SMISAO: U ovom poglavlju Gospodin Kṛṣṇa odgovara Arjuni na različita pitanja, počev od pitanja „Što je Brahman?" Gospodin objašnjava karmu (plodonosne djelatnosti), predano služenje i načela yoge i predano služenje u njegovu čistu obliku. U Śrīmad-Bhāgavatamu objašnjeno je da je Vrhovna Apsolutna Istina poznata kao Brahman, Paramātmā i Bhagavān. Živo biće, individualna duša, također je Brahman. Arjuna se raspituje i o ātmi, koja se odnosi na tijelo, dušu i um. Prema vedskom rječniku ātmā se odnosi na um, dušu, tijelo i osjetila.

Arjuna je oslovio Svevišnjega Gospodina kao Puruṣottamu, Vrhovnu Osobu, što znači da je pitanja postavio ne samo prijatelju već i Vrhovnoj Osobi, znajući da je On vrhovni autoritet koji može dati konačne odgovore.

SMISAO: Izraz „gospodar žrtvovanja" može se odnositi na Indru ili na Viṣṇua. Viṣṇu je vođa prvobitnih polubogova, poput Brahme i Śive, a Indra je vođa upravnih polubogova. I Indra i Viṣṇu obožavaju se izvođenjem yajñi. No Arjuna u ovom stihu pita tko je pravi gospodar yajñe (žrtvovanja) i kako prebiva u tijelu živoga bića.

Arjuna je oslovio Gospodina imenom Madhusūdana zato što je Kṛṣṇa jednom ubio demona Madhua. Ustvari, ova pitanja, koja imaju prirodu sumnje, nisu se trebala pojaviti u umu Arjune, jer je Arjuna bhakta svjestan Kṛṣṇe. Zato se uspoređuju s demonima. Budući da Kṛṣṇa tako vješto ubija demone, Arjuna Ga je oslovio kao Madhusūdanu kako bi ubio demonske sumnje koje su se pojavile u Arjuninu umu.

U ovom je stihu vrlo važna riječ prayāṇa-kāle, jer će sve što radimo u životu biti testirano u trenutku smrti. Arjuna želi saznati što se zbiva s onima koji uvijek djeluju u svjesnosti Kṛṣṇe. Kakav je njihov položaj u posljednjem trenutku života? U trenutku smrti sve su tjelesne funkcije poremećene i um ne funkcionira pravilno. Uznemirena tjelesnim stanjem, osoba možda neće biti sposobna da se sjeti Svevišnjega Gospodina. Veliki se bhakta Mahārāja Kulaśekhara moli: „Dragi moj Gospodine, bolje da umrem sada, kada sam potpuno zdrav, tako da labud moga uma može zaroniti među stabljike Tvojih lotosolikih stopala." Ova je metafora upotrijebljena zato što labud, vodena ptica, nalazi zadovoljstvo u ronjenju među stabljikama lotosa; zabavlja se uranjajući među stabljike lotosa. Mahārāja Kulaśekhara kaže Gospodinu: „Sada je moj um neuznemiren i potpuno sam zdrav. Ako sada umrem misleći na Tvoja lotosolika stopala, moje predano služenje sigurno će postati savršeno. Ali ako moram čekati na prirodnu smrt, ne znam što će se dogoditi, jer će u to vrijeme tjelesne funkcije biti poremećene. Neću moći disati i ne znam hoću li moći izgovoriti Tvoje ime. Molim Te, dopusti mi da odmah umrem." Arjuna pita kako u tom trenutku osoba može usredotočiti um na Kṛṣṇina lotosolika stopala.

SMISAO: Brahman je neuništiv i vječno postojeći i njegova se priroda nikada ne mijenja, ali Parabrahman je viši od Brahmana. Brahman se odnosi na živo biće, a Parabrahman na Svevišnju Božansku Osobu. Prirodni položaj živoga bića razlikuje se od položaja koji prihvaća u materijalnom svijetu. U materijalnoj svjesnosti pokušava postati gospodar materije, ali u duhovnoj svjesnosti, svjesnosti Kṛṣṇe, služi Svevišnjeg. Kad je obuzeto materijalnom svjesnošću, mora prihvaćati različita tijela u materijalnom svijetu. To se naziva karma ili raznovrsno stvaranje pod prinudom materijalne svjesnosti.

U vedskoj književnosti živo se biće naziva jīvātmā i Brahman, ali nikada Parabrahman. Živo biće (jīvātmā) prihvaća razne položaje – ponekad se stapa s mračnom materijalnom prirodom i poistovjećuje s materijom, a ponekad se poistovjećuje s višom, duhovnom prirodom. Zato se naziva graničnom energijom Svevišnjega Gospodina. Ovisno o tome poistovjećuje li se s materijalnom ili duhovnom prirodom dobiva materijalno ili duhovno tijelo. U materijalnoj prirodi može dobiti tijelo koje pripada bilo kojoj od 8 400 000 vrsta života, ali u duhovnoj prirodi ima samo jedno tijelo. Ovisno o svojoj karmi u materijalnoj se prirodi katkada očituje kao čovjek, polubog, životinja, zvjer, ptica itd. Da bi dostiglo materijalne rajske planete i uživalo u njihovim pogodnostima, katkada izvodi yajñe (žrtvovanja), ali kada se njihovi rezultati iscrpe, ponovno se vraća na Zemlju u obliku čovjeka. Taj se proces naziva karma.

Chāndogya Upaniṣada opisuje vedski proces žrtvovanja. Na žrtvenom oltaru prinosi se pet vrsta ponuda u pet vrsta vatre. Smatra se da su pet vrsta vatri rajski planeti, oblaci, zemlja, muškarac i žena, a pet vrsta žrtvenih ponuda vjera, uživatelj na Mjesecu, kiša, žitarice i sjeme.

U procesu žrtvovanja živo biće vrši određena žrtvovanja kako bi dostiglo određene rajske planete i tako ih dostiže. Kada se rezultati žrtvovanja iscrpe, silazi na Zemlju u obliku kiše i poprima oblik žitarica. One se u tijelu muškarca koji ih pojede preobražavaju u sjeme. Sjeme biva položeno u maternicu žene i tako živo biće ponovno dobiva ljudski oblik života, kako bi vršilo žrtvovanja i podvrglo se istom procesu. Na taj način živo biće na materijalnom putu neprestano dolazi i odlazi. Međutim, osoba svjesna Kṛṣṇe izbjegava takva žrtvovanja. Ona izravno prihvaća svjesnost Kṛṣṇe i time se priprema za povratak Bogu.

Impersonalistički tumači Bhagavad-gīte nerazumno zamišljaju da u materijalnom svijetu Brahman poprima oblik jīve i pozivaju se na sedmi stih petnaestoga poglavlja Gīte kako bi to potkrijepili. Ali u tom stihu Gospodin također kaže da je živo biće „Njegov vječni djelić". Djelić Boga, živo biće, može pasti u materijalni svijet, ali Svevišnji Gospodin (Acyuta) nikada ne pada. Prema tome, postavka da Vrhovni Brahman poprima oblik jīve nije prihvatljiva. Trebamo imati na umu da se u vedskoj književnosti pravi razlika između Brahmana (živoga bića) i Parabrahmana (Svevišnjega Gospodina).

SMISAO: Fizička se priroda neprestano mijenja. Materijalna tijela obično prolaze kroz šest stadija: rađaju se, rastu, postoje neko vrijeme, stvaraju popratne proizvode, raspadaju se i nestaju. Ta se fizička priroda naziva adhibhūta. U određenu trenutku biva stvorena i u određenu trenutku bit će uništena. Pojam kozmičkoga oblika Svevišnjega Gospodina, koji obuhvaća sve polubogove i njihove različite planete, naziva se adhidaivata. Zajedno s dušom u tijelu nazočna je Nad-duša, potpuna ekspanzija Gospodina Kṛṣṇe. Nad-duša se naziva Paramātmā ili adhiyajña i nalazi se u srcu. U ovom je stihu osobito važna riječ eva, jer njome Gospodin naglašava da se Paramātmā ne razlikuje od Njega. Nad-duša, Svevišnja Božanska Osoba, koja se nalazi pokraj duše, svjedok je njezinih djelatnosti i izvor različitih vrsta njezine svjesnosti. Nad-duša pruža duši priliku da djeluje slobodno i promatra njezine djelatnosti. Uloge tih različitih očitovanja Svevišnjega Gospodina odmah postaju jasne čistome bhakti svjesnom Kṛṣṇe koji transcendentalno služi Gospodina. Početnik koji ne može prići Gospodinovom očitovanju u obliku Nad-duše meditira na Gospodinov kozmički oblik koji se zove adhidaivata. Početniku se savjetuje da meditira na kozmički oblik, virāṭ-puruṣu. Smatra se da su niži planeti njegove noge, Sunce i Mjesec njegove oči, a viši planetarni sustav njegova glava.

SMISAO: U ovom se stihu naglašava važnost svjesnosti Kṛṣṇe. Onaj tko napusti svoje tijelo u svjesnosti Kṛṣṇe odmah biva prenesen u transcendentalnu prirodu Svevišnjega Gospodina. Svevišnji Gospodin je najčistije među čistim bićima. Stoga je osoba koja je uvijek svjesna Kṛṣṇe također najčistija među čistima. Riječ smaran („sjetiti se") je važna. Nečista duša koja nije slijedila proces svjesnosti Kṛṣṇe predano služeći ne može se sjećati Kṛṣṇe. Stoga svjesnost Kṛṣṇe trebamo njegovati od samoga početka života. Za onoga tko želi na kraju života postići uspjeh, proces sjećanja Kṛṣṇe vrlo je bitan. Zato trebamo uvijek, neprestano pjevati mahā-mantru – Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare. Gospodin Caitanya nam je savjetovao da budemo snošljiviji od drveta (taror iva sahiṣṇunā). Osoba koja pjeva Hare Kṛṣṇa može naići na mnogo zapreka. Unatoč tome, podnoseći sve smetnje, treba nastaviti pjevati Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare, kako bi na kraju života stekla punu dobrobit od svjesnosti Kṛṣṇe.

SMISAO: Ovdje je objašnjen proces mijenjanja prirode u presudnu trenutku smrti. Osoba koja na kraju života napusti tijelo misleći na Kṛṣṇu dostiže transcendentalnu prirodu Svevišnjega Gospodina; no nije istina da onaj tko misli na nešto drugo, a ne na Kṛṣṇu, dostiže isto transcendentalno stanje. To trebamo pomno shvatiti. Kako možemo umrijeti u pravom stanju uma? Premda je bio velika osoba, Mahārāja Bharata na kraju je svoga života mislio na jelena i zato je u sljedećem životu bio prenesen u tijelo jelena. Iako se kao jelen sjećao svojih prošlih djelatnosti, morao je prihvatiti životinjsko tijelo. Naravno, misli gomilane za života utječu na misli u trenutku smrti i tako ovaj život stvara sljedeći. Ako tko u sadašnjem životu živi u vrlini i uvijek misli na Kṛṣṇu, može se na kraju života sjetiti Kṛṣṇe. To će mu pomoći da bude prenesen u Kṛṣṇinu transcendentalnu prirodu. Ako je transcendentalno zaokupljen služenjem Kṛṣṇe, njegovo će sljedeće tijelo biti transcendentalno (duhovno), a ne materijalno. Tako je pjevanje Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare najbolji proces za uspješno mijenjanje stanja postojanja u trenutku smrti.

SMISAO: Ovaj savjet dan Arjuni veoma je važan za sve ljude koji vrše materijalne djelatnosti. Gospodin ne kaže da trebamo ostaviti svoju propisanu dužnost ili zanimanje. Možemo nastaviti s njima i u isto vrijeme misliti na Kṛṣṇu pjevajući Hare Kṛṣṇa. To će nas osloboditi materijalnih nečistoća i pomoći nam da usredotočimo um i inteligenciju na Kṛṣṇu. Ako pjevamo Kṛṣṇina imena, nedvojbeno ćemo biti preneseni na vrhovni planet, Kṛṣṇaloku.

SMISAO: U ovom se stihu naglašava važnost sjećanja Kṛṣṇe. Sjećanje na Kṛṣṇu oživljava se pjevanjem mahā-mantre, Hare Kṛṣṇa. Pjevanjem i slušanjem zvučne vibracije Svevišnjega Gospodina osoba zaokuplja um, uši i jezik. Ova mistična meditacija vrlo je laka i pomaže osobi da dostigne Svevišnjega Gospodina. Puruṣam znači uživatelj. Premda živa bića pripadaju graničnoj energiji Svevišnjega Gospodina, materijalno su okaljana. Misle da su uživatelji, ali nisu vrhovni uživatelj. Ovdje je jasno rečeno da je vrhovni uživatelj Svevišnja Božanska Osoba u Svojim različitim očitovanjima te potpunim ekspanzijama kao što su Nārāyaṇa, Vāsudeva itd.

Pjevajući Hare Kṛṣṇa, bhakta može neprestano misliti na predmet obožavanja, Svevišnjeg Gospodina, u bilo kojem od Njegovih oblika – Nārāyaṇe, Kṛṣṇe, Rāme itd. To će ga pročistiti i na kraju će života, zahvaljujući neprestanom pjevanju ili mantranju, biti prenesen u Božje carstvo. Yoga je meditacija na Nad-dušu u srcu. Slično tome, pjevanjem Hare Kṛṣṇa mantre um se uvijek usredotočuje na Svevišnjega Gospodina. Um je prevrtljiv i zato ga trebamo prisiliti da misli na Kṛṣṇu. Često se navodi primjer gusjenice koja misli na leptira i tako se u istom životu preobražava u leptira. Ako neprestano mislimo na Kṛṣṇu, sigurno ćemo na kraju života steći istu tjelesnu prirodu kao Kṛṣṇa.

SMISAO: U ovom je stihu opisan proces mišljenja na Svevišnjega. Najvažnija je tvrdnja da Svevišnji nije neosobno postojanje ili praznina. Ne možemo meditirati na nešto neosobno ili prazno. To je vrlo teško. Međutim proces mišljenja na Kṛṣṇu vrlo je lak i ovdje je lijepo opisan. Prije svega, Gospodin je puruṣa, osoba – mi mislimo na osobu Rāmu i osobu Kṛṣṇu. Bez obzira na to mislimo li na Rāmu ili na Kṛṣṇu, On je opisan u ovom stihu Bhagavad-gīte. Gospodin je kavi; to znači da poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost i stoga zna sve. On je najstarija osoba jer je podrijetlo svega. Sve potječe od Njega. Vrhovni je upravitelj svemira, te održavatelj i učitelj čovječanstva. Gospodin je manji od najmanjeg. Živo je biće deset tisuća puta manje od vrha vlasi kose, ali Gospodin je tako nepojmljivo mali da ulazi u srce takva sićušna bića. Zato se kaže da je manji od najmanjeg. Kao Svevišnji, On može ući u atom i u srce najmanjeg bića i voditi ga kao Nad-duša. Premda je tako mali, ipak je sveprožimajući i održava sve. On održava sve planetarne sustave. Često se čudimo kako svi ovi veliki planeti lebde u zraku. Ovdje je rečeno da Svevišnji Gospodin Svojom nepojmljivom energijom održava sve velike planete i galaksije. U vezi s tim, veoma je važna riječ acintya („nepojmljiv"). Božja energija nadilazi našu moć shvaćanja i mišljenja i zato se naziva nepojmljivom (acintya). Tko to može poreći? On prožima čitav materijalni svijet, a ipak je transcendentalan prema njemu. Mi ne možemo shvatiti čak ni ovaj materijalni svijet, koji je beznačajan u usporedbi s duhovnim svijetom. Kako onda možemo shvatiti ono što je iznad njega? Acintya se odnosi na ono što je transcendentalno prema materijalnom svijetu, ono što naši argumenti, logika i filozofska spekulacija ne mogu dodirnuti, ono što je nepojmljivo. Stoga, izbjegavajući beskorisnu raspravu i spekulaciju, inteligentne osobe trebaju prihvatiti izjave spisa poput Veda, Bhagavad-gīte i Śrīmad-Bhāgavatama te slijediti načela postavljena u njima. To će ih dovesti do razumijevanja.

SMISAO: U ovom je stihu jasno rečeno da u trenutku smrti um mora biti utemeljen u posvećenosti Svevišnjoj Božanskoj Osobi. Osobama koje slijede proces yoge preporučuje se da uzdignu životnu silu do točke između obrva (ājñā-cakre). Ovdje se preporučuje proces ṣaṭ-cakra-yoge, koji obuhvaća meditaciju na šest cakri. Čisti bhakta ne primjenjuje takvu yogu, ali budući da je uvijek zaokupljen svjesnošću Kṛṣṇe, u trenutku smrti, milošću Svevišnjega Gospodina, može se sjetiti Gospodina. To će biti objašnjeno u četrnaestom stihu.

U ovom je stihu osobito važna riječ yoga-balena, jer se bez yoge – bilo ṣaṭ-cakra-yoge bilo bhakti-yoge – u trenutku smrti ne može dostići to transcendentalno stanje. Ne možemo se iznenada sjetiti Svevišnje Božanske Osobe u trenutku smrti; moramo slijediti neki sustav yoge, napose sustav bhakti-yoge. Budući da je u trenutku smrti um vrlo uznemiren, za života trebamo njegovati transcendentalnu svjesnost, slijedeći proces yoge.

SMISAO: Gospodin Śrī Kṛṣṇa preporučio je Arjuni proces ṣaṭ-cakra-yoge, kojim se životni zrak uzdiže do točke između obrva. Smatrajući da Arjuna ne zna proces ṣaṭ-cakra-yoge, Gospodin ga u idućim stihovima objašnjava. Gospodin kaže da Brahman, premda je jedan bez premca, ima različita očitovanja i vidove. Akṣara, oṁkāra – slog oṁ – posebno je za impersonaliste istovjetna s Brahmanom. Kṛṣṇa ovdje objašnjava neosobni Brahman, u koji ulaze mudraci u redu odricanja.

U vedskom sustavu obrazovanja učenici od samog početka uče izgovarati slog oṁ i stječu znanje o neosobnom Brahmanu živeći s duhovnim učiteljem u potpunom celibatu. Na taj način spoznaju dva vida Brahmana. Taj je sustav prijeko potreban za napredak u duhovnom životu, ali trenutno takav život u celibatu uopće nije moguć. Društvena struktura svijeta toliko se promijenila da nije moguće od početka učeničkog života slijediti pravila celibata. U čitavom svijetu postoje razne ustanove za razne oblasti znanja, ali ne postoji priznata ustanova u kojoj se učenici poučavaju načelima brahmacarye. Bez slijeđenja pravila celibata veoma je teško napredovati u duhovnom životu. Zato je Gospodin Caitanya, na temelju uputa spisa namijenjenih ljudima ovoga doba Kali, objavio da u ovom dobu nijedan proces spoznaje Svevišnjega nije moguć osim pjevanja Gospodinovih svetih imena: Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare.

SMISAO: Da bi slijedila proces yoge preporučen u ovom stihu, osoba najprije mora zatvoriti vrata svega osjetilnog uživanja. To se naziva pratyāhāra ili povlačenje osjetila od predmeta osjetila. Treba potpuno vladati osjetilnim organima za stjecanje znanja – očima, ušima, nosom, jezikom i dodirom – i ne smije im dopustiti da budu zaokupljeni zadovoljavanjem osjetila. Tako može usredotočiti um na Nad-dušu u srcu, a životnu silu uzdići do vrha glave. Taj je proces bio potanko opisan u šestom poglavlju, ali kao što je već bilo spomenuto, u ovom dobu nije praktičan. Najbolji je proces svjesnost Kṛṣṇe. Ako možemo uvijek misliti na Kṛṣṇu u predanom služenju, veoma lako možemo ostati u neuznemirenu transcendentalnom transu, samādhiju.

SMISAO: Ovdje je jasno rečeno da se oṁ, Brahman i Gospodin Kṛṣṇa ne razlikuju. Neosobni je zvučni oblik Kṛṣṇe oṁ, ali zvuk Hare Kṛṣṇa sadrži oṁ. Pjevanje Hare Kṛṣṇa mantre jasno je preporučeno za ovo doba. Ako osoba na kraju života napusti tijelo pjevajući Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare, sigurno će dostići neki od duhovnih planeta, ovisno o raspoloženju u kojem primjenjuje proces. Kṛṣṇini bhakte odlaze na Kṛṣṇin planet, Goloku Vṛndāvanu. Personalist može otići i na jedan od bezbroj drugih planeta na duhovnom nebu, poznatih kao Vaikuṇṭhaloke, dok impersonalisti ostaju u brahmajyotiju.

SMISAO: Ovaj stih opisuje krajnje odredište koje dostižu neokaljani bhakte koji služe Svevišnju Božansku Osobu u bhakti-yogi. U prijašnjim stihovima bile su opisane četiri različite vrste bhakta – nesretni, znatiželjni, željni materijalne dobrobiti i spekulativni filozofi. Bili su opisani i različiti procesi oslobođenja: karma-yoga, jñāna-yoga i haṭha-yoga. Načela tih sustava yoge sadrže u sebi primjesu bhakti, ali ovaj stih opisuje čistu bhakti-yogu, bez primjesa jñāne, karme ili haṭhe. Riječ ananya-cetāḥ kazuje da u čistoj bhakti-yogi bhakta ne želi ništa osim Kṛṣṇe. Čisti se bhakta ne želi uzdići na rajske planete, niti se želi stopiti s brahmajyotijem ili dostići oslobođenje od materijalne zapletenosti. Čisti bhakta ništa ne želi. U Caitanya-caritāmṛti opisan je kao niṣkāma, što znači da ne želi ništa za sebe. Samo on dostiže savršen mir, a ne oni koji žele nešto za sebe. Dok jñāna-yogī, karma-yogī ili haṭha-yogī ima vlastite, sebične interese, savršeni bhakta nema želja, osim da zadovolji Svevišnju Božansku Osobu. Stoga Gospodin kaže da Ga onaj tko Mu je nepokolebljivo predan lako može dostići.

Čisti bhakta uvijek predano služi Kṛṣṇu u nekom od Njegovih raznih osobnih oblika. Kṛṣṇa ima razne potpune ekspanzije i inkarnacije, kao što su Rāma i Nṛsiṁha, i bhakta može izabrati bilo koji od tih transcendentalnih oblika Svevišnjega Gospodina te usredotočiti svoj um na Njega, služeći Ga s ljubavlju. Takav se bhakta ne suočava ni s jednim od problema koji muče sljedbenike drugih yoga. Bhakti-yoga vrlo je jednostavna, čista i laka. Osoba je može početi primjenjivati jednostavno pjevajući Hare Kṛṣṇa. Gospodin je milostiv prema svima, ali kao što smo već objasnili, posebno je naklonjen onima koji Ga uvijek služe bez odstupanja. Gospodin pomaže takvim bhaktama na razne načine. U Vedama (Kaṭha Upaniṣada 1.2.23) rečeno je – yam evaiṣa vṛṇute tena labhyas / tasyaiṣa ātmā vivṛṇute tanuṁ svām: onaj tko je potpuno predan Svevišnjem Gospodinu i služi Ga s predanošću može shvatiti pravu prirodu Svevišnjeg Gospodina. U Bhagavad-gīti (10.10) rečeno je – dadāmi buddhi-yogaṁ tam: Gospodin daje takvom bhakti dovoljno inteligencije tako da Mu bhakta na kraju može prići u Njegovu duhovnom carstvu.

Posebna kvalifikacija čistog bhakte je da uvijek misli na Kṛṣṇu bez odstupanja, ne obazirući se na vrijeme ili mjesto. Ne bi trebalo biti smetnji. Bhakta treba biti sposoban izvršiti svoju službu svuda i u svako doba. Neki kažu da bhakta treba živjeti na svetim mestima kao što je Vṛndāvana ili kakav sveti grad u kojem je Gospodin živio, ali čisti bhakta može živjeti svuda i svojim predanim služenjem stvoriti ugođaj Vṛndāvane. Śrī Advaita je rekao Gospodinu Caitanyi: „Gdje god si nazočan Ti, o Gospodine – ondje je Vṛndāvana."

Riječi satatam i nityaśaḥ, koje znače „uvijek", „redovito" ili „svaki dan", kazuju da se čisti bhakta uvijek sjeća Kṛṣṇe i meditira na Njega. To su kvalifikacije čistoga bhakte, koji veoma lako može dostići Gospodina. Proces bhakti-yoge preporučen je u Gīti više od svih drugih procesa. Bhakti-yogīji služe Gospodina na pet različitih načina: (1) kao śānta-bhakte, koji predano služe s neutralnim stavom; (2) dāsya-bhakte, koji predano služe kao sluge; (3) sākhya-bhakte, koji služe kao prijatelji; (4) vātsalya-bhakte, koji služe kao roditelji; (5) mādhurya-bhakte, koji služe kao ljubavnice Svevišnjega Gospodina. Čisti bhakta uvijek transcendentalno služi Svevišnjeg Gospodina s ljubavlju na jedan od spomenutih načina i ne može zaboraviti Svevišnjeg Gospodina. Tako lako dostiže Gospodina. Čisti bhakta ne može ni na trenutak zaboraviti Svevišnjega Gospodina, a Svevišnji Gospodin ne može ni na trenutak zaboraviti Svoga čistog bhaktu. To je veliki blagoslov procesa pjevanja mahā-mantre u svjesnosti Kṛṣṇe – Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare.

SMISAO: Ovaj privremeni materijalni svijet pun je bijeda rođenja, starosti, bolesti i smrti i zato se onaj tko dostigne najviše savršenstvo i vrhovni planet, Kṛṣṇaloku, Goloku Vṛndāvanu, prirodno ne želi vratiti. Vrhovni je planet opisan u vedskoj književnosti kao avyakta, akṣara i paramā gati. Drugim riječima, taj je planet iznad dosega naše materijalne vizije i neobjašnjiv, ali predstavlja najviši cilj, odredište mahātmā (velikih duša). Mahātme primaju transcendentalne poruke od spoznatih bhakta i tako postupno razvijaju predano služenje u svjesnosti Kṛṣṇe. S vremenom postaju toliko obuzete transcendentalnim služenjem da se ne žele više uzdići ni na jednu od materijalnih planeta niti žele biti preneseni na neki duhovni planet. Žele samo Kṛṣṇu i Kṛṣṇino društvo i ništa više. To je najviše savršenstvo života. Ovaj stih posebno opisuje personaliste – bhakte Svevišnjega Gospodina Kṛṣṇe. Bhakte svjesni Kṛṣṇe dostižu najviše savršenstvo života. Drugim riječima, oni su najuzvišenije duše.

SMISAO: Sve vrste yogīja – karma, jñāna, haṭha itd. – na kraju moraju dostići savršenstvo predanosti u bhakti-yogi ili svjesnosti Kṛṣṇe, prije nego što mogu otići u Kṛṣṇino transcendentalno prebivalište da se nikada više ne vrate. Oni koji dostignu najviše materijalne planete, planete polubogova, ponovno bivaju podvrgnuti uzastopnu rađanju i umiranju. Kao što se osobe sa Zemlje uzdižu na više planete, ljudi s viših planeta, kao što su Brahmaloka, Candraloka i Indraloka, padaju na Zemlju. Žrtvovanje zvano pañcāgni-vidyā, preporučeno u Chāndogya Upaniṣadi, omogućuje osobi da dostigne Brahmaloku, ali ako na Brahmaloki ne njeguje svjesnost Kṛṣṇe, mora se vratiti na Zemlju. Oni koji na višim planetima napreduju u svjesnosti Kṛṣṇe postupno se uzdižu na još više planete i u trenutku kozmičkog uništenja bivaju preneseni u vječno duhovno carstvo. U svom tumačenju Bhagavad-gīte, Śrīdhara Svāmī navodi ovaj stih:

„Prilikom uništenja materijalnog svemira Brahmā i njegovi štovatelji, koji su neprestano zaokupljeni svjesnošću Kṛṣṇe, bivaju preneseni u duhovni svemir na duhovne planete, u skladu s njihovim željama."

SMISAO: Trajanje materijalnog svemira ograničeno je i očituje se u ciklusima koji se nazivaju kalpe. Kalpa, jedan Brahmin dan, sastoji se od tisuću ciklusa, koji obuhvaćaju četiri yuge ili doba po imenu Satya, Tretā, Dvāpara i Kali. U Satya-yugi vlada vrlina, mudrost i religija, te nema neznanja i poroka. Ta yuga traje 1 728 000 godina. U Tretā-yugi pojavljuje se porok i ona traje 1 296 000 godina. U Dvāpara-yugi vrlina i religija sve više nestaju, a porok se povećava. Ta yuga traje 864 000 godina. Na kraju, u Kali-yugi (sadašnjoj yugi koja je započela prije 5 000 godina) prevladavaju sukobi, neznanje, bezbožnost i porok, a prava vrlina gotovo da ne postoji. Ta yuga traje 432 000 godina. U Kali-yugi porok se do te mjere povećava da se na kraju yuge sam Svevišnji Gospodin pojavljuje kao Kalki avatāra, ubija demone, spašava Svoje bhakte i započinje novu Satya-yugu. Proces se potom ponavlja. U jednom Brahminom danu, te četiri yuge smjenjuju se tisuću puta, a isti broj yuga predstavlja jednu njegovu noć. Brahmā živi stotinu takvih „godina" i onda umire. Po zemaljskom proračunu, tih „stotinu godina" iznosi 311 trilijuna 40 milijardi zemaljskih godina. Po tom proračunu Brahmin život izgleda čudesan i beskonačan, ali s gledišta vječnosti, kratak je poput bljeska munje. U Uzročnom oceanu, bezbrojni se Brahme pojavljuju i nestaju poput mjehurića pjene u Atlantskom oceanu. Brahmā i njegova kreacija dio su materijalnog svemira te se stoga stalno pojavljuju i nestaju.

U materijalnom svemiru čak ni Brahmā nije oslobođen procesa rađanja, umiranja, starenja i obolijevanja. No Brahmā izravno služi Svevišnjega Gospodina upravljajući ovim svemirom i zato odmah dostiže oslobođenje. Veoma napredni sannyāsīji bivaju uzdignuti na Brahmin planet, Brahmaloku, najviši planet u materijalnom svemiru, koji nadživljava sve rajske planete u gornjem sloju planetarnog sustava, ali po zakonu prirode nakon određena vremena Brahmā i svi stanovnici Brahmaloke podliježu smrti.

SMISAO: Manje inteligentna bića, koja nastoje ostati u ovom materijalnom svijetu, mogu se uzdići na više planete, ali nakon toga ponovno moraju doći na planet Zemlju. Za Brahmina dana mogu vršiti svoje djelatnosti na višim i nižim planetima u materijalnom svijetu, ali s dolaskom Brahmine noći bivaju uništena. Danju dobivaju razna tijela za materijalne djelatnosti, ali noću nemaju tijela već ostaju zbijena u tijelu Viṣṇua. Potom se ponovno očituju s dolaskom Brahmina dana. Bhūtvā bhūtvā pralīyate: danju se očituju, a noću bivaju uništena. Konačno, na kraju Brahmina života, bivaju uništena i ostaju neočitovana milijune godina. Kada se Brahmā ponovno rodi u sljedećem mileniju, ponovno se očituju. Na taj način bivaju opčinjena čarima materijalnog svijeta. No inteligentne osobe koje se posvećuju svjesnosti Kṛṣṇe potpuno koriste ljudski oblik života za predano služenje Gospodina pjevajući Hare Kṛṣṇa, Hare Kṛṣṇa, Kṛṣṇa Kṛṣṇa, Hare Hare / Hare Rāma, Hare Rāma, Rāma Rāma, Hare Hare. Tako čak i nakon ovog života mogu otići na Kṛṣṇin duhovni planet i ondje biti vječno blažene, oslobođene uzastopna rađanja.

SMISAO: Kṛṣṇina je viša, duhovna energija transcendentalna i vječna. Ne podliježe mijenama materijalne prirode, koja se očituje i uništava za Brahminih dana i noći. Kṛṣṇina je viša energija kvalitativno potpuno suprotna materijalnoj prirodi. Ona je, zajedno s nižom prirodom, objašnjena u sedmom poglavlju.

SMISAO: Brahma-saṁhitā opisuje vrhovno prebivalište Božanske Osobe Kṛṣṇe kao cintāmaṇi-dhāmu, mjesto u kojem se ispunjavaju sve želje. Vrhovno prebivalište Gospodina Kṛṣṇe, poznato kao Goloka Vṛndāvana, puno je palača napravljenih od čarobna kamena. Drveće koje ondje raste, zvano „drveće želja", daje sve vrste namirnica, a krave, zvane surabhi, daju neograničene količine mlijeka. U tom prebivalištu Gospodina služe stotine tisuća božica sreće (lakṣmīja), a Gospodin se zove Govinda, prvobitni Gospodin i uzrok svih uzroka. Gospodin obično svira Svoju flautu (veṇuṁ kvaṇantam). Njegov je transcendentalni oblik najprivlačniji oblik u svim svjetovima – Njegove oči nalikuju laticama lotosa, a boja Njegova tijela boji oblaka. Toliko je privlačan da Njegova ljepota nadmašuje ljepotu tisuća Kupida. Gospodin nosi odjeću boje peludi, vijenac oko vrata i paunovo pero u kosi. U Bhagavad-gīti Gospodin Kṛṣṇa daje samo mali nagovještaj Svoga osobnog prebivališta, Goloke Vṛndāvane, najvišeg planeta u duhovnom carstvu. Slikovit opis nalazimo u Brahma-saṁhiti. Vedska književnost (Kaṭha Upaniṣada 1.3.11) tvrdi da ne postoji ništa više od prebivališta Vrhovnog Boga, koje predstavlja krajnje odredište (puruṣān na paraṁ kiñcit sā kāṣṭhā paramā gatiḥ). Kada ga osoba dostigne, nikada se više ne vraća u materijalni svijet. Kṛṣṇino vrhovno prebivalište ne razlikuje se od samoga Kṛṣṇe, jer je iste prirode. Vṛndāvana koja se nalazi na ovom planetu Zemlji, sto četrdeset kilometara jugoistočno od Delhija, replika je vrhovne Goloke Vṛndāvane na duhovnom nebu. Za boravka na ovom planetu, Kṛṣṇa se zabavljao u tom predjelu poznatom kao Vṛndāvana, koje obuhvaća oko sto trideset četvornih kilometara u oblasti Mathure, u Indiji.

SMISAO: U ovom je stihu jasno rečeno da je vrhovno odredište, iz kojeg nema povratka, prebivalište Kṛṣṇe, Vrhovne Osobe. Brahma-saṁhitā opisuje to vrhovno prebivalište kao ānanda-cinmaya-rasu, mjesto u kojem je sve puno duhovnog blaženstva. Sva raznolikost koja se ondje očituje ima prirodu duhovnog blaženstva – ništa nije materijalno. Ta se raznolikost očituje kao duhovna ekspanzija samog Vrhovnog Boga, jer je potpuno duhovne prirode, kao što je bilo objašnjeno u sedmom poglavlju. Što se tiče materijalnog svijeta, iako je Gospodin uvijek nazočan u Svom vrhovnom prebivalištu, ipak sve prožima Svojom materijalnom energijom. Tako je Svojim duhovnim i materijalnim energijama nazočan svuda – i u materijalnim i u duhovnim svemirima. Yasyāntaḥ-sthāni znači da sve počiva u Njemu, u Njegovoj duhovnoj ili materijalnoj energiji. Tim energijama Gospodin prožima sve.

Riječ bhaktyā u ovom stihu jasno pokazuje da se Kṛṣṇino vrhovno prebivalište ili bezbrojni planeti Vaikuṇṭhe mogu dostići samo predanim služenjem, bhakti. Nijedan drugi proces ne može nam pomoći da dostignemo to vrhovno prebivalište. Vede (Gopāla-tāpanī Upaniṣada 3.2) također opisuju to vrhovno prebivalište i Svevišnju Božansku Osobu. Eko vaśī sarva-gaḥ kṛṣṇaḥ. U tom prebivalištu postoji samo jedna Svevišnja Božanska Osoba, čije je ime Kṛṣṇa. On je vrhovno milostivo Božanstvo i premda ondje prebiva kao jedan, ekspandira se u milijune potpunih ekspanzija. Vede uspoređuju Gospodina s drvetom koje stoji nepomično, a ipak rađa razne plodove i cvjetove te mijenja lišće. Gospodinove potpune ekspanzije koje vladaju planetima Vaikuṇṭhe imaju četiri ruke i različita imena kao što su: Puruṣottama, Trivikrama, Keśava, Mādhava, Aniruddha, Hṛṣīkeśa, Saṅkarṣaṇa, Pradyumna, Padmanābha, Vāsudeva, Dāmodara, Janārdana, Nārāyaṇa, Vāmana, Śrīdhara itd.

Brahma-saṁhitā (5.37) također potvrđuje da Gospodin, iako uvijek boravi u vrhovnom prebivalištu, Goloki Vṛndāvani, prožima sve i tako se sve pravilno odvija (goloka eva nivasaty akhilātma-bhūtaḥ). U Vedama (Śvetāśvatara Upaniṣadi 6.8) rečeno je – parāsya śaktir vividhaiva śrūyate / svābhāvikī jñāna-bala-kriyā ca: Njegove su energije tako protežne da se zahvaljujući njihovu sustavnu i besprijekornu djelovanju sve u kozmičkom očitovanju lijepo odvija, premda je Svevišnji Gospodin vrlo daleko.

SMISAO: Neokaljani bhakte Svevišnjega Gospodina, koji su potpuno predane duše, ne mare kada će, ili kako, napustiti tijelo. Sve prepuštaju Kṛṣṇi i tako se lako i sretno vraćaju Bogu. No oni koji nisu čisti bhakte i koji ovise o procesima duhovne spoznaje kao što su karma-yoga, jñāna-yoga i haṭha-yoga moraju napustiti tijelo u odgovarajuće vrijeme. Tako mogu sa sigurnošću znati hoće li se vratiti u svijet rođenja i smrti.

Ako je yogī savršen, može izabrati kada će i u kojoj situaciji napustiti materijalni svijet. No ako nije savršen, njegov uspjeh ovisi o tome hoće li slučajno napustiti tijelo u pogodno vrijeme. Gospodin će u sljedećem stihu objasniti pogodno vrijeme za napuštanje tijela koje omogućuje yogīju da se ne vrati u ovaj svijet. Prema Ācāryi Baladevi Vidyābhūṣaṇi, sanskritska riječ kāla, koja je ovdje upotrijebljena, odnosi se na predsjedavajuće božanstvo vremena.

SMISAO: Kada se spominju vatra, svjetlost, dan i dvotjedno razdoblje mjeseca, trebamo znati da svima njima upravljaju različita predsjedavajuća božanstva koja uređuju na koji će način duša napustiti tijelo. U trenutku smrti um nosi osobu k novom životu. Ako napusti tijelo u ovo vrijeme, slučajno ili po planu, postoji mogućnost da dostigne neosobni brahmajyoti. Mistici napredni u yogi mogu izabrati vrijeme i mjesto napuštanja tijela. Ostali nemaju vlast nad time – ako slučajno napuste tijelo u povoljnu trenutku, neće se vratiti u krug rođenja i smrti. U protivnom, najvjerojatnije će se morati vratiti. Čisti bhakta svjestan Kṛṣṇe ne treba se plašiti povratka, bez obzira na to je li napustio tijelo u povoljnu ili nepovoljnu trenutku, slučajno ili po planu.

SMISAO: U trećem pjevanju Śrīmad-Bhāgavatama Kapila Muni spominje da ljudi iskusni u plodonosnim djelatnostima i žrtvovanjima na Zemlji nakon smrti odlaze na Mjesec. Te napredne duše žive na Mjesecu oko 10 000 godina (po proračunu polubogova) i uživaju u životu pijući soma-rasu. Nakon određena vremena vraćaju se na Zemlju. To znači da na Mjesecu žive viša živa bića, premda se ne mogu opaziti grubim osjetilima.

SMISAO: Ācārya Baladeva Vidyābhūṣaṇa navodi isti opis odlaska i povratka iz Chāndogya Upaniṣade (5.10.3–5). Koristoljubivi radnici i filozofski spekulanti od davnina stalno dolaze i odlaze. Ne dostižu konačno spasenje jer se ne predaju Kṛṣṇi.

SMISAO: Kṛṣṇa ovdje savjetuje Arjuni da se ne uznemiruje zbog različitih putova kojima duša može napustiti materijalni svijet. Bhakta Svevišnjega Gospodina ne treba se brinuti hoće li napustiti svijet slučajno ili po planu. Treba biti čvrsto utemeljen u svjesnosti Kṛṣṇe i pjevati Hare Kṛṣṇa, znajući da su oba puta mukotrpna. Svjesnošću Kṛṣṇe može se najbolje zaokupiti ako služi Kṛṣṇu. Tako će njegov put u duhovno carstvo biti izravan i siguran. U ovom je stihu osobito važna riječ yoga-yukta. Onaj tko je čvrsto utemeljen u yogi sve što čini, čini u svjesnosti Kṛṣṇe. Śrī Rūpa Gosvāmī savjetuje – anāsaktasya viṣayān yathārham upayuñjataḥ: materijalne djelatnosti trebamo vršiti bez vezanosti, uvijek djelujući u svjesnosti Kṛṣṇe. Ovim sustavom, zvanim yukta-vairāgya, dostiže se savršenstvo. Bhakta nije uznemiren ovim opisima, jer zna da mu predano služenje osigurava odlazak u vrhovno prebivalište.

SMISAO: Ovaj je stih suština sedmoga i osmoga poglavlja, u kojima se posebno objašnjava svjesnost Kṛṣṇe i predano služenje. Čovjek mora proučavati Vede pod vodstvom duhovnog učitelja i podvrći se mnogim strogostima i pokorama dok živi pod njegovim nadzorom. Brahmacārī mora živjeti u domu duhovnog učitelja kao sluga i prositi milostinju od vrata do vrata te je donijeti duhovnom učitelju. On uzima hranu samo po naredbi učitelja i ako učitelj ne pozove učenika na objed, učenik posti. To su neki od vedskih načela slijeđenja brahmacarye.

Nakon proučavanja Veda pod vodstvom učitelja, od pete do dvadesete godine, učenik može postati čovjek savršena karaktera. Proučavanje Veda nije namijenjeno razonodi spekulanata u naslonjačima, već oblikovanju karaktera. Nakon takva obrazovanja brahmacārīju se dopušta da se oženi i započne obiteljski život. Kao obiteljski čovjek mora izvoditi razna žrtvovanja kako bi mogao dalje napredovati. Također mora davati milostinju u skladu s mjestom, vremenom i kandidatom, praveći razliku između milostinje u vrlini, strasti i neznanju, koje su opisane u Bhagavad-gīti. Kada se povuče iz obiteljskog života i prihvati vānaprasthu, podvrgava se oštrim pokorama – živi u šumi, oblači se u koru drveta, ne brije se itd. Slijedeći pravila brahmacarye, obiteljskog života, vānaprasthe i na kraju sannyāse, uzdiže se na savršenu razinu života. Neki se onda uzdižu u rajsko kraljevstvo, a kada dalje napreduju dostižu oslobođenje i odlaze u duhovno nebo, u neosobni brahmajyoti ili na planete Vaikuṇṭhe ili Kṛṣṇaloku. To je put koji je zacrtala vedska književnost.

Međutim ljepota svjesnosti Kṛṣṇe leži u tome da osoba jednim udarcem, predanim služenjem, može nadići sve obrede različitih redova života.

Riječi idaṁ viditvā upućuju da trebamo shvatiti upute koje je Śrī Kṛṣṇa dao u sedmom i osmom poglavlju Bhagavad-gīte. Trebamo ih pokušati shvatiti ne umnom spekulacijom ili učenošću, već slušanjem u društvu bhakta. Srednjih šest poglavlja (od šestoga do dvanaestoga) predstavljaju srž Bhagavad-gīte. Prvih šest i posljednjih šest poglavlja omotači su srednjih šest poglavlja, koja Gospodin posebno štiti. Ako netko ima sreću da u društvu bhakta shvati Bhagavad-gītu – posebno srednjih šest poglavlja – njegov život odmah postaje slavniji od svih pokora, žrtvovanja, milostinja i spekulacija, jer se svi rezultati tih djelatnosti mogu steći samom svjesnošću Kṛṣṇe.

Onaj tko ima malo vjere u Bhagavad-gītu treba je pokušati shvatiti slušajući bhaktu, jer je na početku četvrtoga poglavlja jasno rečeno da Gītu mogu shvatiti samo bhakte. Nitko drugi ne može savršeno shvatiti njezinu svrhu. Zato Bhagavad-gītu trebamo naučiti od Kṛṣṇina bhakte, a ne od umnih spekulanata. To je znak vjere. Kada čovjek potraži bhaktu i na kraju stekne njegovo društvo, istinski počinje proučavati i shvaćati Bhagavad-gītu. Napredujući u društvu bhakte počinje predano služiti i to služenje raspršuje sve njegove sumnje u Kṛṣṇu, Boga, i Kṛṣṇine djelatnosti, oblik, zabave, ime i druga obilježja. Nakon što sumnje potpuno nestanu, postaje postojan u svom proučavanju. Tada uživa u proučavanju Bhagavad-gīte i dostiže stanje neprestane svjesnosti Kṛṣṇe. Na naprednoj razini potpuno se zaljubljuje u Kṛṣṇu. Taj najviši stadij savršenstva života omogućuje bhakti da bude prenesen u Kṛṣṇino prebivalište na duhovnom nebu, Goloku Vṛndāvanu, gdje postaje vječno sretan.