovanja i rezultat ili krajnja dobrobit – sve – biva sjedinjeno u Apsolutu, Vrhovnom Brahmanu. To je proces svjesnosti Kṛṣṇe.

SMISAO: Kao što smo već objasnili, osoba koja obavlja dužnosti u svjesnosti Kṛṣṇe naziva se savršenim yogījem, ili prvorazrednim mistikom. No slične žrtve vrše i druge osobe obožavajući polubogove ili prinoseći žrtve Vrhovnom Brahmanu, neosobnom vidu Svevišnjega Gospodina. Tako postoje razne vrste žrtvovanja koje pripadaju različitim kategorijama. Takve različite kategorije žrtvovanja koja vrše razne vrste ljudi samo naizgled stvaraju dojam da postoje razne vrste žrtvovanja. Ustvari, žrtvovanje je proces zadovoljavanja Svevišnjega Gospodina, Viṣṇua, koji je poznat kao Yajña. Sve vrste žrtvovanja mogu se svrstati u dvije glavne kategorije: u žrtvovanje svjetovnih posjeda i u žrtvovanje u potrazi za transcendentalnim znanjem. Osobe svjesne Kṛṣṇe žrtvuju sve materijalne posjede za zadovoljstvo Svevišnjega Gospodina, dok drugi, koji žele privremenu materijalnu sreću, žrtvuju svoje materijalne posjede da bi zadovoljili polubogove poput Indre i boga Sunca. Impersonalisti žrtvuju svoj identitet stapajući se s postojanjem neosobnog Brahmana. Polubogovi su moćna živa bića kojima je Svevišnji Gospodin povjerio dužnost održavanja i nadgledanja svih materijalnih funkcija kao što su grijanje, opskrba vodom i osvjetljavanje svemira. Oni koji žele materijalne dobrobiti obožavaju polubogove različitim žrtvovanjima u skladu s vedskim obredima. Takve se osobe nazivaju bahv-īśvara-vādīji, tj. oni koji vjeruju u mnogo bogova. Drugi, koji obožavaju neosobni vid Apsolutne Istine i smatraju oblike polubogova privremenima, žrtvuju svoja individualna jastva prinoseći ih u vrhovnu vatru. Tako okončavaju svoje individualno postojanje stapajući se s postojanjem Svevišnjega. Impersonalisti žrtvuju svoje vrijeme za filozofsku spekulaciju kako bi shvatili transcendentalnu prirodu Svevišnjega. Drugim riječima, koristoljubivi radnici žrtvuju materijalne posjede za materijalno uživanje, dok impersonalisti žrtvuju materijalna imenovanja za stapanje s postojanjem Svevišnjega. Za impersonaliste vatreni je oltar žrtvovanja Vrhovni Brahman, a ponuda je jastvo koje se prinosi u vatru Brahmana. Međutim osoba svjesna Kṛṣṇe, kao što je Arjuna, žrtvuje sve za zadovoljstvo Kṛṣṇe i tako sve svoje materijalne posjede, kao i vlastito jastvo – sve – žrtvuje za Kṛṣṇu. Zato je prvorazredni yogī, ali ne gubi svoju osobnost.

SMISAO: Svi članovi duhovnih redova ljudskoga života, brahmacārīji, gṛhasthe, vānaprasthe i sannyāsīji, trebaju postati savršeni yogīji, odnosno transcendentalisti. Budući da svrha ljudskoga života nije uživanje u zadovoljavanju osjetila poput životinja, četiri su reda ljudskoga života tako zamišljena da čovjek može postati savršen u duhovnom životu. Brahmacārīji, učenici pod nadzorom vjerodostojnog duhovnog učitelja, vladaju umom uzdržavajući se od zadovoljavanja osjetila. Brahmacārī sluša samo o svjesnosti Kṛṣṇe. Slušanje je temeljno načelo razumijevanja i zato se čisti brahmacārī potpuno zaokuplja harer nāmānukīrtanom – pjevanjem i slušanjem o Gospodinovim slavama. Kloni se vibracija svjetovnog zvuka i sluša transcendentalnu zvučnu vibraciju Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa. Slično tome, obiteljski ljudi, kojima je dopušteno da u izvjesnoj mjeri zadovoljavaju osjetila, čine to veoma suzdržano. Spolno općenje, uzimanje opojnih sredstava i jedenje mesa uobičajene su sklonosti ljudskoga društva, ali obiteljski čovjek koji vlada sobom ne upušta se u neograničeni seks i druga osjetilna zadovoljstva. Zato u svakom civiliziranom ljudskom društvu postoji ustanova braka utemeljena na religijskim načelima kojom se ograničava spolni život. Taj ograničeni seks, bez vezanosti, također je vrsta yajñe, jer suzdržani obiteljski čovjek žrtvuje svoju sklonost k zadovoljavanju osjetila radi višega, transcendentalnog života.

SMISAO: Ovaj se stih odnosi na Patañjalijev sustav yoge. U Patañjalijevoj Yoga-sūtri duša se naziva pratyag-ātmā i parāg-ātmā. Sve dok je vezana za osjetilno uživanje naziva se parāg-ātmā, ali čim odbaci vezanost za takvo uživanje naziva se pratyag-ātmā. Duša je podvrgnuta utjecaju deset vrsta zrakova koji djeluju unutar tijela i to se opaža putem sustava disanja. Patañjalijev sustav yoge poučava osobu kako može mehanički ovladati funkcijama zraka u tijelu tako da na kraju sve njegove funkcije postanu povoljne za pročišćavanje duše od materijalne vezanosti. Prema tom sustavu yoge krajnji je cilj postati pratyag-ātmā, tj. onaj tko je prestao djelovati na materijalnoj razini. Osjetila dolaze u dodir s predmetima osjetila, uši slušanjem, oči gledanjem, nos mirisanjem, jezik kušanjem, a ruke dodirivanjem, i tako su zaokupljena djelatnostima izvan jastva. Te se interakcije nazivaju funkcijama prāṇa-vāyua. Apāna-vāyu struji prema dolje, vyāna-vāyu skuplja i širi, samāna-vāyu regulira ravnotežu, a udāna-vāyu struji prema gore. Prosvijetljena ih osoba koristi za dostizanje samospoznaje.

SMISAO: Ova se žrtvovanja mogu svrstati u razne kategorije. Neke osobe žrtvuju svoje posjede u obliku raznih vrsta milostinje. U Indiji bogati trgovci i pripadnici plemstva otvaraju razne ustanove, kao što su dharma-śālā, anna-kṣetra, atithi-śālā, anāthālaya i vidyā-pīṭha. U drugim zemljama ima mnogo bolnica, staračkih domova i sličnih dobrotvornih ustanova koje siromasima besplatno daju hranu, naobrazbu i bolničku njegu. Sve te dobrotvorne djelatnosti nazivaju se dravyamaya-yajña. Neke osobe radi uzdizanja na viši položaj ili na više planete u svemiru dobrovoljno prihvaćaju razne strogosti kao što su candrāyaṇa i cāturmāsya. Ti procesi obuhvaćaju čvrste zavjete življenja po strogim pravilima. Na primjer, onaj tko da zavjet cāturmāsye ne brije se četiri mjeseca (od srpnja do listopada), ne jede određenu hranu, ne jede dvaput dnevno i ne napušta dom. Takvo žrtvovanje životnih udobnosti naziva se tapomaya-yajña. Neki se bave raznim vrstama mistične yoge, kao što su Patañjalijev sustav (namijenjen stapanju s postojanjem Apsoluta) ili haṭha-yoga i aṣṭāṅga-yoga (za dostizanje određenih savršenstava). Neki obilaze sva posvećena mjesta hodočašća. Svi se ti procesi nazivaju yoga-yajña, žrtvovanje namijenjeno stjecanju određenog savršenstva u materijalnom svijetu. Neki proučavaju razne vedske spise, osobito Upaniṣade i Vedānta-sūtru ili sāṅkhya filozofiju. Takvo se žrtvovanje naziva svādhyāya-yajña, proučavanje spisa. Svi ti yogīji vjerno vrše različite vrste žrtvovanja, tragajući za višim životnim položajem. Međutim, svjesnost Kṛṣṇe se razlikuje od takvih žrtvovanja, jer predstavlja izravno služenje Svevišnjeg Gospodina. Ona se ne može dostići ni jednim od spomenutih vrsta žrtvovanja, već samo milošću Gospodina i Njegovih vjerodostojnih bhakta. Stoga je svjesnost Kṛṣṇe transcendentalna.

SMISAO: Ovaj sustav yoge, kojim osoba može ovladati procesom disanja, naziva se prāṇāyāma i primjenjuje se na početku haṭha-yoge raznim položajima sjedenja. Svi su ti procesi preporučeni za vladanje osjetilima i napredovanje u duhovnoj spoznaji. Njihovom primjenom osoba ovladava raznim vrstama zraka unutar tijela kako bi promijenila smjer njihova kretanja. Zrak apāna struji prema dolje, a zrak prāṇa prema gore. Prāṇāyāma-yogī vježba disanje u suprotnom smjeru sve dok se zračne struje ne izjednače u pūraki, ravnoteži. Prinošenje izdaha u udah naziva se recaka. Kad se obje zračne struje potpuno zaustave, kaže se da je osoba u kumbhaka-yogi. Primjenom kumbhaka-yoge može produžiti trajanje života radi dostizanja savršenstva u duhovnoj spoznaji. Inteligentan yogī želi dostići savršenstvo u jednom životu, ne čekajući na sljedeći. Primjenom kumbhaka-yoge, yogīji produžavaju svoj život za mnogo godina. Međutim, osoba svjesna Kṛṣṇe automatski ovladava osjetilima, jer je uvijek utemeljena u transcendentalnom služenju Gospodina s ljubavlju. Budući da su njezina osjetila zaokupljena služenjem Kṛṣṇe, nemaju priliku da djeluju na drugi način. Tako na kraju života prirodno biva uzdignuta na transcendentalnu razinu Gospodina Kṛṣṇe. Stoga ne pokušava produžiti svoj život. Odmah se uzdiže na razinu oslobođenja, kao što je rečeno u Bhagavad-gīti (14.26):

„Onaj tko služi Gospodina s čistom predanošću transcendira guṇe materijalne prirode i odmah se uzdiže na duhovnu razinu." Osoba svjesna Kṛṣṇe polazi s transcendentalne razine i stalno ostaje u toj svjesnosti. Zato ne pada i na kraju, bez odlaganja, ulazi u Gospodinovo carstvo. Onaj tko jede samo kṛṣṇa-prasādam, hranu ponuđenu Gospodinu, samim tim smanjuje količinu hrane. To mu pomaže da ovlada osjetilima, jer bez vladanja osjetilima ne može dostići oslobođenje od materijalne zapletenosti.

SMISAO: Iz prethodnog objašnjenja raznih vrsta žrtvovanja (žrtvovanja posjeda, proučavanja Veda ili filozofskih učenja i primjene yoge) vidimo da je zajednički cilj svih ovih procesa ovladavanje osjetilima. Osjetilno uživanje temeljni je uzrok materijalnoga postojanja. Sve dok se osoba ne uzdigne iznad razine zadovoljavanja osjetila, ne može dostići vječnu razinu potpuna znanja, potpuna blaženstva i potpuna života. Ta razina pripada vječnom ozračju, ozračju Brahmana. Sva spomenuta žrtvovanja pomažu osobi da se pročisti od svih grešnih posljedica materijalnoga postojanja. Tako napredujući u životu, postaje ne samo sretna i bogata u ovom životu, već na kraju odlazi u vječno carstvo Boga, stapajući se s neosobnim Brahmanom ili družeći se sa Svevišnjom Božanskom Osobom, Kṛṣṇom.

SMISAO: Živo biće nikada ne zna svoj pravi položaj, bez obzira na oblik materijalnoga postojanja u kojem se nalazi. Drugim riječima, postojanje u materijalnom svijetu rezultat je mnogostrukih posljedica naših grešnih života. Neznanje je uzrok grešnoga života, a grešni je život uzrok mukotrpna nastavljanja materijalnog postojanja. Ljudski oblik života jedini je izlaz iz te zapletenosti. Vede nam zato pružaju priliku da se oslobodimo, upućujući nas na putove religije, gospodarskog napretka i reguliranog zadovoljavanja osjetila te na kraju, na proces kojim se možemo potpuno osloboditi bijednoga stanja. Put religije, tj. različitih vrsta spomenutih žrtvovanja, automatski rješava naše gospodarske probleme. Zahvaljujući izvođenju yajñe možemo imati dovoljno hrane, mlijeka i ostalih namirnica, čak i ako dođe do takozvana porasta stanovništva. Kada tijelo ima sve što mu je potrebno, sljedeći je stadij zadovoljavanje osjetila. Vede stoga propisuju sveti brak za regulirano zadovoljavanje osjetila. Time se osoba postupno uzdiže na razinu oslobođenja od materijalnoga ropstva, a najviše je savršenstvo oslobođenog života druženje sa Svevišnjim Gospodinom. Savršenstvo se dostiže izvođenjem yajñe (žrtvovanja), kao što je već bilo objašnjeno. Ako osoba nije sklona vršenju yajñe u skladu s Vedama, kako može očekivati sretan život čak i u ovome tijelu, a da ne govorimo o drugome tijelu na drugom planetu? Na raznim rajskim planetima postoje razne vrste materijalnih udobnosti, ali u svakom slučaju, osobe koje vrše razne vrste yajñi očekuje velika sreća. Najviša sreća koju čovjek može dostići je uzdizanje na duhovne planete slijeđenjem procesa svjesnosti Kṛṣṇe. Stoga je život u svjesnosti Kṛṣṇe rješenje za sve probleme materijalnoga postojanja.

SMISAO: Kao što je ovdje objašnjeno, u Vedama su za različite vrste ljudi propisane različite vrste žrtvovanja. Budući da su ljudi duboko obuzeti tjelesnim shvaćanjem života, žrtvovanja su tako zamišljena da ih osoba može vršiti tijelom, umom ili inteligencijom. No sva su žrtvovanja preporučena radi konačna dostizanja oslobođenja od tijela. Gospodin to u ovom stihu potvrđuje vlastitim riječima.

SMISAO: Svrha je svih žrtvovanja steći potpuno znanje, osloboditi se materijalnih bijeda i na kraju se posvetiti transcendentalnom služenju Svevišnjeg Gospodina s ljubavlju (svjesnosti Kṛṣṇe). Unatoč tome, sve te različite žrtvene djelatnosti kriju tajnu koju trebamo otkriti. Žrtvovanja katkada poprimaju različite oblike, ovisno o vjeri onoga tko ih vrši. Kada njegova vjera dostigne razinu transcendentalnog znanja, smatra se da je napredniji od onih koji žrtvuju samo materijalne posjede bez takva znanja, jer bez znanja žrtvovanja ostaju na materijalnoj razini i ne pružaju duhovnu dobrobit. Pravo znanje dostiže vrhunac u svjesnosti Kṛṣṇe, najvišem stadiju transcendentalnog znanja. Bez naprednog znanja, žrtvovanja nisu ništa drugo do materijalne djelatnosti. Međutim, kada se vrše s transcendentalnim znanjem, sve se takve djelatnosti odvijaju na duhovnoj razini. Ovisno o razlikama u svjesnosti, žrtvene se djelatnosti katkada nazivaju karma-kāṇḍa (plodonosne djelatnosti), a katkada jñāna-kāṇḍa (znanje u potrazi za istinom). Bolje je kada je cilj znanje.

SMISAO: Put je duhovne spoznaje nedvojbeno težak i Gospodin nam zato savjetuje da priđemo vjerodostojnu duhovnom učitelju u učeničkom naslijeđu koje potječe od samoga Gospodina. Nitko ne može biti vjerodostojan duhovni učitelj, ako ne slijedi načelo učeničkog naslijeđa. Gospodin je izvorni duhovni učitelj, a osoba u učeničkom naslijeđu može prenijeti svom učeniku Gospodinovu poruku takvu kakva jest. Nitko ne može postati duhovno spoznat izmišljanjem vlastitoga procesa, kao što to obično čine budalasti varalice. Bhāgavatam (6.3.19) kaže – dharmaṁ tu sākṣād bhagavat-praṇītam: put religije objavljuje sam Gospodin. Stoga umna spekulacija ili suhoparne rasprave ne mogu dovesti osobu do pravoga puta. Neovisnim proučavanjem knjiga znanja ne možemo napredovati u duhovnom životu. Da bismo primili znanje, moramo prići vjerodostojnu duhovnom učitelju. Takva duhovnog učitelja moramo prihvatiti sa stavom potpuna predavanja i služiti ga kao osobni sluga, bez lažna ugleda. Zadovoljstvo samospoznata duhovnog učitelja tajna je uspjeha u duhovnom životu. Pitanja i pokoravanje predstavljaju pravi spoj potreban za duhovno razumijevanje. Bez poniznosti i služenja postavljanje pitanja učenu duhovnom učitelju neće donijeti rezultat. Učenik mora biti sposoban položiti test koji mu postavi duhovni učitelj. Kada duhovni učitelj vidi iskrenu želju učenika, blagoslivlja učenika pravim duhovnim razumijevanjem. U ovom se stihu osuđuju i slijepo slijeđenje i besmislena pitanja. Učenik treba ne samo ponizno slušati duhovnog učitelja, već i steći od njega jasno razumijevanje, ponizno služeći i postavljajući pitanja. Vjerodostojni duhovni učitelj po prirodi je veoma ljubazan prema učeniku. Zato, kada je učenik ponizan i uvijek spreman da ga služi, razmjena znanja i pitanja postaje savršena.

SMISAO: Rezultat primanja znanja od samospoznate duše ili onoga tko zna pravu prirodu stvari je spoznaja da su sva živa bića sastavni djelići Svevišnje Božanske Osobe, Gospodina Śrī Kṛṣṇe. Osjećaj da postojimo odvojeno od Kṛṣṇe naziva se māyā (mā – nije, yā – to). Neki misle da nemamo nikakve veze s Kṛṣṇom, da je Kṛṣṇa samo velika povijesna osoba i da je Apsolut neosobni Brahman. Ustvari, kao što je rečeno u Bhagavad-gīti, neosobni je Brahman Kṛṣṇin osobni sjaj. Kṛṣṇa je, kao Svevišnja Božanska Osoba, uzrok svega. U Brahma-saṁhiti jasno je rečeno da je Kṛṣṇa Svevišnja Božanska Osoba, uzrok svih uzroka. Čak su i milijuni inkarnacija samo Njegove različite ekspanzije. Slično tome, živa su bića također Kṛṣṇine ekspanzije. Māyāvādīji pogrešno misle da Kṛṣṇa gubi odvojenu osobnost kada se ekspandira u brojne oblike. Ta je misao po svojoj prirodi materijalna. U materijalnom svijetu iskustvo nam pokazuje da stvar koja se razlomi ili rastavi gubi svoju izvornu osobitost, ali māyāvādīji ne shvaćaju da apsolutno znači da je jedan plus jedan jedan, a jedan minus jedan također jedan. To je priroda apsolutnog svijeta.

Zbog nedovoljna poznavanja apsolutnog nauka, sada smo prekriveni iluzijom i zato mislimo da smo odvojeni od Kṛṣṇe. Iako smo Kṛṣṇini odvojeni djelići, ne razlikujemo se od Njega. Tjelesna razlika između živih bića jest māyā, tj. ono što nije zbiljsko. Svi smo mi stvoreni za pružanje zadovoljstva Kṛṣṇi. Samo zbog māye Arjuna je mislio da je njegov privremeni tjelesni odnos s rođacima važniji od njegova vječnog duhovnog odnosa s Kṛṣṇom. Čitavo učenje Gīte vodi zaključku da živo biće, kao Kṛṣṇin vječni sluga, ne može biti odvojeno od Kṛṣṇe i da se njegov osjećaj identiteta odvojenog od Kṛṣṇe naziva māyā. Kao odvojeni sastavni djelići Svevišnjega, živa bića imaju određenu svrhu. Budući da su od pradavnih vremena zaboravila tu svrhu, nalaze se u različitim tijelima, tijelima ljudi, životinja, polubogova itd. Takve tjelesne razlike nastaju zbog zaboravljanja transcendentalnog služenja Gospodina. Ali kada osoba transcendentalno služi u svjesnosti Kṛṣṇe, odmah se oslobađa te iluzije. Takvo čisto znanje može se primiti samo od vjerodostojna duhovnog učitelja. Na taj način živo biće može izbjeći iluziju da je jednako Kṛṣṇi. Vrhovna Duša, Kṛṣṇa, vrhovno je utočište svih živih bića. To je savršeno znanje. Napustivši to utočište, živa bića obmanuta materijalnom energijom zamišljaju da imaju odvojeni identitet. Tako, poistovjećujući se s različitim materijalnim identitetima, zaboravljaju Kṛṣṇu. Međutim, kada se utemelje u svjesnosti Kṛṣṇe, smatra se da se nalaze na putu oslobođenja. To je potvrđeno u Bhāgavatamu (2.10.6): muktir hitvānyathā-rūpaṁ svarūpeṇa vyavasthitiḥ. Dostići oslobođenje znači biti utemeljen u svom prirodnom položaju Kṛṣṇina vječnog sluge (u svjesnosti Kṛṣṇe).

SMISAO: Pravilno razumijevanje prirodnog položaja u odnosu s Kṛṣṇom tako je lijepo da može odmah uzdići osobu iznad razine borbe za opstanak koja se odvija u oceanu neznanja. Materijalni svijet ponekad se uspoređuje s oceanom neznanja, a ponekad sa šumom u plamenu. Borba za opstanak u oceanu vrlo je teška, čak i za vješta plivača. Ako se netko pojavi i izvuče plivača iz oceana, najveći je spasitelj. Savršeno znanje primljeno od Svevišnje Božanske Osobe put je oslobođenja. Lađa svjesnosti Kṛṣṇe veoma je jednostavna, ali istodobno veoma uzvišena.

SMISAO: Savršeno znanje o jastvu, Vrhovnom Jastvu i njihovu odnosu ovdje se uspoređuje s vatrom. Ta vatra spaljuje ne samo posljedice bezbožnih djela već i pobožnih, pretvarajući ih u pepeo. Postoje različiti stadiji posljedice: stadij stvaranja, stadij sazrijevanja, stadij očitovanja i stadij a priori. No znanje o prirodnom položaju živoga bića sve spaljuje u pepeo. Kada osoba posjeduje potpuno znanje, sve posljedice, i a priori i a posteriori, bivaju spaljene. U Vedama (Bṛhad-āraṇyaka Upaniṣada 4.4.22) rečeno je – ubhe uhaivaiṣa ete taraty amṛtaḥ sādhv-asādhūnī: „Takva osoba nadilazi i pobožne i bezbožne posljedice djelovanja."

SMISAO: Kada govorimo o transcendentalnom znanju, mislimo pri tome na duhovno razumijevanje. Ništa nije tako uzvišeno i čisto kao transcendentalno znanje. Neznanje je uzrok našega ropstva, a znanje oslobođenja. To je znanje zreo plod predanog služenja i kada se osoba utemelji u transcendentalnom znanju ne treba tragati za mirom na drugom mjestu, jer uživa u miru u sebi. Drugim riječima, ovo znanje i mir dostižu vrhunac u svjesnosti Kṛṣṇe. To je posljednja riječ Bhagavad-gīte.

SMISAO: Takvo znanje u svjesnosti Kṛṣṇe može dostići odana osoba koja čvrsto vjeruje u Kṛṣṇu. Onaj tko misli da jednostavno zahvaljujući djelovanju u svjesnosti Kṛṣṇe može dostići najviše savršenstvo naziva se vjernim. Ta se vjera dostiže predanim služenjem i pjevanjem mahā-mantre – Hare Kṛṣṇa Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare – koja čisti srce od sve materijalne prljavštine. Uz to, osoba treba vladati osjetilima. Osoba vjerna Kṛṣṇi koja vlada osjetilima lako može dostići savršenstvo u znanju o svjesnosti Kṛṣṇe, bez odlaganja.

SMISAO: Od mnogo mjerodavnih i vjerodostojnih razotkrivenih spisa, Bhagavad-gītā je najbolja. Ljudi koji nalikuju životinjama nemaju vjeru u mjerodavne razotkrivene spise niti znanje o njima. Neki, premda imaju znanje o njima i mogu navoditi odlomke iz razotkrivenih spisa, nemaju vjeru u njih. Neki, čak i ako imaju vjeru u spise kao što je Bhagavad-gītā, ne vjeruju u Svevišnjega Gospodina Śrī Kṛṣṇu, niti Ga obožavaju. Takve osobe ne mogu biti postojane u svjesnosti Kṛṣṇe, već padaju. Od svih spomenutih osoba one koje nemaju vjeru i koje su uvijek sumnjičave ne napreduju. Ljudi koji ne vjeruju u Boga i Njegove riječi ne nalaze dobro ni u ovom ni u sljedećem životu. Za njih nema nikakve sreće. Zato trebamo slijediti načela razotkrivenih spisa s vjerom i tako se uzdići na razinu znanja. Samo će nam znanje pomoći da se uzdignemo na transcendentalnu razinu duhovnoga razumijevanja. Drugim riječima, sumnjičave osobe ne mogu duhovno napredovati. Stoga trebamo slijediti stope velikih ācārya učeničkog naslijeđa i tako postići uspjeh.

SMISAO: Onaj tko slijedi upute Bhagavad-gīte, koje je dao sam Gospodin, Božanska Osoba, milošću transcendentalnog znanja oslobađa se svih sumnji. Kao Gospodinov sastavni djelić, potpuno svjestan Kṛṣṇe, već je utemeljen u znanju o jastvu. Stoga je nedvojbeno nadišao vezanost za djelovanje.

SMISAO: Sustav yoge objašnjen u ovom poglavlju zove se sanātana-yoga ili vječne djelatnosti živoga bića. Ova yoga obuhvaća dvije vrste žrtvenih djelatnosti: žrtvovanje materijalnih posjeda i znanje o jastvu, koje predstavlja čistu duhovnu djelatnost. Žrtvovanje materijalnih posjeda koje nije namijenjeno dostizanju duhovne spoznaje je materijalno. Ali žrtvovanje koje se vrši s duhovnim ciljem (u predanom služenju) je savršeno. Kada je riječ o duhovnim djelatnostima, one se također dijele na dvije vrste: razumijevanje vlastitoga jastva (ili svoga prirodnog položaja) i razumijevanje istine o Svevišnjoj Božanskoj Osobi. Onaj tko slijedi put Bhagavad-gīte kakva jest može vrlo lako razumjeti ove dvije važne vrste duhovnoga znanja. Njemu nije teško steći savršeno znanje o jastvu kao Gospodinovu djeliću. To je znanje blagotvorno, jer takva osoba može lako shvatiti Gospodinove transcendentalne djelatnosti. Na samom početku ovoga poglavlja sam Svevišnji Gospodin govori o Svojim transcendentalnim djelatnostima. Onaj tko ne shvaća upute Bhagavad-gīte nevjeran je i smatra se da zloupotrebljava sićušnu neovisnost koju mu je dao Gospodin. Osoba koja unatoč takvim uputama ne shvati pravu prirodu Gospodina, kao vječne, blažene, sveznajuće Božanske Osobe nedvojbeno je najveća budala. Neznanje se može otkloniti postupnim prihvaćanjem načela svjesnosti Kṛṣṇe. Svjesnost Kṛṣṇe budi se različitim žrtvovanjima: žrtvovanjima polubogovima, žrtvovanjima Brahmanu, žrtvovanjem u celibatu, u obiteljskom životu, u vladanju osjetilima, u primjeni mistične yoge, u pokorama, u odricanju od materijalnih posjeda, u proučavanju Veda i u slijeđenju društvenog sustava zvanog varṇāśrama-dharma. Sve ove djelatnosti, utemeljene na reguliranu djelovanju, poznate su kao žrtvovanja. No najvažniji je čimbenik u svim tim djelatnostima samospoznaja. Onaj tko traga za tim ciljem pravi je učenik Bhagavad-gīte, dok onaj tko sumnja u Kṛṣṇin autoritet pada. Zato se savjetuje da Bhagavad-gītu ili bilo koji drugi spis proučavamo pod vodstvom vjerodostojna duhovnog učitelja, služeći ga i predajući mu se. Vjerodostojan duhovni učitelj pripada vječnom učeničkom naslijeđu i nimalo ne odstupa od uputa Bhagavad-gīte koje su prije mnogo milijuna godina bile prenijete bogu Sunca. To je naučavanje učeničkim naslijeđem koje potječe od boga Sunca bilo prenijeto u zemaljsko kraljevstvo. Zato trebamo slijediti put Bhagavad-gīte, kakav je opisan u samoj Gīti, i čuvati se sebičnih ljudi koji teže za osobnim veličanjem i koji odvraćaju druge od pravoga puta. Gospodin je nedvojbeno vrhovna osoba i Njegove su djelatnosti transcendentalne. Onaj tko to shvati oslobođena je osoba od samoga početka proučavanja Bhagavad-gīte.